Pero i njegov bicikl

srijeda, 18.11.2015.

Sombor Subotica 2015 V dan

Za povratak kliknite ovdje.

Mapu petog dana ovog putovanja možete vidjeti ovdje.

Slike petog dana ovog putovanja možete vidjeti ovdje.

Spavanje bilo u skladu s mjestom gdje smo spavali – apartmanski. Za bicikliste koji spavanje u šatoru nazivaju sobom sa pet zvjezdica, sve iznad toga je apartmanski i to kraljevsko apartmanski.
Onom znanom biciklističkom stazom, kojom smo jučer došli do gradskog kupališta, ovog jutra smo izašli iz Sombora. Nestankom grada nestala je i staza, pa nam je valjalo cestom kao i svi ostali učesnici u prometu. Srećom po nas tog sunčanog nedjeljnog jutra jedva da je tih ostalih i bilo, pa smo nas dvoje uživali u posljednjim trenucima jutarnje svježine prije nego je sunce pretvori u vrućinu.

Veliki kanal i željeznički most

Pri prelasku tako zvanog Velikog kanala snimio sam ga kao i željeznički most preko njega. Na tom Velikom kanalu je bilo i ono gradsko kupalište od jučer. Podrozivo sam buljio u nepomičnu mutnu vodu pitajući se kolika bi me vrućina natjerala da u nju skočim. Vjerojatno bi promijenio sud već nakon prvog skoka jer njeno osvježenje u ljetnim vrućinama ju čini bitno simpatičnijom i privlačnijom nego na prvi pogled.
Možda od Sombora do Erduta postoji kraća cesta, no meni je ova interesantna jer prolazi kroz Apatin. Još iz osnovne škole, a to je bilo davno, jako davno, sjećam se Jelen piva i natpisa na etiketi da ga proizvodi Apatinska pivara. Počeo sam ga piti znatno kasnije, no uvijek mi je bio rezerva, B plan, ako nema baš nikakvog drugog. No u zadnjih godinu-dvije, kad sam bio u prilici probati ga, izgledalo mi je bitno bolje kvalitete. U početku sam to pripisao mojoj subjektivnosti zbog snižavanja kriterija (starim, htio to priznati ili ne). Međutim, da još uvijek nisam (pre)star i da taj moj dojam je objektivne prirode, ovaj me put uvjerio komentar mog poznanika da je Apatinsku pivaru kupio „neki“ nijemac i zaveo nekog reda u proizvodnji. I tako popisu piva koja se mogu piti pripisujem i ovo.

Apatinska pivara

Apatinska pivara

Apatinska pivara

Prema, je li, internetu Apatinska pivara osnovana je 1756. godine kao „Carska pivara" u Apatinu. U lipnju 2012. godine Apatinska pivara postaje dio jedne od najvećih globalnih pivarskih kompanija Molson Coors, kao dio grupacije Molson Coors Evropa. Molson Coors Evropa ima sjedište u Pragu, koja posluje na tržištima Srbije, BiH, Bugarske, Hrvatske, Češke, Mađarske, Crne Gore, Rumunije i Slovačke. U brendove Molson Coors Evropa ubrajaju se: Borsodi, Bergenbier, Ožujsko Pivo, Kamenitza i mnoga druga.
Dakle, istina da je kupljena, ali nije istina da je kupac nijemac, odnosno ti koji su je kupili su multinacionalni.
Osim pivare, Apatin ima nešto što izgleda kao marina. Jasno, marina nije ma moru već na Dunavu, no, na prvi pogled, to je jedina razlika, hoću reći, izgleda kao prava marina.

Apatinska marina

Svakojakog življa u Apatinu čovjek može vidjeti, pa tako i rodu koja se dokono šeta livadom uz cestu.
Jedan od žitelja Apatina

Osim rode u tu skupinu neobičnog življa ubrajam i grlicu kao nadglednika prometa, koja, onako iz ptičje perspektive, pažljivo i krajnje skoncentrirano prati na situaciju u prometu ispod sebe.

Apatinski prometnik

Kao i Sombor, i Apatin ima korzo, šetnicu. I to kakvu. Sva pažljivo i uredno popločana, sa raskošnim zelenilom koje u ove sunčane dane pruža obilnu hladovinu sa svježim zrakom.
Šetnica u Apatinu s jedne strane…

…i s druge strane

Tu, na toj šetnjici je poruka svima nam koji smo sretnici da smo zdravi, da se sjetimo i onih drugih.



Te nedjelje prije podne, dok je do sredine dana trebalo još pola sata, na već opisanoj šetnjici slijedio je spektakl natjecanja u odbojci. Učesnici su samo godine imali dječje, no elan, srčanost i ustrajnost su bili kao i kod odraslih, ako ne i više od toga.
Natjecanje u odbojci

Opet taj problem pretjeranog zelenila iz Subotice. Prekrasnu gradsku kuću Apatina morao sam na snimcima sakatiti jer mi nije bilo mjesta da se dovoljno udaljim. Jednostavno toliko raskošno zdanje nije imalo mjesta u mojem kompaktnom, maleckom fotoaparatu.
Apatinska gradska kuća

Apatinska gradska kuća

Jasno da slijedeće podatke nisam znao, pa sam se poslužio sveznajućim internetom, koji mi reče da je podignuta u periodu od 1907. do 1909. godine. Zgradu je projektirao poznati subotički arhitekta Ferenc Rajhle (1869-1960), rođeni Apatinac, u eklektičnom stilu sa dekorativnim elementima koji nagoveštavaju secesiju.
Ah, opet taj Ferenc!(moj komentar)
Do ulaska u Hrvatsku pred nama je tridesetak kilometara i dva mjesta. Ona su tu udaljenost uglavnom ravnomjerno podijelili. Prvo je Svilojevo, tipično selo kojih smo na ovoj tepsiji od tla vidjeli podosta na ovom putovanju.

Dobrodošlica u Svilojevo

Crkva u Svilojevu

Rimokatolička crkva “Sveti Stjepan Kralj” u Svilojevu izgrađena je 1906. godine u neogotičkom stilu. Crkva ima tri zvona, od kojih jedno još nije promijenjeno. Njegova težina je 450 kg, i izliveno je u Baji 1900. godine.
Drugo mjesto na tom potezu od Apatina do Hrvatske je Sonta. Ovdje smo se malo dulje zadržali. Obzirom ne žestoku vrućinu, jasno je da smo se umorili i ožednjeli. Skupio sam sve dinarske kovanice i uspio ih u trgovini zamijeniti za hladno pivo. Jelen pivo.
Skrenuli smo malčice s glavne ceste radi obilaska mjesne crkve, no kad smo preko puta nje pronašli hladovinu, nije bilo ni trenutka dileme.
Prvo o hladovini.

Lipa i njena hladovina

Detalj lipinog cvata

Uz svo poštovanje prema svekolikoj ostaloj hladovini razno raznog drveća i zelenila, ali ova ovdje, baš sada, je hladovina Broj jedan. Hladovina nad hladovinama!
Činila ju je krajnje bujna krošnja ogromne lipe čiji obilni, veliki listovi ni trena nisu puštali ma ni majušnoj, najmanjoj zraci sunca da prodre do klupe gdje smo se mi smjestili. Dodatni dojam ugode višestruko je pojačan krajnje obilnom, do pijanstva pojačanim mirisom miliona milijardi cvjetova koji su baš sad, kad smo mi sjeli na klupu, ispuštanje svoga mirisa pojačali na maksimum. Trenutak koji nikad neću zaboraviti!

Katolička crkva u Sonti

Katolička crkva sv. Lovre mučenika, zaštitnika Sonte, podizana je od 1807. do 1812. godine. Ispred crkve je kip Presvetog trojstva.
Kip Presvetog Trojstvu u Sonti

Nedaleko od katoličke, smještena je i nova pravoslavna crkva.
Pravoslavna crkva u Sonti

Nakon prelaska granice, zastali smo u hladovini željezničkog kolodvora u Erdutu.
Sunce je pržilo strašno,uz puhanje istočnog vjetra, koji se pojavio nakon izlaska iz Sonte.
Obzirom da sada pičimo ravno na zapad do tridesetak kilometara udaljenog Osijeka, vjetar nam puše u leđa i olakšava, ubrzava vožnju. No tada pri vožnji nemamo osjećaj strujanja zraka, a ovaj gore grije li ga grije, pa smo počesto stajali i pili što se za piti imalo.

Željeznički kolodvor Erdut

Željeznički kolodvor Erdut

Željeznički kolodvor Erdut

Ova kolodvorska zgrada je i granična postaja u željezničkom prometu. No, u ovo vrelo nedjeljno poslijepodne u zgradi i oko zgrade nije bilo nikoga. Dojam napuštenosti, isključenosti iz vremena i prostora davale su zahrđale tračnice koje već odavno kotači vagona i lokomotive nisu pomilovali.
Vrućina, vjetar i umor su nas tjerali da izdržimo „još malo“, pa smo samo površno, ovlaš bacili pogled na čuvene Erdutske vinograde.

Erdutski vinogradi

Negdje prije skretanja za Aljmaš imali smo malu uzbrdicu, a poslije nje i nizbrdicu. Dojmilo me je neprekidno polje pšenice, zelena boja koja se u beskonačnosti spaja sa plavetnilom neba.

Sivo, zeleno i plavo

Zeleno i plavo

I negdje prije četiri stigli smo do hladovine u Osijeku gdje nas je, odmoran, čio i spreman za akciju, čekao naš auto.
Današnji pređeni kilometri

Vrijeme završetka današnjeg bicikliranja

Što reći na kraju!?
Iznenađen sam, čak i zaprepašten obimom teksta kojeg završavam. Svaka čast svakome koji je čitajući izdržao i došao do ovih redova.
Međutim, odakle mi poriv za ovolikim pisanjem!?
Pri putovanju količina utisaka, prizora, doživljaja je velika, a njihovo smjenjivanje brzo, pa se ne stignu ni približno izguštirati. Osim toga tu su i trenutno operativni zahtjevi oko organizacije putovanja: hrana, piće, odmor, noćenje.. Posljedica svega toga je da se analiziranje i uživanje pri putovanju, ono temeljito, odgađa za neka druga vremena. Ta vremena dođu pri pregledavanju fotografija.
Ali najtemeljitije, do srži duboko, proživljavanje, guštanje, uživanje putovanja postigne se pisanjem o njemu, kao ja ovaj put. Tek tada se dosegne prava vrijednost i pravi doživljaj puta. Stoga, evo iz ovog svog iskustva, toplo, najtoplije preporučam svakome da svoja ugodna, lijepa sjećanja detaljno opišu, pa makar samome sebi. Pri tome će doživjeti toliko ugode da će se sami iznenaditi koliko.
Pa ako stres i negativne emocije loše utječu na opće zdravstveno stanje, valjda i ove druge, pozitivne emocije imaju suprotan efekt.

18.11.2015. u 20:16 • 0 KomentaraPrint#

Sombor Subotica 2015 IV dan

Za povratak kliknite ovdje.

Mapu četvrtog dana ovog putovanja možete vidjeti
ovdje.

Slike četvrtog dana ovog putovanja možete vidjeti ovdje.

Već iza 7 smo tog jutra bili na biciklima, dakle dobrano smo poranili. Nismo odmah išli na glavnu cestu, već smo se muvali uz jezero uživajući u raskošnom osvljetljenju koje nam je tog jutra sunce pružalo. Sve je blještalo raskošnim sjajem i bojama.
Prvo što smo obišli je poveliki plato sačinjen od drvenih dasaka, smještenog iznad jezera. Da li mu je funkcija sunčanje na njemu ili skakanje u vodu, ne znam jer je ovog jutra bilo pusto, a takvo je bilo i sinoć.

Plato nepoznate namjene

Na samoj šetnici, kao i na širem području jezera prava pustoš. Što se ljudi tiče. Tek ponegdje se neki ranoranilac pojavio na klupi, pa dijeli našu oduševljenost ljetnim sunčanim jutrom.

Šetnjica u rano subotnje jutro

Usnuli brod, čiji san nitko nije remetio, mirovao je vezan za obalu. Pretpostavljam da je plovidba nešto iz prošlih vremena, a da sada na neki način glumi restoran ili nešto slično.
Brod-kafić u očekivanju posjetilaca

A onda, slično kao i jučer, uđosmo u bajku. Slijedeće vile koje smo susreli na ovom jutarnjem obilasku ne znam kako drugačije okarakterizirati, nego kao prizor iz bajke. Dakle te vile koje smo susreli su sa kratkim naglaskom na i, a ne sa dugačkim (vile, a ne viiiiile). To nisu bajne djeve iz bajki, nego su to kuće.
Iz bajki.
Možda zbog sunca, još niskog, ali dosta jakog, pa je svjetla bilo na pretek, možda i zbog bajkovite mašte tvoraca, možda i zbog skoro potpunog izostanka ljudi, sigurno zbog svega navedenog, počeo sam sumnjati da li sam se uopće jutros probudio, te da je ovo, u stvari, san. Jer to bi bilo najjednostavnije logičko objašnjenje. Nemoguće je da u stvarnom, ralnom svijetu čovjek, tvorac ovih zdanja istovremeno ima i bujnu maštu, i osjećaj za detalje, i smisao za njihovo povezivanje, te na kraju i ustrajnost da sve to realizira, ostvari, uklopljeno u ovu prejaku jutarnju svjetlost.
Ili možda jest moguće!?

Vila Lujza

Nećkam se da li da posegnem za internetom u potrazi za podacima nastajanja ove i ostalih vila. Obogatiti ću se za neke spoznaje, znam, ali se bojim da će mi one smanjiti, gurnuti u drugi plan ovo dječje oduševljenje bajkovitim izgledom. Pa ipak, pokušati ću pomiriti nepomirljivo tako što ću to dijete u sebi držati skriveno u duši da ga racionalni um ne primijeti.
Dakle, sveznajući, mada hladno racionalni Internet kaže da je vila Lujza, i vila Sovina kuća su podignute 1892. godine
u okviru sportskog kompleksa Lajoša Vermeša, istaknutog sportiste i osnivača Palićke olimpijade 1880. godine. Vile su izgrađene u tada pomodnom švicarskom stilu, sa obilatom upotrebom drveta i crepovima od čuvene Žolnai keramike. Donedavna kasino, danas vila Lojza raspolaže sa recepcijom i 6 luksuznih apartmana visokog komfora, dvije manje blagovaonice za doručak i parkingom (dakle, sanda nije ništa drugo, nego „ugostiteljski objekat visoke klase“ – (op.a.))
Ova druga navedena, Sovina kuća ili Bogojvar izgleda ovako.


Riblja čarda je sagrađena osamdesetih godina XIX stoljeća i zaštićeni je spomenik kulture, a uređena je u stilu građanske čarde. Sada je riblji restoran, što se da zaključiti i iz imena.
Usput, riječ čarda potiče iz perzijskog jezika i označava nadstrešnicu na četiri stupa. Čarde su se još od srednjeg vijeka na ovim prostorima nalazile na drumovima i pored rijeka i bile su svratište za odmor i okrepljenje. Sama riječ čarda se uglavnom koriste u Mađarskom i Srpskom jeziku.

Riblja čarda

Pusta terasa Riblje čarde

Vjerojatno nakanom proširenja gastronomske ponude, rekoše nedavno, mada ne rekoše koliko to nedavno, sagradili su vilu Palić i Palićku konobu uz nju.
Vila Palić i, desno od nje, Palićka konoba

Gastronomsku ponudu nismo probali, jer je bilo jutro, no gledajući je iz vana, stečem dojam da su je lijepo uklopili u ostala bajkovita zdanja uz jezero. Jedino me bode u oči Palićka konoba, odnosno ovaj drugi pojam – konoba. Prema wikipediji konoba (od lat. canaba baraka ili koliba) može biti ugostiteljski objekt izgrađen i zamišljen u ambijentu koji odgovara primorskom kraju, pa mi je malo neobično konobu naći ovdje, tako daleko od mora. No, s druge strane ima nekakvog smisla, jer dok promatram šetnicu i jezero, za tren se zateknem kako u zraku tražim miris soli. Toliko me jezero asocira na more.
A to jezero, prema, je li, wikipediji, zahvaća površinu od 3,8 km2. Prosječna dubina jezera je
2 m. Porijeklo jezera je još uvijek nepoznato. Zna se da se jezero nekoliko puta isušivalo, ali se ponovo punilo. Park je osnovan 1840. kada je otkriveno da voda i mulj iz jezera imaju ljekovite osobine. Obala jezera je duga oko 17 km i cijelom svojom dužinom je uređena. Obala je veoma privlačna zbog svojih pješačkih staza, staza za bicikliste, kao i poligona za učenje vožnje. Jezero je bogato ribom. Izvori mineralne vode imaju temperaturu od 25°C, a jezersko blato je bogato važnim mineralima sa ljekovitim osobinama. Svoj procvat Palić doživljava 1880-ih, nakon otvaranja pruge Budimpešta-Zemun 1883. godine i tramvajske linije do Subotice 1897. Osim zbog liječenja (prvenstveno koštanih i kožnih oboljenja) posjetioci su na Palić dolazili i zbog zabave.
Je li narod ozdravio ili mu više nije do zabave, ne znam, no trenutno ljudi oko jezera ima koliko i prstiju na jednoj ruci. Da „veselje“ bude bolje, već drugo ljeto zaredom, prema najnovijim analizama Zavoda za javno zdravlje u Subotici, voda Palićkog jezera je lošeg kvaliteta i nije sigurna za kupanje.
Onaj umni, racionalni ja skupi taj nedostatak ljudi i zabranu kupanja, poveže ih sa općom krizom, pa (priznajem, vrlo) uspješno maknu ono dječačko, bajkovito oduševljenje, koje su one vile izazvale, te ga zamijeni nečim drugim. To drugo je osjećaj, nekakve tjeskobe, letargije, potištenosti, pomiješano sa nostalgijom za prohujala zlatna vremena koje se ne namjeravaju skoro vratiti, ili nitko u to ne vjeruje. Iako je početak lipnja, dakle predsezona bi trebala biti u pravom zamahu, prema količini ljudi koji nalazimo na šetnici i oko jezera, kao da je centar mrtve sezone (recimo kraj studenog) gdje su se, nekim čudnim hirom meteorologije, pojavili ovi topli i sunčani dani.
Napustili smo Palić i njegovo jezero, te još jedanput svratili u Suboticu. Ionako na našem putu prema Somboru trebamo proći kroz taj grad, a zadržali smo se u njemu radi obnove zaliha hrane i pića, te radi obilaska znamenitosti koje jutrošnje sunce ljepše obasjava nego jučer ono poslijepodnevno.
Snimih još jedanput gradsku kuću, a neočekivano mi se u snimak uvukao i fotogenični golub.

