Pero i njegov bicikl

utorak, 17.11.2015.

Sombor Subotica 2015 III dan I dio

Za povratak kliknite ovdje.

Mapu trećeg dana ovog putovanja možete vidjeti ovdje.

Slike trećeg dana ovog putovanja možete vidjeti ovdje.

Ovaj dan poklanjamo Subotici.
Nevjerojatno je koliko čovjek samog sebe dovodi u zabludu, koliko samog sebe uvjerava, čak i uspješno, kako je dovoljno pročitati, pogledati slike da bi se spoznao grad ili mjesto. Eto, tako sam i ja znao za Suboticu, još od osnovne škole. A poslije ovog dana ću spoznati da ništa nisam znao, pojma nisam imao o ovome gradu. K njemu sam došao tek sa približnom, mutnom spoznajom da je, u najmanju ruku, zanimljiv grad, spoznaju tek malčice izbistrenu nakon prošlogodišnjeg kolektivnog ( i noćnog) boravka u njemu. A tek dan kasnije, sutra ujutro, otići ću iz njega sa teškom dilemom da li je ovo najljepši grad kojeg sam ikad (!) vidio, što isto tako mogu reći i za pojedinu njegovu arhitekturu. Teška, a ujedno i slatka dilema koja me prati i ovaj tren, dok pišem ove redove. Nema mi druge, već i dalje voziti bicikl, i dalje obilaziti gradove sve dok ne riješim navedenu dilemu. Ako ikad riješim, ali nema veze, bitno je rješavati je.
Osnovno obilježje, trag koji se stalno provlači ovim gradom je secesija. Iz brošure o secesiji u Subotici saznajem da je secesija nastala na prijelazu iz XIX u XX stoljeće, te da inspiraciju nije tražila i prethodnim epohama i umjetničkim stilovima, već u prirodi, njenim oblicima i strukturi. Njene osnovne odlike su razuzdane, nesputane forme pune zaobljenih linija, valovitih poteza i neobične kombinacije boja. Avangardni umjetnici, koji su je stvarali, smatrali su da industrijski razvoj vodi ka uništenju svega lijepog, ta da umjetnost treba uvesti u svakodnevni život oslanjajući se na narodno graditeljstvo, tradiciju i primjenu lokalnih materijala.
Uz ispriku tebi čitaoče na ovo moje amatersko petljanje u područje u kojemu nisam stručan, no valjda bi osnovni smisao, uloga umjetnosti bila poticaj, izazivanje ugodnih emocija, trenutaka koji zaustavljaju dah. Potom dugo, još dugo one unose tihi, mirni i uporni, ali u prvom redu slatki nemir i onaj treptaj duše za koji nam ovo kratko bivanje na ovom svijetu čini smislenim čak i radosnim. I još ako se osjećamo „sretni k'o malo dijete“ osjećaj je potpun.
Prema wikipediji Subotica je grad sa preko 140 000 stanovnika, smješten na granici između Subotičke pješčare na sjeveru i pjeskovito-praporne ravnice na jugu. Dakle područje ravno k'o tepsija i svuda pijesak, što se može uočiti, bolje rečeno osjetiti, i u samome gradu.
Rasterećeni većinom prtljage, koju smo ostavili u sobi, sa biciklima laki k'o pero krenuli smo biciklističkom stazom prema gradu. Biciklistička staza je bila dio široke ceste sa posebno razdvojenim kolovozima. Za svaki smjer vožnje tu je, dakle kolovoz sa dvije trake i posebno odvojena biciklistička staza.

Biciklistička staza i prometnica Palić - Subotica

Kako ćemo danas već vidjeti, Subotica je grad biciklista. Masa biciklističkih staza, dosta njih su grbave, zakrpane, no malo ih je nedavno obnovljenih. Bicikala na tim stazama kakvih god hoćete, od novih skupocjenih (mada rijetkih) do starih, jaaaako starih, da je pravo čudo da su još u voznom stanju(ali takvih zato iznenađujuće puno). Ovdje bicikl vozi i staro i mlado, bicikl se vozi u hlačama, u haljini, u suknji u odijelu, bicikl se vozi u cipelama, u patikama, u sandalama, bicikl se vozi i bos, ali u Subotici se bicikl nikako, ponavljam nikako ne vozi s kacigom na glavi. Ja i moja suputnica smo s tim pokrivalima za glavu često izazivali čudne poglede kod lokalnih biciklista.
Kako u nepoznatom velikom gradu (sa)znati što vidjeti i obići?
Otići u turistički ured!
A gdjenaći turistički ured?
U centru grada!
Vođen tom logikom, kad smo stigli do samog grada, na većem raskrižju, dok je bilo crveno na semaforu, upitah poveću grupu biciklista : „Kako do centra grada?“ U prvi mah se uplaših skoro agresivnom susretljivošću, toplinom i prijaznošću, jer su njih četvorica, istovremeno počela objašnjavati gdje lijevo a gdje desno skrenuti. U potpunu zbunjenost, u kojoj sam se tada zatekao, povukla su me njihova objašnjenja koja su bila potpuno različita – svatko od njih je imao svoj pojam najkraćeg puta do centra grada.
Zbunili su me potpuno, a pored zbunjenosti pojavio se i tračak panike, jer nisam saznao što sam želio saznati, a na semaforu je već bilo zeleno. Zadnju slamku spasa sam pronašao u sužavanju potrage, te priopćio ovim mojim svađalicama da tražim turistički biro. Skrenuo sam kod njih ponovo pažnju na sebe jer oni samo što nisu počeli jedan drugog uvjeravati u ispravnost svoje verzije pravog puta do centra grada. Ovu potpunu zamršenost ispred semafora, koju ni najmanje nije umanjivalo kratko vrijeme njenog događanja (koliko traje smjena od crvenog do zelenog svjetla), krajnje neočekivano prekinuo je odgovor, a potom i prijedlog, jednog od njih: „Pa ja radim u turističkom uredu! Evo baš idem na posao, 'ajte sa mnom!“
I krene on, a nas dvoje za njim. Lijevo, desno, poprijeko, nogostupom, okrećući se nama objašnjavajući da je ovo neka prečica kojom biciklom za čas stigne.
Stigne gdje!?
Pa do turističkog ureda!
Stali smo ispred ulaza ureda, te, dok je otključavao vrata, ukratko smo mu, uz minimum riječi, onako telegrafski, objasnili tko smo, odakle dolazimo, te da nam je namjera danas obići grad. Tražio sam nekakvu brošuru, ili još bolje, plan grada, onaj mali na kojemu su crtežići znamenitosti sa svojim položajem među ucrtanim ulicama.
„Sačekajte malo!“, odleti u svoj ured. Vrati se nakon nekog vremena sa buntom materijala skoro pedalj debelog. Zbunjeno sam promatrao to izobilje materijala, pola dana bi mi trebalo da ga, tek površno, proučim (kad ćemo onda grad obići!?), izabrah ih par uz zahvalu, iako je on za svakog od njih imao podužu priču koja bi me trebala uvjeriti u neophodnost uzimanja.
Bio sam kao u nekom snu, u nekom vremenskom vrtlogu. Sve se to događalo tako neočekivano, a ujedno tako brzo. A onda kao da je posegnuo za zadnjim argumentom koji će me totalno utopiti u ovaj bajkoviti grad – predložio nam je da navratimo u ured u 6 poslije podne, pa će nas od provesti kroz unutrašnjost vijećnice. Neko drugi iz mene je uz zahvalu pristao, samog sebe sam time iznenadio, jer sam još tražio čvrsti oslonac u ovoj kakofoniji neočekivanih, iznenadnih, zapanjujućih događaja.
Bože, kakav grad, a još ga nismo ni počeli obilaziti!
Konačno smo moja suputnica i ja ostavljeni sami. Jedno vrijeme smo prigušivali ritam događaja dok nije postigao neku usporenu, za nas prihvatljivu veličinu. Kad smo to postigli, možemo sada polako, uživajući, s guštom krenuti na posao. Pred nama je sunčani topli dan sa debelom anticiklonom, tu je grad, tu su bicikli, tu smo mi, pa možemo krenuti.
Gazdarica našeg prenoćišta nam je jutros preporučila da obavezno posjetimo pijacu, „veliku, čak ogromnu, nadaleko čuvenu, koju svatko tko navrati u grad treba obići“ ( citiram njene riječi). Iako pomalo skeptičan, pristao sam. Mojoj je suputnici taj obilazak posebno interesantan, jer će se moći uvjeriti da li su glasine, koje je kod kuće čula, o jeftinoj koži u obliku torbica ili cipela, točne. Kako će se kasnije pokazati – nisu!
I krenuli smo konačno. Držeći plan grada u ruci, prema potrebi smo zastajali trenutak na nekim od raskrižja u potrazi za pravim putem na planu, pronalaženju imena ulice na raskrižju, te nastavku vožnje.
Pijaca se nalazila na jugoistočnom rubu grada, pa se vožnja do nje dobrano razvukla. Uz put sam primjećivao zanimljivosti radi koje bi vrijedilo stati, no kao da nam se sav smisao grada skupio na toj pijaci, sve drugo smo ignorirali ne zaustavljajući se.
Da smo blizu već kontroverzne pijace nagovijestila je izuzetna prometna gužva. Kao da su se cijeli grad i okolica sjatili ovamo (i sutra dan ujutro, odlazeći iz Subotice, prošli smo istovjetnu smo gužvu pored pijace).
Gužva ispred pijace

