Pero i njegov bicikl

srijeda, 18.11.2015.

Sombor Subotica 2015 III dan II dio

Za povratak kliknite ovdje.

A onda sam ponovo zakoračio u bajku.
U šest sati smo se našli ispred turističkog ureda. Naš voditelj nam je širokogrudno ponudio pozadinsku prostoriju kao čuvara naših bicikala, gdje smo ih ostavili, te krenuli u obilazak. Tokom obilaska znalački je prepričavao zanimljivosti o prizorima koji su se smjenjivali pred nama. Moja ga je suputnica, koja voli takve priče, slušala otvorenih usta. Ja sam više bio za individualnost, pri čemu sam škljocao fotoaparatom zadivljen, zaprepašten, ushićen…. Prema burnim dojmovima koje sam proživljavao u sebi palača Ferenca Reichla je dobila dostojnu konkurenciju. U samo jednom gradu DVA puta sam ostao bez daha, otvorenih usta i raširenih očiju. To su trenuci koje nikad zaboraviti neću.
Čim smo uši u hol i stepenicama se penjali na gornji kat, odmah pada u oko raskošne dekoracije i detalji. Raskošno ukrašen strop hola na ulazu prelazi u masu lukova koji se prepliću sa svih strana.

Onda smo ušli u glavnu dvoranu, odnosno kako je ovdje zovu, velika vijećnica gradske kuće.
Nakon podužeg smišljanja kako i kojim riječima opisati ovu prostoriju, odustajem. Prvo jer sam nestručan, a drugo jer sam pod velikim dojmom, pa slijedi niz snimaka koji će više reći nego moje šture i nezgrapne riječi. Usput rečeno, osim okupljanja gradskih otaca, ova dvorana se koristi i za vjenčanja. Uz malo mašte možemo si zamisliti da bi vjenčanja u ovakvom okruženju zaista trebala ostati nezaboravna.








Dok je moja suputnica slušala predavanje od vodiča i komentirala ih, snimio sam ih u jednom od hodnika.

Na 45 metara iznad tla bili smo kad smo se popeli na terasu tornja gradske kuće. Prvo sam pogledao stilizirane krovove gradske kuće.



Dimnjaci

Nakon što sam malo podigao pogled ugledao sam nepreglednu ravnicu oko grada, te puno, već ranije spomenutog, zelenila u gradu




Pri povratku sa tornja u vijećnicu vrhunac bajkovitosti sam osjetio kad smo se našli u dijelu u kojemu gradski obrtnici imaju svoja mjesta. Toliko ocrtanih detalja u drvetu me podsjetilo na drvene igračke koje sam znao kao klinac dobiti od svojih roditelja na dar, te koje su u meni izazvali ushit, oduševljenje i sreću. Evo sad,u 57-moj godini života, sve to je ponovo probuđeno.




Najviše su me dojmili ti detalji, masa njih, i njihova dotjeranost do sitnica. Kad nam je vodič rekao de je sve to unazad par godina do sitnice obnovljeno, upitah ga gdje su našli ljude koji to znaju i imaju strpljenja i upornosti obnoviti. Odgovorio mi je da su to mahom star(ij)i majstori, te da se boji da li će se uopće moći pronaći majstori za slijedeću retauraciju.

Raskošna plava fontana svoje ime je dobila po boji keramičkih pločica od koje je izrađena. Opće poznata činjenica da bistra voda koja svojim tečenjem žubori osvježava tijelo i krijepi dušu i ovdje je došla do izražaja. I ne samo za ljude, nego i za ostali živalj, kao na primjer za golubove.




>

Moglo bi se zaključiti da Subotičani odavna vole knjigu i čitanje, jer im je zgrada knjižnice stvarno impresivna.
Gradska knjižnica
Slijedi par snimaka starih zgrada u pješačkoj zoni. Simptomatično je da su većinu tih starih, ali još uvijek dobro stojećih ljepotica zaposjednuli bankari.





Prema kazivanju vodiča kazalište se u Subotici cijeni i posjećuje, a kazališni glumci imaju status mega-zvijezda.
Kazalište u Subotici

Franjevačka crkva je posebno tijesno okružena zelenilom i ostalim zgradama, tako da mi je bio golem problem snimiti ju koliko-toliko prihvatljivim snimkom. Nažalost, bila je zatvorena i zaključana, pa ostaje nepoznanica kako izgleda iznutra.




Prema wikipediji unutarnji zid tornja crkve sadrži tragove tvrđave koju je 1470. podigao erdeljski vojvoda János Pongrác od Dengelega. U toj je tvrđavi do izgradnje nove djelovala je stara franjevačka crkva. Gradnja nove crkve počela je 1729. godine, u isto vrijeme kad i samostana. Posvećena je 15. travnja 1736. godine. Posvetio ju je kalačko-bački biskup Gabrijel Patačić. Crkva je posvećena sv. Mihovilu. Na najstarijem oltaru ove crkve nalaze se oltarne slike najtraženijeg baroknog slikara oltarnih slika sredine 18. stoljeća Szebasztiana Shtetnera (iz 1741.) Crkva je obnovljena 1907. godine.

