Marketing
Sombor Subotica 2015 II dan
Za povratak kliknite ovdje.
Mapu drugog dana ovog putovanja možete vidjeti ovdje.
Slike drugog dana ovog putovanja možete vidjeti ovdje.
Kako to već bude, večer prije se planira rano ustajanje, rani nastavak puta, no što se jutro više primiče, to se odlučnost provedbe tog plana pretvara u guštanje izležavanja i protezanja u raskošnom ležaju u obliku vreće za spavanje.
Ustati, obaviti jutarnju toaletu, sklopiti šator, staviti prtljagu na bicikle, platiti noćenje (5€ ukupno), pozdraviti se s domaćinima (uz napomenu da preko sutra predvečer opet dolazimo), u obližnjoj trgovini opskrbiti se s hranom i pićem, te (ah, konačno!) krenuti – pola deset.
Da je moglo ranije moglo je, ali ne bi bilo buđenje s guštom. Sve ima svoju cijenu.
Bila je to prava ljubav na prvi pogled!
Odvojena od glavne ceste, tepiha od ravnog asfalta po kojoj bicikl lagano i bešumno klizi, sve skupa umotano u hladovinu raskošnog drveća, koja se trudi što više zadržati bajkovitu lepršavost svježine od prošle noći, biciklistička staza ovog grada uvijek će imati posebno počasno mjesto u mom sjećanju.
Osjećaj pretjeranosti pri jutrošnjem izležavanju stvorio je blagi imperativ žurbe, pa smo posvećivanje (veće) pažnje gradu iz kojeg odlazimo odgodili za preko sutra kada se mu se planiramo ponovo vratiti. Prohujali smo, dakle, pored zanimljivosti koje su nas vabile da zastanemo i detaljnije ih pogledamo, sve u potrazi za putokazima Puta za Istok. Do Subotice i nazad namjeravamo različitim putovima. Onim glavnim, i kraćim, bi se vratili, a sad biramo ona duži i sporedniji. On nas danas u prvoj polovici, manje-više vodi na istok do Bačke Palanke, kada pičimo prema sjeveru u magistralnom karakteru.
Koliko god se trudio, sad dok pišem ove redove, ne mogu se sjetiti ništa zanimljivog u tih 12 km od Sombora do Kljajićeva, prvog većeg mjesta.
Čista tepsija kao što sam već i očekivao. Ni to Kljajićevo ne bi ostalo zabilježeno, da tamo nisam uočio poseban prometni znak koji će biti prisutan na ovom putovanju. Radi se o znaku koji obavještava da smo se našli u naselju.
Odmah na izlasku iz mjesta mojoj je suputnici trebao kratki predah od sunca koje je već dobrano grijalo. A bilo je tek 11 sati. Iako smo pronašli debelu hladovinu, iako izvan ceste, postaje jasno da je jučerašnja raskoš drveća uz cestu koja pravi te hladovine potrošena, pa danas slijedi pravo sunčanje uz sve prisutnu potragu za, makar kratkotrajnim skloništem od sunce. Barem je to izgledalo u prvoj polovici dana.
Do tog Kljajićeva smo došli lokalnom cestom, a iz njega nastavili još lokalnijom, sudeći po kvaliteti asfalta. Sve krpa do zakrpe, a između rupe, pa smo vozili svojevrsnim slalomom, kao naši skijaši. Uz već spomenutu nestašicu hladovine na putu, pojavilo se nešto nevjerojatno, neočekivano za ovaj kraj – uzbrdica! Nije bila pretjerano strma, više kao primjer podmuklosti. Radi se u uzbrdici koja je dovoljno blaga da se još uvijek može voziti, no dovoljno strma da ta vožnja bude u znoju lica svog, naročito ako tome pripomaže razmetljivo sunce sa svojim obilnim, vrućim zrakama. Penjali smo se na blagu visoravan zvanom Telećka, prema istoimenom mjestu, 9 km udaljenog od Kljajićeva. Pri tome smo savladavali visinsku razliku do respektabilnih 30-tak metara. O uzbudljivoj "dinamici" (treba mi pisani znak koji označava sarkazam) zbivanja uz i oko ceste svjedoče slijedeća dva snimka.
