online

Na komemorativnim skupovima i ispraćaju izrečene su mnoge ocjene o tom iznimno sposobnom čovjeku. Novi list je 24 sata dnevno, doslovce, plovio kroz njega. Njihova ljubav bila je obostrana, kazao je Zdenko Mance, direktor Novoga lista, objasnivši: U vremenima koja nisu sklona kritičkom mišljenju, nerijetko pod pritiscima sudskih tužbi ili anonimnih prijetnji, Veljko je imao osobne hrabrosti stati iza novinara.

Bio je novinar, jedan od onih malobrojnih, s osobitošću, darom i marom, s instinktom i stilom, rekao je Igor Brajković, glavni urednik Glasa Istre.

Slobodno se može reći da si zaokružio jednu povijest hrvatskog novinarstva. Tamo od Supila, preko VUS-a Krešimira Džebe, rada Bože Novaka, Galićevog Danasa Kulušićeve Slobodne, Ferala... možda najsnažnije i u pakleno vrijeme, digao si Novi list do zvjezdanih ciljeva - podsjetio je zamjenik glavnog urednika Boris Maljković.

hnd.hr (Novinar)

Tomo Sedlo

INTERVIEW
Tomo Sedlo, dugogodišnji politički emigrant:

TUĐMANOVA NAJVEĆA POMOĆ BI BILA DA SE POVUČE IZ POLITIKE I PREDA VLAST OPORBI

...
• Prema Vašim riječima ispada da su korijeni UDBE još uvijek vidljivi?
- Svi smo bili zainteresirani da JNA ne ide direktno s oružjem na Hrvatsku. Svim smo metodama probavali da se to nekako spriječi dok se Hrvatska malo ne naoruža, da se može braniti. Vice Vukojević odlazi u Slavoniju i provocira jugoslavenske jedinice da napadnu Hrvatsku . S druge strane, mogli ste vidjeti da se u trenutku kada su se Hrvatskoj trebale uvesti sankcije kao i Srbiji zbog agresije u Bosni i Hercegovini, Vukojević kao hrvatski zastupnik pojavljuje na televiziji u uniformi HVO-a. Zar to nije sumnjivo? Nije li to ipak napravio po nalogu Beograda? Analizirajte sve od Borova Sela pa nadalje. Sve je to tajni plan bivše UDBE. Normalne glave neće danas ići voditi rat u jednu drugu državu dok svoja nije oslobođena. Lord Owen i Milošević su pošto-poto htjeli Hrvatsku uvući u rat u Bosni i Hercegovini da bi se je moglo prikazati kao agresora.

Armija BiH pomrsila račune

• To su dosta teške optužbe? Bojite li se reakcije, imate li čvrstih, materijalnih dokaza za svoje tvrdnje?
- Kada sam se dokopao pisma Josipa Perkovića pisma UDBI u Beogradu i kada sam ga objavio, Perković je rekao da će me tužiti sudu. Koliko je od tada prošlo vremena, a da me nije tužio. A iz tog pisma proizlazi da su neki visoki funkcionari Ministarstva obrane i MUP-a bili u službi Beograda. Tvrdio je da je pismo falsifikat, ali me ipak nije tužio. Zašto? Ja ništa ne izmišljam. Ako oni hoće vidjeti koliko su imali svojih suradnika na području Njemačke, donijet ću im popis. Jer se zna da je na području Njemačke bilo 1.312 aktivnih operativaca i suradnika UDBE. Oni se boje ako me tuže sudu da ću donijeti dokumente, ne samo dosijee već i diskete sa svim suradnicima UDBE. Mislim da ć e kasnije sam Beograd njih »raspakovati«, jer Milošević sada drži Tuđmana u šaci zbog dogovora o podjeli Bosne. No, te im je planove poremetila Armija BiH, tako da od te podjele neće biti ništa. BiH je priznata država i nju treba kao takvu akceptirati, urediti je kantonalno po uzoru na Švicarsku, a ne poticati nacionalne antagonizme inscenirane u Beogradu. Između Muslimana i Hrvata nikada u povijesti nije bilo nesporazuma do ovih dana.Hrvatska se najprije treba riješiti svojih četnika i potpuno osloboditi svoj teritorij, pa tek onda razmišljati o BiH. Hrvatska politika je ćorava politika , i ja se nimalo ne čudim što je bivši američki ambasador u Beogradu Zimmermann opisao Tuđmana kao osrednjeg učitelja koji se uhvatio politike ne razumijevajući je.

