Marketing
Sombor Subotica 2015 I dan
Mapu prvog dana ovog putovanja možete vidjeti ovdje.
Slike prvog dana ovog putovanja možete vidjeti ovdje.
Iako mi je pedeset i sedma odavno već za vratom, nemiri djetinjstva i dalje nesmanjenom žestinom tutnje mojom dušom. Ako se ponekad i smire, pa taj tutanj nestane, no tišine niotkud! Umjesto te buke, u tišini, jedva primjetno, ali uporno i stalno osjećam nekakvo mumljanje, šapat, diskretni poziv, blago povlačenje za rukav, sve u nakani da, iako su se primirili, ti djetinji nemiri pokazuju, traže, zahtijevaju, naređuju čak.
Što!?
Da se krene!
Da se krene!? Kamo!? S čime!?
Sa uobličenjem želja, pronalaženjem načina i ostvarenjem prilika.
Vjerojatno je opasno blizu crta koja razgraničava granicu između mentalnog zdravlja i „onog drugog“, no često sebe zateknem u analiziranju mogućih tura, trasa vožnji, a uz to i pojavu ako ne mira, a onda barem smirenja duše. Neki bi, srećom po mene, brzopleto i površno, upirali kažiprstom u svoju sljepoočnicu, te time nijemo rekli i više od toga što misle o mome duhovnom stanju.
A radi se samo o djetetu u meni.
To dijete još od početka školovanja, kada se moje proživljeno vrijeme na ovom svijetu raskošno razbaškarilo u jednoznamenkastom broju godina, taj lipanj, ili juni kako su me onomad učili da se naziva, pružao je dojam beskrajne sreće i neobuzdane radosti. Bio je to mjesec prepun sunca, bio je to mjesec prepun topline, bio je to mjesec prepun zelenila, bio je to mjesec prepun razno-raznih mirisa sa livada, i konačno, bio je to mjesec u kojemu završava škola i počinju ljetni praznici. Jednostavnije rečeno, pravi Raj na zemlji!
Taj ushit, to oduševljenje lipnjem, eto ostao je u meni, čini mi se, ni mrvicu promijenjen, i sad kad do odlaska u mirovinu brojim skoro isto toliko, koliko sam ih imao kada je počela ta moja idila s tih tridesetak dana u godini.
Dakle, riješili smo pitanje kada.
A sad gdje?
Ne znam kako li je kod drugih, (a volio bih doznati, tek toliko da zadovoljim radoznalost) ali kod mene sve nekako ide sporo, često mi se čini i presporo, pa tako i sa tim preobražajem ideje u ostvarenje. Pa tako i ova Vojvodina nije izuzetak.
Prvobitno je dobila obličje jednodnevne vožnje, kruga tek, od Osijeka, Apatina, Sombora i Batine do Osijeka. Nedostatak suputnika ili odlučnosti ili i jednog i drugog, učinili su da to putovanje ostade s onu stranu ostvarenja. Dakle, bi ideja, osta ideja.
Postupno, neprimjetno i na prvi pogled bez većeg utjecaja, javljaju se sitne, male okolnosti kojima u početku skoro da ne pridajem (veću) pažnju.
Prva od njih je dojam kojeg je moja najbolja, najdražesnija, najljepša, i općenito naj, životna, a i biciklistička, suputnica stekla nakon prošlogodišnje mega avanture opisane na ovom blogu pod mazivom Međugorje 2014. Taj dojam, bitan za ovu priču, je u vezi Bosanskih planina i putova preko njih. Ona jest i dalje za bicikliranje u paru sa mnom, ali bih prije toga trebao, barem malčice ispeglati teren, te prijevoje, koje idu nebu pod oblake, malo prizemniti.
Druga je okolnost kolektivni izlet moje škole do Subotice.
Autobusom.
U jednom danu.
Nakon kraćeg vijećanja sa svojom najboljom, najljepšom…itd suputnicom, bijah promoviran u specijalnog izaslanika, neke vrst izviđača, s zadatkom da slušam, gledam, promatram i pamtim kako cestu tako i mjesta zadržavanja, s posebnim naglaskom na Sombor i Suboticu.