Našli smo kakvu-takvu hladovinu, parkirali bicikle te na smjenu krenuli u obilazak. Prvo mi je krenula suputnica, a ja sam ostao s biciklima. Jedno vrijeme sam promatrao gužvu, a potom sam u trafici kupio lokalne novine te kratio vrijeme „društveno-političkim i ekonomskim“ aktivnostima na lokalnom planu.
>Naši bicikli parkirani ispred pijace

Nakon tri četvrt sata pojavila mi se suputnica. Na moje „I!?“ uzvrati „Puno svega, a niš' posebno. Idi, pa vidi i sam!“ Meni je trebalo tri puta manje vremena da se u to uvjerim.
Prvi dio je pod krovom, kao neke ogromne hale, u kojima su krpice i ostale drangulije, uglavnom za ljepši spol.
Prvi dio pijace

Drugi dio je pod vedrim nebom, trenutno azurno plavim, bez trunke oblačka. Tu je bilo stvarno svega, od traktorskih dijelova, dijelova za aute, plastičnih igračaka pa do svega i svačega za bicikle. Da sam malo bliže kući možda bih i pronašao nešto za se, ovako mi se činilo potpuno promašeno gubljenje vremena na informacije koliko što košta, kad ionako neću uzeti. Pogotovo što je već prošlo jedan sat a još uvijek ni o od obilaska Subotice.
Drugi dio pijace

Na izlasku iz pijace pažnju mi je privukao oglas nalijepljen na zid. Radilo se o otkupu kose. Ljudske. One sa glave.
Interesantan otkup

Na povratku nazad u grad evo jedan primjer suptilnog i zgodnog reklamnog slogana. Čisti primjer kako je teško sjetiti se jednostavne stvari. Ako skrenete pogled na donji lijevi kut slike, vidjeti će te tipičnu Subotičku biciklističku stazu i tipičnu gužvu na njoj.
Genijalno jednostavno

Otprilike na pola puta od one pijace do užeg centra zastali smo na dužu pauzu. Moja je suputnica željela zadovoljiti svoju radoznalost te obići ovdašnju trgovinu polovne robe (Second Hand Shop), čisto da ju usporedi sa onima kakvi su kod nas. Meni to nije bilo vrijedno pažnje, te sam se velikodušno ponudio da ću ostati u hladovini s biciklima i promatrati ljude, promet i sve ostalo oko sebe. Nakon nekog vremena općeg zujanja pogledom, preko puta sam ugledao trgovinu začinima i to specijalističku. Nisu to bili začini istočnjačkog porijekla, već ovdašnji, konkretno namijenjeni kobasicama, kulenima, šunkama i ostalim „plodovima tora“.
Začini za rokerske stvari (one koji rokću)

Par metara dalje na zidu je bila krajnje prijeteća poruka bezobzirnim koji svoj auto parkiraju gdje god im se prohtije.
Pa ti izvoli!