• Ne mislite li da bi vaše tvrdnje kako je UDBA nastavila prikriveno svoj rad u hrvatskim obavještajnim službama, da su kadrovi jednostavno preuzeti, moglo dodatno destabilizirati ove službe što bi se moglo negativno odraziti na Hrvatsku?
- Tuđman više ne može potjerati ove ljude iz svog aparata jer ga drže u šaci. Ali to može napraviti Budiša, Tomčić, novi predsjednik HSS-a, dakle oni koji dođu poslije Tuđmana. Oni mogu Hrvatsku dovesti ' pravno u red, dovesti je na evropsku scenu. Tuđmanova najveća pomoć bi bila da se povuče iz politike i preda vlast oporbi. Koliko je ljudi poginulo u Bosanskoj Posavini, u Hercegovini i srednjoj Bosni, u Slavoniji i drugdje. Sve je to zločin HDZ-a. U toj je stranci 70.000 članova bivše komunističke partije.
...
• Političke napetosti u Hrvatskoj su izrazito velike. Kako onda postići zajedništvo o kojemu svi toliko govore?
- Doveo sam na jedan susret s Tuđmanom, bio je tamo i Manolić, Pavelićevog ministra propagande Daniela Crljena i doktora Ernesta Bauera. Dvojica partizana i dvojica ustaša. Gledao sam kako bi to općenacionalno pomirenje. trebalo funkcionirali u budućnosti. Vidio sam, dobro su se izljubili, pričali su. I uvidio sam da je riječ o starim ljudima kojima više ne treba nikakvo pomirenje, jer više nisu ni za kakvu bitku. Izumrli su, takoreći, i ustaše i partizani. A djeca ustaša i partizana uopće nisu ni bila posvađana, njima pomirenje nije ni potrebno. Kada se radi o općenacionalnom pomirenju, općenacionalnoj slozi, onda se može konstatirati da je s mog emigrantskog stajališta, proklamacija toga u stvari trik UDBE da prikrije svoje zločine. Sve to nije bilo potrebno jer ovdje ljudi nisu ni bili posvađani. To zajedništvo bi moglo profunkcionirati tek onda kada se trenutno vlad ajuća stranka pobijedi na izborima. Hrvatska danas mora biti otvorena, pravna država u kojoj će ljudi biti sigurni i slobodni. Hrvat se najbolje može biti kao Europejac. Treba tolerancije.
...

Neven Šantić, Novi list, 19. studenoga 1995.

* Već se godinama piše i govori o sprezi dr. Tuđmana s tvrdom hercegovačkom, proustaškom skupinom koju je predvodio Gojko Šušak. Što vi znate o boravku dr. Tuđmana u Kanadi 1987., 1998. i 1999. godine. kada je, po svemu sudeći, postigao važne dogovore sa skupinom iz Norvala, koju je predvodio fra Ljubo Krasić, a u kojoj su bili Gojko Šušak, Ante Beljo i drugi?
- Kasniji tijek događaja je potvrdio da je tada Tuđman postigao dogovor s tom novoustaškom linijom koja je postojala u našoj emigraciji. Mislim da je više stjecajem okolnosti došlo do toga saveza i povezivanja. Ne vjerujem da se radilo o nekakvom planu i usmjerenom povezivanju.

Udba je sve znala

Činjenica je da je u Kanadi postojala jedna takva grupacija kojoj je intelektualno na čelu bio fra Krasić, za koga se ne može tvrditi da je pripadnik tvrde ustaške linije. Za njega se više može reći da se radi o čovjeku koji je sagledao urušavanje socijalističkog lagera i ono što se dogodilo na prostoru bivše Jugoslavije. On je u tome vidio mogućnost izvlačenja i osamostaljenja Hrvatske. Mislim da je to bila njihova najveća pozitivna uloga. Kod njih nije dominirao antikomunizam, kao kod drugih ustaških skupina, nego antisrbizam. Tuđman je temeljito pratio i analizirao sve što se događalo u bivšoj državi, ozbiljno analizirajući mogućnosti i put koji će se morati proći do hrvatskog osamostaljenja. To su bile dodirne točke koje su ga povezale s tom skupinom iz Kanade.

*Tko ga je uputio na tu skupinu?
-Teško je o tome govoriti. Mislim da su ih prije svega povezale ideje, a nakon toga bi se, što je manje bitno, mogli pobrojiti i svi ljudi koji su u tome sudjelovali. Jasno je da sve to nije moglo proći bez određene intezivne kontrole Službe državne sigurnosti, i to njezinog sektora za vanjsku politiku.