Mada su neke objektivne okolnosti subverzivno djelovale na moju misiju, prvenstveno mislim na prohladno i oblačno vrijeme, kao i na izostanak dnevnog svjetla u Subotici, jer smo tamo stigli kad je dan već davno bio pobjegao, ipak smo ja i moja najbolja, najljepša…itd suputnica proglasili ovu moju misiju uspješnom.
Iako su ceste između mjesta u tom mom izvještaju opisane kao uske i monotone, a prizori oko njih jednolični i dosadni, izostanak bilo kakve uzbrdice na tim cestama njoj su ih činili posebno privlačnim. No, što se tiče ovih dvaju gradova, moj ih je izvještaj obasuo pozitivnim dojmovima kao gradove koji se moraju detaljnije pregledati.
Ovo se posebno odnosi na Suboticu.
Da li je moja tadašnja oduševljenost bila posljedica noći u kojoj sa tek jednim djelom dobio krnjav dojam o gradu, dok je mašta (onog djeteta u meni) nadopunjavala potpunu sliku (onakvu kakvu želim), ili je tomu doprinijela nadasve živahna i topla, ali i nježna i osjećajna priča našeg vodiča, ne znam. Najvjerojatnije i jedno i drugo. Eto, ovom prilikom se zahvaljujem tom našem vodiču čije je ime bilo Nemanja, a prezime nisam zapamtio, jer sam pamtio njegovu priču.
Riješili smo, dakle, i pitanje gdje.
A sad kako?
Početkom tog lipnja skrpali smo svatko od nas po pet dana slobode od posla, od kuće, od djece i od bio kakvih drugih obaveza te trećeg dana naj mjeseca u godini opremu stavili u auto a bicikle na njega i put Osijeka. Dolaskom u Slavonsku prijestolnicu pronašli smo hladovinu u koju smo ostavili našeg vjernog limenog suputnika da odmarajući proučava zbivanja oko sebe.
Bilo je već iza deset kad smo (ah, konačno!) učinili taj famozni, dugo očekivani prvi okret pedalama.
Krenuli smo!
Truckali smo se biciklističkom stazom jednom od najduljih Osječkih ulica, te dolaskom blizu centra svratili u neki od velikih supermarketa. Opskrbljeni jelom i pićem za dan koji je ispred nas, negdje iza jedanaest konačno i za pravo krenuli.
Put nas je vodio na sjever prema Bilju. Da bi tamo i dospjeli, već na samom početku, tu u Osijeku, valjalo nam preskočiti Dravu. Prelaskom preko mosta s desne strane sam promatrao željeznički most koji me je neodoljivo podsjećao na „moj“ most u Brodu, kojeg sam u mladosti znao i tri puta dnevno prelaziti na svom cipelarenju ili bicikliranju iz Bosanskog u Slavonski i obratno.
Kao ljubitelj brda, planina i prijevoja na njima, s nekakvom skepsom sam krenuo voziti ovim područjem koje je kao tepsija i koje ima najveće nebo (ova usporedba sa tepsijom često će se javljati u ovom štivu). Ipak i na tim pretpostavljajući dosadnim putovima, srećom, ima zanimljivosti. Iznenadih samo sebe svojom zatečenošću pred neočekivanim u obliku biciklističke staze lijepo i dovoljno sigurno odvojene od glavne ceste, čak i zamaknute po vertikali. Kao dodatni šlag na tortu se pojavljivala i ugodna hladovina, pa je vožnja stazom postala ugodno opuštajuća.
Uz ispriku čitaocu što se raspričah o svemu i svačemu, pa preskočih najosnovniju informaciju kamo danas vozimo, sa zakašnjenjem obznanjujem rutu koja se od Osijeka, preko Kopačkog rita proteže do Batine gdje bi prelaskom granice trebali dobrano prije noći stići do Sombora.
Da se vratim priči.
Na ulasku u Bilje ništa od ispunjenja želje da se malo pobliže upozna mjesto jer nas je putokaz uputio u desno skretanje. Ogromna maketa, skulptura (ili što već) bicikla uputila nas je o ovdašnju naklonost prema takvim prometalima. Barem sam ja to tako shvatio.
Nakon Bilja, a prije sela po kojemu je ovdašnji rit dobio ime – Kopačevo, prolazili smo pored ogromne njive žitom posijane.
Pažnju mi je privukao stari, usamljeni gorostas sa raskošnom krošnjom koji je samovao u izobilju zlatne boje oko sebe. Prvo mi se pojavi pitanje čiste racionalne funkcionalnosti, čemu ga još uvijek drže na njivi. Zar ne bi bilo bolje, jednostavnije, i na kraju, i razumljivije da ga uopće nema, čime ne bi smetao pri obradi tla na njivi?
Na to mi pitanje odgovori ono dijete u meni podsjetivši me kada sam u već kasnom djetinjstvu (ili ranoj mladosti) dobio status punovrijedne radne snage na njivi, te kopao kukuruz, kupio sijeno ili već neke druge poslove obavljao zajedno sa svojima. Trenutke predaha, odmora, kraćeg, tek da se popije voda i uhvati dah, ili one dulje, za ručak, obavljali smo u debeloj hladovini sličnoj kao na prethodnom snimku. Skriveni od vrelih zraka žarkog sunca a izloženi osvježavajućem pirkanju laganog vjetra, ti trenuci predaha, bilo kraćeg, bilo duljeg, okrepljivali su dušu i vraćali snagu tijelu.
Sada obradu tla vrše strojevi kojima upravljaju nervozni ljudi koji u svojoj mahnitosti nemaju (više) vremena za, po njihovom mišljenju, izležavanja u hladovini. Pa ipak, da li zbog tog djeteta, koje, kao ja svoje, i oni svoje nose u sebi, da li zbog nostalgičnog sjećanja na neke prošle, a sasvim drugačije dane, ili tek iz kršćanskog osjećaja grehote prema živom biću, pa makar bilo ono i drvo, tek ,eto, osta u životu ovaj usamljenik da nijemo pozdravlja prolaznike, proživljavajući ugodne, mada rijetke, trenutke da mu neki od prolaznika uzvrati pozdrav, kao što ja sad učinih.
Da smo stigli na posebno mjesto upozorili su nas raskošna zdanja u retro stilu. To posebno je park prirode Kopački rit. Cesta po kojoj bi trebali nastaviti putovanje ide ravno, no mi smo skrenuli desno do kompleksa kuća sa slamnatim krovovima. U stvari, kad sam prišao bliže, to nije bila slama već, pretpostavljam, nekakva trstika. Ma, što god da je, lijepo je za vidjeti.
Nije mi bilo posve jasno da li se trebamo nekomu prijaviti i možda nekakvu vrst ulaznice priskrbiti. Kuća na kojoj je velikim slovima pisalo „Recepcija“ u tišini je spavala svoj zimski san jer u njoj nije bilo nikoga. Ali zato je u susjednoj bilo, no to su bili građevinci koji su miješali malter, ili nešto slično. U svakom slučaju iako sam to htio, nisam nas imao kome prijaviti, pa smo poslije kraćeg razgledanja napustili, je li, „Recepciju“, te nastavili vožnju. Bez ulaznice!
Cesta po kojom smo vozili bila je na nekoj vrsti nasipa, dakle koji metar izdignuta od okoline. To nam je pružalo ugodnu poziciju promatrača okoliša s visine, pa smo sagledali i sustav pješačkih staza u obliku mosta iznad vode, pretpostavljam, radi promatranja flore i faune iznad, i u vodi.
Da ne živim u mraku neznanja prosvijetlila me je oznaka Panonskog puta mira, postavljene uz našu cestu. Taj put mira je uski sokak ili malo šira biciklistička staza, kako već tko gleda. Asfaltiran je, bez uzbrdica, bez prometa, pa uz obilno sunce i ugodnu toplinu lipanjskog dana čini vožnju pravim hedonističkim krstarenjem. Okrećući lijeno pedale, što bi rekli s noge na nogu, istovremeno zujajući pogledom lijevo-desno potone se u blaženstvo diskretnih mirisa i zvukova, pa se dobije dojam potpuno drugog svijeta ili planeta. Zaboravi se, potisne u stranu, tko si i odakle si, ne postoji ni prošlost ni budućnost, već samo ovaj tren, kao da je vrijeme stalo.