Katedralu smo samo pogledom pozdravili, jer nam je bila u sjeni, hoću reći da bi bilo zgodnije za fotografiranje da je sunce s druge strane nego što je sad. Bože daj nam strpljenja, jer već sutra ujutro će sunce biti na pravom mjestu, a mi ovom cestom na putu za Sombor, pa ćemo svratiti do stare ljepotice da se pozdravimo na odlasku.
I Subotica nije bila imuna na epidemiju euforičnosti svega što pokreće nafta i njeni derivati koja je zahvatila dosta gradova bivšoj nam zajedničkoj državi a i u Europi. Tako su bez tramvaja ostali Rijeka, Dubrovnik, Ljubljana, pa i Subotica. Većina njih (ako ne i svi) gorko se kaju zbog te lake i površne brzopletosti, no „prošla baka s kolačima“. Šuška se da se neki gradovi na „trulom zapadu“ vraćaju tramvaju, ili to namjeravaju učiniti.
Tramvaj Subotički

A tada smo došli do palače Ferenca Raichlea.
Približno jednako oduševljenje, ushit, ono kad zastane dah, oči se širom otvore, a usta nesvjesno ostanu otvorena, ono kad se pred nekim prizorom „padne paf“, prema urbanoj arhitekturi doživio sam daleke 1981 godine kad sam prvi put vidio gradsku vijećnicu u Münchenu. Ovdje, osim mog oduševljenja, naravno, prestaje bilo kakva podudarnost između ove dvije građevine.
Oduševljeno zapanjen ili zapanjeno oduševljen, ne znam ni sada dok pišem ove redove, stajao sam ispred palače i gledao ne vjerujući da je ovo što gledam stvarnost, a ne fikcija. Sa svojim zaobljenim linijama i sa mnoštvom detalja suptilno uklopljenih u cjelinu, sa živim koloritom, izgledala mi je kao iz neke lepršave bajke okružena stablima, okupana raskošnom sunčevom svjetlošću. Činilo mi se da će svaki čas iz nje izaći Alisa, da će odnekud pojaviti Ivica i Marica, nakon što su se sretno vratili iz šume, da će se....neki drugi likovi iz nekih drugih bajki okupiti oko kuće veselo čavrljajući o nečemu što je potpuno neshvatljivo za ovaj, realni i racionalni svijet.





Čarolija bajke se nastavila kad smo kroz prolaz pokraj zgrade zašli u njeno dvorište. Sada su tamo, u hladovini drveća, stolovi kafića.
Prolaz koji smo prošli je točno iza cure u crvenoj bluzi i cure u plavim hlačama

Palača s dvorišne strane

Ravno naprijed je...

...izlaz iz dvorišta(palača sa nazire kroz krošnju stabla)

Prije nastavka ove priče o obilasku grada, ispričao bih priču o životu jednog od ovozemaljskih žitelja.
Ferenc Raichle bio je jedan od onih koji su od života uzimali sve što su mogli. Istina, dao je isto tako mnogo. Iza sebe je ostavio masu radova koji nose njegov pečat. U svoje vrijeme je bio poznat kao čovjek čiji se rad dobro cijeni, te je stekao popriličan imetak, da ne kažem, bio je vrlo, vrlo bogat. Bogatstvo mu je raspalilo maštu, pa je za svoje mjesto rada i boravka osmislio i napravio palaču, gore prikazanu. I u ono doba kad je bila gotova, 1904 godine, bila je ono što je ostala i danas – nešto novo, nepojmivo, neobično, a istovremeno originalno i prekrasno. I tko zna kako bi se životni put ovog čovjeka, koji je dosegao vrhunac, nastavio, da nije jednog – bicikla.
Kad je bila gotova, u palaču se uselio zajedno sa svojom obitelji – suprugom i dvije kćeri.
E sad, uzroka da je završio tako kako jest može biti podosta, a ja ću nabrojati dva.
Prvi je, valjda, osjećaj grandomanije, tipične bolesti koja prijeti da zarazi svakoga tko se uspe na tron uspjeha, te zbog toga stekne dojam o sebi u najmanju ruku kao o nadčovjeku, ako ne kao božanstvo, čime ima za slobodu činiti i raditi ono što običnim smrtnicima ne smije biti ni na kraj pameti.
Drugi bi uzrok mogao biti njegova opća ljubav prema životu, u kojemu žena igra važnu ulogu. Da se zaustavio u izlijevanju te ljubavi samo na jednoj od njih, svojoj zakonitoj, sve bi bilo drugačije, pa ja ne bi pisao ove redove. Međutim, što se ono kaže, „rođena“ žena mu za taj izljev nije bila dovoljna, pa je tu ljubav prelijevao i kućnoj pomoćnici (priča sasvim neoriginalna i znana od kad postoji društvo, a naročito bogatiji sloj društva). Ona, kućna pomoćnica, je, izgleda tu ljubav primala tako toplo i strasno da se junak ove priče osjećao dužnim i nedovoljno zahvalnim. U želji da joj pokaže kolika je ta zahvalnost prema njoj, poklonio joj je – bicikl.