Na vrhu uzbrdice visoravni Telečka bilo je mjesto Telečka, a na vrhu vrha je bila crkva. Prošli smo tablu sa nazivom mjesta, napisanom na tri pisma, što će biti, uglavnom, pravilo pri prolasku mjesta i gradova na ovom putovanju.
Bilo je prošlo pola jedan, zvizdan odozgo kao da je upalio sve svoje visoke peći, pa je nemilice pržilo na sve i sva, pa kad smo ispred crkve ugledali deeebelu hladovinu rekao sam „Milost, odmor molim!“
Očaju mome da ću ostati neshvaćen stvarno mjesta nije bilo, jer mi je i suputnica imala istovjetnu potrebu. I dok se hladila u hladovini, ja sam se dao u potragu za tekućinom. Trgovinu nisam našao, no umjesto nje bio je tu kiosk sa hladnjakom pun pića. Bez piva, jasno!
Priznajem da ga je bilo, vjerojatno ne bi odolio iskušenju, no ta spoznaja mi je samom meni uvrijedila dostojanstvo. Ma, mogu ja i bez piva, nisam (toliki) ovisnik!
Pa zato (kad ga već nema, jeli !?) 'ajd' da pokažem sebi i okolini da sam karakter. Pa uzeh litru mineralne i litru Pepsija, i napravih gemišt u svojim termosicama, a višak od pola litre popih.
Ohlađen hladovinom i orošenom pijačom, blaženo sam guštao u debeloj hladovini, bez ikakve žurbe, a ni potrebe za nastavkom putovanja. Jednostavno mi se neko vrijeme lapilo u hladovini, u stilu onog vica „Sjediš i razmišljaš!?, Ne samo sjedim!“
Preko puta katoličke crkve, ispred koje „sjedim i ne razmišljam“, bila je pravoslavna crkva. Prizor koji ćemo često sresti na ovom putovanju.
Pravoslavna crkva u Telečki
Ne treba pretjerivati ni sa čine, pa ni tim lapljenjem. Dosta nam je bilo odmora i odmaranja, vrijeme je da se krene. Ti prvi metri vožnje nakon odmaranja, pogotovo u ovako raskošnoj hladovinu, budu teško kao tuč. Noge postaju olovne, bicikl poprima masu od najmanje 1000 tona, u glavi tutnji (borba između Prvog ja koji nastoji sve to jače pokrenuti, ubrzati, i Drugog ja koji panično stremi ka odustajanju i povratku u hladovinu i ondašnju aktivnost – sjedenje bez razmišljanja). No postupno vožnja prestaje biti neizdržljiva, potom postaje podnošljiva, a na kraju, ni sam ne znam na kojem metru vožnje, postaje ovlaš laka, pri čemu i zaboravljam na samu vožnju, zaokupljen prizorima oko sebe.
I dalje nepregledne njive s obe strane ceste, no ovaj put je promjena u kulturi koja raste. Zasađena je (ili zasijana, nikad do kraja nisam u sebi razriješio tu dilemu – što mi, kao strojaru, valjda, nije ni zamjeriti) makom. Domaćim. Prizor dosta rijedak, pogotovo ovakve masovnosti. Možda bih prošao pored njega “kao pored Turskog groblja“ da me nije (a što drugo, već) vratio u djetinjstvo. Ovu kulturu je moja tetka, davno davno, kad sam bio mali-mali-mali, sadila u svojoj bašći. Istini za volju, valja mi napomenuti da je količina zasađene kulture bila bitno manje od ove ispred nas. Ovdje se, pretpostavljam, gazda hvali da ima 15 JUTARA pod makom, dok je moja tetka komšiluku s ponosom priopćavala da u bašći ima 25 KOMADA maka. Sjećam se da smo mi djeca bili van sebe od sreće, kad smo ubrali jednam od njih i zveckali njima kao sa zvečkama. Kad bi nam to dosadilo otvorili bi ga i pojeli zrnca maka.