Golublji pozdrav

A sad, Subotička katedrala!

Internet veli da se današnja Subotička katedrala gradila u stilu kasnoga baroka od 1773. do 1779. godine. Prvobitni, više puta mijenjani plan načinio je Franz Kaufmann iz Pešte. Dimenzije katedrale su duljina 61, širina 26, visina lađe 18, a zvonika 64 metra. Prije gradnje katedrale franjevci su Subotičku župu vodili iz nekadašnje gradske utvrde, koju su dijelom preuredili za samostan a dijelom za crkvu. Radovi na katedralij započeti su 1773. po projektu peštanskog zidara Franza Kaufmanna, da bi se završili po projektu Adama Heislera iz 1783. Glavni oltar je završen 1804., a sat u tornju postavljen je 1840. godine.
Pjeskoviti teren ovog kraja nije izdržao ovo velebno zdanje, pa tornjevi krenuli, svaki na svoju stranu, a posljedica toga je pukotina.

Puknuće

U trenutku dok ovo pišem, XI/2015, vrludajući internetom saznajem da su već dva mjeseca radovi na obnovi crkve. Najvažniji zahvati će biti: saniranje pukotine između dva tornja, krečenje pročelja i unutrašnjosti objekta, obnova podova i dijelova oko oltara.
Crkva je smještena u svojevrsnu oazu zelenila, što se najbolje vidi promatrajući je sa udaljenosti, i iz zraka.

Katedrala snimljena jučer sa tornja vijećnice

Prije nego što uđem u crkvu prikazao bih i raskošni, uredno uređeni trg ispred nje.


Na sred sredine trga je česma u obliku mini vodoskoka na kojoj se svatko tko ožedni može napiti hladne vode do mile volje. Neizbježna institucija svakog grada koje se sjećam iz svog ranog djetinjstva, već dosta vremena je potisnuta u povijest. Čak je i moj mali grad u kojemu sam proveo djetinjstvo (Bosanski Brod) blizu željezničke stanice imao pravu česmu na kojoj smo mi, djeca, po povratku iz škole, redom je ljubeći, pili vodu, iako mi je stotinjak metara od nje bio stan u kojemu sam živio. Pa čak kad je zimi omeđena dubokim snijegom, sa debelim ledenim sigama oko nje, voda iz nje je i dalje tekla čudno se pušeći.
Već u mojim mladenačkim godinama, te su se gradske česme redom demontirale i zatvarale, pa tako i ova u mom gradu. Ako je tko žedan, neka si u birtiji kupi piće. Ako ima novaca, a ako nema neka crkne od žeđi!
No, vratimo se mi katedrali. Red je zaviriti unutra i vidjeti što ima.
Na samom ulazu, točnije iznad njega, posjetioca, onako s visine, pozdravlja grb sa godinom izgradnje.


Nakon ulaska pored svježine hladovine, osjetih onaj kontemplativni mir i spokoj tipičan za sakralne objekte, ovdje znatno pojačan neočekivano velikom dojmu raskošne unutrašnjosti. A sve to je dodatno začinila i činjenica da sam u tom raskošnom zdanju bio sasvim sam. Nesvjesno se zatekoh kako se krajnje pažljivo i nježno krećem brodom crkve u strahu remećenja tog mira i spokoja. Širom otvorenih očiju i nesvjesno odškrinutih usta promatrao sam dekoraciju, oltare, potpuno shvativši značenje mjesta na kojemu se nalazim kao najbliža i najbrža veza između mene sitnog, ovozemaljskog i Onog gore. Skrasih se u jednoj od klupa te razmijenih neke od misli sa Njime, misli koje nije moguće u riječi pretočiti, te niti ne pokušavam. Kao što mi se često događa kad izađem iz crkve, tako i ovog puta izađoh van zadovoljniji, spokojniji i obodreniji mada ni samom sebi ne mogu objasniti kako i zašto.






Toliko o Subotici.
Do Sombora imamo manje nego što smo imali pri dolasku u Suboticu, no putujemo magistralnom cestom. To vidimo iz njene širine, koja je veća, raskošno je oslikana rubnim linijama, a i promet je veći. Povećanje prometa još uvijek ne znači gužvu, barem ne stalnu, tako da je vožnja biciklom bila podnošljiva, pa čak i ugodna.

Dobrodošli u Malu Bosnu

Mala Bosna je prvo mjesto koje smo sreli nakon izlaska iz Subotice. Osim imena ništa posebno ni zanimljivo u njemu nismo vidjeli, te smo nastavili vožnju.
Opet beskonačna ravnica, opet monotona okolina, opet problem dosade pri vožnji. Po sistemu „daj što daš“ zanimljivost sam našao u makovima na beskonačnoj ravnici.

Opet makovi i…

…opet ravna cesta

Do Sombora danas nemamo ništa posebno atraktivnog. Nema nikakvog jezera, kao prekjučer iz Bačke Topole, nema ergele konja, skoro da bih rekao – nema ništa. Stoga posjet većem mjestu na potezu Subotica – Sombor, Bajmoku, bilo nam je kao nekakva veća atrakcija na današnjem putu.
Bilo je nešto iza jedan sat kad smo stigli u to mjesto, što znači da je sunce dobrano grijalo. Ja dehidrirao, umorio se, pa je red stati malo, odmoriti se. Stoga smo prvo našli hladovinu, a potom – pivo.

Hladovina u Bajmoku

Merak – pravo domaće pivo

Pivo neko novo, neočekivano, do sada neviđeno. Više zbog pothlađenosti do orošenosti, a manje zbog bujne ljepotice na etiketi, popiti ga bio mi je pravi merak. A tako mu je bilo i ime.
U želji da nešto više saznam o crkvama u ovom mjestu nađoh nešto potpuno neočekivano i krajnje iznenađujuće. Ime ovog mjesta nije Bajmok već Bajmak, ili je i jedno i drugo, ili… u stvari evo Vam citat sa wikipedije pa sami zaključite.
Bajmak (srp.Bajmok:, mađ. Bajmok, nje. Nagelsdorf) je naselje u Bačkoj u autonomnoj pokrajini Vojvodini, Srbija. Nalazi se na sjeverozapadnom kutu Bačke, nedaleko od granice sa Hrvatskom. Dugo vremena se ovo mjesto u literaturi nazivalo imenom Bajmok.
Prva Katolička crkva u Bajmoku je izgradjena je 1778. od nabijanice, a ponovo je sagradjena od čvrstog materijala 1817. Svod crkve Sv. Petra i Pavla je 1889. Jakobei je ukrasio svojim virtuoznim freskama.





Iz istog izvora saznajem da se kip Sv. Trojstva nalazi u centru Bajmoka, da ga je podigla obitelj Volf 1878. godine,te da je to prvi javni spomenik u Bajmoku.

Netko sa čudnim, i meni baš nepriličnim, smislom za humor na glavi jednog od kipova stavio je kapu šiltericu.

Pravoslavna crkva u posvećena je velikomučeniku Georgiju. Zanimljivo mi je smještaj tornja koji je izvan sklopa crkve.


Na izlazu iz mjesta pozdravio nas je džambo plakat sa konkretnom porukom koja ne dopušta ni trenutak dileme.
Sto posto, gazda bio, gazda osto

Zastao sam u slijedećem mjestu, nakon što smo prošli njivu u ljubičastom, i pokušao od prolaznice saznati što je na njivi sa tako egzotičnim cvijetom. Od osim približnoga „Nekakva djetelina, valjda!?“ nisam više dobio. Pa bilo već što bilo, lijepo je, a i neobično za vidjeti.

Plavetnilo

Postupno sam, po tko zna koji put, propadao u ponor monotonije. Promet se prorijedio, tek kadkad nešto prođe, cesta ravnalom pravljena, a brdo ili nekakva uzbrdica je ovdje strana riječ nepoznatog značenja. Vrtim, vrtim pedale, rezigniran, postupno prestajem zvjerlati lijevo-desno u jalovoj nadi ne bi li ugledao nešto zanimljivo, nešto što će barem za trenutak prekinuti ovaj zastoj vremena, prostora i događanja.
Naša budućnost

Naša prošlost

Slijedeća dva mjesta na našem putu do Sombora dobili su ime po stvarnim osobama. Imenom i prezimenom.
Prvo je, još 1924 godine, dobilo ime po Aleksa Šantiću, bosanskohercegovačkom i srpskom pjesniku, jednim od najpoznatijih predstavnika novije lirike u BiH. Šantićeva poezija puna je snažnih emocija i ljubavne tuge, sjetite se samo Emine.
Nehotično sam u sebe recitirao bajnu i nedostižnu Eminu vozeći kroz mjesto. U mjestu ništa posebnog, stoga smo nastavili vožnju bez zaustavljanja.
Slijedeće je mjesto bilo znatno veće, pa smo zastali u njemu. Istina, veličina mjesta i njegova zanimljivost ne moraju biti u korelaciji, no ovaj put jesu.
Mjesto se zove Svetozar Miletić, a drugo mu je ime Lemeš, tako barem tvrdi wikipedija kad kaže da naziv mjesta potiče od latinske riječi "miles, milites" što u prijevodu znači vojnik. Mađarski oblik Nemes Militics dobio je jer je mjesto u današnjem obliku nastalo kao naselje plemića iz cijele Ugarske. ("nemes" u prijevodu sa mađarskog znači "plemenit"). Hrvatski oblik Lemeš nikada nije bio u službenoj uporabi, ali je uobičajen među hrvatskim (Bunjevci) življem u mjestu. Naziv na srpskom mjesto je dobilo 1925. po srpskom političaru iz južne Ugarske, Svetozaru Miletiću iz II polovice 19. stoljeća

Dobrodošlica u Svetozar Miletić

Katolička crkva ovog mjesta prema putnicima-namjernicima se odnosi sa stanovitim povjerenjem, pa je otvorila svoje dvore ljubopitljivim pogledima. Istina, moram priznati, da ti pogledi putuju kroz rešetke, ali meni radoznalcu i to je dovoljno. Čak više od toga!




Zbog nedostatka svjetla, u odnosu na raskošno osvijetljenu okolinu, unutrašnjost crkve bila je dosta tamna, pa sam prvih par trenutaka trebao sačekati da mi se oči priviknu. To privikavanje mome fotoaparatu je išlo malo teže, pa je zadnji snimak malo mutljav, no bolje išta, nego ništa.
Da mještani imaju izvjesnu dozu prijatne topline za gore spomenute putnike-namjernike, pokazuje i maštoviti putokaz za sve moguće znamenitosti mjesta.

Putokazi za sve i sva u Svetozaru Miletiću

Dok sam ja zujao okolo po žarkomu suncu, moja je suputnica sve to promatrala iz sigurne udaljenosti debele hladovine.
Ugodna hladovina

Bez obzira na skorašnji dolazak u Sombor, prošli smo kroz malo mjesto zanimljivog imena.

Imajmo obzira za Obzir

Prije Sombora, na nekoj od usputnih njiva bila je plantaža domaćih jagoda, koje smo mogli kupiti u simpatičnim košaricama. Friške da friškije ne mogu biti, oprali smo ih sa mineralnom vodom iz termosice i s guštom ih pojeli.

Umjesto piva

Bilo je mrvicu prije četiri kad smo se teatralno provezli korzom. Ovo „teatralno“ više je moj unutrašnji dojam, nego što se to iz vana moglo primijetiti. Radi se, u stvari, o mojemu posebnom zadovoljstvu, guštu, nakon dulje vožnje, lagano se provozati centrom novo prispjelog grada.

Korzo Somboračko

Na trgu je upravo bilo vjenčanje, odnosno svatovi, pa sam ih diskretno, skoro s leđa, snimio. Gledajući ovako sa distance, svatovi k'o svatovi, isto kao i kod nas. Svatko ima svoje veselje, a svatovi to definitivno nisu za mene, pa mi je bilo posebno drago što sam ovakav, prljav i znojav, na biciklu sa ovom suputnicom, nego onako čist i dotjeran sa onom suputnicom. O ukusima definitivno ne voditi rasprave, no meni je moja životna suputnica, trenutno kakva jest, puuuuno ljepša nego da je odjenuta kao „ona“ životna suputnica u svatovima. Bez obzira što moja taj status drži više godina nego „ona“ minuta.

„Parada pijanstva i kiča“

Red je zaključiti vožnju ovog dana, bez obzira što ćemo nenadano dodatno odvoziti kilometar i pol.

Danas pređeni kilometri

Vrijeme dolaska u Sombor

Željeni razvoj događanja, u koji, zbog pretjerane samouvjerenosti, ni trenutak nisam sumnjao, je da odemo do već znanog biciklističkog kampa, ostavimo bicikle sa svom prtljagom, dotjeramo se i osvježimo, pa pješice u šetnju centrom grada.
Život bi bio jadan i nikakav, kad bi se svega bojali, kad ni u što ne bi bilo sigurni. No, s druge strane iskustveno sam osjetio neugodno iznenađenje nakon izostanka „100% sigurnog“ očekivanja. Kao da sam blago prekoren od strane Njega odozgo, zbog te već spomenute samouvjerenosti, ili bolje rečeno, njene pretjeranosti.
Eto tako smo mi došli do velike ulazne kapije kampa, pozvonili, a ono – ništa. I opet pozvonili, i opet ništa. I prije nego sam treći put pozvonio, znao sam da će biti – ništa. Eto, nešto za što sam mislio da je tako lako kao sunce na sunčan dan, izjalovilo mi se. Što se ono kaže, ni u peti nisam pretpostavljao da je moguća i ova, sada već tako logična i jednostavna, varijanta.
Rezignirano sam slegnuo ramenima, okrenuo se suputnici i više gestom nego riječima, upitao je „Što sad!?“ Srećom, ona je bila prisebnija nego ja, ovakav potonuo u rezignaciji, te se sjetila nekakvog kupališta na jugozapadnom izlazu is grada, točnije preporuke njegovog obilaska koje nam je gazdarica kampa još prekjučer opisivala. Do njega se ide biciklističkom stazom, odvojenog od glavne ceste, i uglavnom u hladovini, pa je ova dodatna i neočekivana vožnja isto tako dodatno i neočekivano prijala.
Ispred ulaza u kupalište gužva tipična za ova mjesta u ovakav vreli ljetni dan.

Ulaz u Somborsko kupalište

Na ulazu je obavijest o radnom vremenu i cijeni (1€ = 120 din)
Ulaz u kupalište

Nije nam se ulazilo u gužvu, pa smo se nakon kraćeg odmora onom finom stazom vratili nazad do ulaza u kamp.
Divota od biciklističke staze

Ovaj put smo imali više sreće, jer su domaćini bili kod kuće. Nakon osvježenja, presvlačenja, dotjerivanja ostavili smo vjerne bicikle da odmaraju, a nas dvoje, bez ikakve prtljage, lagani k'o perce, prošetali do centra grada.
Još prekjučer u razgovoru sa našim domaćinima u kampu sam saznao da pritajeno postoji nekakav stav, odnos rivala između ovih u Somboru i onih u Subotici. Meni kao objektivnom promatraču sa strane, nakon današnjeg obilaska Sombora, teško se jednostrano prikloniti bilo kome od ta dva grada. Subotica jest bitno veća, pa, barem kvantitativno, ima prednost, no i Sombor ima duha, topline za očaravanjem promatrača. Osim toga, različiti su to gradovi, pa je teško uspoređivati kruške i jabuke.
Na glavnom trgu, koji je bitno veći nego onaj u Subotici, centralno je zdanje koje plijeni pažnju, naravno, gradska vijećnica.

Vijećnica u Somboru

Prema podacima koje sam pročitao na internetu ova zgrada je nastala na temeljima nekadašnjeg kaštela grofa i kapetana Jovana Brankovića (sinovca i zakonitog nasljednika nesuđenog srpskog despota, grofa Đorđa Brankovića). Na temeljima kaštela 1842. godine sagrađena je današnja Gradska kuća u stilu neoklasicizma. U zgradi je bila smještena gradska uprava i činovništvo, u Svečanoj sali su održavane sjednice gradskog Magistrata, u prizemlju su se nalazili dućani, a neko vrijeme ovdje je bio smješten arhiv grada i gradska biblioteka.
Zujajući tako prostranstvima interneta naletjeh na slijedeće:
Premda je Sombor još 1749. godine uvršten među slobodne kraljevske gradove, tek 1751. godine je ta činjenica ratificirana u Mađarskom državnom saboru. Sve je to vrijeme Bačka županija upotrijebila da po svaku cijenu ospori već stečene povlastice slobodnog kraljevskog grada Sombora. Posljednji pokušaj je učinila županija pismom upućenim Saboru u Požunu (Muhi, 125). Tamo o Somboru stoji: "ovaj grad, koji se po svojim stanovnicima i po svojim zgradama, kao i svima što posjeduje prije može usporediti s kakvim selom, nego sa slobodnim kraljevskim gradom. Jedva da će kroz stoljeća moći postići izgled i značaj kraljevskoga grada. Grad je pritisnut tolikim dugovima da se iz njih ni za sto godina neće moći izvući. Dijelom zbog toga, a dijelom i zbog stalnog uznemiravanja vjerovnika, građani potajno i pomalo bježe u okolna naselja, a neki pomalo odnose svoju pokretnu imovinu na sigurno mjesto, pa tako sami Somborci dokazuju da se ne nadaju, da bi mogli uživati u povlasticama slobodnog kraljevskog grada. Stanovništvo je materijalno do te mjere iscrpljeno da se gradska porezna i dužnička potraživanja mogu utjerati samo vojskom. Budući, dakle, da grad u takvom stanju nema nikakve budućnosti, a njegove bi povlastice samo škodile Kraljevskoj riznici i okolnim općinama, neka Državni sabor učini sve da se taj grad, koji je do sada bio samo gnijezdo i utočište kriminalaca, ne upiše na listu slobodnih kraljevskih gradova ". Ipak su sva nastojanja županije bila uzaludna, pa je Državni sabor na svome zasjedanju 1751. godine upisao Sombor među slobodne kraljevske gradove. (izvor: http://www.zvonik.rs/arhiva/185/povijesni.html )
Rekao bih da, eto, zakulisne igre i lobiranja nisu izum ovih dana, i da se neka područja ljudskog bivstvovanja nisu puno promjenila.
Veliki trg, nešto kao korzo, posebno mi je privuklo pažnju. Promet je maknut, jer je suvišan, tako da na njemu caruju pješaci. Uz to okružen je arhitektonskim ljepoticama, iako u godinama, dotjeranim kao da su u cvijetu mladosti. Na kraju, ili na početku, ovisi s koje pozicije promatramo, na čelu dugog korza nalazi se ljepotica Broj jedan u Somboru – zgrada županije
.
Pogled na korzo kako ga vidi zgrada županije

Pogled na zgradu županije kako ga vide prolaznici na korzu

Opet, dakle prema internetu ova zgrada, koja je danas sjedište uprave Grada i Zapadno-bačkog okruga izgrađena je 1808. za smještaj administracije Bač-bodroške županije, a sadašnji izgled je dobio 1882. kada su mu dozidani bočni tornjevi i začelje. Zgrada ima 200 prostorija, dok je u dvorištu, sve do nedavno, bio žbun barskog rastinja kao sjećanje na močvarni otok Pandur, na kome je podignuta. Nalazi se u najvećem parku grada zasnovanom s kraja 19. stoljeća kada ovdje prestaju sa održavanjem četiri godišnja somborska vašara i redovne stočne pijace - privilegije dobivene Poveljom slobodnog i kraljevskog grada Sombora 1749. godine. U Svečanoj sali je slika-monument Ferenca Ajzenhuta „Bitka kod Sente" naručena za 1896. Godinu čime se Sombor uključio u proslavu Milenija od dolaska Mađara na nizije Panona. Veličinom 7x4 m. a sa ramom čak 40 m2, najveće je ulje na platnu, tkanom iz jednog komada, na prostoru bivše Jugoslavije.
Nažalost, ostaje mi da vjerujem internetu jer tu sliku nismo vidjeli. Bila je subota, kasno poslije podne, ili rano predvečerje, pa je zgrada bila zatvorena i zaključana. Nema veze, bilo mi je sasvim dovoljno uživanje u promatranju njene monumentalne vanjštine i dotjeranosti, kao i uređenosti njenog okoliša.