Gledajući iz današnje perspektive, u situaciji najezde svega jeftinoga iz Kine, pa tako i tog prometala, brzopleto, površnog razmišljanja, rekli bi „Pa što!?“ Međutim, ako malo dublje zagrebemo po činjenicama doći ćemo do spoznaje da je taj bicikl onda vrijedio kao danas, recimo, ganc novi Golf sa svom opremom. Ta je činjenica nekima iz ondašnjih gradskih krugova zapela za oko, pa su rovali, čeprkali i kopali, te na kraju i na svjetlost dana iznijeli ono što tu svjetlost nije smjelo ugledati. Postalo je javno znano da ugledni i bogati član ondašnje Subotičke društvene kreme živi život za koji se javno ne smije znati.
I krenuo je početak kraja.
Prvo su se narudžbe za nove poslove prorjeđivale, da bi nakon nekog vremena potpuno izostale. Kada su se potrošile i rezerve i ušteđevine svih mogućih oblika i kada se više nije moglo posuđivati, došlo se do kraja kraja. Naš nam je Ferenc objavio bankrot, kuća, ova iz bajke, kao i sve u njoj,otišla je na bubanj. Razočaran svim ovim opisanim, napustio je Suboticu i nikad joj se više nije vratio. To je bilo tek 4 godine nakon završetka gradnje ove kuće iz bajke i nakon useljenja u nju.
Za one koje zanima „Što je bilo na kraju!?“ napomenuću da se naš Ferenc nakon kraćeg boravka u Segedinu, skrasio u Budimpešti gdje je nastavio raditi kao arhitekta, oporavio se od kraha i do duboke starosti uživao u ljepotama života i umjetnosti. A ta je starost bila stvarno duboka jer je umro doživjevši 91 godinu.

Izašli smo iz dvorišta, te ušli u neku drugu bajku. Bajku mira, tišine, opuštenosti. Pojavili smo se, u stvari, u ulici koja je bila pješačka zona, i u čijoj se debeloj hladovini nalazila masa kafića sa stolovima i stolicama. Prilika za odmorom i predahom koja se ne propušta.
Kafić…

…do kafića

Ni sami ne znamo po kojem kriteriju, izabrali smo jedan stol i sjeli za njega, te naručili pivo i sok. Pivo je bilo točeno, hladno taman koliko treba, a to što je posluženo u posebnoj krigli, pojačalo mi je pozitivni dojam o njemu.
Odabrani kafić…

…i točeno pivo na njegovoj terasi

Kad se puno tekućine unosi, nešto od nje treba izaći van, i to ne samo znojenjem. Pri posjeti mjesta „gdje car ide pješke“ upoznat sam i sa unutrašnjošću kafića. Ona je bila oblijepljena plakatima starih filmova, a na prvom od njih kojeg sam ugledao bila je legendarna Audrey Hepburn iz kultnog Doručka kod Tiffany-ja.
Breakfast at Tiffany's

Plakati klasika sedme umjetnosti

Bilo se teško pokrenuti i nastaviti dalje iz ovog bajkovitog okruženja, još i potpomognutim debelom hladovinom i ugodnim povjetarcem, ali smo se ipak odvažili na to.
Pravoslavna crkva mi je svojom visinom i vitkošću više ličila na katoličku, mada nisam neki stručnjak što se sakralne arhitekture tiče. Zanimljiva mi je unutrašnjost u kojoj izostaju klupe okrenute prema oltaru, nego se ovdje sjedi sa strane.