U toj oazi mira i tišine jedna se bijela čaplja nije dala pretjerano uzbuđivati zbog nailaska dvoje biciklista, već je nesmetano nastavila kontemplirati svoje misli.
Nakon nekog vremena, ni sad ne znam kolikoi je trajalo jer je vrijeme stalo, naše putovanje je napustilo ovu cestu na nasipu pa smo se„ogromnom“ nizbrdicom od par metara visinske razlike, spustili u nizinu prešavši preko jednog od mnoštva kanala. Most ili „most“ kojeg smo prešli popločan je metalnim rešetkama kroz koje bi se i moglo vidjeti tko je i što na i u vodi da nije sunca i njegovih zraka. Ovako sam gledajući kroz rešetke, umjesto eventualnih stanovnika ovog raja, ugledao (opet) sunce.
Odvojili smo se od vode, ružno mi je reći bare, te smo uz cestu imali nepregledna obrađena polja, ovaj put kukuruzom. Da me ta monotonija pretjerano ne deprimira, pobrinu se drvored sa desne stane koji je pravio ugodnu hladovinu, te uz osvježavajuće pirkanje povjetarca opet učinio da vrijeme stane.
Nakon beskonačnih njiva, koje su ipak pronašle svoju konačnost, opet voda, mirna kao ogledalo, sa mnoštvom procvalih lopoča. Stupanj oduševljenja koje su oni izazvali kod moje suputnica me je nagnao da ih snimkom preselim u vječnost.
A onda je nestalo i vode i njiva. Zamijenilo ih je gusto zelenilo tik do ceste uz obilnu hladovinu. U tom gustom zelenilu uspjeli smo prepoznati skretanje sa našeg puta koje vodi do dvorca Tikveš.
Sveznajući internet kaže da je u 19. stoljeću na ovom mjestu podignut omanji jednokatni lovački dvorac u šumskom i lovačkom kompleksu Tikveš. Taj je dvorac najvjerojatnije dao izgraditi nadvojvoda Fridrich Habsburški. Do Prvog svjetskog rata služio je kao ljetnikovac, a ponajviše kao lovačka kuća.
Glavni tikveški dvorac sagrađen je tridesetih godina 20. stoljeća za potrebe dinastije Karađorđevića u klasicističkom slogu sa secesijskim oznakama. Pročelje dvorca klasicistički je razigrano i obzidano fasadnom fugiranom opekom, dok su uglovi ožbukani imitacijom kamenih blokova. Dvorac se po etažama sastoji od podruma, prizemlja, prvog kata i tavana. Sredinom 20. stoljeća sagrađeno je nekoliko zgrada i uslužnih objekata.
Poslije Drugog svjetskog rata u dvorac je dolazio tadašnji jugoslavenski predsjednik Josip Broz Tito, ugošćujući u njemu svjetske državnike i vodio ih u lov.
Iako iz vana lijepo očuvan, dvorac je bio zatvoren, na svim prozorima spuštene rolete (ili što već), pa sve to tako izgleda zabarakadirano da gooodinama nije otvoren, niti isto toliko u budućnosti nema namjeru otvoriti se.
Malo čudno, da ne kažem psihodelično, bilo mi je smještaj ovako raskošnog zdanja u ovu pustopoljinu, barem što se ljudi tiče. Srećom glasovi nekih posjetilaca u blizini spriječili su da mi se ta psihodelija ne razvije do teško podnošljive tjeskobnosti, već je ostala na bajkovitoj lepršavosti.
Nedaleko od dvorca su smjestili zgradu u kojoj su obitavali pripadnici nižeg staleža od onog u dvorcu, čija je funkcija bila da se oni u dvorcu osjećaju sito i sigurno.
Kad sam već kod pojma sitosti, ne bi bilo zgorega da i mi nešto poradimo po tom pitanju. Iako je tek prošlo jedan, obzirom da smo rano jutros doručkovali, a biciklirajući dosta tekućine pili, valjda smo naše želuce dobrano isprali. Ako je i bilo još neke dvojbe, da li ručati ili ne, pojavom raskošne klupe sa stolom tu je dvojbu raspršio.