Kad smo se zasitili divljenja, krenuli smo u šetnju korzom. Nismo se puno zadihali pješačenjem, tek pedesetak koračaja, pa smo došli smo do karmelskog samostana.

Karmelski samostan

Ulaz u samostan

Osobna karta samostana

Tik uz samostan je i crkva istog reda.

Karmelska crkva u Somboru

Bolje da ne spominjem taj Internet, već ću samo napomenuti da je crkva posvećena svetom Stjepanu (poznata je i kao Karmelićanska crkva) "Crkva sa dva tornja" i konvikt (samostan) karmelita kao jedinstvena arhitektonska cjelina u stilu romantizma. Građena je od 1860. do 1901, a svečano posvećena 1902. u prisustvu 10.000 građana koji su pozdravljeni govorima na bunjevačkom, mađarskom i njemačkom jeziku. Predana je na upotrebu Karmelićanskom redu 1905. Vrsne vitražne i skulptorske dekoracije obogatile su unutrašnjost crkve, a izuzetnom je čine orgulje ugrađene 1926, kada su sa tri manuala, 47 registara i 3.158 svirala bile treće po veličini u, gore već spomenutoj, bivšoj Jugoslaviji.




Svod crkve

Slijede sada navedene stare, ali jako dobro uređene ljepotice Somborskog korza. Prikazujem ih ovako vizualno, bez komentara koga predstavljaju, kad su sagrađene, te koja im je sada funkcija, jer ne znam i nisam u međuvremenu saznao. Možda je i bolje ovako prepustiti se samo svom užitku promatrača, bez tih dodatnih informacija.






U jednom od izloga smješten je plakat sa slikama ljepotica i ljepotana, ne maturanata, već završnog godišta dječjeg vrtića. Kasnije sam ovo uočio i kod kuće, no tada, u Somboru, to sam vidio prvi put i bilo mi je jako simpatično.
Predškolska ustanova „Vera Gucunja“ vrtić „Vila“

Tu je robna kuća „Beograd“ u bivšoj Jugi pojam pažnje i poštovanja vrijedan. Takva je bila i mome gradu, Bosanskom Brodu, no sada je dobila drugu odoru i veliki natpis „Konzum“. Ova ovdje mi je bila nostalgično interesantna jer joj je vanjština autentična kao prije tridesetak godina.

Ostaci robne kuće „Beograd“

Prema oronulim izlozima zaključujem da joj je sudbina još uvijek neodređena i neizvjesna.
I ovdje kao i u Subotici, prošli smo pored tržnice, no u ovo subotnje predvečerje već je bila duboko usnula.

Somborska tržnica

Onako diskretno, skoro usput, dok sam već mislio da sam vidio ono bitno što u Somboru trebam vidjeti, ispred nas se pojavila zgrada gradske biblioteke. Iako manje veličine, ili možda i zbog toga, svim ostalim me je oborila s nogu. Osjećao sam se slično kao pred palačom Ferenca Raichlea u Subotici.
Gradska biblioteka

Zgrada je sagrađena 1883. u klasicističkom stilu s primjesama eklektizma. Njen utemeljitelj i dugogodišnji bibliotekar bio je financijski službenik Karlo Bijelicki (1813-1878), koji je daleke 1859 godine, na njenom otvorenju rekao: „Čovječanstvo koje danas živi ne može svome potomstvu ostaviti uzvišeniji, dostojniji i pun blagoslova spomenik sjećanja i ne može se u tolikoj meri zadužiti za zahvalnost kao osnivanjem jedne ovakve vlastite biblioteke koja će gradu služiti na veliku čast“.
Na žalost, dva stoljeća kasnije, živimo u dobu kad se, osim SMS poruka slabo što čita, te kada čovjeka koji je ukrao knjigu, skoro da prije treba nagraditi, nego kazniti.
Prije nego što nastavim priču sa povratkom u kamp, moram spomenuti još jednu građevinu. Nismo je danas vidjeli, dok smo šetali Somborom, zaboravio sam na nju. Tek koji dan poslije, nakon povratka kući, sjetio sam se da sam je, onako krajičkom oka, primijetio kad smo se iz Sombora uputili za Suboticu. Odgodio sam zaustavljanje za dan razgledanja Sombora, a kad je taj dan došao, zaboravio sam na to što sam si obećao.

(preuzeo sa: http://www.nadji.info/rs/sportski-centar-soko-sokolski-dom-venac-petra-bojovica-sombor/ve57871/fotografije/ph26403/)

Radi se o zgradi Sokolskog doma sagrađene je 1925. godine u stilu srednjevjekovne srpsko-bizantske arhitekture sa dekorativnim elementima neomoravske škole.
Obzirom na potpuni izostanak gužve u kampu, jer osim nas u njemu nije bilo gostiju, častili smo se spavanjem u apartmanu na konkretnim krevetima mekani koliko treba, a isto tako i tvrdi koliko treba. Ispade, na kraju, malo bez veze, jer zbog samo jednog noćenja u šatoru, teglili sve dane smo teglili šator, vreće, karimate /podmetače. No valjda je sve to dio cjeline, valjda smo morali nešto i otrpjeti, da bi dobili nešto posebno. A dobili smo dosta toga posebnog na ovom putovanju.

Apartman i ulaz u njega

Moj ležaj

Ispred mog ležaja

Poruka za laku noć kraj mog ležaja

Sanitarije apartmana

Kuhinja apartmana

Za nastavak kliknite ovdje.

18.11.2015. u 10:57 • 0 KomentaraPrint#

Sombor Subotica 2015 III dan II dio

Za povratak kliknite ovdje.

A onda sam ponovo zakoračio u bajku.
U šest sati smo se našli ispred turističkog ureda. Naš voditelj nam je širokogrudno ponudio pozadinsku prostoriju kao čuvara naših bicikala, gdje smo ih ostavili, te krenuli u obilazak. Tokom obilaska znalački je prepričavao zanimljivosti o prizorima koji su se smjenjivali pred nama. Moja ga je suputnica, koja voli takve priče, slušala otvorenih usta. Ja sam više bio za individualnost, pri čemu sam škljocao fotoaparatom zadivljen, zaprepašten, ushićen…. Prema burnim dojmovima koje sam proživljavao u sebi palača Ferenca Reichla je dobila dostojnu konkurenciju. U samo jednom gradu DVA puta sam ostao bez daha, otvorenih usta i raširenih očiju. To su trenuci koje nikad zaboraviti neću.
Čim smo uši u hol i stepenicama se penjali na gornji kat, odmah pada u oko raskošne dekoracije i detalji. Raskošno ukrašen strop hola na ulazu prelazi u masu lukova koji se prepliću sa svih strana.



Onda smo ušli u glavnu dvoranu, odnosno kako je ovdje zovu, velika vijećnica gradske kuće.
Nakon podužeg smišljanja kako i kojim riječima opisati ovu prostoriju, odustajem. Prvo jer sam nestručan, a drugo jer sam pod velikim dojmom, pa slijedi niz snimaka koji će više reći nego moje šture i nezgrapne riječi. Usput rečeno, osim okupljanja gradskih otaca, ova dvorana se koristi i za vjenčanja. Uz malo mašte možemo si zamisliti da bi vjenčanja u ovakvom okruženju zaista trebala ostati nezaboravna.









Dok je moja suputnica slušala predavanje od vodiča i komentirala ih, snimio sam ih u jednom od hodnika.

Na 45 metara iznad tla bili smo kad smo se popeli na terasu tornja gradske kuće. Prvo sam pogledao stilizirane krovove gradske kuće.



Dimnjaci

Nakon što sam malo podigao pogled ugledao sam nepreglednu ravnicu oko grada, te puno, već ranije spomenutog, zelenila u gradu




Pri povratku sa tornja u vijećnicu vrhunac bajkovitosti sam osjetio kad smo se našli u dijelu u kojemu gradski obrtnici imaju svoja mjesta. Toliko ocrtanih detalja u drvetu me podsjetilo na drvene igračke koje sam znao kao klinac dobiti od svojih roditelja na dar, te koje su u meni izazvali ushit, oduševljenje i sreću. Evo sad,u 57-moj godini života, sve to je ponovo probuđeno.




Najviše su me dojmili ti detalji, masa njih, i njihova dotjeranost do sitnica. Kad nam je vodič rekao de je sve to unazad par godina do sitnice obnovljeno, upitah ga gdje su našli ljude koji to znaju i imaju strpljenja i upornosti obnoviti. Odgovorio mi je da su to mahom star(ij)i majstori, te da se boji da li će se uopće moći pronaći majstori za slijedeću retauraciju.

Raskošna plava fontana svoje ime je dobila po boji keramičkih pločica od koje je izrađena. Opće poznata činjenica da bistra voda koja svojim tečenjem žubori osvježava tijelo i krijepi dušu i ovdje je došla do izražaja. I ne samo za ljude, nego i za ostali živalj, kao na primjer za golubove.





>

Moglo bi se zaključiti da Subotičani odavna vole knjigu i čitanje, jer im je zgrada knjižnice stvarno impresivna.
Gradska knjižnica
Slijedi par snimaka starih zgrada u pješačkoj zoni. Simptomatično je da su većinu tih starih, ali još uvijek dobro stojećih ljepotica zaposjednuli bankari.





Prema kazivanju vodiča kazalište se u Subotici cijeni i posjećuje, a kazališni glumci imaju status mega-zvijezda.
Kazalište u Subotici

Franjevačka crkva je posebno tijesno okružena zelenilom i ostalim zgradama, tako da mi je bio golem problem snimiti ju koliko-toliko prihvatljivim snimkom. Nažalost, bila je zatvorena i zaključana, pa ostaje nepoznanica kako izgleda iznutra.





Prema wikipediji unutarnji zid tornja crkve sadrži tragove tvrđave koju je 1470. podigao erdeljski vojvoda János Pongrác od Dengelega. U toj je tvrđavi do izgradnje nove djelovala je stara franjevačka crkva. Gradnja nove crkve počela je 1729. godine, u isto vrijeme kad i samostana. Posvećena je 15. travnja 1736. godine. Posvetio ju je kalačko-bački biskup Gabrijel Patačić. Crkva je posvećena sv. Mihovilu. Na najstarijem oltaru ove crkve nalaze se oltarne slike najtraženijeg baroknog slikara oltarnih slika sredine 18. stoljeća Szebasztiana Shtetnera (iz 1741.) Crkva je obnovljena 1907. godine.

Kao okorjeli ljubitelj željeznice nisam mogao a da ne obiđem i željeznički kolodvor, ovdje nazvan stanicom.



Usput, pri vožnji biciklom, pogled mi je privukao parkirani skuter, točnije njegova registarska tablica, pa evo kako takve stvari izgledaju u Subotici.

Naše sjene su postajale sve duže a svjetlost koja ih pravi sve crvenija što je bio znak da se bliži kraj dana, te da treba polako privesti kraju današnji obilazak ovog grada. Onom širokom avenijom, na zasebnoj biciklističkoj stazi vraćali smo se ka Palićkom jezeru i našoj sobi gdje bi trebali nekako snom okončati ovaj dan. Dok vozim pitam se da li će to ikako biti moguće obzirom na toliko mnoštvo dojmova i doživljaja.
Međutim, kad smo došli do jezera uvidio sam da još nije sve što se tih dojmova i događaja ovog dana tiče. Kako smo bili blizu kuće gdje nam je soba za prenoćište, dali smo si oduška dokonosti, pa smo polako, onako s pedale na pedalu, zujali po Paliću i njegovom jezeru. Po ko zna koji put danas, opet sam bio zapanjen, zadivljen viđenim.
Odmah uz glavnu cestu, sa koje skrećemo na jezero, sagrađen je vodotoranj.



Opet posežem za Internet gdje saznajem da je zamisao arhitekata ove građevine je da posjetilac uđe u Veliki park i turistički kompleks prolaskom kroz raskošno ukrašenu kapiju - Vodotoranj. Dizajniran je u stilu mađarske secesije, inspiriran elementima folklora: rukotvorinama, čipkom i vezom. Ovaj simbol Palića je svečano otvoren 1912. godine. Ovu specifičnu građevinu čine tri cjeline: vodotoranj, tramvajska stanica za tramvaj uveden 1897. godine i kapija kupališta. Nijedna više nije u funkciji. Visoki masivni kubus vodotornja i manji otvoreni kubus tramvajske čekaonice spojeni širokim lukom koji asocira na kapije Erdelja, danas postoje samo kao simbol ljetovališta. Višenamjenski objekt Vodotoranj je ujedno bio i tramvajska stanica, kao i kapija kupališta.
Slijedeće kroz (ne pokraj, ni okolo, već baš tako – kroz) što prolazimo je nešto što ovdašnji nazivaju Velika terasa.



Opet moram do interneta koji me obogaćuje za spoznaju da je Velika terasa najznačajniji objekt na Paliću, izgrađen u stilu secesije. Izgrađen davne 1912. Godine. (tih godina se stvarno puno gradilo u i oko Subotice – moj komentar). Na katu se nalazila raskošna Balska dvorana. U prizemlju su bili restoran i slastičarnica. Postoji zanimljiva priča se da je nakon londonskog, drugi u svetu teniski meč u zatvorenom prostoru, održan baš u balskoj dvorani Velike terase. Namijenjena je za održavanje kongresa, konferencija, sastanaka ali i raznih izložbi, manifestacija i performansa.
Nakon prolaska, dakle, kroz Veliku terasu izlazimo na šetnicu uz jezero.

Ispred je prolaz kroz Veliku terasu, iza mene je jezero

Šetnica desno…
…i šetnica lijevo

Sama šetnjica je udaljena od jezera od tek pedalj do nekih desetak metara.

Opet šetnica

Sunce je pružalo zadnje zrake svjetla dnašnjeg dana kad smo došli do ženskog štranda.
Sagrađen je 1912, sav je od drveta, a funkcija mu je bila da zaštiti tijela kupačica od, kako znatiželjnih, tako i pogleda ostale vrste, prvenstveno od muških pogleda, kao i od pogleda ostalih prolaznica. Obzirom da je danas druga logika pokazivanja i gledanja svega pa i ženskog tijela, objekat je izgubio prvobitnu funkciju, pa je sada kafić za svakoga, bilo kojeg spola bio/bila.

Glavni ulaz
Današnja funkcija
Nešto kao kabine

Nakon što smo pozdravili sunce na zapadu uputili smo se ka našoj sobi.

 photo 203-348-11-15_zpsaazcfr2n.jpgKao motiv s mora

Današnji dan završavamo sa nepunih 40-tak pređenih kilometara. Pod dojmom što smo sve vidjeli i doživjeli, a i zbog čestih i duljih zadržavanja, te kilometre nismo ni osjetili.


Za nastavak kliknite ovdje.

18.11.2015. u 08:06 • 0 KomentaraPrint#

utorak, 17.11.2015.

Sombor Subotica 2015 III dan I dio



Za povratak kliknite ovdje.


Mapu trećeg dana ovog putovanja možete vidjeti ovdje.

Slike trećeg dana ovog putovanja možete vidjeti ovdje.

Ovaj dan poklanjamo Subotici.
Nevjerojatno je koliko čovjek samog sebe dovodi u zabludu, koliko samog sebe uvjerava, čak i uspješno, kako je dovoljno pročitati, pogledati slike da bi se spoznao grad ili mjesto. Eto, tako sam i ja znao za Suboticu, još od osnovne škole. A poslije ovog dana ću spoznati da ništa nisam znao, pojma nisam imao o ovome gradu. K njemu sam došao tek sa približnom, mutnom spoznajom da je, u najmanju ruku, zanimljiv grad, spoznaju tek malčice izbistrenu nakon prošlogodišnjeg kolektivnog ( i noćnog) boravka u njemu. A tek dan kasnije, sutra ujutro, otići ću iz njega sa teškom dilemom da li je ovo najljepši grad kojeg sam ikad (!) vidio, što isto tako mogu reći i za pojedinu njegovu arhitekturu. Teška, a ujedno i slatka dilema koja me prati i ovaj tren, dok pišem ove redove. Nema mi druge, već i dalje voziti bicikl, i dalje obilaziti gradove sve dok ne riješim navedenu dilemu. Ako ikad riješim, ali nema veze, bitno je rješavati je.
Osnovno obilježje, trag koji se stalno provlači ovim gradom je secesija. Iz brošure o secesiji u Subotici saznajem da je secesija nastala na prijelazu iz XIX u XX stoljeće, te da inspiraciju nije tražila i prethodnim epohama i umjetničkim stilovima, već u prirodi, njenim oblicima i strukturi. Njene osnovne odlike su razuzdane, nesputane forme pune zaobljenih linija, valovitih poteza i neobične kombinacije boja. Avangardni umjetnici, koji su je stvarali, smatrali su da industrijski razvoj vodi ka uništenju svega lijepog, ta da umjetnost treba uvesti u svakodnevni život oslanjajući se na narodno graditeljstvo, tradiciju i primjenu lokalnih materijala.
Uz ispriku tebi čitaoče na ovo moje amatersko petljanje u područje u kojemu nisam stručan, no valjda bi osnovni smisao, uloga umjetnosti bila poticaj, izazivanje ugodnih emocija, trenutaka koji zaustavljaju dah. Potom dugo, još dugo one unose tihi, mirni i uporni, ali u prvom redu slatki nemir i onaj treptaj duše za koji nam ovo kratko bivanje na ovom svijetu čini smislenim čak i radosnim. I još ako se osjećamo „sretni k'o malo dijete“ osjećaj je potpun.
Prema wikipediji Subotica je grad sa preko 140 000 stanovnika, smješten na granici između Subotičke pješčare na sjeveru i pjeskovito-praporne ravnice na jugu. Dakle područje ravno k'o tepsija i svuda pijesak, što se može uočiti, bolje rečeno osjetiti, i u samome gradu.
Rasterećeni većinom prtljage, koju smo ostavili u sobi, sa biciklima laki k'o pero krenuli smo biciklističkom stazom prema gradu. Biciklistička staza je bila dio široke ceste sa posebno razdvojenim kolovozima. Za svaki smjer vožnje tu je, dakle kolovoz sa dvije trake i posebno odvojena biciklistička staza.