* Udba je znala za Tuđmanove razgovore i dogovore u Kanadi?
- Naravno! Službe bivše države imale su svoje ljude i u tim emigrantskim krugovima u Kanadi.

*Znači li to da je Udba imala svoje ljude i u tzv. norvalskoj skupini?
- Da. Normalno da su i u toj skupini imali svoje ljude. Tuđmana su tada svakodnevno pratili i kontrolirali kada je bio u inozemstvu, pa tako, naravno, i kad je bio u Kanadi.

* Stoji li tvrdnja da je Udba dala putovnicu dr. Tuđmanu?
- Mislim da se oko toga špekulira i više nego što treba. Za izdavanje putovnica bilo je nadležno ministarstvo unutarnjih poslova. Međutim, odluku o tome, za politički angažirane ljude kakav je bio Tuđman, donosila je, naravno, Udba. Ljudi koji su mu dali putovnicu još su živi i oni bi puno više mogli reći o tome. Ja na primjer ta da nisam mogao dobiti putovnicu, sve dok nije došlo do promjena u Hrvatskoj.

Obrađivanje Gojka Šuška

* Što znače tvrdnje da je Gojka Šuška "obrađivala" Udba BiH?
- I za to se može reći da se ipak radi samo o nagađanjima. Međutim, poznavajući način rada Udbe, normalno je bilo, s obzirom na to da je on iz Širokog Brijega, dakle iz BiH, da je Udba iz te republike bila najviše zainteresirana da »razradi« sredinu u koju je Šušak otišao.

*Značili to da je bio i njihov doušnik?
- To ne mogu tvrditi. Za takvu tvrdnju moraju postojati određeni dokumenti ili ljudi koji će to posvjedočiti.

* Sve u svemu, moglo bi se zaključiti da je i Udba zaslužna za stvaranje samostalne Hrvatske?
-Da. Bilo je ljudi u Udbi koji su suosjećali sa svojim narodom i radili na tome planu. To je odgovor i onima koji me stalno prozivaju. Pametni su mi ljudi 1989. i 1990. godine govorili: »Kamo sreće da smo imali više takvih udbaša!«

Josip Manolić u razgovoru s Vukom Đuričićem, Nedjeljna Dalmacija, 31. prosinca 1999.

- Hrvatski nezavisni demokrati uvjereni su da će na parlamentarnim izborima osvojiti veliku naklonost hrvatskih građana, jer smo upravo mi osnivači Hrvatske demokratske zajednice, koju smo napustili, i upravo smo mi najviše pridonijeli stvaranju samostalne i suverene hrvatske države, istaknuo je na konferenciji za novinare prvi kandidat na listi HND-a u 8. izbornoj jedinici Marin Tomulić.
Ustvrdio je da je upravo HND sljednik svih pozitivnih dostignuća koje je nekad baštinio HDZ. U poplavi predsjedničkih kandidata naš kandidat Josip Manolić jedan je od rijetkih koji danas može biti predsjednikom svih hrvatskih građana, a 1990. bio je i strateg hrvatske slobode, rekao je Tomulić. Dodao je da će se Hrvatska, ako HDZ nakon izbora zadrži i dio vlasti, naći u još većoj međunarodnoj izolaciji.
Hrvatska pod pritiscima međunarodne zajednice nije zbog, kako to pokušava predstaviti vlast, mogućeg suđenja generalima u Haagu, nego zbog krađa što su ih počinili ljudi u samu vrhu vlasti, rekao je Tomulić.

hrt.hr, 27. prosinca 1999.

Državni odvjetnik Republike Francuske u posjetu Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske

Jean-Marie Huet, voditelj Kaznenog odjela u Ministarstvu pravosuđa Republike Francuske, ujedno i Glavni državni odvjetnik, posjetio je tijekom svog boravka u Zagrebu i Državno odvjetništvo Republike Hrvatske gdje ga je primio Glavni državni odvjetnik Republike Hrvatske Mladen Bajić. (22. 2. 2007.)

Jean-Marie Huet i Philippe Dorcet, Sudac za vezu u Regionalnom uredu za borbu protiv organiziranog kriminala za jugoistočnu Europu pri Francuskom veleposlanstvu u Hrvatskoj, razgovarali su sa Glavnim državnim odvjetnikom Mladenom Bajićem, njegovim prvim zamjenikom Draganom Novoselom te Ravnateljem USKOK-a Dinkom Cvitanom i zamjenikom Josipom Čule.