Tako smo se smjestili u komadić hladovine, raširili trpezu i polako, bez ikakve žurbe, objedovali.
Nakon ručka vratili smo se na našu „glavnu“ cestu i nastavili vožnju kroz zelenilo. Ubrzo je to zelenilo nestalo. Zamijenili su ga njive zasijane žitom i kukuruzom i kao strijela ravna cesta. Kao ljubitelj brdovitosti i prijevoja, ova tepsija mi je bila čak i pretjerano monotona. Utjeha, kakva-takva, bilo mi je oduševljenje moje suputnice koja je veselo okretala pedale bez pretjeranog napora, tjelesnog a i umnog.
Meni za utjehu, nakon nekog vremena, tamo daleko naprijed, ispred strijele od naše ceste, naziralo se nekakvo brdo. Dosta vremena, puno više nego što mi je izgledalo promatrajući brdo u daljini, trebalo nam je dok smo ga dostigli. U trenucima letargičnosti izgledalo mi je da se brdo udaljava taman toliko koliko mu se mi približavamo. Kao da s nama igra igru mačke i miša. Vjerojatno je tom mojem osjećaju pridonosilo, sada već vrelo, ljetno poslijepodnevno sunce, vjetar u lice, kao i ručak koji je tražio dodatne količine tekućine.
Brdo smo dostigli došavši u mjesto patetičnog imena Suza, koje se smjestilo uz njega. Po brdu se nećemo penjati ( na žalost moju, a na radost njenu) već ćemo uz njega do Dunava čijim ćemo prelaskom ući u Vojvodinu.
No, prije bilo kakvog nastavka treba riješiti problem umora i žeđi.
Našli smo zgodno mjesto za rješavanje oba problema. Bila je to nadstrešnica, velika, ogromna, ispred trgovine, sa klupama za sjedenje. Pa kad sam iz trgovine izašao sa orošenom dvoguzom hladnog piva sve skupa mi je bilo savršeno idealno, a ujedno i idealno savršeno.
Dok sam se postupno rashlađivao, što pivom, što povjetarcem, a što hladovinom, pogled mi se postupno bistrio, pa sam počeo radoznalo promatrati mjesto u kome se nađoh.
Znam već iz iskustva da o dinamici mještana ne treba suditi na osnovu pustoši u mjestu, obzirom da je vrelo ljetno poslijepodne. Umjesto ljudi treba promatrati kroz njihovih ruku djelo. Vidi se po kućama, koje su (uglavnom) oveće, a neke i raskošne, da je selo vrijedno i zbog toga i bogato. I ne samo to, selo ima i dugu tradiciju postojanja što zaključujem iz stare, ali i lijepo obnovljene zgrade. Njenu ljepotu i vrijednost spoznale su i rode koje su na njenom krovu sagradile svoj dom.
Uz glavnu, raskošno široku cestu sa isto tako raskošnim crtama mještani su smjestili (a kakvu već nego) raskošnu crkvu.
Crkva je relativno mlada, kamen temeljac za njenu izgradnju je postavljen u jesen 2007 godine. U mjestu nije bilo katoličke crkve još od vremena kad su u 14. stoljeću Turci u svojim osvajanjima porušili Crkvu sv. Martina. No, barem prema internetu, zato je samo mjesto dosta staro. Surfajući bespućima interneta pronašao sam podatak da se mjesto Suza prvi puta spominje 1252. u darovnici kralja Bele IV kao Chuza. U razdoblju od 1698. do 1734. selo je u vlasništvu Eugena Savojskog, a tijekom revolucije 1848./49. mještani su oslobođeni kmetstva. Danas je to poljoprivredno selo. Stanovnici uzgajaju pšenicu, ječam, kukuruz, suncokret, vinovu lozu i voće. Na spomen Suze u Baranji će vam svi reći kako je to mjesto poznato po krčmi "Kovač čarda" u koju svakodnevno na fiš stižu obitelji iz susjedne Mađarske. Osim toga, u glavnoj ulici Suze nalaze se i podrumi glasovitog baranjskog vina Ljudevita Kolara. Zanimljivo je da se na području sela gnijezdi nekoliko parova bijele rode.