Biciklistička staza i prometnica Palić - Subotica

Kako ćemo danas već vidjeti, Subotica je grad biciklista. Masa biciklističkih staza, dosta njih su grbave, zakrpane, no malo ih je nedavno obnovljenih. Bicikala na tim stazama kakvih god hoćete, od novih skupocjenih (mada rijetkih) do starih, jaaaako starih, da je pravo čudo da su još u voznom stanju(ali takvih zato iznenađujuće puno). Ovdje bicikl vozi i staro i mlado, bicikl se vozi u hlačama, u haljini, u suknji u odijelu, bicikl se vozi u cipelama, u patikama, u sandalama, bicikl se vozi i bos, ali u Subotici se bicikl nikako, ponavljam nikako ne vozi s kacigom na glavi. Ja i moja suputnica smo s tim pokrivalima za glavu često izazivali čudne poglede kod lokalnih biciklista.
Kako u nepoznatom velikom gradu (sa)znati što vidjeti i obići?
Otići u turistički ured!
A gdjenaći turistički ured?
U centru grada!
Vođen tom logikom, kad smo stigli do samog grada, na većem raskrižju, dok je bilo crveno na semaforu, upitah poveću grupu biciklista : „Kako do centra grada?“ U prvi mah se uplaših skoro agresivnom susretljivošću, toplinom i prijaznošću, jer su njih četvorica, istovremeno počela objašnjavati gdje lijevo a gdje desno skrenuti. U potpunu zbunjenost, u kojoj sam se tada zatekao, povukla su me njihova objašnjenja koja su bila potpuno različita – svatko od njih je imao svoj pojam najkraćeg puta do centra grada.
Zbunili su me potpuno, a pored zbunjenosti pojavio se i tračak panike, jer nisam saznao što sam želio saznati, a na semaforu je već bilo zeleno. Zadnju slamku spasa sam pronašao u sužavanju potrage, te priopćio ovim mojim svađalicama da tražim turistički biro. Skrenuo sam kod njih ponovo pažnju na sebe jer oni samo što nisu počeli jedan drugog uvjeravati u ispravnost svoje verzije pravog puta do centra grada. Ovu potpunu zamršenost ispred semafora, koju ni najmanje nije umanjivalo kratko vrijeme njenog događanja (koliko traje smjena od crvenog do zelenog svjetla), krajnje neočekivano prekinuo je odgovor, a potom i prijedlog, jednog od njih: „Pa ja radim u turističkom uredu! Evo baš idem na posao, 'ajte sa mnom!“
I krene on, a nas dvoje za njim. Lijevo, desno, poprijeko, nogostupom, okrećući se nama objašnjavajući da je ovo neka prečica kojom biciklom za čas stigne.
Stigne gdje!?
Pa do turističkog ureda!
Stali smo ispred ulaza ureda, te, dok je otključavao vrata, ukratko smo mu, uz minimum riječi, onako telegrafski, objasnili tko smo, odakle dolazimo, te da nam je namjera danas obići grad. Tražio sam nekakvu brošuru, ili još bolje, plan grada, onaj mali na kojemu su crtežići znamenitosti sa svojim položajem među ucrtanim ulicama.
„Sačekajte malo!“, odleti u svoj ured. Vrati se nakon nekog vremena sa buntom materijala skoro pedalj debelog. Zbunjeno sam promatrao to izobilje materijala, pola dana bi mi trebalo da ga, tek površno, proučim (kad ćemo onda grad obići!?), izabrah ih par uz zahvalu, iako je on za svakog od njih imao podužu priču koja bi me trebala uvjeriti u neophodnost uzimanja.
Bio sam kao u nekom snu, u nekom vremenskom vrtlogu. Sve se to događalo tako neočekivano, a ujedno tako brzo. A onda kao da je posegnuo za zadnjim argumentom koji će me totalno utopiti u ovaj bajkoviti grad – predložio nam je da navratimo u ured u 6 poslije podne, pa će nas od provesti kroz unutrašnjost vijećnice. Neko drugi iz mene je uz zahvalu pristao, samog sebe sam time iznenadio, jer sam još tražio čvrsti oslonac u ovoj kakofoniji neočekivanih, iznenadnih, zapanjujućih događaja.
Bože, kakav grad, a još ga nismo ni počeli obilaziti!
Konačno smo moja suputnica i ja ostavljeni sami. Jedno vrijeme smo prigušivali ritam događaja dok nije postigao neku usporenu, za nas prihvatljivu veličinu. Kad smo to postigli, možemo sada polako, uživajući, s guštom krenuti na posao. Pred nama je sunčani topli dan sa debelom anticiklonom, tu je grad, tu su bicikli, tu smo mi, pa možemo krenuti.
Gazdarica našeg prenoćišta nam je jutros preporučila da obavezno posjetimo pijacu, „veliku, čak ogromnu, nadaleko čuvenu, koju svatko tko navrati u grad treba obići“ ( citiram njene riječi). Iako pomalo skeptičan, pristao sam. Mojoj je suputnici taj obilazak posebno interesantan, jer će se moći uvjeriti da li su glasine, koje je kod kuće čula, o jeftinoj koži u obliku torbica ili cipela, točne. Kako će se kasnije pokazati – nisu!
I krenuli smo konačno. Držeći plan grada u ruci, prema potrebi smo zastajali trenutak na nekim od raskrižja u potrazi za pravim putem na planu, pronalaženju imena ulice na raskrižju, te nastavku vožnje.
Pijaca se nalazila na jugoistočnom rubu grada, pa se vožnja do nje dobrano razvukla. Uz put sam primjećivao zanimljivosti radi koje bi vrijedilo stati, no kao da nam se sav smisao grada skupio na toj pijaci, sve drugo smo ignorirali ne zaustavljajući se.
Da smo blizu već kontroverzne pijace nagovijestila je izuzetna prometna gužva. Kao da su se cijeli grad i okolica sjatili ovamo (i sutra dan ujutro, odlazeći iz Subotice, prošli smo istovjetnu smo gužvu pored pijace).

Gužva ispred pijace

Našli smo kakvu-takvu hladovinu, parkirali bicikle te na smjenu krenuli u obilazak. Prvo mi je krenula suputnica, a ja sam ostao s biciklima. Jedno vrijeme sam promatrao gužvu, a potom sam u trafici kupio lokalne novine te kratio vrijeme „društveno-političkim i ekonomskim“ aktivnostima na lokalnom planu.

>Naši bicikli parkirani ispred pijace

Nakon tri četvrt sata pojavila mi se suputnica. Na moje „I!?“ uzvrati „Puno svega, a niš' posebno. Idi, pa vidi i sam!“ Meni je trebalo tri puta manje vremena da se u to uvjerim.
Prvi dio je pod krovom, kao neke ogromne hale, u kojima su krpice i ostale drangulije, uglavnom za ljepši spol.

Prvi dio pijace

Drugi dio je pod vedrim nebom, trenutno azurno plavim, bez trunke oblačka. Tu je bilo stvarno svega, od traktorskih dijelova, dijelova za aute, plastičnih igračaka pa do svega i svačega za bicikle. Da sam malo bliže kući možda bih i pronašao nešto za se, ovako mi se činilo potpuno promašeno gubljenje vremena na informacije koliko što košta, kad ionako neću uzeti. Pogotovo što je već prošlo jedan sat a još uvijek ni o od obilaska Subotice.

Drugi dio pijace

Na izlasku iz pijace pažnju mi je privukao oglas nalijepljen na zid. Radilo se o otkupu kose. Ljudske. One sa glave.
Interesantan otkup

Na povratku nazad u grad evo jedan primjer suptilnog i zgodnog reklamnog slogana. Čisti primjer kako je teško sjetiti se jednostavne stvari. Ako skrenete pogled na donji lijevi kut slike, vidjeti će te tipičnu Subotičku biciklističku stazu i tipičnu gužvu na njoj.
Genijalno jednostavno

Otprilike na pola puta od one pijace do užeg centra zastali smo na dužu pauzu. Moja je suputnica željela zadovoljiti svoju radoznalost te obići ovdašnju trgovinu polovne robe (Second Hand Shop), čisto da ju usporedi sa onima kakvi su kod nas. Meni to nije bilo vrijedno pažnje, te sam se velikodušno ponudio da ću ostati u hladovini s biciklima i promatrati ljude, promet i sve ostalo oko sebe. Nakon nekog vremena općeg zujanja pogledom, preko puta sam ugledao trgovinu začinima i to specijalističku. Nisu to bili začini istočnjačkog porijekla, već ovdašnji, konkretno namijenjeni kobasicama, kulenima, šunkama i ostalim „plodovima tora“.

Začini za rokerske stvari (one koji rokću)

Par metara dalje na zidu je bila krajnje prijeteća poruka bezobzirnim koji svoj auto parkiraju gdje god im se prohtije.

Pa ti izvoli!

Katedralu smo samo pogledom pozdravili, jer nam je bila u sjeni, hoću reći da bi bilo zgodnije za fotografiranje da je sunce s druge strane nego što je sad. Bože daj nam strpljenja, jer već sutra ujutro će sunce biti na pravom mjestu, a mi ovom cestom na putu za Sombor, pa ćemo svratiti do stare ljepotice da se pozdravimo na odlasku.
I Subotica nije bila imuna na epidemiju euforičnosti svega što pokreće nafta i njeni derivati koja je zahvatila dosta gradova bivšoj nam zajedničkoj državi a i u Europi. Tako su bez tramvaja ostali Rijeka, Dubrovnik, Ljubljana, pa i Subotica. Većina njih (ako ne i svi) gorko se kaju zbog te lake i površne brzopletosti, no „prošla baka s kolačima“. Šuška se da se neki gradovi na „trulom zapadu“ vraćaju tramvaju, ili to namjeravaju učiniti.

Tramvaj Subotički

A tada smo došli do palače Ferenca Raichlea.
Približno jednako oduševljenje, ushit, ono kad zastane dah, oči se širom otvore, a usta nesvjesno ostanu otvorena, ono kad se pred nekim prizorom „padne paf“, prema urbanoj arhitekturi doživio sam daleke 1981 godine kad sam prvi put vidio gradsku vijećnicu u Münchenu. Ovdje, osim mog oduševljenja, naravno, prestaje bilo kakva podudarnost između ove dvije građevine.
Oduševljeno zapanjen ili zapanjeno oduševljen, ne znam ni sada dok pišem ove redove, stajao sam ispred palače i gledao ne vjerujući da je ovo što gledam stvarnost, a ne fikcija. Sa svojim zaobljenim linijama i sa mnoštvom detalja suptilno uklopljenih u cjelinu, sa živim koloritom, izgledala mi je kao iz neke lepršave bajke okružena stablima, okupana raskošnom sunčevom svjetlošću. Činilo mi se da će svaki čas iz nje izaći Alisa, da će odnekud pojaviti Ivica i Marica, nakon što su se sretno vratili iz šume, da će se....neki drugi likovi iz nekih drugih bajki okupiti oko kuće veselo čavrljajući o nečemu što je potpuno neshvatljivo za ovaj, realni i racionalni svijet.






Čarolija bajke se nastavila kad smo kroz prolaz pokraj zgrade zašli u njeno dvorište. Sada su tamo, u hladovini drveća, stolovi kafića.
Prolaz koji smo prošli je točno iza cure u crvenoj bluzi i cure u plavim hlačama

Palača s dvorišne strane

Ravno naprijed je...

...izlaz iz dvorišta(palača sa nazire kroz krošnju stabla)

Prije nastavka ove priče o obilasku grada, ispričao bih priču o životu jednog od ovozemaljskih žitelja.
Ferenc Raichle bio je jedan od onih koji su od života uzimali sve što su mogli. Istina, dao je isto tako mnogo. Iza sebe je ostavio masu radova koji nose njegov pečat. U svoje vrijeme je bio poznat kao čovjek čiji se rad dobro cijeni, te je stekao popriličan imetak, da ne kažem, bio je vrlo, vrlo bogat. Bogatstvo mu je raspalilo maštu, pa je za svoje mjesto rada i boravka osmislio i napravio palaču, gore prikazanu. I u ono doba kad je bila gotova, 1904 godine, bila je ono što je ostala i danas – nešto novo, nepojmivo, neobično, a istovremeno originalno i prekrasno. I tko zna kako bi se životni put ovog čovjeka, koji je dosegao vrhunac, nastavio, da nije jednog – bicikla.
Kad je bila gotova, u palaču se uselio zajedno sa svojom obitelji – suprugom i dvije kćeri.
E sad, uzroka da je završio tako kako jest može biti podosta, a ja ću nabrojati dva.
Prvi je, valjda, osjećaj grandomanije, tipične bolesti koja prijeti da zarazi svakoga tko se uspe na tron uspjeha, te zbog toga stekne dojam o sebi u najmanju ruku kao o nadčovjeku, ako ne kao božanstvo, čime ima za slobodu činiti i raditi ono što običnim smrtnicima ne smije biti ni na kraj pameti.
Drugi bi uzrok mogao biti njegova opća ljubav prema životu, u kojemu žena igra važnu ulogu. Da se zaustavio u izlijevanju te ljubavi samo na jednoj od njih, svojoj zakonitoj, sve bi bilo drugačije, pa ja ne bi pisao ove redove. Međutim, što se ono kaže, „rođena“ žena mu za taj izljev nije bila dovoljna, pa je tu ljubav prelijevao i kućnoj pomoćnici (priča sasvim neoriginalna i znana od kad postoji društvo, a naročito bogatiji sloj društva). Ona, kućna pomoćnica, je, izgleda tu ljubav primala tako toplo i strasno da se junak ove priče osjećao dužnim i nedovoljno zahvalnim. U želji da joj pokaže kolika je ta zahvalnost prema njoj, poklonio joj je – bicikl.


Gledajući iz današnje perspektive, u situaciji najezde svega jeftinoga iz Kine, pa tako i tog prometala, brzopleto, površnog razmišljanja, rekli bi „Pa što!?“ Međutim, ako malo dublje zagrebemo po činjenicama doći ćemo do spoznaje da je taj bicikl onda vrijedio kao danas, recimo, ganc novi Golf sa svom opremom. Ta je činjenica nekima iz ondašnjih gradskih krugova zapela za oko, pa su rovali, čeprkali i kopali, te na kraju i na svjetlost dana iznijeli ono što tu svjetlost nije smjelo ugledati. Postalo je javno znano da ugledni i bogati član ondašnje Subotičke društvene kreme živi život za koji se javno ne smije znati.
I krenuo je početak kraja.
Prvo su se narudžbe za nove poslove prorjeđivale, da bi nakon nekog vremena potpuno izostale. Kada su se potrošile i rezerve i ušteđevine svih mogućih oblika i kada se više nije moglo posuđivati, došlo se do kraja kraja. Naš nam je Ferenc objavio bankrot, kuća, ova iz bajke, kao i sve u njoj,otišla je na bubanj. Razočaran svim ovim opisanim, napustio je Suboticu i nikad joj se više nije vratio. To je bilo tek 4 godine nakon završetka gradnje ove kuće iz bajke i nakon useljenja u nju.
Za one koje zanima „Što je bilo na kraju!?“ napomenuću da se naš Ferenc nakon kraćeg boravka u Segedinu, skrasio u Budimpešti gdje je nastavio raditi kao arhitekta, oporavio se od kraha i do duboke starosti uživao u ljepotama života i umjetnosti. A ta je starost bila stvarno duboka jer je umro doživjevši 91 godinu.

Izašli smo iz dvorišta, te ušli u neku drugu bajku. Bajku mira, tišine, opuštenosti. Pojavili smo se, u stvari, u ulici koja je bila pješačka zona, i u čijoj se debeloj hladovini nalazila masa kafića sa stolovima i stolicama. Prilika za odmorom i predahom koja se ne propušta.

Kafić…

…do kafića

Ni sami ne znamo po kojem kriteriju, izabrali smo jedan stol i sjeli za njega, te naručili pivo i sok. Pivo je bilo točeno, hladno taman koliko treba, a to što je posluženo u posebnoj krigli, pojačalo mi je pozitivni dojam o njemu.
Odabrani kafić…

…i točeno pivo na njegovoj terasi

Kad se puno tekućine unosi, nešto od nje treba izaći van, i to ne samo znojenjem. Pri posjeti mjesta „gdje car ide pješke“ upoznat sam i sa unutrašnjošću kafića. Ona je bila oblijepljena plakatima starih filmova, a na prvom od njih kojeg sam ugledao bila je legendarna Audrey Hepburn iz kultnog Doručka kod Tiffany-ja.
Breakfast at Tiffany's

Plakati klasika sedme umjetnosti

Bilo se teško pokrenuti i nastaviti dalje iz ovog bajkovitog okruženja, još i potpomognutim debelom hladovinom i ugodnim povjetarcem, ali smo se ipak odvažili na to.
Pravoslavna crkva mi je svojom visinom i vitkošću više ličila na katoličku, mada nisam neki stručnjak što se sakralne arhitekture tiče. Zanimljiva mi je unutrašnjost u kojoj izostaju klupe okrenute prema oltaru, nego se ovdje sjedi sa strane.




Prema internetu, crkva je sagrađena od 1723 do 1726 a 1766 je oslikan ikonostas, zid sa religijskim slikama i ikonama.


