Škola u kojoj sam jedno vrijeme radio bila je smještena u tvorničkom krugu. Kako to, u tvorničkom krugu? Pa tako, lijepo.
Evo kako je to izgledalo.
Ispod prozora, na dva metra od školske zgrade, svakodnevno tutnje kamioni-tegljači s prikolicom. Svakodnevno se čuju psovke radnikâ, slanje u onu stvar, pas mater i tome slično. Sjedim ja tako u razredu, i baš da ću započeti recitirati Vidrićev Pejzaž I., znate ono, U travi se žute cvjetovi / I zuje zlaćane pčele… kadli, eto ti ga, stigao kamion. Vozač iskoči iz kabine i ostavi makinu upaljenu. Ništa, uzdahnem u sebi, i podignem ton: ZA SJENATIM ONIM STABLIMA / KRUPNI SE OBLACI BIJELE… Razred je okrenut na južnu stranu, grašci znoja pojavljuju mi se na čelu. I NEBO SE PLAVI VISOKO / KUD NEČUJNO LASTE PLOVE… »Za kol'ko je gablec?«, prolomi se krik iz tvorničkog dvorišta. Ionako slabašna, koncentracija učenika nestaje, da citiram Gundulića, ko na ognju vosak, dim na vitru, snijeg na suncu… uglavnom, sat je propao, to je već bjelodano. Ni prvi ni zadnji. Hladnokrvni profesionalac kakav jesam, pravim se da ništa ne primjećujem. »Brže malo, momci, s tim balama«, podvikuje poslovođa, »prvo posao, onda marenda!« Sad se već i učenici sve aktivnije uključuju u zbivanja na dvorištu. »Profesoreeee, jesteee čuuuliiii?« viču. Da čuo! POD BRIJEGOM IZ CRVENIH KROVOVA / PODNEVNO ZVONO ZOVE… Ne dam se.
Sunce me zasljepljuje.
Znoj.
Krici.
Komešanje u razredu.
Ne smijem prestati krasnosloviti! I DALJE IZA TIH KROVOVA… »…materinu, jesam rek'o da paziš, jesam ti rek'o da paziš, KONJU jedan!« ZLATNO SE POLJE STERE… »Ma šefe, to je Milan, Milan je, nisam ja!« VALOVITO, MIRNO I SPOKOJNO… »Stoko jedna, marš, ništa od gableca!« I S HUMA SE K HUMU (progutam slinu) VERE…(derem se ja). Prema metodičkim uputama svih relevantnih metodičkih gurua, sad bi morala uslijediti tzv. emotivna stanka tijekom koje bi učenici trebali duboko u sebi proživljavati… nešto… jer su, eto, netom bili izloženi dubokom umjetničkom doživljaju. Hm.
Podižem svoje umorne oči, a u razredu, a riječ je o trećem razredu, nitko mi ne izgleda kao da nešto duboko proživljava. Cijeli red do prozora gleda dramu koju se odvija na tvorničkom dvorištu. Šteta što ne radimo uvod u dramsku umjetnost, sad bih odmah iskoristio zornu metodu: »Evo, djeco, prisustvujemo jednoj sceni…«. Ostatak razreda ili čačka po mobitelima ispod klupe, ili nešto međusobno komentiraju. Uglavnom, nisam ih uspio motivirati na početku sata zanimljivom pričom o tome kako je Vidrić znao postaviti boju uz boju, boju nasuprot boji ili pomiješati boje s iznijansiranim slikarskim umijećem i s redovitom nakanom da ne budu samo slika vanjskog raspoloženja nego i nemjerljivih duševnih stanja (Pandžić-Kekez, Književnost 3, str 21.). A spomenuo sam im i to da je završio u Vrapču (za čitatelje iz Splita, to je ka psihijatrija na Firulama), na što je jedan mangup izlanuo: »Kaj i on?«, aludirajući na Kovačića kojega smo nedavno „obrađivali“.
Na dvorištu se, uz brujanje kamiona i psovački polilog koji ne jenjava, pojavio i viljuškar. S dubokim neshvaćanjem stanja uma odgovornih ljudi koji su prije četrdesetak godina odlučili da izgrade školu uz tvornicu (ili je bilo obratno?), hinjenim mirom pozivam učenike da obrate pažnju, sat traje, molim vas…
Da vam je šesnaest, sedamnaest godina, i da se nalazite u toj situaciji, bi li vas zainteresirala pitanja ispod pjesme? Biste li zaista ŽELJELI odgovoriti na njih?
• Gdje se nalazi taj krajolik? (U pjesnikovoj glavi?)
• Kakvo je pjesnikovo raspoloženje? (Radosno, ali i malo tužnjikavo.)
• Izdvojite vizualne i auditivne motive. (Zašto?) Protumačite iznimnu skladnost boja i zvukova. (Hm…)
• Koja je svrha trotočja na kraju pjesme? (Pitanje za milijun kuna.)
Na posljednje pitanje, ja, profesor književnosti s dugogodišnjim stažem, NE ZNAM odgovoriti. Ne znam zašto je Vidrić, u nekom svom predpsihotičnom raspoloženju, stavio tri točkice na kraju strofe.
Mislim da to nitko ne zna.
| listopad, 2008 | > | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | ||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Eksperimentalna
autobiografska fikcija.
Dobro je imati na umu
moguću razliku
između blogera
gospona profesora
i autora kao privatne osobe.
darko.milosichr@gmail.com
Škola je zjenica svih društvenih ustanova,
a učitelj je zjenica te zjenice.
Sartre
Prvo podignemo prašinu,
a zatim se tužimo da ne vidimo.
Berkeley
Put van vodi kroz vrata.
Zašto nitko neće upotrijebiti taj izlaz?
Konfucije
Cilj mi je naučiti vas da od prikrivene besmislice
napredujete do nečega što je očito besmisleno.
Wittgenstein
Ma koliko bilo izazovno istraživati nepoznato,
još je izazovnije propitivati poznato.
Kaspar
Neuroza je zamjena za legitimnu patnju.
Jung
Ni budućnost više nije što je nekad bila
Valery