Na žalost niti smo probali fiš, niti vidjeli bijele rode, osim one jedne na krovu stare zgrade. Da smo znali za to možda bi se i potrudili, ovako nakon ugodnog i osvježavajućeg odmora nastavili smo dalje. Dosta još danas valja prijeći, a već je dobrano prošlo tri sata.
I tako smo napustili Suzu, a da suze nismo pustili. Barem suze žalosnice. Nisam imao pojma da postoji mjesto ovakvog imena, a sad raznježen patetično se prisjećam boravka u njemu. Eto, što ti je bicikl i putovanje s njim.
Cesta je bila ravna kao strijela, raskošno široka, čak je i linija ocrtana uz rub ceste iza sebe ostavila skoro pola metra asfaltirane površine, pa je sve to odavalo dojam, iako uske i skromne, nekakve biciklističke staze.
Bilo je nekako nerazumno razmetljivo voziti se ovako širokom avenijom uz skoro pa nikakav promet. Stoga sam si dozvolio luksuz paralelne vožnje sa suputnicom uz neobavezno i uglavnom nepovezano čavrljanje. Suprotno od ceste, raskošno široke, bio je pogled na okolinu. Gusto se zelenilo stisnulo uz cestu ljubomorno čuvajući ono što se iza njega krije. Iako to nisam otvoreno priznavao u zraku je visjela činjenica da po prvi put u životu (biciklom) putujem na putu za istok u nepoznatu i neizvjesnu Vojvodinu. Tipičan primjer neracionalnog straha, najgoreg od sviju, jer se ne zna čega se bojim, samo znam da se bojim. Dobro, sad malo i pretjerujem, više je to bila pritajena nelagoda, nego strah.
Valjda zadovoljivši se tom pritajenom nelagodom kod mene, ono se zelenilo povuklo i dopustilo prikazivanje prizora uz cestu. S lijeve strane išli smo uz to, do Suze dugo očekivano, brdo.
Kroz zelenilo su se nazirali okomite litice gole zemlje nejasnog porijekla, gledajući ovako iz daleka. Da li su nastale prirodno (litice, a ne kuće), nekom erozijom, ili se tu čovjek umiješao, ne znam. Zbunjenost mi je bila tim veća jer su se uz litice priljubile kuće, vjerojatno kao zaštita od zimskih hladnih vjetrova sa sjeveroistoka. Dakle, ostaje pitanje je su li ljudi iskopali brdo i sagradili kuće, ili su iskoristili već gotovu liticu, te samo sagradili kuće.
Dođosmo do granice. Pokazali osobne na pustom prijelazu s Hrvatske strane i uz „Sretno!“ laganom vožnjom mostom preko šiiiiirokog Dunava. Prvi put u životu vidjeh toliku rijeku. Vukao se sporo, jedva primjetno, a ujedno i krajnje tiho i dostojanstveno, sa nekom blagonaklonom prepotentnošću, prema nama tako sitnim i malim u odnosu na njega tako velikog i moćnog.
S druge strane Srpski prijelaz i osoblje na njemu dobrodošlicu u Vojvodinu poželi nam s blagim „Doviđenja!“
Eto nas i u Vojvodini, a ujedno i u Srbiji.
Dakle to je to!
Vozimo se još uvijek cestom koja ima status glavne gledam u gusto zelenilo. Neka smjesa drveća i šipražja, i ne vidim ništa neobično, drugačije nego što do sada viđah (mada ni sam ne znam što uopće očekujem!?)
Prolaskom kroz Bezdan, nekih 3-4 km od granice, skrenuli smo na sporednu cestu, kojom bi se preko Bačkog Monoštora dogegali do Sombora, našeg današnjeg cilja.
Nakon Bezdana u pustopoljini u kojoj je opće zelenilo remetio tanki sivi trag skromne ceste usamljene, zaboravljene od prometa, nas dvoje smo u ambijentu potpunog izostanka vremena kao pojma, lagano vozili naše bicikle. Odjednom je s desne strane bio odvojak do malog parkirališta uz koje su bili rekviziti dječjeg igrališta, na koji smo skrenuli u želji zadovoljenja radoznalosti naše.