Slijedeće gdje smo se zaustavili bila je sinagoga. I to kakva!
Sinagoga snimljena sa tornja gradske kuće

Izgleda nevjerojatno, ali iako je jedna od najvećih sinagoga, izgrađena je 1902 godine za godinu dana(!!!). Kako se onda gradilo, i isplatilo graditi, a kako se danas ništa ne isplati (g)raditi. Taj će me dojam stalno pratiti pri obilasku ovog grada.




Nakon ulaska zbunjeno sam zastao. Obnova je u tijeku, ljudi rade, uokolo masa papirnih vreća sa građevinskim materijalom, kao i ostali građevinski pribor. No kao da je obnova počela prije par dana, a do tada unutra nitko nije stupio barem pedesetak godina. Kao da je obnova kasno započela ili se sporo odvija. Pa ipak, i ono što vidim, takvo kakvo je, svjedoči o velebnosti građevine, tim više kad se ima na umu da je sagrađena za godinu dana, i to prije više od sto godina!




Pri daljnjem obilasku grada uočio sam dvije radnje zanimljivog izgleda i vrste obrta.
>

Kažu, ako želimo osjetiti kako grad diše, treba obići njegovu tržnicu ili barem mliječnu pijacu. I mi smo to učinili, no na pravi prikaz disanja grada smo zakasnili jer je bilo poslijepodne, skoro 3 sata. Disali su samo čistači i neki zalutali posjetioci, kao mi na primjer.
Mliječna pijaca u Subotici tog petka poslije podne

U nastavku obilaska grada zamijetio sam raskošnu zgradu gimnazije i spomenik iz II svjetskog rata.


U parku koji smo pronašli u samom centru grada napravili smo podužu pauzu koju smo iskoristili da nešto prezalogajimo. U stvari ubijali smo vrijeme u očekivanju 6 poslije podne kada bi trebali obilaziti unutrašnjost vijećnice.
Ah, ta vijećnica!
Dominira centrom Subotice.
Prekrasna ljepotica.
Barem tako se naslućuje, jer je sva okružena bujnim zelenilom. Inače, krajnje je vrijeme da prozborim koju u vezi tog zelenila. Subotica je, naime, grad prebogat zelenilom, ali stvarno prebogat. Uz svo poštovanje prema drveću, ali počesto smeta pri fotografiranju znamenitosti. Ako pri pregledu dosadašnjih snimaka to niste uočili, pogledajte još jedanput – uglavnom na velikoj većini fotografija manje-više raskošna krošnja prikriva pravu ljepotu znamenitosti. Ali ovo oko vijećnice prelazi svaku mjeru, od silnog zelenila više se ne vidi nego što se vidi. Da se razumijemo, nisam protiv drveća, da pače, no da li bi se moglo nekako rasporediti na neka manje atraktivna mjesta!? Ovako gledajući ovu raskošnu vijećnicu kao da promatram stidljivu djevojku koja skriva svoju ljepotu i tamo gdje bi je mogla, barem malčice, razotkriti, nego se sve svodi na ono, pola vidim, pola maštom nadomještam.


>





Internet kaže da je toranj Subotičke gradske kuće visok 76 metara i kada je izgrađen 1910. godine bio je najviši u Austro-Ugarskoj monarhiji. Građena je u doba kratkog umjetničkog perioda “secesije” kada se taj umjetnički pravac iz Evrope proširio na Austro-Ugrasku. Svojim enterijerom i eksterijerom je jedinstven primjerak graditeljstva ne samo na Balkanu nego i u Europi, a svoju autentičnost i funkcionalnost kao najveća građevina Subotice, je zadržala i do danas. Današnja Subotička Vijećnica je izrađena po projektu budimpeštanskih arhitekata Marcella Komora i Dezse Jakaba u periodu od 1908. do 1912. godine, kao treća Subotička gradska kuća. Impozantan objekt u centru Subotice je izgrađen na mjestu također gradske kuće iz 1751. i one iz 1828. godine nakon što je Subotica izdvojena iz Vojne krajine i dobila civilnu upravu.

Za nastavak kliknite ovdje.

17.11.2015. u 11:26 • 0 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 16.11.2015.

Sombor Subotica 2015 II dan

Za povratak kliknite ovdje.


Mapu drugog dana ovog putovanja možete vidjeti ovdje.

Slike drugog dana ovog putovanja možete vidjeti ovdje.

Kako to već bude, večer prije se planira rano ustajanje, rani nastavak puta, no što se jutro više primiče, to se odlučnost provedbe tog plana pretvara u guštanje izležavanja i protezanja u raskošnom ležaju u obliku vreće za spavanje.
Ustati, obaviti jutarnju toaletu, sklopiti šator, staviti prtljagu na bicikle, platiti noćenje (5€ ukupno), pozdraviti se s domaćinima (uz napomenu da preko sutra predvečer opet dolazimo), u obližnjoj trgovini opskrbiti se s hranom i pićem, te (ah, konačno!) krenuti – pola deset.
Da je moglo ranije moglo je, ali ne bi bilo buđenje s guštom. Sve ima svoju cijenu.

Biciklistička staza u Somboru

Bila je to prava ljubav na prvi pogled!
Odvojena od glavne ceste, tepiha od ravnog asfalta po kojoj bicikl lagano i bešumno klizi, sve skupa umotano u hladovinu raskošnog drveća, koja se trudi što više zadržati bajkovitu lepršavost svježine od prošle noći, biciklistička staza ovog grada uvijek će imati posebno počasno mjesto u mom sjećanju.
Osjećaj pretjeranosti pri jutrošnjem izležavanju stvorio je blagi imperativ žurbe, pa smo posvećivanje (veće) pažnje gradu iz kojeg odlazimo odgodili za preko sutra kada se mu se planiramo ponovo vratiti. Prohujali smo, dakle, pored zanimljivosti koje su nas vabile da zastanemo i detaljnije ih pogledamo, sve u potrazi za putokazima Puta za Istok. Do Subotice i nazad namjeravamo različitim putovima. Onim glavnim, i kraćim, bi se vratili, a sad biramo ona duži i sporedniji. On nas danas u prvoj polovici, manje-više vodi na istok do Bačke Palanke, kada pičimo prema sjeveru u magistralnom karakteru.
Koliko god se trudio, sad dok pišem ove redove, ne mogu se sjetiti ništa zanimljivog u tih 12 km od Sombora do Kljajićeva, prvog većeg mjesta.

Dobrodošlica u Kljaićevo

Čista tepsija kao što sam već i očekivao. Ni to Kljajićevo ne bi ostalo zabilježeno, da tamo nisam uočio poseban prometni znak koji će biti prisutan na ovom putovanju. Radi se o znaku koji obavještava da smo se našli u naselju.
Prometni znak koji označava naseljeno mjesto

Odmah na izlasku iz mjesta mojoj je suputnici trebao kratki predah od sunca koje je već dobrano grijalo. A bilo je tek 11 sati. Iako smo pronašli debelu hladovinu, iako izvan ceste, postaje jasno da je jučerašnja raskoš drveća uz cestu koja pravi te hladovine potrošena, pa danas slijedi pravo sunčanje uz sve prisutnu potragu za, makar kratkotrajnim skloništem od sunce. Barem je to izgledalo u prvoj polovici dana.
Sve je teže i teže pronaći ovakvu hladovinu

Do tog Kljajićeva smo došli lokalnom cestom, a iz njega nastavili još lokalnijom, sudeći po kvaliteti asfalta. Sve krpa do zakrpe, a između rupe, pa smo vozili svojevrsnim slalomom, kao naši skijaši. Uz već spomenutu nestašicu hladovine na putu, pojavilo se nešto nevjerojatno, neočekivano za ovaj kraj – uzbrdica! Nije bila pretjerano strma, više kao primjer podmuklosti. Radi se u uzbrdici koja je dovoljno blaga da se još uvijek može voziti, no dovoljno strma da ta vožnja bude u znoju lica svog, naročito ako tome pripomaže razmetljivo sunce sa svojim obilnim, vrućim zrakama. Penjali smo se na blagu visoravan zvanom Telećka, prema istoimenom mjestu, 9 km udaljenog od Kljajićeva. Pri tome smo savladavali visinsku razliku do respektabilnih 30-tak metara. O uzbudljivoj "dinamici" (treba mi pisani znak koji označava sarkazam) zbivanja uz i oko ceste svjedoče slijedeća dva snimka.
Lijevo od ceste

Desno od ceste

Na vrhu uzbrdice visoravni Telečka bilo je mjesto Telečka, a na vrhu vrha je bila crkva. Prošli smo tablu sa nazivom mjesta, napisanom na tri pisma, što će biti, uglavnom, pravilo pri prolasku mjesta i gradova na ovom putovanju
.
Dobrodošlica u Telečku

Telečka centar

Bilo je prošlo pola jedan, zvizdan odozgo kao da je upalio sve svoje visoke peći, pa je nemilice pržilo na sve i sva, pa kad smo ispred crkve ugledali deeebelu hladovinu rekao sam „Milost, odmor molim!“
Očaju mome da ću ostati neshvaćen stvarno mjesta nije bilo, jer mi je i suputnica imala istovjetnu potrebu. I dok se hladila u hladovini, ja sam se dao u potragu za tekućinom. Trgovinu nisam našao, no umjesto nje bio je tu kiosk sa hladnjakom pun pića. Bez piva, jasno!
Priznajem da ga je bilo, vjerojatno ne bi odolio iskušenju, no ta spoznaja mi je samom meni uvrijedila dostojanstvo. Ma, mogu ja i bez piva, nisam (toliki) ovisnik!
Pa zato (kad ga već nema, jeli !?) 'ajd' da pokažem sebi i okolini da sam karakter. Pa uzeh litru mineralne i litru Pepsija, i napravih gemišt u svojim termosicama, a višak od pola litre popih.
Ohlađen hladovinom i orošenom pijačom, blaženo sam guštao u debeloj hladovini, bez ikakve žurbe, a ni potrebe za nastavkom putovanja. Jednostavno mi se neko vrijeme lapilo u hladovini, u stilu onog vica „Sjediš i razmišljaš!?, Ne samo sjedim!“

Lapljenje

Preko puta katoličke crkve, ispred koje „sjedim i ne razmišljam“, bila je pravoslavna crkva. Prizor koji ćemo često sresti na ovom putovanju.

Pravoslavna crkva u Telečki

Ne treba pretjerivati ni sa čine, pa ni tim lapljenjem. Dosta nam je bilo odmora i odmaranja, vrijeme je da se krene. Ti prvi metri vožnje nakon odmaranja, pogotovo u ovako raskošnoj hladovinu, budu teško kao tuč. Noge postaju olovne, bicikl poprima masu od najmanje 1000 tona, u glavi tutnji (borba između Prvog ja koji nastoji sve to jače pokrenuti, ubrzati, i Drugog ja koji panično stremi ka odustajanju i povratku u hladovinu i ondašnju aktivnost – sjedenje bez razmišljanja). No postupno vožnja prestaje biti neizdržljiva, potom postaje podnošljiva, a na kraju, ni sam ne znam na kojem metru vožnje, postaje ovlaš laka, pri čemu i zaboravljam na samu vožnju, zaokupljen prizorima oko sebe.
I dalje nepregledne njive s obe strane ceste, no ovaj put je promjena u kulturi koja raste. Zasađena je (ili zasijana, nikad do kraja nisam u sebi razriješio tu dilemu – što mi, kao strojaru, valjda, nije ni zamjeriti) makom. Domaćim. Prizor dosta rijedak, pogotovo ovakve masovnosti. Možda bih prošao pored njega “kao pored Turskog groblja“ da me nije (a što drugo, već) vratio u djetinjstvo. Ovu kulturu je moja tetka, davno davno, kad sam bio mali-mali-mali, sadila u svojoj bašći. Istini za volju, valja mi napomenuti da je količina zasađene kulture bila bitno manje od ove ispred nas. Ovdje se, pretpostavljam, gazda hvali da ima 15 JUTARA pod makom, dok je moja tetka komšiluku s ponosom priopćavala da u bašći ima 25 KOMADA maka. Sjećam se da smo mi djeca bili van sebe od sreće, kad smo ubrali jednam od njih i zveckali njima kao sa zvečkama. Kad bi nam to dosadilo otvorili bi ga i pojeli zrnca maka.

„Ja posijah repu, repu žena veli MAK!“

Slijedeća dva mjesta, da ne kažem sela, su me svojim imenima opet vratili, ali ne u djetinjstvo već u mladost. Prije tridesetak godina kad sam biciklom putovao do kanjona Tare, od Sarajeva prema Višegradu smo prošli kroz Rogaticu i Sokolac, koji su ovdje dobili i pred ime u obliku Gornji Sokolac (zašto gornji !?) i Bačka Rogatica. Pretpostavljam, mada nisam provjerio, da su nekad davno, možda iza II sv. rata, preci ovih ovdašnjih stanovnika došli u Vojvodinu kao u obećanu zemlju, da pobjegnu od surove planinske klime i škrte zemlje (tema obrađena u filmu „Vlak bez voznog reda“) . A ja bih sada radije da sam u „onom“ Sokolcu i „onoj“ Rogatici. Ljude nikad zadovoljiti!
Vrijeme se počelo mijenjati.
U početku je sunca nestalo, ali je vrućina ostala, ona teška, pritiskajuća, kao posljedica velike vlage u zraku. Potom je počelo puhati, u početku toplo, a potom osvježavajuće hladno, da bi na kraju bilo i zlokobno ledeno. U takvom smo okruženju ušli, uletjeli u Bačku Topolu.
Uglavnom zbog onog vjetra, nismo se bitno zadržavali, osim ispred crkve koja je svojim izgledom prosto mamila, privlačila da se za tren zastane, bez obzira u kolikoj mjeri bili u žurbi.

Bačka Topola

Katolička crkva u Bačkoj Topoli

Crkva je bila posvećena Bezgrešnoj djevici Mariji. Prema wikipediji, sa svojih 72 metra je najviša katolička crkva u Srbiji. Izgradnja crkve je završena 1906. godine. Sagrađena je u neogotičkom stilu po planovima Ferenca Rajhla. Interesantno je da je prilikom izgradnje stupova korišten armirani beton, što je bila velika novost u ondašnje vrijeme. A što se tiče tog Ferenca, pobliže ćemo ga upoznati u Subotici – barem njegove radove.
Koliko god bila impresivna izvana, ostalo mi je nepoznanica kakva je iznutra, jer je bila zatvorena. Zaključana. U tim trenucima uvijek osjećam mješavinu ljutnje, žalosti i zbunjenosti. Vjerojatno postoji i objektivni razlog tomu, no teško mi je prihvatiti paranoju da bi netko mogao zla napraviti u ovakvim građevinama.
Onaj vjetar nas je požurivao, te smo nastavili putovanje raskošnom biciklističkom stazom. Njena raskoš je bila u isprekidanoj crti na sredini staze kojom nas, valjda, upozorava da je staza dvosmjerna. Kad te crte ne bi bilo i kad bi se mimoilazio s drugim biciklistima, prihvatio bi to blagonaklono, bez ljutnje (ima mjesta za sve), pa ipak ova crta mi je nekako razgalila dušu, jer je nekako zaokružila, stavila točku na i, biciklističkom svijetu kao cjelinu samu za sebe.

Biciklistička staza u Bačkoj Topoli

Zobnatičko jezero, omiljeno kupalište i mjesto za zabavu starih i mladih ovog kraja našli smo skoro tik uz cestu na izlazu iz Bačke Topole. U početku iz čiste smo radoznalosti skrenuli i polako, skoro pješačkom brzinom ga obišli.

Zobnatičko jezero kraj Bačke Topole


Zbog neugodno hladnog vjetra, kupanju su ostali vjerni samo najuporniji, dok se većina izležavala na suhom. Neki su, uplašeni vjetrom i zlokobno tamnim oblacima, koji su postajali sve tamniji i tamniji, pakirali svoje stvari i krenuli kućama.
Neobičnost jezera bio mi je odvod vode koja je ponirala u rupu/cijev ograđenu da vir ne ponese za sobom nekog od kupača.

Ode voda tko zna gdje

Uz jezero je bio poveća građevina nepravilnog oblika gdje se može nabaviti ono što treba pri kupanju – jelo i piće. Kad smo joj se približili saznali smo da se zove Jezerska Čarda, da ima dosta raskošnog i slobodnog mjesta, te da iz njene kuhinje izlaze nezgodni mirisi koji uzbuđuju moj probavni trakt. Onaj vjetar se dobrano razmahao i u žestini puhanja i u ledeno hladnom dojmu, a oblaci su dostigli prijeteću nijansu tamnosti. Izgledalo je da će se svaki čas nebo otvoriti i početi oluja. Iako se moja suputnica nećkala, za mene nije bio dvojbe. Parkirali smo bicikle tako da su nam na oku, ušli, sjeli i naručili, a što drugo nego, pivo i ćevape.
Logo restorana...

...kraj kojeg smo parkirali bicikle...

...sjeli za stol...

...i naručili objed

Ćevapi su bili ogromni. I kvantitativno i kvalitativno. Konobar nas zbunio izjavom o nepostojanju „male“ ili „velike“ porcije. Postoje samo porcije sa 15, 20 i više komada. Naručili smo najmanju od tih 15 komada (valjda je to u ovim krajevima „mala“ porcija), pivo (za mene) i sok (za nju). Kad nam ih je donio, zapanjeno smo zanijemili veličinom pojedinog ćevapa. Bili su uvjerljivo najveći s kojima sam se ikad susreo. A bili su i ukusni, tako da je ova neočekivana oluja, koja nikako da se odluči hoće li to biti ili ne, urodila neočekivanim i izuzetno ukusnim ručkom. Tu njenu dilemu nismo ni primijetili, zaokupljeni raskošnim ručkom. Tek kad smo se dugo, dugo iza ručka, kad nam je dodijalo odmaranje punog želuca, odvažili nastaviti naše putovanje, uočili smo da se vjetar stišao i oblaci razrijedili. Negdje je, možda i padalo, no ovdje je prošlo bez kiše. Baš je bio dobar odmor!
Nismo baš dugo ni vozili, a već smo opet skrenuli sa ceste. Razlog našeg skretanja ovaj put je bila ergela. No, do konkretne ergele valjalo nam je obići i ostale, kako se to kaže, prateće objekte.
Kroz veliki, ogroman park sa debelom hladovinom mnoštva stabala raskošne krošnje prvo smo prošli pored hotela „Jadran“ čija je terasa zjapila prazna, bez ljudi. Općenito pri obilasku ovog ogromnog kompleksa ergele nigdje ljudi, tek ponegdje neki udaljeni glas razgovora.

U čast ergeli

>Hotel bez gostiju

Tu je bio i kavez sa paunovima koji su dokono i lijeno odmarali, odbivši moju zamolbu za širenjem repa, mada sam jedno vrijeme strpljivo čekao u nadi da će se to dogoditi

Kavez sa ...