Sudionici sastanka razgovarali su o postojećem zakonodavstvu i iskustvima državnih odvjetnika u Republici Francuskoj i Republici Hrvatskoj, a pored razgovora o suradnji i radu na predmetima, naglašena je suradnja na predmetima organiziranog kriminaliteta i korupcije u jugoistočnoj Europi.

dorh.hr

Interview
SLOBODAN BUDAK, ugledni zagrebački odvjetnik:


MILANA LEVARA ĆE ŠTITITI HAAŠKI SUD I JAMCI PROVEDBE DAYTONSKOG SPORAZUMA


* Ispada dakle da je pojava Međunarodnog suda za ratne zločine u Haagu uvjetovana činjenicom da domaći sudovi nisu pouzdani? Činjenica je kako Hrvatska izručuje samo bosanske Hrvate, a teško je povjerovati da u samoj RH nema: osumnjičenih za ratne zločine. Slučaj Gospić, odnosno iskaz istražiteljima Haaškog suda, koji su dale tri osobe, među kojima je i Milan Levar, kome je, zbog zastrašivanja, na majčinu kuću nedavno bačena bomba, otvoreno sugerira da i u Hrvatskoj ima ratnih zločinaca koji se brane na sve moguće načine?

- Kao prvo, to na određeni način pokazuje još uvijek nepotpunu spremnost hrvatske recentne vlasti da do kraja surađuje s Haaškim sudom. Slučaj Gospić nikako da uđe u fazu otvaranja procesa, to jest provođenja istrage, uhićenja osumnjičenih i njihovog procesuiranja.

* Kako gledati na, po svemu sudeći, pokušaj atentata na majku od jednog od haaških, moglo bi se sada otvoreno reći, mogućih svjedoka?

- Na sreću, u tom napadu nitko nije stradao. No unatoč tome, tim se pitanjem treba pozabaviti s najvećom pažnjom i zabrinutošću. Ovakav sam napad, moram priznati, očekivao. One osobe koje su svjesne da im predstoji odgovaranje za ratne zločine, bilo pred hrvatskim sudom ili Haaškim tribunalom, i dalje će pokušavati zastrašiti sve one koji bi mogli utjecati na njihovo procesuiranje, te potom vjerojatno i svjedočiti. Ovaj čin je izraz straha i očaja tih ljudi, ali i nade da bi s tim zastrašivanjem mogli spriječti moguće svjedoke te ih odvratiti od svjedočenja. To, međutim, neće ići. Citirat ću Maka Dizdara: Valja nama preko rijeke. Sve je jasno, mi moramo učiniti taj korak, jer bez njega nema pročišćenja nacije.

...

* Ali nedvojbeno je da se Levara pokušava ušutkati?

- Hrvatska si više ne može dozvoljavati luksuz da se poigrava s takvim stvarima. Eventualni napad na Levara apsolutno je nedopustiv. No više od bilo čega drugog poučan je slučaj koji se zbio u ponedjeljak (bacanje bombe na kuću Levarove majke): šutnja hrvatskih vlasti u povodu toga događaja. Radi se o neprepoznavanju skandaloznosti prvoga reda. U isto jutro kada, dakle, Republika Hrvatska dokazujuć i svoju kooperativnost s Haaškim tribunalom, ponosno izjavljuje da osumnjičeni za ratne zločine dobrovoljno idu u Haag, čime dobivamo nepodijeljene poene na među narodnom planu, istodobno prikriva ovaj napad koji se mora prepoznati kao nešto sasvim suprotno kooperativnosti.
Svi su relevantni faktori već ujutro znali za napad na Levara. Ja sam odmah obavijestio MUP, i to na najvišoj razini, zvao sam kabinet ministra. Čak su i mediji to prešutjeli, osim vašeg lista, i to je simptomatično. Siguran sam da su sve novine, pa i HTV, s time bili upoznati, ali nažalost nisu profesionalno reagirali. Cenzura je očito bila u igri. To daje razloga zabrinutosti.

Robert Frank, Novi list, Petak, 10. listopada 1997.