Uz to parkiralište i igralište bila je voda mirna kao ogledalo. Teškom mukom sam se borio da umjesto neke vrsti kupališta, tu vodu jednostavno ne nazovem barom. Promatrajući trstiku, i što šta što je plivalo na vodi ili zujalo tik iznad nje, taj moj dojam nije bio bez osnove. U tom ambijentu, koji dvoji u lociranju između romantičnog kupališta i odurne baruštine, nepoznati On i nepoznata Ona, doveženi, ne biciklima, nego malim Pežoom, kojemu se već po potrebi i krov može skinuti, zagrljeni i stisnuti jedno uz drugo, uspijevali su ipak pronaći romantičnu crtu ovog ambijenta. Tek ovlaš, tren, smo razmijenili poglede, jedva primjetno jedni drugima klimnuli glavom u znak pozdrava. Tren poslije, moja suputnica i ja smo se nijemo, tek jednim pogledom, složili da smo suvišni, da smetamo, te smo sjeli na bicikle i, vrativši se na „glavnu“ cestu, nastavili putovanje.
A onda kao da smo ušli u Raj.
Promet tako rijedak, tek toliko da nas podsjeti da cesta i mi na njoj, nismo napušteni, zaboravljeni. Vjetra skoro da nema, svuda mir, spokoj i tišina. Obzirom da je već pet poslijepodne, sunce još uvijek nemilice šalje obilje svjetla i topline. I kao anđeo čuvar, kao dobra vila, kao dobri duh, oko ceste se pojavilo gusto, visoko raslinje, koje je krajnje obzirno i nježno obavilo cestu i nas na njoj, sve u toploj nakani da nas zaštiti od vreline sunčevih zraka. Pa im to nije bilo dovoljno, sve u strahu da im ne prigovorimo za nedovoljnu obzirnost, obasipali su nas obiljem svježeg kisika. Ta guuusta hladovina iznad i oko nas, taj svježi zrak koji smo udisali, taj spoj tišine i nježnih, tihih zvukova u njoj, uništili su bilo kakvu odlučnost, ustrajnost, upornost za vožnjom u nama. Jednostavno smo morali stati i u tišini promatrati sve to oko nas uz disanje punim plućima. Sve to skupa zavrtjelo nam je dušu, pa smo dobili onaj osjećaj blage nacvrcanosti uz neizmjernu želju da ovo nikad ne prestane.
Divota!
Iznenada je cesta odlučila da se popne koji metar, pa se pojavila i uzbrdica. Nije bila neka dugačka, tek par desetaka metara, no u općem izostanku takvoga što u ovim krajevima, i ovo malo je bilo pažnje i poštovanja vrijedno. Barem za mene koji ne voli tepsije kao područje vožnje.
Razlog za tu uzbrdicu je bilo savladavanje vodotoka zvanog Veliki kanal koji smo učinili prelaskom preko rešetkastog mosta. Zanimljiva mi je bila konstrukcija tih rešetki od dugih i tankih, te zbog toga i vitkih štapova. Kao da je most sagrađen od čačkalica.
A ta voda koju smo prešli samo uvjetno mogu nazvati vodotokom, je mi izgleda da uopće ne teče. Promatrajući staklastu površinu vode u nastojanju proniknuti u misterij tecivosti, shvatih da su oni dvoje, koje smo sreli na onom parkiralištu uz vodu, odmarali uz ovu vodu, dakle Veliki kanal.
Nešto prije pola sedam, kad su sunčeve zrake prelaskom na crvenkastu boju počele slabiti i svjetlošću kao i toplinom, dobrodošlicu nam je poželjela tabla sa imenom našeg današnjeg odredišta.
Sve je trebalo biti jednostavno.
Jednostavno sam uz pomoć blagodati interneta pronašao kamp u Somboru. I to u centru grada! I to bicikistički!
Jednostavno sam najavio naš današnji dolazak.
Jednostavno su uzvratili mail-om da nas očekuju.
Jednostavno sam si isprintao na A4 papiru plan dijela grada sa ucrtanim kampom.
I sad bi trebao jednostavno pronaći taj kamp.
Dakle sve jednostavno, zar ne!?
E, nije.