...paunovima

Da smo tu gdje jesmo pokazivala nam je skulptura konja u naravnoj veličini.
Skulptura...

...i natpis ispod nje

Pa dobro, ali ima li ovdje pravih, živih konja!?
Do njih smo prvo morali proći kroz svojevrsni ulaz koji se hvali svojim postojanjem još od 1779 godine. Vozili smo se nekih stotinjak metara kroz debelu hladovinu, da bi poslije nje došli do kuća. Oko tih kuća nismo prvo ugledali konje, a ni ljude već - psa. Vjerni čuvar domaćina je u nama ugledao moguće uljeze, te je odlučno i žestoko lajući prijeteći potrčao prema nama. Neki glas, njegovog domaćina vjerojatno, ga je vraćao nazad, pa je zbunjeno zastao, a potom se i vratio.

Ulaz postavljen još daleke 1779-te

Čuvar

Onda smo ih konačno ugledali, a ugledali su i oni nas te krenuli prema nama, zatim neodlučno zastali. Zastali smo i mi, no ne u neodlučnosti, već u zapanjenosti njihovom ljepotom i gracijom. Ovako zadivljeno ih gledajući postajalo mi je jasno zašto neki konja nazivaju plemenitom životinjom (što se onda ljutim ako mi netko kaže „Konju jedan!“)
.
Gracioznost i prostodušnost


Slijedeća dva sata je čista monotonija!
Vozili smo se magistralnom cestom, raskošno širokom, čak su i crte uz rub ceste bile tu. Promet, ne baš pretjeran, skoro pa slab, ali najviše me je iritiralo potpuni, totalni nedostatak krivine. Možda je malčice, ali stvarno malčice išla gore ili dolje, ali lijevo ili desno ni za živu glavu.

Situacija ispred nas...

..i iza nas

Otprilike jednake dinamike je bio i okoliš. Nepregledne njive sa žitom (žuto) ili kukuruzom ili nečim drugim (zeleno). Kao utjeha mojoj deprimiranosti zbog izostanka naprasne promjene bilo kakve vrste, pojavili su se makovi, uglavnom slijepi putnici svake sjetve. Njihovo crvenilo, nasumično razbacano, pokazivalo je kakav-takav poremećaj ove monotonije.

Kaotično razbacano crvenilo u monotonoj sredini

Negdje prije pola sedam, mada nisam bio posve siguran je li to bilo pola sedam sutra ili pola sedam prekosutra, konačno smo ugledali tablu koja nam je zaželjela dobrodošlicu. Obzirom da mi se ovo poslijepodne razvuklo kao gladna godina, kao da sam imao osjećaj da je tabla jednom svojom nogom blago nervozno, iako krajnje suzdržano tapkala po tlu uz nijemo prijekorno pitanje „Pa dobro, gdje ste već do sad!?“

Dobrodošlica

Ako je do sada bilo monotono i dosadno, sada postaje suprotno. Prvo, uz maksimalnu prometnu gužvu, trebalo se provući kroz cijeli grad, a potom, isto tako uz prometnu gradsku gužvu, do 10-tak km udaljenog Palićkog jezera. Tamo bi trebali pronaći konak u kampu, barem me u to prošlih dana Internet uvjeravao. Kamp smo stvarno pronašli, izgledao je ovako:
(snimljeno sutradan)

Sve je bilo tu, i ulaz i recepcija i sanitarije i debela hladovina. Jedino nije bilo ljudi. I to ne samo danas nego izgleda da u ovaj kamp već godinama nije kročila ljudska noga.
Što sad!?
Iako me iskustvo naučilo da će se već naći nekakvo rješenje našeg noćenja, i dan-danas u ovakvim trenucima u dubini duše osjetim tračak panike pomiješan sa mrvom prijekora („Što mi je ovo trebalo!? A mogao sam ostati kod kući u sigurnosti doma svoga!“).
Rješenje ove pat pozicije nismo morali daleko ni dugo tražiti, tek stotinjak metara dalje preko puta.

Umjesto kampa

Iza lijepe ograde sa uredno pokošenom travom bilo je veliko gazdinstvo. Kompleks kuće, dvorišne zgrane, još par manjih kuća, uglavnom lijepo uređeni posjed, čiji se vlasnik, između ostalog, bavi i izdavanjem soba. Barem tako nas je uvjeravala tabla sa natpisom ispred ulaza u dvorište.
Uz dobrodošlicu domačica/gazdarica nas je, na naše pitanje o kampu, obavijestila da kamp ne radi već četiri godine („Kriza je, nema turista!“). Rekao sam joj da bi ostali dvije noći, jer sutra planiramo obilazak Subotice, na što je ona odgovorila da bi nas to koštalo 30 €. Učinilo mi se malo puno jer smo prošlo noćenje u Somboru platili 10€, no što je tu je, nije mi se dalo dalje tragati za povoljnijim smještajem.
Već dulji niz godina, iako za to nemam logičko, racionalno objašnjenje događa mi se nešto zanimljivo. Kada prihvatim manje dobro rješenje, situaciju, meni se čini (tako si barem objašnjavam) da me Bog daruje boljim rješenjem, situacijom. Tako je bilo i ovaj put. Kad smo se dogovorili o svemu, te kad smo počeli raspremati bicikle, gazdarica mi je napomenula da ju dobro nisam razumio. Cijena od 30 € je za obe noći. Dakle (razmišljam si ja) 15 € na noć. Dakle, 50% skuplje od Somborskog kampiranja, za pravu sobu sa raskošnim krevetom, te pravim kupatilom sa pravom toplom vodom. Ne samo da mi izgleda povoljno, već mi izgleda bedasto teglenje opreme za kampiranje na biciklu za uštedu od 5 € po noći.
Radostan povoljnim razvojem trenutne situacije, zaključujem današnju vožnju sa slijedeća
dva snimka

Vrijeme završetka današnje vožnje

Prijeđeni današnji kilometri

Dodijeljena nam je soba bila „gore“, do koje se dolazilo vanjskim stepenicama. Prema preporuci gazdarice, bicikle smo ostavili ispod stepenica, rasterećeni za svu prtljagu koju smo odjeli u sobu.
Bicikli dolje, a mi stepenicama gore do sobe

Na katu je bila zajednička terasa, trijem iz koje se ulazilo u tri sobe. Naša je bila prva, jer smo bili jedini gosti.

Terasa ispred soba

I vrata i prozor od sobe su bili dodatno zaštićeni mrežom za komarce. Očigledno da predvečer i po noći oni u ovom kraju prave dosta veliki pičvajz.
Ulaz u našu sobu

Odmah iza ulaznih vrata, desno bila je kupaonica sa tušem uz, kako ću se kasnije uvjeriti, obilje tople vode. Sve skupa, i terasa, i soba i kupatilo, čisto, uredno i privlačno. Prava milina!

Čisto i uredne sanitarije sa tušem

Za nastavak kliknite ovdje.

16.11.2015. u 20:46 • 0 KomentaraPrint#

Sombor Subotica 2015 I dan


Mapu prvog dana ovog putovanja možete vidjeti ovdje.


Slike prvog dana ovog putovanja možete vidjeti ovdje.

Iako mi je pedeset i sedma odavno već za vratom, nemiri djetinjstva i dalje nesmanjenom žestinom tutnje mojom dušom. Ako se ponekad i smire, pa taj tutanj nestane, no tišine niotkud! Umjesto te buke, u tišini, jedva primjetno, ali uporno i stalno osjećam nekakvo mumljanje, šapat, diskretni poziv, blago povlačenje za rukav, sve u nakani da, iako su se primirili, ti djetinji nemiri pokazuju, traže, zahtijevaju, naređuju čak.
Što!?
Da se krene!
Da se krene!? Kamo!? S čime!?
Sa uobličenjem želja, pronalaženjem načina i ostvarenjem prilika.
Vjerojatno je opasno blizu crta koja razgraničava granicu između mentalnog zdravlja i „onog drugog“, no često sebe zateknem u analiziranju mogućih tura, trasa vožnji, a uz to i pojavu ako ne mira, a onda barem smirenja duše. Neki bi, srećom po mene, brzopleto i površno, upirali kažiprstom u svoju sljepoočnicu, te time nijemo rekli i više od toga što misle o mome duhovnom stanju.
A radi se samo o djetetu u meni.
To dijete još od početka školovanja, kada se moje proživljeno vrijeme na ovom svijetu raskošno razbaškarilo u jednoznamenkastom broju godina, taj lipanj, ili juni kako su me onomad učili da se naziva, pružao je dojam beskrajne sreće i neobuzdane radosti. Bio je to mjesec prepun sunca, bio je to mjesec prepun topline, bio je to mjesec prepun zelenila, bio je to mjesec prepun razno-raznih mirisa sa livada, i konačno, bio je to mjesec u kojemu završava škola i počinju ljetni praznici. Jednostavnije rečeno, pravi Raj na zemlji!
Taj ushit, to oduševljenje lipnjem, eto ostao je u meni, čini mi se, ni mrvicu promijenjen, i sad kad do odlaska u mirovinu brojim skoro isto toliko, koliko sam ih imao kada je počela ta moja idila s tih tridesetak dana u godini.
Dakle, riješili smo pitanje kada.
A sad gdje?
Ne znam kako li je kod drugih, (a volio bih doznati, tek toliko da zadovoljim radoznalost) ali kod mene sve nekako ide sporo, često mi se čini i presporo, pa tako i sa tim preobražajem ideje u ostvarenje. Pa tako i ova Vojvodina nije izuzetak.
Prvobitno je dobila obličje jednodnevne vožnje, kruga tek, od Osijeka, Apatina, Sombora i Batine do Osijeka. Nedostatak suputnika ili odlučnosti ili i jednog i drugog, učinili su da to putovanje ostade s onu stranu ostvarenja. Dakle, bi ideja, osta ideja.
Postupno, neprimjetno i na prvi pogled bez većeg utjecaja, javljaju se sitne, male okolnosti kojima u početku skoro da ne pridajem (veću) pažnju.
Prva od njih je dojam kojeg je moja najbolja, najdražesnija, najljepša, i općenito naj, životna, a i biciklistička, suputnica stekla nakon prošlogodišnje mega avanture opisane na ovom blogu pod mazivom Međugorje 2014. Taj dojam, bitan za ovu priču, je u vezi Bosanskih planina i putova preko njih. Ona jest i dalje za bicikliranje u paru sa mnom, ali bih prije toga trebao, barem malčice ispeglati teren, te prijevoje, koje idu nebu pod oblake, malo prizemniti.
Druga je okolnost kolektivni izlet moje škole do Subotice.
Autobusom.
U jednom danu.
Nakon kraćeg vijećanja sa svojom najboljom, najljepšom…itd suputnicom, bijah promoviran u specijalnog izaslanika, neke vrst izviđača, s zadatkom da slušam, gledam, promatram i pamtim kako cestu tako i mjesta zadržavanja, s posebnim naglaskom na Sombor i Suboticu.
Mada su neke objektivne okolnosti subverzivno djelovale na moju misiju, prvenstveno mislim na prohladno i oblačno vrijeme, kao i na izostanak dnevnog svjetla u Subotici, jer smo tamo stigli kad je dan već davno bio pobjegao, ipak smo ja i moja najbolja, najljepša…itd suputnica proglasili ovu moju misiju uspješnom.

Iako su ceste između mjesta u tom mom izvještaju opisane kao uske i monotone, a prizori oko njih jednolični i dosadni, izostanak bilo kakve uzbrdice na tim cestama njoj su ih činili posebno privlačnim. No, što se tiče ovih dvaju gradova, moj ih je izvještaj obasuo pozitivnim dojmovima kao gradove koji se moraju detaljnije pregledati.
Ovo se posebno odnosi na Suboticu.
Da li je moja tadašnja oduševljenost bila posljedica noći u kojoj sa tek jednim djelom dobio krnjav dojam o gradu, dok je mašta (onog djeteta u meni) nadopunjavala potpunu sliku (onakvu kakvu želim), ili je tomu doprinijela nadasve živahna i topla, ali i nježna i osjećajna priča našeg vodiča, ne znam. Najvjerojatnije i jedno i drugo. Eto, ovom prilikom se zahvaljujem tom našem vodiču čije je ime bilo Nemanja, a prezime nisam zapamtio, jer sam pamtio njegovu priču.
Riješili smo, dakle, i pitanje gdje.
A sad kako?
Početkom tog lipnja skrpali smo svatko od nas po pet dana slobode od posla, od kuće, od djece i od bio kakvih drugih obaveza te trećeg dana naj mjeseca u godini opremu stavili u auto a bicikle na njega i put Osijeka. Dolaskom u Slavonsku prijestolnicu pronašli smo hladovinu u koju smo ostavili našeg vjernog limenog suputnika da odmarajući proučava zbivanja oko sebe.

S konja na magarca, odnosno s auta na bicikle

Bilo je već iza deset kad smo (ah, konačno!) učinili taj famozni, dugo očekivani prvi okret pedalama.
Krenuli smo!
Truckali smo se biciklističkom stazom jednom od najduljih Osječkih ulica, te dolaskom blizu centra svratili u neki od velikih supermarketa. Opskrbljeni jelom i pićem za dan koji je ispred nas, negdje iza jedanaest konačno i za pravo krenuli.
Put nas je vodio na sjever prema Bilju. Da bi tamo i dospjeli, već na samom početku, tu u Osijeku, valjalo nam preskočiti Dravu. Prelaskom preko mosta s desne strane sam promatrao željeznički most koji me je neodoljivo podsjećao na „moj“ most u Brodu, kojeg sam u mladosti znao i tri puta dnevno prelaziti na svom cipelarenju ili bicikliranju iz Bosanskog u Slavonski i obratno.

Drava u Osijeku i željeznički most preko nje

Kao ljubitelj brda, planina i prijevoja na njima, s nekakvom skepsom sam krenuo voziti ovim područjem koje je kao tepsija i koje ima najveće nebo (ova usporedba sa tepsijom često će se javljati u ovom štivu). Ipak i na tim pretpostavljajući dosadnim putovima, srećom, ima zanimljivosti. Iznenadih samo sebe svojom zatečenošću pred neočekivanim u obliku biciklističke staze lijepo i dovoljno sigurno odvojene od glavne ceste, čak i zamaknute po vertikali. Kao dodatni šlag na tortu se pojavljivala i ugodna hladovina, pa je vožnja stazom postala ugodno opuštajuća.
Biciklistička staza kakvu samo poželjeti možemo

Uz ispriku čitaocu što se raspričah o svemu i svačemu, pa preskočih najosnovniju informaciju kamo danas vozimo, sa zakašnjenjem obznanjujem rutu koja se od Osijeka, preko Kopačkog rita proteže do Batine gdje bi prelaskom granice trebali dobrano prije noći stići do Sombora.
Da se vratim priči.
Na ulasku u Bilje ništa od ispunjenja želje da se malo pobliže upozna mjesto jer nas je putokaz uputio u desno skretanje. Ogromna maketa, skulptura (ili što već) bicikla uputila nas je o ovdašnju naklonost prema takvim prometalima. Barem sam ja to tako shvatio.

Ispred ulaza u Bilje skrećemo desno

Skulptura u čast Njemu

Nakon Bilja, a prije sela po kojemu je ovdašnji rit dobio ime – Kopačevo, prolazili smo pored ogromne njive žitom posijane.
Zlatno zrno

Pažnju mi je privukao stari, usamljeni gorostas sa raskošnom krošnjom koji je samovao u izobilju zlatne boje oko sebe. Prvo mi se pojavi pitanje čiste racionalne funkcionalnosti, čemu ga još uvijek drže na njivi. Zar ne bi bilo bolje, jednostavnije, i na kraju, i razumljivije da ga uopće nema, čime ne bi smetao pri obradi tla na njivi?
Na to mi pitanje odgovori ono dijete u meni podsjetivši me kada sam u već kasnom djetinjstvu (ili ranoj mladosti) dobio status punovrijedne radne snage na njivi, te kopao kukuruz, kupio sijeno ili već neke druge poslove obavljao zajedno sa svojima. Trenutke predaha, odmora, kraćeg, tek da se popije voda i uhvati dah, ili one dulje, za ručak, obavljali smo u debeloj hladovini sličnoj kao na prethodnom snimku. Skriveni od vrelih zraka žarkog sunca a izloženi osvježavajućem pirkanju laganog vjetra, ti trenuci predaha, bilo kraćeg, bilo duljeg, okrepljivali su dušu i vraćali snagu tijelu.
Sada obradu tla vrše strojevi kojima upravljaju nervozni ljudi koji u svojoj mahnitosti nemaju (više) vremena za, po njihovom mišljenju, izležavanja u hladovini. Pa ipak, da li zbog tog djeteta, koje, kao ja svoje, i oni svoje nose u sebi, da li zbog nostalgičnog sjećanja na neke prošle, a sasvim drugačije dane, ili tek iz kršćanskog osjećaja grehote prema živom biću, pa makar bilo ono i drvo, tek ,eto, osta u životu ovaj usamljenik da nijemo pozdravlja prolaznike, proživljavajući ugodne, mada rijetke, trenutke da mu neki od prolaznika uzvrati pozdrav, kao što ja sad učinih.
Da smo stigli na posebno mjesto upozorili su nas raskošna zdanja u retro stilu. To posebno je park prirode Kopački rit. Cesta po kojoj bi trebali nastaviti putovanje ide ravno, no mi smo skrenuli desno do kompleksa kuća sa slamnatim krovovima. U stvari, kad sam prišao bliže, to nije bila slama već, pretpostavljam, nekakva trstika. Ma, što god da je, lijepo je za vidjeti.

Park prirode „Kopački rit“, ulaz lijevo, recepcija desno




Nije mi bilo posve jasno da li se trebamo nekomu prijaviti i možda nekakvu vrst ulaznice priskrbiti. Kuća na kojoj je velikim slovima pisalo „Recepcija“ u tišini je spavala svoj zimski san jer u njoj nije bilo nikoga. Ali zato je u susjednoj bilo, no to su bili građevinci koji su miješali malter, ili nešto slično. U svakom slučaju iako sam to htio, nisam nas imao kome prijaviti, pa smo poslije kraćeg razgledanja napustili, je li, „Recepciju“, te nastavili vožnju. Bez ulaznice!
Cesta po kojom smo vozili bila je na nekoj vrsti nasipa, dakle koji metar izdignuta od okoline. To nam je pružalo ugodnu poziciju promatrača okoliša s visine, pa smo sagledali i sustav pješačkih staza u obliku mosta iznad vode, pretpostavljam, radi promatranja flore i faune iznad, i u vodi.