EKSKLUZIVNI RAZGOVOR

Dr. Zoran Božić, dužnosnik Hrvatske udruge žrtava komunizma, iznosi senazacionalne činjenice do kojih je došao u razgovoru s danas pokojnim Milanom Levarom

Levar je medicinski slučaj

Dr. Zoran Božić, zagrebački liječnik, magistar medicinskih znanosti, osim intenzivnog znanstvenog rada u svojoj struci bavi se više od 20 godina istraživanjem partizanskih i komunističkih na prostoru bivše Jugoslavije. Član je više građanskih udruga, a svojevremeno je bio visoki dužnosnik Hrvatske udruge žrtava komunizma. Hrvatsku političku scenu obogatio je nizom publikacija i referata o partizanskom, komunističkom i velikosrpskom teroru. Svojim britkim i beskompromisnim tekstovima izazvao je sudski spor s partizanskim generalom Radom Bulatom, prvi u povijesti hrvatskog pravosuđa koji se bavi partizanskim ratnim zločinima. Nakon pogibije Milana Levara razgovarali smo s dr. Zoranom Božićem, koji je kao dužnosnik Hrvatske udruge žrtava komunizma svojedobno kontakrirao s pokojnikom. Zanimalo nas je njegovo mišljenje o vjerodostojnosti samih Levarovih svjedočanstava i njegovo viđenje implikacija ovog tragičnog slučaja.
...
* Ne čine li ovakve tvrdnje Levarovo duševno zdravlje upitno?
- Upravo sam to htio reći. Obmane čula ove vrste povezuju se, na žalost, s vrlo ozbiljnim poremećajem. Osim navedenog Levar mi je kategorički tvrdio "da mu stalno prijete telefonom i pismeno", "da ga stalno prate", a "noću mu svjetlosnom zrakom kroz ključanicu prosvjetljavaju glavu". U sjećanju su mi ostale Levarove tvrdnje " da ratni zločinci protiv njega plakatiraju po Gospiću", kao i da povremeno osjeća zračne udare" od kojih gubi ravnotežu. Kako Tihomira Oreškovića površno poznajem s nekih sastanaka održanih 1994. g., upitao sam Levara je li on uistinu, osobno, bio očevidac od njega razvikanog navodnog slučaja "davljenja" zarobljenika kojeg je pripisao Oreškoviću. Levar je odgovorio potvrdno, da bi potom izjavio kako mu je dotični zarobljeni Srbin ovaj podatak potvrdio u snu. S pokojnikom se navodno susreo na ulici u Gospiću, rukovao se s njim, prema njegovoj bljedoći i ledenoj ruci zaključio je da je stvarno mrtav, a pokojnik mu je se usput potužio da ga je zadavio Orešković. Levar je osim toga izjavio "da ima problema sa spavanjem", "da sanja ratne zločine" i "da mu se noću vraćaju slike iz rata". Naveo je isto tako "da je stanovite blaže psihičke tegobe imao i prije rata". Potvrdio je da su ga "glasovi više puta bezuspješno nagovarali na samoubojstvo". Tijekom cijelog našeg razgovora pokazivao je znakove jakog duševonog nemira i tjeskobe. Ne predodređujući definitivnu dijagnozu, koja kod pokojnog Levara nikada nije niti bila postavljena, treba jasno naglasiti da su osobe koje pate od pshičkih tegoba ovakvog karaktera i opsega nespojive s eventualnim angažmanom u bilo kakvom istražnom i sudskom postupku. Pritom moram posebno naglasiti da sam pokojnog
Levara, unatoč njegovim psihofizičkim smetnjama, doživio kao natprosječno inteligentnu osobu.

* Ima li u biografiji pokojnog Milana Levara elemenata koji su ga mogli kompromitirati?
- Posebno su me zanimale stvarne okolnosti tragične pogibije njegova dvogodišnjeg djeteta od vatrenog oružja u njihovoj kući, o čemu su svojevremeno pisale novine. Pokojni Levar mi je priopćio "da se dijete ubilo iz pištolja", no čitav je ovaj događaj kod njega navodno bio "pokriven amnezijom zbog šoka". Pritom mi je Levar odbio odgovoriti na pitanje može li prstić djeteta starog dvije godine povući okidač pištolja, jesu li ukućanima poslije ovog navodnog samoubojstva uzete parafinske rukavice i kakvi su bili rezultati istrage. Posebnu sumnju na zataškavanje istine u ovom slučaju kod mene je izazvala Levarova tvrdnja da su mu "taj put progledali kroz prste". Možda bi odogovorno sudsko i medicinsko rasvjetljavanje istinskih okolnosti ove obiteljske tragedije već tada promijenilo tijek nastupajućih događaja i dovelo do pružanja nužne zdravstvene pomoći tom nesretnom čovjeku.