Slijedeća dva mjesta, da ne kažem sela, su me svojim imenima opet vratili, ali ne u djetinjstvo već u mladost. Prije tridesetak godina kad sam biciklom putovao do kanjona Tare, od Sarajeva prema Višegradu smo prošli kroz Rogaticu i Sokolac, koji su ovdje dobili i pred ime u obliku Gornji Sokolac (zašto gornji !?) i Bačka Rogatica. Pretpostavljam, mada nisam provjerio, da su nekad davno, možda iza II sv. rata, preci ovih ovdašnjih stanovnika došli u Vojvodinu kao u obećanu zemlju, da pobjegnu od surove planinske klime i škrte zemlje (tema obrađena u filmu „Vlak bez voznog reda“) . A ja bih sada radije da sam u „onom“ Sokolcu i „onoj“ Rogatici. Ljude nikad zadovoljiti!
Vrijeme se počelo mijenjati.
U početku je sunca nestalo, ali je vrućina ostala, ona teška, pritiskajuća, kao posljedica velike vlage u zraku. Potom je počelo puhati, u početku toplo, a potom osvježavajuće hladno, da bi na kraju bilo i zlokobno ledeno. U takvom smo okruženju ušli, uletjeli u Bačku Topolu.
Uglavnom zbog onog vjetra, nismo se bitno zadržavali, osim ispred crkve koja je svojim izgledom prosto mamila, privlačila da se za tren zastane, bez obzira u kolikoj mjeri bili u žurbi.
Crkva je bila posvećena Bezgrešnoj djevici Mariji. Prema wikipediji, sa svojih 72 metra je najviša katolička crkva u Srbiji. Izgradnja crkve je završena 1906. godine. Sagrađena je u neogotičkom stilu po planovima Ferenca Rajhla. Interesantno je da je prilikom izgradnje stupova korišten armirani beton, što je bila velika novost u ondašnje vrijeme. A što se tiče tog Ferenca, pobliže ćemo ga upoznati u Subotici – barem njegove radove.
Koliko god bila impresivna izvana, ostalo mi je nepoznanica kakva je iznutra, jer je bila zatvorena. Zaključana. U tim trenucima uvijek osjećam mješavinu ljutnje, žalosti i zbunjenosti. Vjerojatno postoji i objektivni razlog tomu, no teško mi je prihvatiti paranoju da bi netko mogao zla napraviti u ovakvim građevinama.
Onaj vjetar nas je požurivao, te smo nastavili putovanje raskošnom biciklističkom stazom. Njena raskoš je bila u isprekidanoj crti na sredini staze kojom nas, valjda, upozorava da je staza dvosmjerna. Kad te crte ne bi bilo i kad bi se mimoilazio s drugim biciklistima, prihvatio bi to blagonaklono, bez ljutnje (ima mjesta za sve), pa ipak ova crta mi je nekako razgalila dušu, jer je nekako zaokružila, stavila točku na i, biciklističkom svijetu kao cjelinu samu za sebe.
Zobnatičko jezero, omiljeno kupalište i mjesto za zabavu starih i mladih ovog kraja našli smo skoro tik uz cestu na izlazu iz Bačke Topole. U početku iz čiste smo radoznalosti skrenuli i polako, skoro pješačkom brzinom ga obišli.
Zbog neugodno hladnog vjetra, kupanju su ostali vjerni samo najuporniji, dok se većina izležavala na suhom. Neki su, uplašeni vjetrom i zlokobno tamnim oblacima, koji su postajali sve tamniji i tamniji, pakirali svoje stvari i krenuli kućama.
Neobičnost jezera bio mi je odvod vode koja je ponirala u rupu/cijev ograđenu da vir ne ponese za sobom nekog od kupača.
Uz jezero je bio poveća građevina nepravilnog oblika gdje se može nabaviti ono što treba pri kupanju – jelo i piće. Kad smo joj se približili saznali smo da se zove Jezerska Čarda, da ima dosta raskošnog i slobodnog mjesta, te da iz njene kuhinje izlaze nezgodni mirisi koji uzbuđuju moj probavni trakt. Onaj vjetar se dobrano razmahao i u žestini puhanja i u ledeno hladnom dojmu, a oblaci su dostigli prijeteću nijansu tamnosti. Izgledalo je da će se svaki čas nebo otvoriti i početi oluja. Iako se moja suputnica nećkala, za mene nije bio dvojbe. Parkirali smo bicikle tako da su nam na oku, ušli, sjeli i naručili, a što drugo nego, pivo i ćevape.