Staze u obliku mostova

Da ne živim u mraku neznanja prosvijetlila me je oznaka Panonskog puta mira, postavljene uz našu cestu. Taj put mira je uski sokak ili malo šira biciklistička staza, kako već tko gleda. Asfaltiran je, bez uzbrdica, bez prometa, pa uz obilno sunce i ugodnu toplinu lipanjskog dana čini vožnju pravim hedonističkim krstarenjem. Okrećući lijeno pedale, što bi rekli s noge na nogu, istovremeno zujajući pogledom lijevo-desno potone se u blaženstvo diskretnih mirisa i zvukova, pa se dobije dojam potpuno drugog svijeta ili planeta. Zaboravi se, potisne u stranu, tko si i odakle si, ne postoji ni prošlost ni budućnost, već samo ovaj tren, kao da je vrijeme stalo.

Panonski put mira…

…izgleda ovako…

…a njegova okolina izgleda ovako

U toj oazi mira i tišine jedna se bijela čaplja nije dala pretjerano uzbuđivati zbog nailaska dvoje biciklista, već je nesmetano nastavila kontemplirati svoje misli.
Diskretni pozdrav domaćeg življa

Nakon nekog vremena, ni sad ne znam kolikoi je trajalo jer je vrijeme stalo, naše putovanje je napustilo ovu cestu na nasipu pa smo se„ogromnom“ nizbrdicom od par metara visinske razlike, spustili u nizinu prešavši preko jednog od mnoštva kanala. Most ili „most“ kojeg smo prešli popločan je metalnim rešetkama kroz koje bi se i moglo vidjeti tko je i što na i u vodi da nije sunca i njegovih zraka. Ovako sam gledajući kroz rešetke, umjesto eventualnih stanovnika ovog raja, ugledao (opet) sunce.
Most…

…i kolovoz na njemu

Odvojili smo se od vode, ružno mi je reći bare, te smo uz cestu imali nepregledna obrađena polja, ovaj put kukuruzom. Da me ta monotonija pretjerano ne deprimira, pobrinu se drvored sa desne stane koji je pravio ugodnu hladovinu, te uz osvježavajuće pirkanje povjetarca opet učinio da vrijeme stane.

Hladovina

Nakon beskonačnih njiva, koje su ipak pronašle svoju konačnost, opet voda, mirna kao ogledalo, sa mnoštvom procvalih lopoča. Stupanj oduševljenja koje su oni izazvali kod moje suputnica me je nagnao da ih snimkom preselim u vječnost.
Lopoči

A onda je nestalo i vode i njiva. Zamijenilo ih je gusto zelenilo tik do ceste uz obilnu hladovinu. U tom gustom zelenilu uspjeli smo prepoznati skretanje sa našeg puta koje vodi do dvorca Tikveš.
Zeleni gustiš

Dvorac Tikveš s prijeda...

… i straga

Sveznajući internet kaže da je u 19. stoljeću na ovom mjestu podignut omanji jednokatni lovački dvorac u šumskom i lovačkom kompleksu Tikveš. Taj je dvorac najvjerojatnije dao izgraditi nadvojvoda Fridrich Habsburški. Do Prvog svjetskog rata služio je kao ljetnikovac, a ponajviše kao lovačka kuća.
Glavni tikveški dvorac sagrađen je tridesetih godina 20. stoljeća za potrebe dinastije Karađorđevića u klasicističkom slogu sa secesijskim oznakama. Pročelje dvorca klasicistički je razigrano i obzidano fasadnom fugiranom opekom, dok su uglovi ožbukani imitacijom kamenih blokova. Dvorac se po etažama sastoji od podruma, prizemlja, prvog kata i tavana. Sredinom 20. stoljeća sagrađeno je nekoliko zgrada i uslužnih objekata.
Poslije Drugog svjetskog rata u dvorac je dolazio tadašnji jugoslavenski predsjednik Josip Broz Tito, ugošćujući u njemu svjetske državnike i vodio ih u lov.

Iako iz vana lijepo očuvan, dvorac je bio zatvoren, na svim prozorima spuštene rolete (ili što već), pa sve to tako izgleda zabarakadirano da gooodinama nije otvoren, niti isto toliko u budućnosti nema namjeru otvoriti se.
Malo čudno, da ne kažem psihodelično, bilo mi je smještaj ovako raskošnog zdanja u ovu pustopoljinu, barem što se ljudi tiče. Srećom glasovi nekih posjetilaca u blizini spriječili su da mi se ta psihodelija ne razvije do teško podnošljive tjeskobnosti, već je ostala na bajkovitoj lepršavosti.
Nedaleko od dvorca su smjestili zgradu u kojoj su obitavali pripadnici nižeg staleža od onog u dvorcu, čija je funkcija bila da se oni u dvorcu osjećaju sito i sigurno.

Mjesto obitavanja osoblja dvorca

Kad sam već kod pojma sitosti, ne bi bilo zgorega da i mi nešto poradimo po tom pitanju. Iako je tek prošlo jedan, obzirom da smo rano jutros doručkovali, a biciklirajući dosta tekućine pili, valjda smo naše želuce dobrano isprali. Ako je i bilo još neke dvojbe, da li ručati ili ne, pojavom raskošne klupe sa stolom tu je dvojbu raspršio.
Tako smo se smjestili u komadić hladovine, raširili trpezu i polako, bez ikakve žurbe, objedovali.

Hladovina…

…sa klupom…

…na kojoj je ručak

Nakon ručka vratili smo se na našu „glavnu“ cestu i nastavili vožnju kroz zelenilo. Ubrzo je to zelenilo nestalo. Zamijenili su ga njive zasijane žitom i kukuruzom i kao strijela ravna cesta. Kao ljubitelj brdovitosti i prijevoja, ova tepsija mi je bila čak i pretjerano monotona. Utjeha, kakva-takva, bilo mi je oduševljenje moje suputnice koja je veselo okretala pedale bez pretjeranog napora, tjelesnog a i umnog.

Strela u tepsiji

Meni za utjehu, nakon nekog vremena, tamo daleko naprijed, ispred strijele od naše ceste, naziralo se nekakvo brdo. Dosta vremena, puno više nego što mi je izgledalo promatrajući brdo u daljini, trebalo nam je dok smo ga dostigli. U trenucima letargičnosti izgledalo mi je da se brdo udaljava taman toliko koliko mu se mi približavamo. Kao da s nama igra igru mačke i miša. Vjerojatno je tom mojem osjećaju pridonosilo, sada već vrelo, ljetno poslijepodnevno sunce, vjetar u lice, kao i ručak koji je tražio dodatne količine tekućine.

Brdo, tamo daleko, daaaaleeeeko….

Brdo smo dostigli došavši u mjesto patetičnog imena Suza, koje se smjestilo uz njega. Po brdu se nećemo penjati ( na žalost moju, a na radost njenu) već ćemo uz njega do Dunava čijim ćemo prelaskom ući u Vojvodinu.
No, prije bilo kakvog nastavka treba riješiti problem umora i žeđi.
Našli smo zgodno mjesto za rješavanje oba problema. Bila je to nadstrešnica, velika, ogromna, ispred trgovine, sa klupama za sjedenje. Pa kad sam iz trgovine izašao sa orošenom dvoguzom hladnog piva sve skupa mi je bilo savršeno idealno, a ujedno i idealno savršeno.

Suza – mjesto odmora

Dok sam se postupno rashlađivao, što pivom, što povjetarcem, a što hladovinom, pogled mi se postupno bistrio, pa sam počeo radoznalo promatrati mjesto u kome se nađoh.
Znam već iz iskustva da o dinamici mještana ne treba suditi na osnovu pustoši u mjestu, obzirom da je vrelo ljetno poslijepodne. Umjesto ljudi treba promatrati kroz njihovih ruku djelo. Vidi se po kućama, koje su (uglavnom) oveće, a neke i raskošne, da je selo vrijedno i zbog toga i bogato. I ne samo to, selo ima i dugu tradiciju postojanja što zaključujem iz stare, ali i lijepo obnovljene zgrade. Njenu ljepotu i vrijednost spoznale su i rode koje su na njenom krovu sagradile svoj dom.

Stara, no još uvijek lijepo dotjerana ljepotica u Suzi

Podstanar

Uz glavnu, raskošno široku cestu sa isto tako raskošnim crtama mještani su smjestili (a kakvu već nego) raskošnu crkvu.
Glavna ulica u Suzi

Mjesna crva u Suzi

Crkva je relativno mlada, kamen temeljac za njenu izgradnju je postavljen u jesen 2007 godine. U mjestu nije bilo katoličke crkve još od vremena kad su u 14. stoljeću Turci u svojim osvajanjima porušili Crkvu sv. Martina. No, barem prema internetu, zato je samo mjesto dosta staro. Surfajući bespućima interneta pronašao sam podatak da se mjesto Suza prvi puta spominje 1252. u darovnici kralja Bele IV kao Chuza. U razdoblju od 1698. do 1734. selo je u vlasništvu Eugena Savojskog, a tijekom revolucije 1848./49. mještani su oslobođeni kmetstva. Danas je to poljoprivredno selo. Stanovnici uzgajaju pšenicu, ječam, kukuruz, suncokret, vinovu lozu i voće. Na spomen Suze u Baranji će vam svi reći kako je to mjesto poznato po krčmi "Kovač čarda" u koju svakodnevno na fiš stižu obitelji iz susjedne Mađarske. Osim toga, u glavnoj ulici Suze nalaze se i podrumi glasovitog baranjskog vina Ljudevita Kolara. Zanimljivo je da se na području sela gnijezdi nekoliko parova bijele rode.

Na žalost niti smo probali fiš, niti vidjeli bijele rode, osim one jedne na krovu stare zgrade. Da smo znali za to možda bi se i potrudili, ovako nakon ugodnog i osvježavajućeg odmora nastavili smo dalje. Dosta još danas valja prijeći, a već je dobrano prošlo tri sata.
I tako smo napustili Suzu, a da suze nismo pustili. Barem suze žalosnice. Nisam imao pojma da postoji mjesto ovakvog imena, a sad raznježen patetično se prisjećam boravka u njemu. Eto, što ti je bicikl i putovanje s njim.
Cesta je bila ravna kao strijela, raskošno široka, čak je i linija ocrtana uz rub ceste iza sebe ostavila skoro pola metra asfaltirane površine, pa je sve to odavalo dojam, iako uske i skromne, nekakve biciklističke staze.

Magistrala nakon Suze prema Batini

Bilo je nekako nerazumno razmetljivo voziti se ovako širokom avenijom uz skoro pa nikakav promet. Stoga sam si dozvolio luksuz paralelne vožnje sa suputnicom uz neobavezno i uglavnom nepovezano čavrljanje. Suprotno od ceste, raskošno široke, bio je pogled na okolinu. Gusto se zelenilo stisnulo uz cestu ljubomorno čuvajući ono što se iza njega krije. Iako to nisam otvoreno priznavao u zraku je visjela činjenica da po prvi put u životu (biciklom) putujem na putu za istok u nepoznatu i neizvjesnu Vojvodinu. Tipičan primjer neracionalnog straha, najgoreg od sviju, jer se ne zna čega se bojim, samo znam da se bojim. Dobro, sad malo i pretjerujem, više je to bila pritajena nelagoda, nego strah.
Valjda zadovoljivši se tom pritajenom nelagodom kod mene, ono se zelenilo povuklo i dopustilo prikazivanje prizora uz cestu. S lijeve strane išli smo uz to, do Suze dugo očekivano, brdo.

Brdo Baranjska kosa

Kuće pod Baranjskom kosom

Kroz zelenilo su se nazirali okomite litice gole zemlje nejasnog porijekla, gledajući ovako iz daleka. Da li su nastale prirodno (litice, a ne kuće), nekom erozijom, ili se tu čovjek umiješao, ne znam. Zbunjenost mi je bila tim veća jer su se uz litice priljubile kuće, vjerojatno kao zaštita od zimskih hladnih vjetrova sa sjeveroistoka. Dakle, ostaje pitanje je su li ljudi iskopali brdo i sagradili kuće, ili su iskoristili već gotovu liticu, te samo sagradili kuće.
Dođosmo do granice. Pokazali osobne na pustom prijelazu s Hrvatske strane i uz „Sretno!“ laganom vožnjom mostom preko šiiiiirokog Dunava. Prvi put u životu vidjeh toliku rijeku. Vukao se sporo, jedva primjetno, a ujedno i krajnje tiho i dostojanstveno, sa nekom blagonaklonom prepotentnošću, prema nama tako sitnim i malim u odnosu na njega tako velikog i moćnog.
S druge strane Srpski prijelaz i osoblje na njemu dobrodošlicu u Vojvodinu poželi nam s blagim „Doviđenja!“
Eto nas i u Vojvodini, a ujedno i u Srbiji.
Dakle to je to!
Vozimo se još uvijek cestom koja ima status glavne gledam u gusto zelenilo. Neka smjesa drveća i šipražja, i ne vidim ništa neobično, drugačije nego što do sada viđah (mada ni sam ne znam što uopće očekujem!?)
Prolaskom kroz Bezdan, nekih 3-4 km od granice, skrenuli smo na sporednu cestu, kojom bi se preko Bačkog Monoštora dogegali do Sombora, našeg današnjeg cilja.
Nakon Bezdana u pustopoljini u kojoj je opće zelenilo remetio tanki sivi trag skromne ceste usamljene, zaboravljene od prometa, nas dvoje smo u ambijentu potpunog izostanka vremena kao pojma, lagano vozili naše bicikle. Odjednom je s desne strane bio odvojak do malog parkirališta uz koje su bili rekviziti dječjeg igrališta, na koji smo skrenuli u želji zadovoljenja radoznalosti naše.

Parkiralište i igralište, a valjda i kupalište

Uz to parkiralište i igralište bila je voda mirna kao ogledalo. Teškom mukom sam se borio da umjesto neke vrsti kupališta, tu vodu jednostavno ne nazovem barom. Promatrajući trstiku, i što šta što je plivalo na vodi ili zujalo tik iznad nje, taj moj dojam nije bio bez osnove. U tom ambijentu, koji dvoji u lociranju između romantičnog kupališta i odurne baruštine, nepoznati On i nepoznata Ona, doveženi, ne biciklima, nego malim Pežoom, kojemu se već po potrebi i krov može skinuti, zagrljeni i stisnuti jedno uz drugo, uspijevali su ipak pronaći romantičnu crtu ovog ambijenta. Tek ovlaš, tren, smo razmijenili poglede, jedva primjetno jedni drugima klimnuli glavom u znak pozdrava. Tren poslije, moja suputnica i ja smo se nijemo, tek jednim pogledom, složili da smo suvišni, da smetamo, te smo sjeli na bicikle i, vrativši se na „glavnu“ cestu, nastavili putovanje.
A onda kao da smo ušli u Raj.

Nešto kao Raj

Promet tako rijedak, tek toliko da nas podsjeti da cesta i mi na njoj, nismo napušteni, zaboravljeni. Vjetra skoro da nema, svuda mir, spokoj i tišina. Obzirom da je već pet poslijepodne, sunce još uvijek nemilice šalje obilje svjetla i topline. I kao anđeo čuvar, kao dobra vila, kao dobri duh, oko ceste se pojavilo gusto, visoko raslinje, koje je krajnje obzirno i nježno obavilo cestu i nas na njoj, sve u toploj nakani da nas zaštiti od vreline sunčevih zraka. Pa im to nije bilo dovoljno, sve u strahu da im ne prigovorimo za nedovoljnu obzirnost, obasipali su nas obiljem svježeg kisika. Ta guuusta hladovina iznad i oko nas, taj svježi zrak koji smo udisali, taj spoj tišine i nježnih, tihih zvukova u njoj, uništili su bilo kakvu odlučnost, ustrajnost, upornost za vožnjom u nama. Jednostavno smo morali stati i u tišini promatrati sve to oko nas uz disanje punim plućima. Sve to skupa zavrtjelo nam je dušu, pa smo dobili onaj osjećaj blage nacvrcanosti uz neizmjernu želju da ovo nikad ne prestane.
Divota!
Iznenada je cesta odlučila da se popne koji metar, pa se pojavila i uzbrdica. Nije bila neka dugačka, tek par desetaka metara, no u općem izostanku takvoga što u ovim krajevima, i ovo malo je bilo pažnje i poštovanja vrijedno. Barem za mene koji ne voli tepsije kao područje vožnje.

Uzbrdica kao raritet u ovoj tepsiji

Most preko…

…Velikog kanala

Razlog za tu uzbrdicu je bilo savladavanje vodotoka zvanog Veliki kanal koji smo učinili prelaskom preko rešetkastog mosta. Zanimljiva mi je bila konstrukcija tih rešetki od dugih i tankih, te zbog toga i vitkih štapova. Kao da je most sagrađen od čačkalica.
A ta voda koju smo prešli samo uvjetno mogu nazvati vodotokom, je mi izgleda da uopće ne teče. Promatrajući staklastu površinu vode u nastojanju proniknuti u misterij tecivosti, shvatih da su oni dvoje, koje smo sreli na onom parkiralištu uz vodu, odmarali uz ovu vodu, dakle Veliki kanal.
Nešto prije pola sedam, kad su sunčeve zrake prelaskom na crvenkastu boju počele slabiti i svjetlošću kao i toplinom, dobrodošlicu nam je poželjela tabla sa imenom našeg današnjeg odredišta.

