Zašto ja pozdravim njih? Pa zato da barem netko nekoga pozdravi, da održim neki krhki privid reda. Pozdravim ih i radi njih i radi sebe. A u sebi izgovorim i riječ blagoslova (i radi njih i radi sebe ;). (Onima kojima je prva asocijacija na riječ blagoslov inkvizicija, konkvistadorski genocid i kapelan koji ih je pipkao na vjeronauku duboko se ispričavam; riječ blagoslov koristim u posve izvaninstitucionalnom, fundamentalnom smislu: nekome se blago obratiti, blago ga osloviti, dakle, ne arogantno, bahato, iz pozicije moći itd. Blagoslov je nešto arhetipsko, ritualno, nešto što seže tko zna koliko u prošlost, nešto što mi pomogne da u razred uđem budan, if you know what I mean.)
Nisam im jednom objasnio kako bi trebao izgledati ulazak u razred. Odmah na početku godine dao sam do znanja (bez i najmanje namjere da ih time izmanipuliram – osjetili bi to! Nemojte to, dakle, govoriti ako iza svojih riječi doista ne stojite.) da ih poštujem, da svakoga od njih smatram vrijednim ljudskim bićem, da su dijelovi gradiva možda dosadni, ali da to – stjecajem okolnosti – moramo odraditi itd., itd. Kad sam sljedeći put došao na sat, vidio sam da im se moje riječi baš i nisu urezale u pamćenje. Dug je bio njihov marš kroz institucije, desetak godina dug, dovoljno da ignoriraju svakoga tko stoji ispred ploče… Pustio sam da sljedećih sati rade što žele, manje-više. (Sad se nekim mojim kolegama ili roditeljima diže kosa na glavi:). Ne, nisam ih počeo tupiti, vikati na njih, vrijeđati ih, nisam primjenjivao potpuno neučinkovit pristup „još više istoga“ (prijetnji, popovanja, moraliziranja…), nisam ponavljao ono što su već milijun puta čuli, i na što su posve oguglali. Čekao sam – ma koliko to ezoterično ili naivno nekome zvučalo – pravi čas, trenutak inspiracije, blink!, situaciju u kojoj se na neobjašnjiv način isprepletu – u pravim omjerima – moja frustriranost, nadahnuće i, valjda, iskrena briga za svakoga od njih, s njihovom spremnošću da zaista čuju ono što im govorim. Iskustvo me poučilo da treba čekati takav neki trenutak, znati ga prepoznati i iskoristiti. To su onda one situacije kojih se u životu čovjek sjeća, znate o čemu govorim.
I tako, strpljivo sam čekao taj trenutak kad me nešto, božemiprosti, obuzme, nakon čega punih četrdeset i pet minuta govorim usredotočeno, riječima koje dolaze iz mene, ali kao da nisu i od mene, naime, izgovaram riječi koje ti tinejdžeri odbojnog izgleda i ponašanja, napokon čuju, izgovaram ih na način koji djeluje na njih tako da šute, gledaju i slušaju. Teško mi je opisati o čemu je točno riječ, što se točno događa, kakva se atmosfera stvori u razredu i kako… Prvi dio sata obično reagiraju kao i inače, krevelje se, dovikuju, ignoriraju, ali, budući da ja ne odustajem, potaknut tajanstvenim nadahnućem, budući da se obraćam – znam, zvuči patetično – njihovim srcima (a to zapravo znači da im govorim iskreno, da se pred njima otvorim, postanem – drš'te se dobro! - ranjiv…), malo pomalo počnu jedni druge utišavati udarcima pod rebra, u stilu, Hej, nešto se događa, ovo vrijedi čuti, ovdje ima nešto za mene…
Ali o tome drugom prilikom ;).
P.S. Religijski orijentirani ljudi prepoznat će u takvoj situaciji utjecaj Duha; sekularno formirani zaključit će da je to rezultat dugogodišnjeg iskustva, urođenog talenta, čitanja psihološke i pedagoške literature i promišljanja odgojno-obrazovne problematike. Ovo potonje objašnjenje je racionalno i posve prihvatljivo; ipak, riječi inspiracija i nadahnuće imaju veze s dahom, dakle, u fundamentalnom smislu, s Duhom… Tema za sebe, volim digresije. ;)
Post je objavljen 26.10.2008. u 18:15 sati.