Vesna Kljajić, Hrvatsko Slovo, 29. rujna 2000

...A bivša suradnica Hrvatskoga Slova Vesna Kljajić, novinarka koja je napustila Srbiju 1995. i u proteklih deset godina baveći se "novinarstvom" stekla dvije kuće: jednu u Osijeku i jednu u Zagrebu, poznata po pljuvanju po mrtvome Milanu Levaru, u zadnje se vrijeme neformalno angažirala na strani predsjednika Stjepana Mesića. Zamjerila je Dragutinu Frančiškoviću, poznanstvo s Marinom Tomulićem, za kojeg je izjavila da je bezrazložno išao optuživati predsjednika Mesića, a ovaj da ga je namjeravao pomilovati.

Suradnica Glasa Slavonije i voditeljica na Z1 (pomirila se sa Željkom Malnarom i Tomislavom Karamarkom), donedavno je figurirala kao kurirka premijera Ive Sanadera. Više mi je osoba posvjedočilo da su baš preko Vesne Kljajić ostvarivali osjetljivu neformalnu komunikaciju sa Sanaderom. Jedan mi je svjedok ispričao da je dokumentacija Radovana Smokvine o računima s iseljeničkim novcem u Villachu preko Vesne Kljajić došla u ruke Sanaderu.

Dakle, pitanje je na koji način se Hrvatica "izbjegla" iz Srbije nakon rata transformira od zagovarateljice ratnih zločina, preko suradnice europskoga Sanadera, do braniteljice antifašističkoga Mesića? Moguće je da ... je Vesna Kljajić, tek mnogo snalažljivija novinarka od mene.

Zahvaljujući 45 linesu dolazimo do novih činjenica i dokaza vezanih uz Josipa MANOLIĆA koji nam napokon daju mogućnost postavljanja pravih pitanja a samim time i pronalaženje ispravnih odgovora. Koja je zapravo njegova uloga u desetinama slučaja od «državnog interesa» pa sve do mafijaških ubojstava i ordinarne pljačke?

Slučaj Ana JENDRIŠ JELESIĆ – umirovljena odvjetnica izravno optužuje Stipu MESIĆA i njegovog šogora Žarka PAVLINU pred europskim institucijama za pljačku svoje cjelokupne imovine te kidnapiranja i nelegalnog interniranja, trovanja i pritvaranja.
Zašto Josip MANOLIĆ posredstvom Vesne KLJAJIĆ prijeti prijatelju žrtve Dragi FRANČIŠKOVIĆU?
Da li su nedavni sastanci MANOLIĆ – MESIĆ, MANOLIĆ - BAJIĆ i MANOLIĆ – PERKOVIĆ vezani uz taj slučaj?
Da li su u isto vrijeme dogovarali i novi atentat na mene ovdje u Francuskoj?
Tko je zapravo Vesna KLJAJIĆ koja me je 2003. u ime Ive SANADERA nazvala u Francusku i predstavila se kao prijateljica i tajnica budućeg premjera?
Koji su zajednički interesi nje i Branimira PASECKOG?

Vesna Kljajić


Slučaj Vjeko SLIŠKO – da li je Vjeko SLIŠKO na zadnjem sastanku s Josipom MANOLIĆEM tražio pomoć ili milost?
Tko je MANOLIĆU veza s kriminalnim i obavještajnim podzemljem u Francuskoj? MUSTAČ ili PERKOVIĆ?

Slučaj LEVAR – zašto MANOLIĆ štiti organizatore ubojstva haškog svjedoka?

Slučaj STEPINAC – Boljkovac potvrđuje MANOLIĆEVU odgovornost. Neka nam sada objasni i slučajeve PARAĐIK, BAREŠIĆ, KRALJEVIĆ, NOVAK......

Slučaj PIK-Vrbovec - Koja je uloga MANOLIĆA i MESIĆA u organiziranoj pljački PIK-Vrbovca i njegove predaje za 1 kunu Todorićevom ( ? ) AGROKORU?

Slučaj SALONIT - Koja je uloga MANOLIĆA, MESIĆA i TODORIĆA u aferi SALONIT?

HAŠKI sud - Budući da su tajna i javna svjedočenja pred haškim sudom bivših premijera, predsjednika Sabora i obavještajnih službi, Josipa MANOLIĆA i Stipe MESIĆA, presudna za budućnost Republike Hrvatske, postavlja se pitanje vjerodostojnosti njihovih izkaza. Da li svjedočenja osoba koje su tako duboko ogrezle u kriminal, u politička ubojstva i likvidacije vjerodostojnih haških svjedoka, mogu za haški sud biti vjerodostojna?



