Marketing
Sombor Subotica 2015 V dan
Za povratak kliknite ovdje.
Mapu petog dana ovog putovanja možete vidjeti ovdje.
Slike petog dana ovog putovanja možete vidjeti ovdje.
Spavanje bilo u skladu s mjestom gdje smo spavali – apartmanski. Za bicikliste koji spavanje u šatoru nazivaju sobom sa pet zvjezdica, sve iznad toga je apartmanski i to kraljevsko apartmanski.
Onom znanom biciklističkom stazom, kojom smo jučer došli do gradskog kupališta, ovog jutra smo izašli iz Sombora. Nestankom grada nestala je i staza, pa nam je valjalo cestom kao i svi ostali učesnici u prometu. Srećom po nas tog sunčanog nedjeljnog jutra jedva da je tih ostalih i bilo, pa smo nas dvoje uživali u posljednjim trenucima jutarnje svježine prije nego je sunce pretvori u vrućinu.
Pri prelasku tako zvanog Velikog kanala snimio sam ga kao i željeznički most preko njega. Na tom Velikom kanalu je bilo i ono gradsko kupalište od jučer. Podrozivo sam buljio u nepomičnu mutnu vodu pitajući se kolika bi me vrućina natjerala da u nju skočim. Vjerojatno bi promijenio sud već nakon prvog skoka jer njeno osvježenje u ljetnim vrućinama ju čini bitno simpatičnijom i privlačnijom nego na prvi pogled.
Možda od Sombora do Erduta postoji kraća cesta, no meni je ova interesantna jer prolazi kroz Apatin. Još iz osnovne škole, a to je bilo davno, jako davno, sjećam se Jelen piva i natpisa na etiketi da ga proizvodi Apatinska pivara. Počeo sam ga piti znatno kasnije, no uvijek mi je bio rezerva, B plan, ako nema baš nikakvog drugog. No u zadnjih godinu-dvije, kad sam bio u prilici probati ga, izgledalo mi je bitno bolje kvalitete. U početku sam to pripisao mojoj subjektivnosti zbog snižavanja kriterija (starim, htio to priznati ili ne). Međutim, da još uvijek nisam (pre)star i da taj moj dojam je objektivne prirode, ovaj me put uvjerio komentar mog poznanika da je Apatinsku pivaru kupio „neki“ nijemac i zaveo nekog reda u proizvodnji. I tako popisu piva koja se mogu piti pripisujem i ovo.
Prema, je li, internetu Apatinska pivara osnovana je 1756. godine kao „Carska pivara" u Apatinu. U lipnju 2012. godine Apatinska pivara postaje dio jedne od najvećih globalnih pivarskih kompanija Molson Coors, kao dio grupacije Molson Coors Evropa. Molson Coors Evropa ima sjedište u Pragu, koja posluje na tržištima Srbije, BiH, Bugarske, Hrvatske, Češke, Mađarske, Crne Gore, Rumunije i Slovačke. U brendove Molson Coors Evropa ubrajaju se: Borsodi, Bergenbier, Ožujsko Pivo, Kamenitza i mnoga druga.
Dakle, istina da je kupljena, ali nije istina da je kupac nijemac, odnosno ti koji su je kupili su multinacionalni.
Osim pivare, Apatin ima nešto što izgleda kao marina. Jasno, marina nije ma moru već na Dunavu, no, na prvi pogled, to je jedina razlika, hoću reći, izgleda kao prava marina.
Svakojakog življa u Apatinu čovjek može vidjeti, pa tako i rodu koja se dokono šeta livadom uz cestu.
Osim rode u tu skupinu neobičnog življa ubrajam i grlicu kao nadglednika prometa, koja, onako iz ptičje perspektive, pažljivo i krajnje skoncentrirano prati na situaciju u prometu ispod sebe.
Kao i Sombor, i Apatin ima korzo, šetnicu. I to kakvu. Sva pažljivo i uredno popločana, sa raskošnim zelenilom koje u ove sunčane dane pruža obilnu hladovinu sa svježim zrakom.
Tu, na toj šetnjici je poruka svima nam koji smo sretnici da smo zdravi, da se sjetimo i onih drugih.
Te nedjelje prije podne, dok je do sredine dana trebalo još pola sata, na već opisanoj šetnjici slijedio je spektakl natjecanja u odbojci. Učesnici su samo godine imali dječje, no elan, srčanost i ustrajnost su bili kao i kod odraslih, ako ne i više od toga.
Opet taj problem pretjeranog zelenila iz Subotice. Prekrasnu gradsku kuću Apatina morao sam na snimcima sakatiti jer mi nije bilo mjesta da se dovoljno udaljim. Jednostavno toliko raskošno zdanje nije imalo mjesta u mojem kompaktnom, maleckom fotoaparatu.
Jasno da slijedeće podatke nisam znao, pa sam se poslužio sveznajućim internetom, koji mi reče da je podignuta u periodu od 1907. do 1909. godine. Zgradu je projektirao poznati subotički arhitekta Ferenc Rajhle (1869-1960), rođeni Apatinac, u eklektičnom stilu sa dekorativnim elementima koji nagoveštavaju secesiju.