Prema internetu, crkva je sagrađena od 1723 do 1726 a 1766 je oslikan ikonostas, zid sa religijskim slikama i ikonama.


Slijedeće gdje smo se zaustavili bila je sinagoga. I to kakva!
Sinagoga snimljena sa tornja gradske kuće

Izgleda nevjerojatno, ali iako je jedna od najvećih sinagoga, izgrađena je 1902 godine za godinu dana(!!!). Kako se onda gradilo, i isplatilo graditi, a kako se danas ništa ne isplati (g)raditi. Taj će me dojam stalno pratiti pri obilasku ovog grada.




Nakon ulaska zbunjeno sam zastao. Obnova je u tijeku, ljudi rade, uokolo masa papirnih vreća sa građevinskim materijalom, kao i ostali građevinski pribor. No kao da je obnova počela prije par dana, a do tada unutra nitko nije stupio barem pedesetak godina. Kao da je obnova kasno započela ili se sporo odvija. Pa ipak, i ono što vidim, takvo kakvo je, svjedoči o velebnosti građevine, tim više kad se ima na umu da je sagrađena za godinu dana, i to prije više od sto godina!




Pri daljnjem obilasku grada uočio sam dvije radnje zanimljivog izgleda i vrste obrta.
>

Kažu, ako želimo osjetiti kako grad diše, treba obići njegovu tržnicu ili barem mliječnu pijacu. I mi smo to učinili, no na pravi prikaz disanja grada smo zakasnili jer je bilo poslijepodne, skoro 3 sata. Disali su samo čistači i neki zalutali posjetioci, kao mi na primjer.
Mliječna pijaca u Subotici tog petka poslije podne

U nastavku obilaska grada zamijetio sam raskošnu zgradu gimnazije i spomenik iz II svjetskog rata.


U parku koji smo pronašli u samom centru grada napravili smo podužu pauzu koju smo iskoristili da nešto prezalogajimo. U stvari ubijali smo vrijeme u očekivanju 6 poslije podne kada bi trebali obilaziti unutrašnjost vijećnice.
Ah, ta vijećnica!
Dominira centrom Subotice.
Prekrasna ljepotica.
Barem tako se naslućuje, jer je sva okružena bujnim zelenilom. Inače, krajnje je vrijeme da prozborim koju u vezi tog zelenila. Subotica je, naime, grad prebogat zelenilom, ali stvarno prebogat. Uz svo poštovanje prema drveću, ali počesto smeta pri fotografiranju znamenitosti. Ako pri pregledu dosadašnjih snimaka to niste uočili, pogledajte još jedanput – uglavnom na velikoj većini fotografija manje-više raskošna krošnja prikriva pravu ljepotu znamenitosti. Ali ovo oko vijećnice prelazi svaku mjeru, od silnog zelenila više se ne vidi nego što se vidi. Da se razumijemo, nisam protiv drveća, da pače, no da li bi se moglo nekako rasporediti na neka manje atraktivna mjesta!? Ovako gledajući ovu raskošnu vijećnicu kao da promatram stidljivu djevojku koja skriva svoju ljepotu i tamo gdje bi je mogla, barem malčice, razotkriti, nego se sve svodi na ono, pola vidim, pola maštom nadomještam.

>





Internet kaže da je toranj Subotičke gradske kuće visok 76 metara i kada je izgrađen 1910. godine bio je najviši u Austro-Ugarskoj monarhiji. Građena je u doba kratkog umjetničkog perioda “secesije” kada se taj umjetnički pravac iz Evrope proširio na Austro-Ugrasku. Svojim enterijerom i eksterijerom je jedinstven primjerak graditeljstva ne samo na Balkanu nego i u Europi, a svoju autentičnost i funkcionalnost kao najveća građevina Subotice, je zadržala i do danas. Današnja Subotička Vijećnica je izrađena po projektu budimpeštanskih arhitekata Marcella Komora i Dezse Jakaba u periodu od 1908. do 1912. godine, kao treća Subotička gradska kuća. Impozantan objekt u centru Subotice je izgrađen na mjestu također gradske kuće iz 1751. i one iz 1828. godine nakon što je Subotica izdvojena iz Vojne krajine i dobila civilnu upravu.

Za nastavak kliknite ovdje.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv