Ma, gledajte, nije mi namjera ništa mistificirati, barem ne previše ;). Zapravo bih rekao da već naslućujete o čemu se radi.
Govoriti učenicima, vlastitoj djeci, bilo kome… tako da te se čuje znači biti istinski prisutan. To nije nekakva „istočnjačka“ kvaziduhovna formula nego nešto vrlo konkretno. Znamo kako govori i kakav dojam na nas ostavlja osoba kojoj zapravo nije stalo do nas, koja samo odrađuje posao. Znamo sve o ironiji i cinizmu, više ne znamo kako se izraziti bez sugeriranja nekakve meta razine. Biti istinski prisutan je stanje svijesti (ili, ako hoćete, duha) u kojem ste i vi i osobe oko vas svjesnije sebe i drugih, svjesnije situacije i onoga što se događa. To ima veze s usredotočenošću, s fokusiranjem pažnje, s bivanjem ovdje i sada. U osnovi, riječ je o nečem toliko jednostavnom i temeljnom da je (upravo zato?) današnjem čovjeku – zarobljenom u vrzinom kolu društva spektakla – kompliciranije od, štojaznam, teorije relativnosti.
Osim toga, kad dođem u razred koji me ignorira, jasno mi je da su sve njih ignorirali tijekom školovanja, a možda ih odrasli u njihovom životu općenito ignoriraju. Sjedim tako ispred njih, katkad ostane nešto vremena na kraju sata, mogli bismo popričati, ali, ako to sam ne iniciram, jednostavno zaborave da sam s njima.
Kako ih, dakle, odgajam? Ne mogu od riječi do riječi reproducirati o čemu govorim i kako, ali, osnovna pretpostavka je da sam prisutan. Osjetim se (inspiracija i to, sjećate se?) dovoljno snažnim da se probijem kroz njihove otpore, dovoljno spremnim da eskiviram sve neizbježne verbalne ispade (nemojte se zavaravati, znaju biti gadni). Sjednem na klupu, ili negdje među njih (efekt jednak onome kad glumac prekorači rampu), i govorim – i to prirodnim, a nikako ne onim, sjećate ga se, povišenim, unjkavim, iritantnim „profesionalnim“ glasom dosadnog profe – govorim zapravo neke elementarne stvari o tome gdje smo, tko sam ja njima, tko su oni meni, što ovdje radimo, zašto smo sada tu, kako se trebamo odnositi jedni prema drugima, i kako bi naši susreti (ne „satovi“) trebali izgledati. Govorim im posve otvoreno, ljudski, ne skrivajući se iza maske neranjivosti, i svjestan sam da me odjednom vide i čuju, da smo tu, zajedno... Često imam dojam kako su zapravo jako zapušteni, razapeti i ostavljeni na vjetrometini između dvaju životnih razdoblja, dojam da se njima godinama nitko nije doista bavio, dojam da su prepušteni sebi tko zna od kad… Hranjeni medijskim otpatcima i fast foodom. I sva ta njihova grubost i odbojnost je jedini patetični štit što ga imaju pred hladnim i nezainteresiranim svijetom koji ih okružuje i koji im šalje poruku da su loši i da od njih nikad neće biti ništa, štit kojim čak uspiju zavarati i zastrašiti površnog promatrača…
I tako, dogodi se neki susret na emotivnoj razini, na nesvjesnoj razini, mogao bih to sad konceptualizirati ovako ili onako… nešto se dogodi, nešto se pojavi u učionici, lica omekšaju, riječi postanu tiše i ljubaznije, i onda počnem naslućivati što se misli pod tim da biti učitelj nije profesija i „posao“ nego poziv.
Uglavnom, takav sat obično predstavlja prekretnicu; nakon njega se radi drugačije, moj boravak u razredu više se ne ignorira, počnu me, štoviše veselo, pozdravljati i na hodniku… Odjednom sam primijećen, osjećam se, ono, živ! :)
Svakog dana nahrupimo u tu zgradu, provedemo pola dana u njoj, navodno zajedno, ali susreta, istinskih susreta – u bezglavoj jurnjavi za… čime?... ispunjavanjem plana i programa? realizacijom HNOS-a? – gotovo da i nema.
A bez toga nema ni smisla.
Post je objavljen 28.10.2008. u 21:06 sati.