Ah, opet taj Ferenc!(moj komentar)
Do ulaska u Hrvatsku pred nama je tridesetak kilometara i dva mjesta. Ona su tu udaljenost uglavnom ravnomjerno podijelili. Prvo je Svilojevo, tipično selo kojih smo na ovoj tepsiji od tla vidjeli podosta na ovom putovanju.
Rimokatolička crkva “Sveti Stjepan Kralj” u Svilojevu izgrađena je 1906. godine u neogotičkom stilu. Crkva ima tri zvona, od kojih jedno još nije promijenjeno. Njegova težina je 450 kg, i izliveno je u Baji 1900. godine.
Drugo mjesto na tom potezu od Apatina do Hrvatske je Sonta. Ovdje smo se malo dulje zadržali. Obzirom ne žestoku vrućinu, jasno je da smo se umorili i ožednjeli. Skupio sam sve dinarske kovanice i uspio ih u trgovini zamijeniti za hladno pivo. Jelen pivo.
Skrenuli smo malčice s glavne ceste radi obilaska mjesne crkve, no kad smo preko puta nje pronašli hladovinu, nije bilo ni trenutka dileme.
Prvo o hladovini.
Uz svo poštovanje prema svekolikoj ostaloj hladovini razno raznog drveća i zelenila, ali ova ovdje, baš sada, je hladovina Broj jedan. Hladovina nad hladovinama!
Činila ju je krajnje bujna krošnja ogromne lipe čiji obilni, veliki listovi ni trena nisu puštali ma ni majušnoj, najmanjoj zraci sunca da prodre do klupe gdje smo se mi smjestili. Dodatni dojam ugode višestruko je pojačan krajnje obilnom, do pijanstva pojačanim mirisom miliona milijardi cvjetova koji su baš sad, kad smo mi sjeli na klupu, ispuštanje svoga mirisa pojačali na maksimum. Trenutak koji nikad neću zaboraviti!
Katolička crkva sv. Lovre mučenika, zaštitnika Sonte, podizana je od 1807. do 1812. godine. Ispred crkve je kip Presvetog trojstva.
Nedaleko od katoličke, smještena je i nova pravoslavna crkva.
Nakon prelaska granice, zastali smo u hladovini željezničkog kolodvora u Erdutu.
Sunce je pržilo strašno,uz puhanje istočnog vjetra, koji se pojavio nakon izlaska iz Sonte.
Obzirom da sada pičimo ravno na zapad do tridesetak kilometara udaljenog Osijeka, vjetar nam puše u leđa i olakšava, ubrzava vožnju. No tada pri vožnji nemamo osjećaj strujanja zraka, a ovaj gore grije li ga grije, pa smo počesto stajali i pili što se za piti imalo.
Ova kolodvorska zgrada je i granična postaja u željezničkom prometu. No, u ovo vrelo nedjeljno poslijepodne u zgradi i oko zgrade nije bilo nikoga. Dojam napuštenosti, isključenosti iz vremena i prostora davale su zahrđale tračnice koje već odavno kotači vagona i lokomotive nisu pomilovali.
Vrućina, vjetar i umor su nas tjerali da izdržimo „još malo“, pa smo samo površno, ovlaš bacili pogled na čuvene Erdutske vinograde.
Negdje prije skretanja za Aljmaš imali smo malu uzbrdicu, a poslije nje i nizbrdicu. Dojmilo me je neprekidno polje pšenice, zelena boja koja se u beskonačnosti spaja sa plavetnilom neba.
I negdje prije četiri stigli smo do hladovine u Osijeku gdje nas je, odmoran, čio i spreman za akciju, čekao naš auto.
Što reći na kraju!?
Iznenađen sam, čak i zaprepašten obimom teksta kojeg završavam. Svaka čast svakome koji je čitajući izdržao i došao do ovih redova.
Međutim, odakle mi poriv za ovolikim pisanjem!?
Pri putovanju količina utisaka, prizora, doživljaja je velika, a njihovo smjenjivanje brzo, pa se ne stignu ni približno izguštirati. Osim toga tu su i trenutno operativni zahtjevi oko organizacije putovanja: hrana, piće, odmor, noćenje.. Posljedica svega toga je da se analiziranje i uživanje pri putovanju, ono temeljito, odgađa za neka druga vremena. Ta vremena dođu pri pregledavanju fotografija.
Ali najtemeljitije, do srži duboko, proživljavanje, guštanje, uživanje putovanja postigne se pisanjem o njemu, kao ja ovaj put. Tek tada se dosegne prava vrijednost i pravi doživljaj puta. Stoga, evo iz ovog svog iskustva, toplo, najtoplije preporučam svakome da svoja ugodna, lijepa sjećanja detaljno opišu, pa makar samome sebi. Pri tome će doživjeti toliko ugode da će se sami iznenaditi koliko.
Pa ako stres i negativne emocije loše utječu na opće zdravstveno stanje, valjda i ove druge, pozitivne emocije imaju suprotan efekt.
Post je objavljen 18.11.2015. u 20:16 sati.