Ćevapi su bili ogromni. I kvantitativno i kvalitativno. Konobar nas zbunio izjavom o nepostojanju „male“ ili „velike“ porcije. Postoje samo porcije sa 15, 20 i više komada. Naručili smo najmanju od tih 15 komada (valjda je to u ovim krajevima „mala“ porcija), pivo (za mene) i sok (za nju). Kad nam ih je donio, zapanjeno smo zanijemili veličinom pojedinog ćevapa. Bili su uvjerljivo najveći s kojima sam se ikad susreo. A bili su i ukusni, tako da je ova neočekivana oluja, koja nikako da se odluči hoće li to biti ili ne, urodila neočekivanim i izuzetno ukusnim ručkom. Tu njenu dilemu nismo ni primijetili, zaokupljeni raskošnim ručkom. Tek kad smo se dugo, dugo iza ručka, kad nam je dodijalo odmaranje punog želuca, odvažili nastaviti naše putovanje, uočili smo da se vjetar stišao i oblaci razrijedili. Negdje je, možda i padalo, no ovdje je prošlo bez kiše. Baš je bio dobar odmor!
Nismo baš dugo ni vozili, a već smo opet skrenuli sa ceste. Razlog našeg skretanja ovaj put je bila ergela. No, do konkretne ergele valjalo nam je obići i ostale, kako se to kaže, prateće objekte.
Kroz veliki, ogroman park sa debelom hladovinom mnoštva stabala raskošne krošnje prvo smo prošli pored hotela „Jadran“ čija je terasa zjapila prazna, bez ljudi. Općenito pri obilasku ovog ogromnog kompleksa ergele nigdje ljudi, tek ponegdje neki udaljeni glas razgovora.
Tu je bio i kavez sa paunovima koji su dokono i lijeno odmarali, odbivši moju zamolbu za širenjem repa, mada sam jedno vrijeme strpljivo čekao u nadi da će se to dogoditi
Da smo tu gdje jesmo pokazivala nam je skulptura konja u naravnoj veličini.
Pa dobro, ali ima li ovdje pravih, živih konja!?
Do njih smo prvo morali proći kroz svojevrsni ulaz koji se hvali svojim postojanjem još od 1779 godine. Vozili smo se nekih stotinjak metara kroz debelu hladovinu, da bi poslije nje došli do kuća. Oko tih kuća nismo prvo ugledali konje, a ni ljude već - psa. Vjerni čuvar domaćina je u nama ugledao moguće uljeze, te je odlučno i žestoko lajući prijeteći potrčao prema nama. Neki glas, njegovog domaćina vjerojatno, ga je vraćao nazad, pa je zbunjeno zastao, a potom se i vratio.
Onda smo ih konačno ugledali, a ugledali su i oni nas te krenuli prema nama, zatim neodlučno zastali. Zastali smo i mi, no ne u neodlučnosti, već u zapanjenosti njihovom ljepotom i gracijom. Ovako zadivljeno ih gledajući postajalo mi je jasno zašto neki konja nazivaju plemenitom životinjom (što se onda ljutim ako mi netko kaže „Konju jedan!“).
Slijedeća dva sata je čista monotonija!
Vozili smo se magistralnom cestom, raskošno širokom, čak su i crte uz rub ceste bile tu. Promet, ne baš pretjeran, skoro pa slab, ali najviše me je iritiralo potpuni, totalni nedostatak krivine. Možda je malčice, ali stvarno malčice išla gore ili dolje, ali lijevo ili desno ni za živu glavu.
Otprilike jednake dinamike je bio i okoliš. Nepregledne njive sa žitom (žuto) ili kukuruzom ili nečim drugim (zeleno). Kao utjeha mojoj deprimiranosti zbog izostanka naprasne promjene bilo kakve vrste, pojavili su se makovi, uglavnom slijepi putnici svake sjetve. Njihovo crvenilo, nasumično razbacano, pokazivalo je kakav-takav poremećaj ove monotonije.
Negdje prije pola sedam, mada nisam bio posve siguran je li to bilo pola sedam sutra ili pola sedam prekosutra, konačno smo ugledali tablu koja nam je zaželjela dobrodošlicu. Obzirom da mi se ovo poslijepodne razvuklo kao gladna godina, kao da sam imao osjećaj da je tabla jednom svojom nogom blago nervozno, iako krajnje suzdržano tapkala po tlu uz nijemo prijekorno pitanje „Pa dobro, gdje ste već do sad!?“
Ako je do sada bilo monotono i dosadno, sada postaje suprotno. Prvo, uz maksimalnu prometnu gužvu, trebalo se provući kroz cijeli grad, a potom, isto tako uz prometnu gradsku gužvu, do 10-tak km udaljenog Palićkog jezera. Tamo bi trebali pronaći konak u kampu, barem me u to prošlih dana Internet uvjeravao. Kamp smo stvarno pronašli, izgledao je ovako:
Sve je bilo tu, i ulaz i recepcija i sanitarije i debela hladovina. Jedino nije bilo ljudi. I to ne samo danas nego izgleda da u ovaj kamp već godinama nije kročila ljudska noga.
Što sad!?
Iako me iskustvo naučilo da će se već naći nekakvo rješenje našeg noćenja, i dan-danas u ovakvim trenucima u dubini duše osjetim tračak panike pomiješan sa mrvom prijekora („Što mi je ovo trebalo!? A mogao sam ostati kod kući u sigurnosti doma svoga!“).
Rješenje ove pat pozicije nismo morali daleko ni dugo tražiti, tek stotinjak metara dalje preko puta.
Iza lijepe ograde sa uredno pokošenom travom bilo je veliko gazdinstvo. Kompleks kuće, dvorišne zgrane, još par manjih kuća, uglavnom lijepo uređeni posjed, čiji se vlasnik, između ostalog, bavi i izdavanjem soba. Barem tako nas je uvjeravala tabla sa natpisom ispred ulaza u dvorište.
Uz dobrodošlicu domačica/gazdarica nas je, na naše pitanje o kampu, obavijestila da kamp ne radi već četiri godine („Kriza je, nema turista!“). Rekao sam joj da bi ostali dvije noći, jer sutra planiramo obilazak Subotice, na što je ona odgovorila da bi nas to koštalo 30 €. Učinilo mi se malo puno jer smo prošlo noćenje u Somboru platili 10€, no što je tu je, nije mi se dalo dalje tragati za povoljnijim smještajem.
Već dulji niz godina, iako za to nemam logičko, racionalno objašnjenje događa mi se nešto zanimljivo. Kada prihvatim manje dobro rješenje, situaciju, meni se čini (tako si barem objašnjavam) da me Bog daruje boljim rješenjem, situacijom. Tako je bilo i ovaj put. Kad smo se dogovorili o svemu, te kad smo počeli raspremati bicikle, gazdarica mi je napomenula da ju dobro nisam razumio. Cijena od 30 € je za obe noći. Dakle (razmišljam si ja) 15 € na noć. Dakle, 50% skuplje od Somborskog kampiranja, za pravu sobu sa raskošnim krevetom, te pravim kupatilom sa pravom toplom vodom. Ne samo da mi izgleda povoljno, već mi izgleda bedasto teglenje opreme za kampiranje na biciklu za uštedu od 5 € po noći.
Radostan povoljnim razvojem trenutne situacije, zaključujem današnju vožnju sa slijedeća
dva snimka
Dodijeljena nam je soba bila „gore“, do koje se dolazilo vanjskim stepenicama. Prema preporuci gazdarice, bicikle smo ostavili ispod stepenica, rasterećeni za svu prtljagu koju smo odjeli u sobu.
Na katu je bila zajednička terasa, trijem iz koje se ulazilo u tri sobe. Naša je bila prva, jer smo bili jedini gosti.
I vrata i prozor od sobe su bili dodatno zaštićeni mrežom za komarce. Očigledno da predvečer i po noći oni u ovom kraju prave dosta veliki pičvajz.
Odmah iza ulaznih vrata, desno bila je kupaonica sa tušem uz, kako ću se kasnije uvjeriti, obilje tople vode. Sve skupa, i terasa, i soba i kupatilo, čisto, uredno i privlačno. Prava milina!
Za nastavak kliknite ovdje.
Post je objavljen 16.11.2015. u 20:46 sati.