U Parizu 20. Veljača 2007.

Marin TOMULIĆ

Iznenadila me vijest da će Puhovski uskoro napustiti mjesto predsjednika HHO-a, a da bi ga mogao naslijediti Danijel Ivin. Vidjet ćemo.

45 lines, 10.02.2007.

Te prilike da je Jurić govorio kako su ubili i djecu, govorio je još da je tu bila i bilježnica jer je mala pisala domaću zadaću s naslovom „što mislite o ratu“.

Broj: K-DO-52/06., strana 10

U ponedjeljak, 19. travnja, Ranko Ostojić, bivši ravnatelj policije, dobio je i službenu potvrdu da su ga djelatnici Protuobavještajne agencije, dok je na njezinu čelu bio Franjo Turek pratili, prisluškivali, snimali i fotografirali bez njegova znanja. Informacija da su protiv njega bile odobrene takozvane mjere nadzora je Ostojiću, korektno i u skladu sa zakonskim obvezama, priopćena u samoj Protuobavještajnoj agenciji. Mjere uhođenja Račanova šefa policije, na prijedlog ravnatelja POA-e Franje Tureka, naložio je sudac Vrhovnog suda Marijan Svedrović, poznat kao bivši branitelj tzv. zločinačke organizacije! S nadzorom ravnatelja policije službeno se započelo 5. ožujka, no nije jasno kako je moguće da se prezentacija o "slučaju novinari - Ostojić - Gotovina", s fotografijama i podacima o poduzetim mjerama, održala 1. ožujka, u ponedjeljak, četiri dana prije nego što su za Ostojića odobrene mjere nadzora?! Znači li to da je šefa policije POA neovlašteno nadzirala i ranije?

Globus, 22. travnja, 2005.

Kada sam pročitao na 45 lines Manolićevu izjavu o Mesićevom svjedočenju u Haagu, u jednom trenutku mi je promaklo da je riječ o 1997-oj. Pomislio sam da je to Manolić rekao ovih dana jer tako mi je on o Mesiću govorio cijelo vrijeme od njihovog razilaska u HND-u. Ponadao sam se da je Manolić postao kritičniji prema predsjedniku države i da više kod Mesića ne pokušava udomiti svoje ljude, tipa Perice Juriča.

Prevario sam se. Ipak je to izjava iz 1997. A sjećam se da mi je Manolić tada govorio za Mesića da je neradnik, da su ga on i Tuđman smijenili s mjesta premijera i poslali u Beograd na mjesto predsjednika Predsjedništva SFRJ. Ali, da ni tamo nije bio ni od kakve koristi, jer je, kako mi je rekao Manolić, stalno izbivaoiz Beograda ganjajući ženske po Slavoniji, pa su ga morali loviti i vraćati natrag jer je Borislav Jović koristio situaciju i umjesto njega primao strana izaslanstva.

No, ipak vjerujem da će se Manolić, kao i uvijek do sada, na koncu, staviti na pobjedničku stranu.

Reragiranje Marina Tomulića za 45 lines

Tomislav Madi Čikago ranjen je četiri puta, a u svom je tijelu imao točno 114 gelera. Još »nosi« 42 gelera! Ima status osamdesetpostotnog invalida. Član HVIDRA-e postao je 1993., ali nije se posebno aktivirao u vodstvu Saveza. Iako je više puta bio teško ranjavan, još je želio biti među borcima. »Vjerovao sam da mogu biti koristan sa svojim ratnim iskustvom. Nažalost, zapovjedni vrh Druge gardijske nije tako mislio: Oni su zaključili da nas više ne trebaju.« U vodstvo Saveza HVIDRA-e ulazi nakon smjene Mladena Jurkovića: za predsjednika je izabran Marinko Lijović, a Tomislav Madi za dopredsjednika.

* Već se javno govori da je vaš prosvjed zapravo skup za rušenje premijera Mateše, odnosno skup podrške ministru Šušku?
- Ponavljam: mi ne rušimo nikoga. A ako su se oni sami već srušili nepoštovanjem dogovorenoga, to je njihov problem.