Naše današnje odredište

Sve je trebalo biti jednostavno.
Jednostavno sam uz pomoć blagodati interneta pronašao kamp u Somboru. I to u centru grada! I to bicikistički!
Jednostavno sam najavio naš današnji dolazak.
Jednostavno su uzvratili mail-om da nas očekuju.
Jednostavno sam si isprintao na A4 papiru plan dijela grada sa ucrtanim kampom.
I sad bi trebao jednostavno pronaći taj kamp.
Dakle sve jednostavno, zar ne!?
E, nije.
Držeći onaj A4 komad papira na kojemu su ucrtane ulice Sombora i položaj kampa polako smo vozili, dok nismo došli do mjesta X. Barem tako sam mislio, jer okrećući se oko sebe vidjeh samo stambene kuće, s obe strane ulice, bez ikakve oznake kampa. Znate onaj osjećaj, kad je tu negdje oko vas a vi slijepi i gluhi.
Ugledah u blizini nekakvu birtiju, pa rekoh si valjda je birtijaš upoznat sa zbivanjima u okolici. Možda neki jesu, ali ovaj nije imao pojma za „tamo-neki-biciklistički kamp“. Čak što više pojam „bike“ je poistovjetio neko okupljanje motorista-bajkera na kupalištu izvan grada („Valjda je to to, otiđite tamo i vidite!“) Izašao sam van iz birtije umjesto saznanja gdje pronaći što tražim, spoznao sam da Somborski birtijaši nemaju pojma što im se događa u komšiluku. Barem jedan od njih.
Produžili smo još kojih stotinjak metara niz ulicu zvjerlajući lijevo-desno, ali uzalud. Činilo mi se da smo se dobrano udaljili od ucrtanog mjesta X na mojoj A4 karti, pa pređosmo ulicu i s druge njene strane počesmo pješke se vraćati. Već je u meni počelo kuhati, iako sam se suzdržavao maksimalno moguće (pa nije valjda da sam sve promašio!?) kad zastadoh, u prvi mah ne znajući zašto. Tren poslije pedalj ispred očiju na zidu zgrade ugledah

To je to što tražim! (posudio sa http://www.longtour.org/longtour.html )

Iako smo pri dolasku bili s druge strane ulice, sad se za tren, ali stvarno za tren trena, htjedoh zapitati, proniknuti kako to da ovaj natpis nisam vidio, no presretan i ozaren pronalaskom, radije se prepustih ugodno radosnim porivima koji su mi protjecali dušom.
Problem večerašnjeg smještaja i noćenja riješen.
Pozvonih na ulaznu kapiju, i ubrzo poslije se kapija otvori te se pojaviše oni, odnosno on i ona. Pozdravili smo se i predstavili, te su nam domaćini široko otvorili kapiju. Ušli smo u iznenađujuće veliko dvorište.

Ušli smo kroz ovu kapiju…

…i ispred sebe ugledali ovo

Desno od bicikla na zidu je recepcija
Ka recepciji

Recepcija

Lijevo od bicikla na zidu je prolaz prema drugom dijelu dvorišta u kojemu su mjesta za podizanje šatora.
Prolaz…

…na drugi dio kampa (pogled unazad na prolaz)

Drugi dio kampa gledan od našeg šatora

Obzirom da nikoga nije bilo u kampu, izabrali smo mjesto za šator u ćošku nedaleko od stola s stolicama. A u blizini je bio i WC, čist i uredan.

>Naš šator…

…uz stol i stolice i WC (gornji snimci snimljeni sutradan ujutro)

Pod dojmom sam, vrlo ugodnim, moram priznati, dok obilazim kamp. Očigledno da je smješten u starom, nekad dobro stojećem gazdinstvu, sada do detalja obnovljenom s pažnjom i ljubavlju, tako da je onaj stari, nostalgični, danas popularni retro duh ostao sačuvan u finoj, blagoj, diskretnoj romantičarskoj crti. Sve to još dodatno začinjava činjenica da do centar-centra grada ima desetak minuta laganog hoda.
Dakle, više nego idealno – kao u bajci!
Slijedio je dobro znani, standardni gušt raspremanja, podizanja šatora, tuširanja, večeranja sve skupa umotano lepršavom opuštenošću, blagom sporošću i potpunim uživanjem u svakom postupku ili svakoj stanci između njih. Ritual za koje je potrebno okončati pedaliranje dovoljno rano da bi se ostatak dana i početak noći začinio gore opisanim.

Danas pređeni kilometri

Vrijeme okončavanja današnje vožnje

Iako je današnja pređena kilometraža dovoljno ozbiljan broj (barem za nas) ipak je položaj kazaljki na satu pri dolasku u kamp pokazivao da za daljnje, gore opisane, aktivnosti imamo više nego dovoljno vremena.
Ostalo je još staviti točku na i ovoga, iznad svih očekivanja, prekrasno proživljenog dana.
Najbolji način za to je polagano srkanje tople juhe.

Topla juha za točku na i današnjeg dana

Samom sam se sebi čudio što u duši imam toliki pregršt ugodnih treptaja od ovog dana, obzirom da sam bio krajnje skeptičan uzbudljivošću vožnje po tepsijastom terenu. A možda baš zato!


Za nastavak kliknite ovdje.

16.11.2015. u 09:08 • 0 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Dijeli pod istim uvjetima.




Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari

Komentare bilo koje vrste, molim pošaljite na
pero.dupcek@gmail.com

Neke od ovih putopisa na Engleskom jeziku možete vidjeti ovdje.

Retro

Priča Prva: The First Time Ever My Bike Saw The Camera
O prvom biciklu i prvoj slici prvog bicikla (godina 1982)

Priča Druga: Dan kad se rodila ideja
O mjestu, okolnostima i duhovnom stanju naratora pri rađanju ideje o vožnji bicikom na more (godina 1983)

Priča Treća: Prvi put na more biciklom
O ostvarenju ideja rođene u Priči Drugoj i zašto najbolje ali i najbolnije učimo na svojim greškama (godina 1984)

Priča Četvrta: Tara i most na njoj
Pod kojim okolnostima je vaš narator doživio jedan od dva naj trenutka života svog (godina 1985)

Priča Peta: Prvi put s curom na more
Kako je izgledala romantika oko mene, oko nje i oko bicikla 1986 godine

Priča šesta: Medeni mjesec 1987
Najmedeniji od svih Medenih mjeseca, jer je začinjen posebnim začinom - biciklom

Priča Sedma : Vršič 1990
Biciklom na 1611 metara nad morem

Priča Osma : Sa sinom preko Velebita 2000
Kako je pokušaj. da tata i mama sina uvedu u ljepote biciklizma, počeo kao u raju a završio kao u paklu

Vožnj(ic)e dnevne

Vožnja prva s ljetovanja 2009
O obilaskuTrogira i o požaru na Čiovu

Vožnja druga s ljetovanja 2009
O vezi između onog odlaska na more prije 42 godine i ovog danas, te kakve veze ima željeznica s tim

Vožnja treća s ljetovanja 2009
Kako sam krenuo na izvor rijeke Jadro, a završio na ćevapima u Splitu, vozeći preko Klisa i Kliške utvrde

Vožnja prva oko Otočca
Preko Vrhovina i Korenice, pa poreko Krbave prtenim putem (uz strah od medvjeda) do Čanka i povratka u Otočac (07/2009)

Vožnja druga oko Otočca
Zašt je Krasno polje krasno, po čemu su posebni putari ovog kraja, zašto sam hladio točkove, kako sam se popeo na Vratnik i zbog čega/koga sam se žurio u Zagreb (07/2009)

Petak Trinaesti
Kako sam iz skupine biciklista koji ĆE pasti, prešao u skupinu biciklista koji SU pali

Imotski Omiš 2010
Kako sam prije 28 godina krenuo, a sada završio putovanje i kako sam ispucao preko 300 snimaka foto-aparatom i to u jednom danu


Una 2009
Zašto su je stari Rimljani zvali Jedna i Jedina - Una

Priča iz Požeškog kraja
Kako izgleda grad u kojem živim i kako treniram duh i tijelo za vožnje po bijelom svijetu


Jankovac 2011
Obilazak Papuka sa posebnim osvrtom na Jankovački slap

Ružica Grad 2011
Rutinska vožnja Kutjevo - Orahovica - Kutjevo sa nerutinskim dodatkom grada iz naslova

Derventski vašar
Priča o sretnom djetinjstvu sa neočekivanim završetkom

Buško Blato 2008
Obilazak najvećeg Bosanskohercegovačkog jezera

Okolo Psunja 2012
Obavezna vožnja po Požeškom kraju (i okolici), barem jedanput u sezoni

Okolo Splita 2012
Turistički obilazak Splita i okolice, posebno zanimljiv nama, kontinetalcima

Bjelolasica - Kapela 2008
Od Ogulina preko Bjelolasice, Drežnice, Jezerana i Kapele u Ogulin

Slovenija 2007
Putovanje po Sloveniji na kojemu sve što je moglo zabrljati zabrljalo je

Viseći most
Povratak na viseći most preko rijeke Ukrine nakon 45 godina

Okolo Vučjaka 2013
Obilazak brda za kojeg sam čuo još u osnovnoj školi

Marija Bistrica 2009
Preko Sljemena do velikog Marijinog svetišta

Manje o biciklu, a više o strahu
Priča o jednom strahu, pobijeđenom na kraju

Žumberak - Plešivica 2015 I dio
Prvi dio - po Žumberku i do Jastrebarskog

Žumberak - Plešivica 2015 II dio
Drugi dio - po Plešivici

Graditelj svratišta I dio
Svratište je nekad bilo na Turiji a sad je samo prijevoj, a zašto je tako interesantno pogledajte ovdje

Graditelj svratišta II dio
Nastavak priče o prijevoju Turija

Karolina I dio
O jednoj od cesta kroz Gorski kotar

Karolina II dio
Drugi dio priče o cesti Karolinom nazvanoj

K potomstvu u metropolu 2017 I dio
Prvi dio priče o jednodnevnom putovanju u metropolu uz pomoć vlaka

K potomstvu u metropolu 2017 II dio
Drugi dio priče o jednodnevnom putovanju u metropolu uz pomoć vlaka

Arizona 2017
Obilazak biciklom tržnice Arizona u Bosni

Jankovac 2019
Preko Planine Papuk prašnjavom cestom do Jankovca, a potom od Orahovice opet preko Papuka

Istra 2020 - I dio
Prvi dio priče o Istri kakvu do sada nisam znao

Istra 2020 - II dio
Drugi dio priče o Istri kakvu do sada nisam znao

Vožnje višednevne

Jajce 2010
Zašto me to mjesto zove k sebi više od 40 godina, kako ipak nisam išao sam, i zašto ljeti po žarkomu suncu Bosna izgleda tako lijepa

Krk-Delnice 2007
Što se dobije kad se kombiniraju bicikl i vlak

K potomstvu u metropolu 2008
Prvo u nizu putovanja do svog potomstva, koje je na fakultetu, iz Požege u Zagreb

K potomstvu u metropolu 2009
Drugo putovanje do potomstva u Zagreb, i kako sam pokisnuo i duhom i tijelom

K potomstvu u metropolu 2010
Treće putovanje do potomstva u Zagreb i prvo samostalno noćenje u životu

K potomstvu u metropolu 2011 I dio
Četvrto putovanje do potomstva u Zagreb I dio

K potomstvu u metropolu 2011 II dio
Četvrto putovanje do potomstva u Zagreb II dio

Međugorje 2005 I dio
Biciklirati hodočašće ili hodočastiti bicikliranjem - prva četiri dana

Međugorje 2005 II dio
Biciklirati hodočašće ili hodočastiti bicikliranjem - peti šesti dan


Međugorje 2005 III dio
Biciklirati hodočašće ili hodočastiti bicikliranjem - zadnja četiri dana

Vukovar 2007
Posjet gradu heroju uz malu pomoć prijatelja vlaka


Ivankovo 2012
Od Požege preko jezera Borovik do Ivankova i nazad

Virovitica 2012 prvi dan
Od Virovitice do Požege

Virovitica 2012 drugi dan
Od Požege do Virovitice

Očevija 2013 I dio
Prvi dan Brod - Posavski Podgajci i drugi dan Posavski Podgajci - Modračko jezero

Očevija 2013 II dio
Treći dan Modračko jezero - Očevija i četvrti dan Očevija

K potomstvu u metropolu 2014 I dan
Prvi dan puta u Zagreb 2014

K potomstvu u metropolu 2014 II i III dan
Drugi i treći dan puta u Zagreb 2014

Krk - Gorski Kotar 2014 I dan
Prvi dan vožnje po otoku Krku

Krk - Gorski Kotar 2014 II dan
Drugi dan vožnje po otoku Krku

Krk - Gorski Kotar 2014 III dan
Treći dan vožnje umjesto na otoku Krku, bio je po Gorskom Kotaru

Đakovo - Aljmaš 2014 I dan
Prvi dan hodočašća Požega - Aljmaš

Đakovo - Aljmaš 2014 II dio
Drugi dan hodočašća Požega - Aljmaš

Međugorje 2014 dan 02-08
Prvi dan velikog putovanja

Međugorje 2014 dan 03-08
Drugi dan velikog putovanja

Međugorje 2014 dan 04-08 i dan 05-08
Treći i četvrti dan velikog putovanja

Međugorje 2014 dan 06-08
Peti dan velikog putovanja

Međugorje 2014 dan 07-08
Šesti dan velikog putovanja

Međugorje 2014 dan 08-08
Sedmi dan velikog putovanja

Međugorje 2014 dan 09-08 i dan 10-08
Osmi i deveti dan velikog putovanja

Međugorje 2014 dan 13-08
Nakon dva dana odmora, slijedi priča o dvanaestom danu velikog putovanja

Međugorje 2014 dan 14-08 i dan 15-08
Trinaesti i četrnaesti dan velikog putovanja

Međugorje 2014 dan 16-08 i dan 17-08
Zadnja dva dana velikog putovanja

Sombor Subotica 2015 I dan
Prvi dan putovanja Vojvodinom

Sombor Subotica 2015 II dan
Drugi dan putovanja Vojvodinom

Sombor Subotica 2015 III dan I dio
Prvi dio trećeg dana putovanja po Vojvodini

Sombor Subotica 2015 III dan II dio
Drugi dio trećeg dana putovanja po Vojvodini

Sombor Subotica 2015 IV dan
Četvrti dan putovanja Vojvodinom

Sombor Subotica 2015 V dan
Peti dan putovanja Vojvodinom

Sam u ljeto 2015-to I dio
Prvi dio samotnog putovanja ljeta 2015-e

Sam u ljeto 2015-to II dio
Drugi dio samotnog putovanja ljeta 2015-e

Sam u ljeto 2015-to III dio
Treći dio samotnog putovanja ljeta 2015-e

Sam u ljeto 2015-to IV dio
Četvrti dio samotnog putovanja ljeta 2015-e

Sam u ljeto 2015-to V dio
Peti dio samotnog putovanja ljeta 2015-e

Od Kravice do Hvara I dio
Prvi dio putovanja od slapa Kravica na Trebižatu do Sućuraja na otoku Hvaru

Od Kravice do Hvara II dio
Drugi dio putovanja od slapa Kravica na Trebižatu do Sućuraja na otoku Hvaru

Od Kravice do Hvara III dio
Treći dio putovanja od slapa Kravica na Trebižatu do Sućuraja na otoku Hvaru

Krasno između 20 godina I dio
Prvi dio priče o dvije vožnje istim putem sa vremenskim razmakom od 20 godina

Krasno između 20 godina II dio
Drugi dio priče o dvije vožnje istim putem sa vremenskim razmakom od 20 godina

Otok Hvar, drugi pokušaj - I dio
Prvi dio priče o drugom pokušaju vožnje preko otoka Hvara

Otok Hvar, drugi pokušaj - II dio
Drugi dio priče o drugom pokušaju vožnje preko otoka Hvara

Otok Hvar, drugi pokušaj - III dio
Treći dio priče o drugom pokušaju vožnje preko otoka Hvara

Belišće 2018 - I dio
Prvi dio dio priče iz Slavonskog kraja

Belišće 2018 - II dio
Drugi dio dio priče iz Slavonskog kraja

Knin - Split I dio
Prvi dio priče o posebnom putovanju godine 2020-te

Knin - Split II dio
Drugi dio priče o posebnom putovanju godine 2020-te

Knin - Split III dio
Treći dio priče o posebnom putovanju godine 2020-te

Knin - Split IV dio
Četvrti dio priče o posebnom putovanju godine 2020-te

Una - Uvod i prvi dan 2019
Priča o rijeci Uni, jednoj i jedinoj

Una - Drugi dan, povratak i nakon povratka, 2019
Priča o rijeci Uni, jednoj i jedinoj

Una - Opet prvi dan 2021
Priča o rijeci Uni, jednoj i jedinoj

Una - Opet drugi dan 2021
Priča o rijeci Uni, jednoj i jedinoj

Una - Treći dan
Priča o rijeci Uni, jednoj i jedinoj

Una - Četvrti dan
Priča o rijeci Uni, jednoj i jedinoj

Una - Peti dan, I dio
Priča o rijeci Uni, peti dan I dio

Una - Peti dan, II dio
Priča o rijeci Uni, peti dan II dio

Una - Šesti dan, I dio
Priča o rijeci Uni, šesti dan I dio

Una - Šesti dan, II dio
Priča o rijeci Uni, šesti dan II dio

Gorski Kotar - Prvi dio
Prvi dio trodnevne vožnje po Goskom Kotaru 2021 godine

Gorski Kotar - Drugi dio
Drugi dio trodnevne vožnje po Goskom Kotaru 2021 godine

Gorski Kotar - Treći dio
Treći dio trodnevne vožnje po Goskom Kotaru 2021 godine

Gorski Kotar - Četvrti dio
Četvrti dio trodnevne vožnje po Goskom Kotaru 2021 godine

Varaždin - Prvi dio
Prvi dio priče o vožnji kroz Mariju Bistricu, Varaždin i Varaždinske Toplice

Varaždin - Drugi dio
Drugii dio priče o vožnji kroz Mariju Bistricu, Varaždin i Varaždinske Toplice

Ljubljana 2022 - Prvi dio
Prvi dio priče o trodnevnom putovanju po Sloveniji

Ljubljana 2022 - Drugi dio
Drugi dio priče o trodnevnom putovanju po Sloveniji

Ljubjana 2022 - Treći dio
Treći dio priče o trodnevnom putovanju po Sloveniji

K potomstvu u metropolu 2022 - Prvi dio
Prvi dio priče o putovanju do potomstva

K potomstvu u metropolu 2022 - Drugi dio
Drugi dio priče o putovanju do potomstva

Ilok - Prvi dio
Prvi dio priče o putovanju od Vinkovaca do Iloka i nazad

Ilok - Drugi dio
Drugi dio priče o putovanju od Vinkovaca do Iloka i nazad

Gradačac, Gračanica I dio
Prvi dio priče vožnje oko brda Trebova(c)

Gradačac, Gračanica II dio
Drugi dio priče vožnje oko brda Trebova(c)

Blidinje I dio
Prvi dio priče o najvećem putovanju u 2023. godini

Blidinje II dio
Drugi dio priče o najvećem putovanju u 2013. godini

Blidinje III dio
Treći dio priče o najvećem putovanju u 2023. godini

Blidinje IV dio
Četvrti dio priče o najvećem putovanju u 2023. godini

Blidinje V dio
Peti dio priče o najvećem putovanju u 2023. godini

Blidinje VI dio
Šesti dio priče o najvećem putovanju u 2023. godini

Blidinje VII dio
Sedmi dio priče o najvećem putovanju u 2023. godini

Blidinje VIII dio
Zadnji dio priče o najvećem putovanju u 2023. godini

Novo Mesto I dio
Prvi dio dvodnevne vožnje po Sloveniji

Novo Mesto II dio
Drugi dio dvodnevne vožnje po Sloveniji