Držeći onaj A4 komad papira na kojemu su ucrtane ulice Sombora i položaj kampa polako smo vozili, dok nismo došli do mjesta X. Barem tako sam mislio, jer okrećući se oko sebe vidjeh samo stambene kuće, s obe strane ulice, bez ikakve oznake kampa. Znate onaj osjećaj, kad je tu negdje oko vas a vi slijepi i gluhi.
Ugledah u blizini nekakvu birtiju, pa rekoh si valjda je birtijaš upoznat sa zbivanjima u okolici. Možda neki jesu, ali ovaj nije imao pojma za „tamo-neki-biciklistički kamp“. Čak što više pojam „bike“ je poistovjetio neko okupljanje motorista-bajkera na kupalištu izvan grada („Valjda je to to, otiđite tamo i vidite!“) Izašao sam van iz birtije umjesto saznanja gdje pronaći što tražim, spoznao sam da Somborski birtijaši nemaju pojma što im se događa u komšiluku. Barem jedan od njih.
Produžili smo još kojih stotinjak metara niz ulicu zvjerlajući lijevo-desno, ali uzalud. Činilo mi se da smo se dobrano udaljili od ucrtanog mjesta X na mojoj A4 karti, pa pređosmo ulicu i s druge njene strane počesmo pješke se vraćati. Već je u meni počelo kuhati, iako sam se suzdržavao maksimalno moguće (pa nije valjda da sam sve promašio!?) kad zastadoh, u prvi mah ne znajući zašto. Tren poslije pedalj ispred očiju na zidu zgrade ugledah
Iako smo pri dolasku bili s druge strane ulice, sad se za tren, ali stvarno za tren trena, htjedoh zapitati, proniknuti kako to da ovaj natpis nisam vidio, no presretan i ozaren pronalaskom, radije se prepustih ugodno radosnim porivima koji su mi protjecali dušom.
Problem večerašnjeg smještaja i noćenja riješen.
Pozvonih na ulaznu kapiju, i ubrzo poslije se kapija otvori te se pojaviše oni, odnosno on i ona. Pozdravili smo se i predstavili, te su nam domaćini široko otvorili kapiju. Ušli smo u iznenađujuće veliko dvorište.
Desno od bicikla na zidu je recepcija
Lijevo od bicikla na zidu je prolaz prema drugom dijelu dvorišta u kojemu su mjesta za podizanje šatora.
Obzirom da nikoga nije bilo u kampu, izabrali smo mjesto za šator u ćošku nedaleko od stola s stolicama. A u blizini je bio i WC, čist i uredan.
Pod dojmom sam, vrlo ugodnim, moram priznati, dok obilazim kamp. Očigledno da je smješten u starom, nekad dobro stojećem gazdinstvu, sada do detalja obnovljenom s pažnjom i ljubavlju, tako da je onaj stari, nostalgični, danas popularni retro duh ostao sačuvan u finoj, blagoj, diskretnoj romantičarskoj crti. Sve to još dodatno začinjava činjenica da do centar-centra grada ima desetak minuta laganog hoda.
Dakle, više nego idealno – kao u bajci!
Slijedio je dobro znani, standardni gušt raspremanja, podizanja šatora, tuširanja, večeranja sve skupa umotano lepršavom opuštenošću, blagom sporošću i potpunim uživanjem u svakom postupku ili svakoj stanci između njih. Ritual za koje je potrebno okončati pedaliranje dovoljno rano da bi se ostatak dana i početak noći začinio gore opisanim.
Iako je današnja pređena kilometraža dovoljno ozbiljan broj (barem za nas) ipak je položaj kazaljki na satu pri dolasku u kamp pokazivao da za daljnje, gore opisane, aktivnosti imamo više nego dovoljno vremena.
Ostalo je još staviti točku na i ovoga, iznad svih očekivanja, prekrasno proživljenog dana.
Najbolji način za to je polagano srkanje tople juhe.
Samom sam se sebi čudio što u duši imam toliki pregršt ugodnih treptaja od ovog dana, obzirom da sam bio krajnje skeptičan uzbudljivošću vožnje po tepsijastom terenu. A možda baš zato!
Za nastavak kliknite ovdje.
Post je objavljen 16.11.2015. u 09:08 sati.