Prilazim učinioci preskačući tjelesa, muška i ženska, izvaljena poput tuljana na hladnom podu školskog hodnika. Cure golih leđa, izloženih bubrega, s piercingom na pupku, sjede bez ičega pod stražnjicama, riskirajući upale mjehura i tko zna što sve ne, znat će blogerice.
Da, upozorim ih da to „nije zdravo“, svako toliko, i na licu mjesta, i u razredu, čak koji put pozovem neku od njih pa joj onako, sugestibilno, objasnim zašto to nije dobro, sjediti ili ležati na golom betonu. U ovih desetak godina od kad je neki zlonamjerni „kreator“ „lansirao“ modu golih leđa i trbuha, nisam primijetio da moja, u osnovi, očinska briga (ne znam ni sam objasniti zašto mi je važno da sačuvaju zdravlje) ima ma i najmanjeg učinka. Mladi danas „ne slušaju“. Možda bih mogao pokušati izderavati se; rezultati bi bili isti, a ja bih ostao bez glasa. Dobro, u redu, možda se neka od tih cura katkad i sjeti da bi mogla sjesti na torbu, ili, što ja znam, na Čitanku, ali ima ih toliko, i stalno pristižu nove generacije, tako da nema šanse sve ih upozoriti da ne sjede na podu. A to je tek milijunti djelić onoga što biste, kao profesor u školi, trebali postići. Možda bi tu trebalo ići na zabranu, ali tko će je provesti u djelo i kako? Oglasna knjiga: Od danas je zabranjeno ležati i sjediti na podu… Ignorirali bi to, znam pouzdano. Kao što ignoriraju zabranu pušenja u školskom dvorištu, recimo.
Dolazim do vrata; par kod kojega je teško razabrati tko je kojega spola, a oboje pripadaju emo supkulturi, strasno se ljubi. Pričekam koliko treba da me primijete i otključavam učionicu. (Često, premda najčešće petkom popodne, učenici urliču, zavijaju i vrište dok prolazim pored njih, pri čemu zamišljam da sam kakav antropolog koji istražuje egzotična urođenička društva. Što u nekom smislu i nije daleko od istine, ako ste čitali Goldingovo roman Gospodar muha. Zašto zamišljam da sam antropolog u subsaharskoj Africi? Pa da ne poludim. Pomaže mi još i zamišljanje da sam psihijatar, naročito u zbornici. Prisjećam se scena iz Leta iznad kukavičjeg gnijezda, sjećate se onih grupnih terapija.) Otključam, dakle, učionicu, uđem u razred i stanem za katedru. Učenici ulaze. Riječ je o razredu, drugom, koji sam dobio ove godine. Jedan je to od onih razreda o kojima se u zbornici govori za zgražanjem, ljutnjom i odbojnošću. Da, divlji su. Izgledaju ružno, kaotično i šokantno. Istetovirani, izbušenih usana, jezika, ušiju i ne zanima me čega još, s odgovarajućim frizurama, u majicama s likom Marilyna Mansona, u majicama s natpisima FUCK YOU!, s bodljikavim ogrlicama oko vrata i zapešća, APSOLUTNO nezainteresirani za nastavu, ulaze u učionicu poput goblina, i dalje urliču, zavijaju i vrište kao i maloprije na hodniku. Brzo sam odustao od očekivanja da će me pozdraviti; zato ja pozdravim njih.
Tako izgleda prolazak hodnikom, tako izgleda početak sata, svakoga dana.
Gradivo koje „obrađujem“ u tom razredu je, trenutno, barok. Recimo, pjesmu Ivana Bunića Vučića, Nemoj, nemoj, mâ Ljubice.
Ali, o tome drugom prilikom ;).
Post je objavljen 25.10.2008. u 21:27 sati.