Kao okorjeli ljubitelj željeznice nisam mogao a da ne obiđem i željeznički kolodvor, ovdje nazvan stanicom.


Usput, pri vožnji biciklom, pogled mi je privukao parkirani skuter, točnije njegova registarska tablica, pa evo kako takve stvari izgledaju u Subotici.

Naše sjene su postajale sve duže a svjetlost koja ih pravi sve crvenija što je bio znak da se bliži kraj dana, te da treba polako privesti kraju današnji obilazak ovog grada. Onom širokom avenijom, na zasebnoj biciklističkoj stazi vraćali smo se ka Palićkom jezeru i našoj sobi gdje bi trebali nekako snom okončati ovaj dan. Dok vozim pitam se da li će to ikako biti moguće obzirom na toliko mnoštvo dojmova i doživljaja.
Međutim, kad smo došli do jezera uvidio sam da još nije sve što se tih dojmova i događaja ovog dana tiče. Kako smo bili blizu kuće gdje nam je soba za prenoćište, dali smo si oduška dokonosti, pa smo polako, onako s pedale na pedalu, zujali po Paliću i njegovom jezeru. Po ko zna koji put danas, opet sam bio zapanjen, zadivljen viđenim.
Odmah uz glavnu cestu, sa koje skrećemo na jezero, sagrađen je vodotoranj.


Opet posežem za Internet gdje saznajem da je zamisao arhitekata ove građevine je da posjetilac uđe u Veliki park i turistički kompleks prolaskom kroz raskošno ukrašenu kapiju - Vodotoranj. Dizajniran je u stilu mađarske secesije, inspiriran elementima folklora: rukotvorinama, čipkom i vezom. Ovaj simbol Palića je svečano otvoren 1912. godine. Ovu specifičnu građevinu čine tri cjeline: vodotoranj, tramvajska stanica za tramvaj uveden 1897. godine i kapija kupališta. Nijedna više nije u funkciji. Visoki masivni kubus vodotornja i manji otvoreni kubus tramvajske čekaonice spojeni širokim lukom koji asocira na kapije Erdelja, danas postoje samo kao simbol ljetovališta. Višenamjenski objekt Vodotoranj je ujedno bio i tramvajska stanica, kao i kapija kupališta.
Slijedeće kroz (ne pokraj, ni okolo, već baš tako – kroz) što prolazimo je nešto što ovdašnji nazivaju Velika terasa.


Opet moram do interneta koji me obogaćuje za spoznaju da je Velika terasa najznačajniji objekt na Paliću, izgrađen u stilu secesije. Izgrađen davne 1912. Godine. (tih godina se stvarno puno gradilo u i oko Subotice – moj komentar). Na katu se nalazila raskošna Balska dvorana. U prizemlju su bili restoran i slastičarnica. Postoji zanimljiva priča se da je nakon londonskog, drugi u svetu teniski meč u zatvorenom prostoru, održan baš u balskoj dvorani Velike terase. Namijenjena je za održavanje kongresa, konferencija, sastanaka ali i raznih izložbi, manifestacija i performansa.
Nakon prolaska, dakle, kroz Veliku terasu izlazimo na šetnicu uz jezero.
Ispred je prolaz kroz Veliku terasu, iza mene je jezero

Šetnica desno…
…i šetnica lijevo

Sama šetnjica je udaljena od jezera od tek pedalj do nekih desetak metara.
Opet šetnica

Sunce je pružalo zadnje zrake svjetla dnašnjeg dana kad smo došli do ženskog štranda.
Sagrađen je 1912, sav je od drveta, a funkcija mu je bila da zaštiti tijela kupačica od, kako znatiželjnih, tako i pogleda ostale vrste, prvenstveno od muških pogleda, kao i od pogleda ostalih prolaznica. Obzirom da je danas druga logika pokazivanja i gledanja svega pa i ženskog tijela, objekat je izgubio prvobitnu funkciju, pa je sada kafić za svakoga, bilo kojeg spola bio/bila.
Glavni ulaz
Današnja funkcija
Nešto kao kabine

Nakon što smo pozdravili sunce na zapadu uputili smo se ka našoj sobi.
Kao motiv s mora

Današnji dan završavamo sa nepunih 40-tak pređenih kilometara. Pod dojmom što smo sve vidjeli i doživjeli, a i zbog čestih i duljih zadržavanja, te kilometre nismo ni osjetili.


Za nastavak kliknite ovdje.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv