Marketing
Sombor Subotica 2015 IV dan
Za povratak kliknite ovdje.
Mapu četvrtog dana ovog putovanja možete vidjeti ovdje.
Slike četvrtog dana ovog putovanja možete vidjeti ovdje.
Već iza 7 smo tog jutra bili na biciklima, dakle dobrano smo poranili. Nismo odmah išli na glavnu cestu, već smo se muvali uz jezero uživajući u raskošnom osvljetljenju koje nam je tog jutra sunce pružalo. Sve je blještalo raskošnim sjajem i bojama.
Prvo što smo obišli je poveliki plato sačinjen od drvenih dasaka, smještenog iznad jezera. Da li mu je funkcija sunčanje na njemu ili skakanje u vodu, ne znam jer je ovog jutra bilo pusto, a takvo je bilo i sinoć.
Na samoj šetnici, kao i na širem području jezera prava pustoš. Što se ljudi tiče. Tek ponegdje se neki ranoranilac pojavio na klupi, pa dijeli našu oduševljenost ljetnim sunčanim jutrom.
Usnuli brod, čiji san nitko nije remetio, mirovao je vezan za obalu. Pretpostavljam da je plovidba nešto iz prošlih vremena, a da sada na neki način glumi restoran ili nešto slično.
A onda, slično kao i jučer, uđosmo u bajku. Slijedeće vile koje smo susreli na ovom jutarnjem obilasku ne znam kako drugačije okarakterizirati, nego kao prizor iz bajke. Dakle te vile koje smo susreli su sa kratkim naglaskom na i, a ne sa dugačkim (vile, a ne viiiiile). To nisu bajne djeve iz bajki, nego su to kuće.
Iz bajki.
Možda zbog sunca, još niskog, ali dosta jakog, pa je svjetla bilo na pretek, možda i zbog bajkovite mašte tvoraca, možda i zbog skoro potpunog izostanka ljudi, sigurno zbog svega navedenog, počeo sam sumnjati da li sam se uopće jutros probudio, te da je ovo, u stvari, san. Jer to bi bilo najjednostavnije logičko objašnjenje. Nemoguće je da u stvarnom, ralnom svijetu čovjek, tvorac ovih zdanja istovremeno ima i bujnu maštu, i osjećaj za detalje, i smisao za njihovo povezivanje, te na kraju i ustrajnost da sve to realizira, ostvari, uklopljeno u ovu prejaku jutarnju svjetlost.
Ili možda jest moguće!?
Nećkam se da li da posegnem za internetom u potrazi za podacima nastajanja ove i ostalih vila. Obogatiti ću se za neke spoznaje, znam, ali se bojim da će mi one smanjiti, gurnuti u drugi plan ovo dječje oduševljenje bajkovitim izgledom. Pa ipak, pokušati ću pomiriti nepomirljivo tako što ću to dijete u sebi držati skriveno u duši da ga racionalni um ne primijeti.
Dakle, sveznajući, mada hladno racionalni Internet kaže da je vila Lujza, i vila Sovina kuća su podignute 1892. godine
u okviru sportskog kompleksa Lajoša Vermeša, istaknutog sportiste i osnivača Palićke olimpijade 1880. godine. Vile su izgrađene u tada pomodnom švicarskom stilu, sa obilatom upotrebom drveta i crepovima od čuvene Žolnai keramike. Donedavna kasino, danas vila Lojza raspolaže sa recepcijom i 6 luksuznih apartmana visokog komfora, dvije manje blagovaonice za doručak i parkingom (dakle, sanda nije ništa drugo, nego „ugostiteljski objekat visoke klase“ – (op.a.))
Ova druga navedena, Sovina kuća ili Bogojvar izgleda ovako.
Riblja čarda je sagrađena osamdesetih godina XIX stoljeća i zaštićeni je spomenik kulture, a uređena je u stilu građanske čarde. Sada je riblji restoran, što se da zaključiti i iz imena.
Usput, riječ čarda potiče iz perzijskog jezika i označava nadstrešnicu na četiri stupa. Čarde su se još od srednjeg vijeka na ovim prostorima nalazile na drumovima i pored rijeka i bile su svratište za odmor i okrepljenje. Sama riječ čarda se uglavnom koriste u Mađarskom i Srpskom jeziku.
Vjerojatno nakanom proširenja gastronomske ponude, rekoše nedavno, mada ne rekoše koliko to nedavno, sagradili su vilu Palić i Palićku konobu uz nju.
Gastronomsku ponudu nismo probali, jer je bilo jutro, no gledajući je iz vana, stečem dojam da su je lijepo uklopili u ostala bajkovita zdanja uz jezero. Jedino me bode u oči Palićka konoba, odnosno ovaj drugi pojam – konoba. Prema wikipediji konoba (od lat. canaba baraka ili koliba) može biti ugostiteljski objekt izgrađen i zamišljen u ambijentu koji odgovara primorskom kraju, pa mi je malo neobično konobu naći ovdje, tako daleko od mora. No, s druge strane ima nekakvog smisla, jer dok promatram šetnicu i jezero, za tren se zateknem kako u zraku tražim miris soli. Toliko me jezero asocira na more.
A to jezero, prema, je li, wikipediji, zahvaća površinu od 3,8 km2. Prosječna dubina jezera je
2 m. Porijeklo jezera je još uvijek nepoznato. Zna se da se jezero nekoliko puta isušivalo, ali se ponovo punilo. Park je osnovan 1840. kada je otkriveno da voda i mulj iz jezera imaju ljekovite osobine. Obala jezera je duga oko 17 km i cijelom svojom dužinom je uređena. Obala je veoma privlačna zbog svojih pješačkih staza, staza za bicikliste, kao i poligona za učenje vožnje. Jezero je bogato ribom. Izvori mineralne vode imaju temperaturu od 25°C, a jezersko blato je bogato važnim mineralima sa ljekovitim osobinama. Svoj procvat Palić doživljava 1880-ih, nakon otvaranja pruge Budimpešta-Zemun 1883. godine i tramvajske linije do Subotice 1897. Osim zbog liječenja (prvenstveno koštanih i kožnih oboljenja) posjetioci su na Palić dolazili i zbog zabave.
Je li narod ozdravio ili mu više nije do zabave, ne znam, no trenutno ljudi oko jezera ima koliko i prstiju na jednoj ruci. Da „veselje“ bude bolje, već drugo ljeto zaredom, prema najnovijim analizama Zavoda za javno zdravlje u Subotici, voda Palićkog jezera je lošeg kvaliteta i nije sigurna za kupanje.
Onaj umni, racionalni ja skupi taj nedostatak ljudi i zabranu kupanja, poveže ih sa općom krizom, pa (priznajem, vrlo) uspješno maknu ono dječačko, bajkovito oduševljenje, koje su one vile izazvale, te ga zamijeni nečim drugim. To drugo je osjećaj, nekakve tjeskobe, letargije, potištenosti, pomiješano sa nostalgijom za prohujala zlatna vremena koje se ne namjeravaju skoro vratiti, ili nitko u to ne vjeruje. Iako je početak lipnja, dakle predsezona bi trebala biti u pravom zamahu, prema količini ljudi koji nalazimo na šetnici i oko jezera, kao da je centar mrtve sezone (recimo kraj studenog) gdje su se, nekim čudnim hirom meteorologije, pojavili ovi topli i sunčani dani.
Napustili smo Palić i njegovo jezero, te još jedanput svratili u Suboticu. Ionako na našem putu prema Somboru trebamo proći kroz taj grad, a zadržali smo se u njemu radi obnove zaliha hrane i pića, te radi obilaska znamenitosti koje jutrošnje sunce ljepše obasjava nego jučer ono poslijepodnevno.
Snimih još jedanput gradsku kuću, a neočekivano mi se u snimak uvukao i fotogenični golub.
A sad, Subotička katedrala!
Internet veli da se današnja Subotička katedrala gradila u stilu kasnoga baroka od 1773. do 1779. godine. Prvobitni, više puta mijenjani plan načinio je Franz Kaufmann iz Pešte. Dimenzije katedrale su duljina 61, širina 26, visina lađe 18, a zvonika 64 metra. Prije gradnje katedrale franjevci su Subotičku župu vodili iz nekadašnje gradske utvrde, koju su dijelom preuredili za samostan a dijelom za crkvu. Radovi na katedralij započeti su 1773. po projektu peštanskog zidara Franza Kaufmanna, da bi se završili po projektu Adama Heislera iz 1783. Glavni oltar je završen 1804., a sat u tornju postavljen je 1840. godine.
Pjeskoviti teren ovog kraja nije izdržao ovo velebno zdanje, pa tornjevi krenuli, svaki na svoju stranu, a posljedica toga je pukotina.
U trenutku dok ovo pišem, XI/2015, vrludajući internetom saznajem da su već dva mjeseca radovi na obnovi crkve. Najvažniji zahvati će biti: saniranje pukotine između dva tornja, krečenje pročelja i unutrašnjosti objekta, obnova podova i dijelova oko oltara.
Crkva je smještena u svojevrsnu oazu zelenila, što se najbolje vidi promatrajući je sa udaljenosti, i iz zraka.
Prije nego što uđem u crkvu prikazao bih i raskošni, uredno uređeni trg ispred nje.
Na sred sredine trga je česma u obliku mini vodoskoka na kojoj se svatko tko ožedni može napiti hladne vode do mile volje. Neizbježna institucija svakog grada koje se sjećam iz svog ranog djetinjstva, već dosta vremena je potisnuta u povijest. Čak je i moj mali grad u kojemu sam proveo djetinjstvo (Bosanski Brod) blizu željezničke stanice imao pravu česmu na kojoj smo mi, djeca, po povratku iz škole, redom je ljubeći, pili vodu, iako mi je stotinjak metara od nje bio stan u kojemu sam živio. Pa čak kad je zimi omeđena dubokim snijegom, sa debelim ledenim sigama oko nje, voda iz nje je i dalje tekla čudno se pušeći.
Već u mojim mladenačkim godinama, te su se gradske česme redom demontirale i zatvarale, pa tako i ova u mom gradu. Ako je tko žedan, neka si u birtiji kupi piće. Ako ima novaca, a ako nema neka crkne od žeđi!
No, vratimo se mi katedrali. Red je zaviriti unutra i vidjeti što ima.
Na samom ulazu, točnije iznad njega, posjetioca, onako s visine, pozdravlja grb sa godinom izgradnje.
Nakon ulaska pored svježine hladovine, osjetih onaj kontemplativni mir i spokoj tipičan za sakralne objekte, ovdje znatno pojačan neočekivano velikom dojmu raskošne unutrašnjosti. A sve to je dodatno začinila i činjenica da sam u tom raskošnom zdanju bio sasvim sam. Nesvjesno se zatekoh kako se krajnje pažljivo i nježno krećem brodom crkve u strahu remećenja tog mira i spokoja. Širom otvorenih očiju i nesvjesno odškrinutih usta promatrao sam dekoraciju, oltare, potpuno shvativši značenje mjesta na kojemu se nalazim kao najbliža i najbrža veza između mene sitnog, ovozemaljskog i Onog gore. Skrasih se u jednoj od klupa te razmijenih neke od misli sa Njime, misli koje nije moguće u riječi pretočiti, te niti ne pokušavam. Kao što mi se često događa kad izađem iz crkve, tako i ovog puta izađoh van zadovoljniji, spokojniji i obodreniji mada ni samom sebi ne mogu objasniti kako i zašto.
Toliko o Subotici.
Do Sombora imamo manje nego što smo imali pri dolasku u Suboticu, no putujemo magistralnom cestom. To vidimo iz njene širine, koja je veća, raskošno je oslikana rubnim linijama, a i promet je veći. Povećanje prometa još uvijek ne znači gužvu, barem ne stalnu, tako da je vožnja biciklom bila podnošljiva, pa čak i ugodna.
Mala Bosna je prvo mjesto koje smo sreli nakon izlaska iz Subotice. Osim imena ništa posebno ni zanimljivo u njemu nismo vidjeli, te smo nastavili vožnju.
Opet beskonačna ravnica, opet monotona okolina, opet problem dosade pri vožnji. Po sistemu „daj što daš“ zanimljivost sam našao u makovima na beskonačnoj ravnici.
Do Sombora danas nemamo ništa posebno atraktivnog. Nema nikakvog jezera, kao prekjučer iz Bačke Topole, nema ergele konja, skoro da bih rekao – nema ništa. Stoga posjet većem mjestu na potezu Subotica – Sombor, Bajmoku, bilo nam je kao nekakva veća atrakcija na današnjem putu.
Bilo je nešto iza jedan sat kad smo stigli u to mjesto, što znači da je sunce dobrano grijalo. Ja dehidrirao, umorio se, pa je red stati malo, odmoriti se. Stoga smo prvo našli hladovinu, a potom – pivo.
Pivo neko novo, neočekivano, do sada neviđeno. Više zbog pothlađenosti do orošenosti, a manje zbog bujne ljepotice na etiketi, popiti ga bio mi je pravi merak. A tako mu je bilo i ime.
U želji da nešto više saznam o crkvama u ovom mjestu nađoh nešto potpuno neočekivano i krajnje iznenađujuće. Ime ovog mjesta nije Bajmok već Bajmak, ili je i jedno i drugo, ili… u stvari evo Vam citat sa wikipedije pa sami zaključite.
Bajmak (srp.Bajmok:, mađ. Bajmok, nje. Nagelsdorf) je naselje u Bačkoj u autonomnoj pokrajini Vojvodini, Srbija. Nalazi se na sjeverozapadnom kutu Bačke, nedaleko od granice sa Hrvatskom. Dugo vremena se ovo mjesto u literaturi nazivalo imenom Bajmok.
Prva Katolička crkva u Bajmoku je izgradjena je 1778. od nabijanice, a ponovo je sagradjena od čvrstog materijala 1817. Svod crkve Sv. Petra i Pavla je 1889. Jakobei je ukrasio svojim virtuoznim freskama.
Iz istog izvora saznajem da se kip Sv. Trojstva nalazi u centru Bajmoka, da ga je podigla obitelj Volf 1878. godine,te da je to prvi javni spomenik u Bajmoku.
Netko sa čudnim, i meni baš nepriličnim, smislom za humor na glavi jednog od kipova stavio je kapu šiltericu.
Pravoslavna crkva u posvećena je velikomučeniku Georgiju. Zanimljivo mi je smještaj tornja koji je izvan sklopa crkve.
Na izlazu iz mjesta pozdravio nas je džambo plakat sa konkretnom porukom koja ne dopušta ni trenutak dileme.
Zastao sam u slijedećem mjestu, nakon što smo prošli njivu u ljubičastom, i pokušao od prolaznice saznati što je na njivi sa tako egzotičnim cvijetom. Od osim približnoga „Nekakva djetelina, valjda!?“ nisam više dobio. Pa bilo već što bilo, lijepo je, a i neobično za vidjeti.
Postupno sam, po tko zna koji put, propadao u ponor monotonije. Promet se prorijedio, tek kadkad nešto prođe, cesta ravnalom pravljena, a brdo ili nekakva uzbrdica je ovdje strana riječ nepoznatog značenja. Vrtim, vrtim pedale, rezigniran, postupno prestajem zvjerlati lijevo-desno u jalovoj nadi ne bi li ugledao nešto zanimljivo, nešto što će barem za trenutak prekinuti ovaj zastoj vremena, prostora i događanja.
Slijedeća dva mjesta na našem putu do Sombora dobili su ime po stvarnim osobama. Imenom i prezimenom.
Prvo je, još 1924 godine, dobilo ime po Aleksa Šantiću, bosanskohercegovačkom i srpskom pjesniku, jednim od najpoznatijih predstavnika novije lirike u BiH. Šantićeva poezija puna je snažnih emocija i ljubavne tuge, sjetite se samo Emine.
Nehotično sam u sebe recitirao bajnu i nedostižnu Eminu vozeći kroz mjesto. U mjestu ništa posebnog, stoga smo nastavili vožnju bez zaustavljanja.
Slijedeće je mjesto bilo znatno veće, pa smo zastali u njemu. Istina, veličina mjesta i njegova zanimljivost ne moraju biti u korelaciji, no ovaj put jesu.
Mjesto se zove Svetozar Miletić, a drugo mu je ime Lemeš, tako barem tvrdi wikipedija kad kaže da naziv mjesta potiče od latinske riječi "miles, milites" što u prijevodu znači vojnik. Mađarski oblik Nemes Militics dobio je jer je mjesto u današnjem obliku nastalo kao naselje plemića iz cijele Ugarske. ("nemes" u prijevodu sa mađarskog znači "plemenit"). Hrvatski oblik Lemeš nikada nije bio u službenoj uporabi, ali je uobičajen među hrvatskim (Bunjevci) življem u mjestu. Naziv na srpskom mjesto je dobilo 1925. po srpskom političaru iz južne Ugarske, Svetozaru Miletiću iz II polovice 19. stoljeća
Katolička crkva ovog mjesta prema putnicima-namjernicima se odnosi sa stanovitim povjerenjem, pa je otvorila svoje dvore ljubopitljivim pogledima. Istina, moram priznati, da ti pogledi putuju kroz rešetke, ali meni radoznalcu i to je dovoljno. Čak više od toga!
Zbog nedostatka svjetla, u odnosu na raskošno osvijetljenu okolinu, unutrašnjost crkve bila je dosta tamna, pa sam prvih par trenutaka trebao sačekati da mi se oči priviknu. To privikavanje mome fotoaparatu je išlo malo teže, pa je zadnji snimak malo mutljav, no bolje išta, nego ništa.
Da mještani imaju izvjesnu dozu prijatne topline za gore spomenute putnike-namjernike, pokazuje i maštoviti putokaz za sve moguće znamenitosti mjesta.
Dok sam ja zujao okolo po žarkomu suncu, moja je suputnica sve to promatrala iz sigurne udaljenosti debele hladovine.
Bez obzira na skorašnji dolazak u Sombor, prošli smo kroz malo mjesto zanimljivog imena.
Prije Sombora, na nekoj od usputnih njiva bila je plantaža domaćih jagoda, koje smo mogli kupiti u simpatičnim košaricama. Friške da friškije ne mogu biti, oprali smo ih sa mineralnom vodom iz termosice i s guštom ih pojeli.
Bilo je mrvicu prije četiri kad smo se teatralno provezli korzom. Ovo „teatralno“ više je moj unutrašnji dojam, nego što se to iz vana moglo primijetiti. Radi se, u stvari, o mojemu posebnom zadovoljstvu, guštu, nakon dulje vožnje, lagano se provozati centrom novo prispjelog grada.
Na trgu je upravo bilo vjenčanje, odnosno svatovi, pa sam ih diskretno, skoro s leđa, snimio. Gledajući ovako sa distance, svatovi k'o svatovi, isto kao i kod nas. Svatko ima svoje veselje, a svatovi to definitivno nisu za mene, pa mi je bilo posebno drago što sam ovakav, prljav i znojav, na biciklu sa ovom suputnicom, nego onako čist i dotjeran sa onom suputnicom. O ukusima definitivno ne voditi rasprave, no meni je moja životna suputnica, trenutno kakva jest, puuuuno ljepša nego da je odjenuta kao „ona“ životna suputnica u svatovima. Bez obzira što moja taj status drži više godina nego „ona“ minuta.
Red je zaključiti vožnju ovog dana, bez obzira što ćemo nenadano dodatno odvoziti kilometar i pol.
Željeni razvoj događanja, u koji, zbog pretjerane samouvjerenosti, ni trenutak nisam sumnjao, je da odemo do već znanog biciklističkog kampa, ostavimo bicikle sa svom prtljagom, dotjeramo se i osvježimo, pa pješice u šetnju centrom grada.
Život bi bio jadan i nikakav, kad bi se svega bojali, kad ni u što ne bi bilo sigurni. No, s druge strane iskustveno sam osjetio neugodno iznenađenje nakon izostanka „100% sigurnog“ očekivanja. Kao da sam blago prekoren od strane Njega odozgo, zbog te već spomenute samouvjerenosti, ili bolje rečeno, njene pretjeranosti.
Eto tako smo mi došli do velike ulazne kapije kampa, pozvonili, a ono – ništa. I opet pozvonili, i opet ništa. I prije nego sam treći put pozvonio, znao sam da će biti – ništa. Eto, nešto za što sam mislio da je tako lako kao sunce na sunčan dan, izjalovilo mi se. Što se ono kaže, ni u peti nisam pretpostavljao da je moguća i ova, sada već tako logična i jednostavna, varijanta.
Rezignirano sam slegnuo ramenima, okrenuo se suputnici i više gestom nego riječima, upitao je „Što sad!?“ Srećom, ona je bila prisebnija nego ja, ovakav potonuo u rezignaciji, te se sjetila nekakvog kupališta na jugozapadnom izlazu is grada, točnije preporuke njegovog obilaska koje nam je gazdarica kampa još prekjučer opisivala. Do njega se ide biciklističkom stazom, odvojenog od glavne ceste, i uglavnom u hladovini, pa je ova dodatna i neočekivana vožnja isto tako dodatno i neočekivano prijala.
Ispred ulaza u kupalište gužva tipična za ova mjesta u ovakav vreli ljetni dan.
Na ulazu je obavijest o radnom vremenu i cijeni (1€ = 120 din)
Nije nam se ulazilo u gužvu, pa smo se nakon kraćeg odmora onom finom stazom vratili nazad do ulaza u kamp.
Ovaj put smo imali više sreće, jer su domaćini bili kod kuće. Nakon osvježenja, presvlačenja, dotjerivanja ostavili smo vjerne bicikle da odmaraju, a nas dvoje, bez ikakve prtljage, lagani k'o perce, prošetali do centra grada.
Još prekjučer u razgovoru sa našim domaćinima u kampu sam saznao da pritajeno postoji nekakav stav, odnos rivala između ovih u Somboru i onih u Subotici. Meni kao objektivnom promatraču sa strane, nakon današnjeg obilaska Sombora, teško se jednostrano prikloniti bilo kome od ta dva grada. Subotica jest bitno veća, pa, barem kvantitativno, ima prednost, no i Sombor ima duha, topline za očaravanjem promatrača. Osim toga, različiti su to gradovi, pa je teško uspoređivati kruške i jabuke.
Na glavnom trgu, koji je bitno veći nego onaj u Subotici, centralno je zdanje koje plijeni pažnju, naravno, gradska vijećnica.
Prema podacima koje sam pročitao na internetu ova zgrada je nastala na temeljima nekadašnjeg kaštela grofa i kapetana Jovana Brankovića (sinovca i zakonitog nasljednika nesuđenog srpskog despota, grofa Đorđa Brankovića). Na temeljima kaštela 1842. godine sagrađena je današnja Gradska kuća u stilu neoklasicizma. U zgradi je bila smještena gradska uprava i činovništvo, u Svečanoj sali su održavane sjednice gradskog Magistrata, u prizemlju su se nalazili dućani, a neko vrijeme ovdje je bio smješten arhiv grada i gradska biblioteka.
Zujajući tako prostranstvima interneta naletjeh na slijedeće:
Premda je Sombor još 1749. godine uvršten među slobodne kraljevske gradove, tek 1751. godine je ta činjenica ratificirana u Mađarskom državnom saboru. Sve je to vrijeme Bačka županija upotrijebila da po svaku cijenu ospori već stečene povlastice slobodnog kraljevskog grada Sombora. Posljednji pokušaj je učinila županija pismom upućenim Saboru u Požunu (Muhi, 125). Tamo o Somboru stoji: "ovaj grad, koji se po svojim stanovnicima i po svojim zgradama, kao i svima što posjeduje prije može usporediti s kakvim selom, nego sa slobodnim kraljevskim gradom. Jedva da će kroz stoljeća moći postići izgled i značaj kraljevskoga grada. Grad je pritisnut tolikim dugovima da se iz njih ni za sto godina neće moći izvući. Dijelom zbog toga, a dijelom i zbog stalnog uznemiravanja vjerovnika, građani potajno i pomalo bježe u okolna naselja, a neki pomalo odnose svoju pokretnu imovinu na sigurno mjesto, pa tako sami Somborci dokazuju da se ne nadaju, da bi mogli uživati u povlasticama slobodnog kraljevskog grada. Stanovništvo je materijalno do te mjere iscrpljeno da se gradska porezna i dužnička potraživanja mogu utjerati samo vojskom. Budući, dakle, da grad u takvom stanju nema nikakve budućnosti, a njegove bi povlastice samo škodile Kraljevskoj riznici i okolnim općinama, neka Državni sabor učini sve da se taj grad, koji je do sada bio samo gnijezdo i utočište kriminalaca, ne upiše na listu slobodnih kraljevskih gradova ". Ipak su sva nastojanja županije bila uzaludna, pa je Državni sabor na svome zasjedanju 1751. godine upisao Sombor među slobodne kraljevske gradove. (izvor: http://www.zvonik.rs/arhiva/185/povijesni.html )
Rekao bih da, eto, zakulisne igre i lobiranja nisu izum ovih dana, i da se neka područja ljudskog bivstvovanja nisu puno promjenila.
Veliki trg, nešto kao korzo, posebno mi je privuklo pažnju. Promet je maknut, jer je suvišan, tako da na njemu caruju pješaci. Uz to okružen je arhitektonskim ljepoticama, iako u godinama, dotjeranim kao da su u cvijetu mladosti. Na kraju, ili na početku, ovisi s koje pozicije promatramo, na čelu dugog korza nalazi se ljepotica Broj jedan u Somboru – zgrada županije.
Opet, dakle prema internetu ova zgrada, koja je danas sjedište uprave Grada i Zapadno-bačkog okruga izgrađena je 1808. za smještaj administracije Bač-bodroške županije, a sadašnji izgled je dobio 1882. kada su mu dozidani bočni tornjevi i začelje. Zgrada ima 200 prostorija, dok je u dvorištu, sve do nedavno, bio žbun barskog rastinja kao sjećanje na močvarni otok Pandur, na kome je podignuta. Nalazi se u najvećem parku grada zasnovanom s kraja 19. stoljeća kada ovdje prestaju sa održavanjem četiri godišnja somborska vašara i redovne stočne pijace - privilegije dobivene Poveljom slobodnog i kraljevskog grada Sombora 1749. godine. U Svečanoj sali je slika-monument Ferenca Ajzenhuta „Bitka kod Sente" naručena za 1896. Godinu čime se Sombor uključio u proslavu Milenija od dolaska Mađara na nizije Panona. Veličinom 7x4 m. a sa ramom čak 40 m2, najveće je ulje na platnu, tkanom iz jednog komada, na prostoru bivše Jugoslavije.
Nažalost, ostaje mi da vjerujem internetu jer tu sliku nismo vidjeli. Bila je subota, kasno poslije podne, ili rano predvečerje, pa je zgrada bila zatvorena i zaključana. Nema veze, bilo mi je sasvim dovoljno uživanje u promatranju njene monumentalne vanjštine i dotjeranosti, kao i uređenosti njenog okoliša.
Kad smo se zasitili divljenja, krenuli smo u šetnju korzom. Nismo se puno zadihali pješačenjem, tek pedesetak koračaja, pa smo došli smo do karmelskog samostana.
Tik uz samostan je i crkva istog reda.
Karmelska crkva u Somboru
Bolje da ne spominjem taj Internet, već ću samo napomenuti da je crkva posvećena svetom Stjepanu (poznata je i kao Karmelićanska crkva) "Crkva sa dva tornja" i konvikt (samostan) karmelita kao jedinstvena arhitektonska cjelina u stilu romantizma. Građena je od 1860. do 1901, a svečano posvećena 1902. u prisustvu 10.000 građana koji su pozdravljeni govorima na bunjevačkom, mađarskom i njemačkom jeziku. Predana je na upotrebu Karmelićanskom redu 1905. Vrsne vitražne i skulptorske dekoracije obogatile su unutrašnjost crkve, a izuzetnom je čine orgulje ugrađene 1926, kada su sa tri manuala, 47 registara i 3.158 svirala bile treće po veličini u, gore već spomenutoj, bivšoj Jugoslaviji.
Slijede sada navedene stare, ali jako dobro uređene ljepotice Somborskog korza. Prikazujem ih ovako vizualno, bez komentara koga predstavljaju, kad su sagrađene, te koja im je sada funkcija, jer ne znam i nisam u međuvremenu saznao. Možda je i bolje ovako prepustiti se samo svom užitku promatrača, bez tih dodatnih informacija.
U jednom od izloga smješten je plakat sa slikama ljepotica i ljepotana, ne maturanata, već završnog godišta dječjeg vrtića. Kasnije sam ovo uočio i kod kuće, no tada, u Somboru, to sam vidio prvi put i bilo mi je jako simpatično.
Tu je robna kuća „Beograd“ u bivšoj Jugi pojam pažnje i poštovanja vrijedan. Takva je bila i mome gradu, Bosanskom Brodu, no sada je dobila drugu odoru i veliki natpis „Konzum“. Ova ovdje mi je bila nostalgično interesantna jer joj je vanjština autentična kao prije tridesetak godina.
Prema oronulim izlozima zaključujem da joj je sudbina još uvijek neodređena i neizvjesna.
I ovdje kao i u Subotici, prošli smo pored tržnice, no u ovo subotnje predvečerje već je bila duboko usnula.
Onako diskretno, skoro usput, dok sam već mislio da sam vidio ono bitno što u Somboru trebam vidjeti, ispred nas se pojavila zgrada gradske biblioteke. Iako manje veličine, ili možda i zbog toga, svim ostalim me je oborila s nogu. Osjećao sam se slično kao pred palačom Ferenca Raichlea u Subotici.
Zgrada je sagrađena 1883. u klasicističkom stilu s primjesama eklektizma. Njen utemeljitelj i dugogodišnji bibliotekar bio je financijski službenik Karlo Bijelicki (1813-1878), koji je daleke 1859 godine, na njenom otvorenju rekao: „Čovječanstvo koje danas živi ne može svome potomstvu ostaviti uzvišeniji, dostojniji i pun blagoslova spomenik sjećanja i ne može se u tolikoj meri zadužiti za zahvalnost kao osnivanjem jedne ovakve vlastite biblioteke koja će gradu služiti na veliku čast“.
Na žalost, dva stoljeća kasnije, živimo u dobu kad se, osim SMS poruka slabo što čita, te kada čovjeka koji je ukrao knjigu, skoro da prije treba nagraditi, nego kazniti.
Prije nego što nastavim priču sa povratkom u kamp, moram spomenuti još jednu građevinu. Nismo je danas vidjeli, dok smo šetali Somborom, zaboravio sam na nju. Tek koji dan poslije, nakon povratka kući, sjetio sam se da sam je, onako krajičkom oka, primijetio kad smo se iz Sombora uputili za Suboticu. Odgodio sam zaustavljanje za dan razgledanja Sombora, a kad je taj dan došao, zaboravio sam na to što sam si obećao.
Radi se o zgradi Sokolskog doma sagrađene je 1925. godine u stilu srednjevjekovne srpsko-bizantske arhitekture sa dekorativnim elementima neomoravske škole.
Obzirom na potpuni izostanak gužve u kampu, jer osim nas u njemu nije bilo gostiju, častili smo se spavanjem u apartmanu na konkretnim krevetima mekani koliko treba, a isto tako i tvrdi koliko treba. Ispade, na kraju, malo bez veze, jer zbog samo jednog noćenja u šatoru, teglili sve dane smo teglili šator, vreće, karimate /podmetače. No valjda je sve to dio cjeline, valjda smo morali nešto i otrpjeti, da bi dobili nešto posebno. A dobili smo dosta toga posebnog na ovom putovanju.
Za nastavak kliknite ovdje.
Post je objavljen 18.11.2015. u 10:57 sati.