* Kad kažete da »su se oni sami već srušili«, znači li to da očekujete ostavke?
- Ne, nećemo ostavke. To bi bilo najlakše - pobjeći s dužnosti. Mi želimo da oni odgovaraju za svoje pogreške. Što mi imamo od toga da je Valentić podnio ostavku i sklonio se u vlastiti business? Mi želimo da oni poštuju sve ono što je već potpisano i da trajno riješimo status invalida.

Podrška ministru Šušku

* Niste komentirali spekulacije da će vaš skup zapravo biti skup podrške ministru Šušku? Činjenica je da je predsjednik Lijović više puta isticao dobar odnos ministra Šuška s vodstvom HVIDRA-e.
- Točno je da je ministar Šušak uvijek nastojao izaći u susret invalidima domovinskog rata i zašto to ne bismo isticali. Ministar Šušak zavređuje našu podršku. Da je Vlada dala Ministarstvu obrane dovoljno novca iz proračuna, mogli bi se riješiti svi naši stambeni problemi. Jednostavno, opet dolazimo do razine Vlade.

* Zar ne smatrate da je i Ministarstvo obrane od govorno za vaš status? Ne smeta vam što je pred Ministarstvom obrane parkiran cijeli niz skupih automobila s HV tablicama, dok se, istodobno, ne rješava problem automobila ratnih invalida? Ili, zašto se kupuju i luksuzno opremaju stanovi za časnike i službenike Ministarstva obrane, a ne za vojne invalide?
- Nismo mi slijepi na te probleme. Tražili smo da se uvede proporcionalno rješavanje stambenih problema kako invalidi ne bi čekali dok časnici dobivaju stanove. Nakon istrage vjerojatno će se utvrditi da su i neki djelatnici Ministarstva obrane odgovorni za davanje rješenja lažnim invalidima, i vjerujemo da će oni biti primjereno kažnjeni. Osim toga, mi se ne pIašimo reći da sumnjamo u masu invalida koji su evidentirani medu djelatnicima Vlade, pa i djelatnicima Ministarstva obrane. Po našoj evidenciji, gotovo 90 posto svih djelatnika SlS-a registrirani su kao invalidi. No, nismo mi takvi naivci: većina ih se tako registrirala samo zato da ne bi plaćali porez ovoj državi. Zbog tog razloga pojavili su toliki invalidi i u službama Vlade. To je zastrašujuće: visoki državni službenici obmanjuju tu istu državu i ne žele plaćati porez! Mi imamo hrabrosti upozoriti i na njih. Varaju se ako misle da ih se plašimo. No, istina je da ministra Šuška smatramo poštenim političarom i vjerujemo da će imati snage riješiti sve te probleme u svom Ministarstvu.

Razgovarala Đurđica Klancir, Globus, 13. rujna 1996.

Na poseban upit punomoćnika tužitelja da li je svjedoku poznato da bi tužitelj pisao o ubojstvu Milana Levara svjedok odgovara da mu je poznato da je tužitelj obrađivao tu tematiku.

Punomoćnik tužitelja (Luka Šušak) postavlja upit svjedoku da li je svjedoku poznato da bi tužitelj nudio razgovor Mladenu Bajiću i njegovom zamjeniku Draganu Novoselu vezano uz slučaj ubojstva Levara u Gospiću, a koji upit tužitelj cijeni da je od značaja za predmet spora jer se prezentacija Franje Tureka odnosila na tužiteljevo pisanje o ubojstvu Milana Levara.

Ovom pitanju se punomoćnik tužene (Mladen Crnjaković) protivi.

Sud (Tanja Hučera) dozvoljava svjedoku odgovor na to pitanje.

Svjedok (Josip Manolić) odgovara to mi nije poznato.

Dozvoljava se svjedoku da sjedne obzirom na trajanje ročišta i dob svjedoka...

Josip Manolić na svjedočenju u procesu Peratović vs. SOA

- Josip Manolić upravo je u intervjuu Globusu potvrdio da postoji video-zapis sa zločinima u Gospiću, ali je rekao da je postao dostupan i stranim obavještajnim službama. Manolić time kao da krivnju za to prebacuje na mene. Strane obavještajne službe mogle su dokaze o zločinima u Gospiću dobiti od njega, a ne od mene. Uostalom ja javno o svemu ovome svjedočim već godinama, a nedajem kao neki bivši obavještajci iskaze haškim istražiteljima u Grazu ili Parizu, ogorčen je Levar.

Željko Peratović, Globus, 30. 04. 1999.

Mislim da se svjedočenju Stipe Mesića pred istražiteljima Haškog suda daje preveliki publicitet u našoj javnosti, odnosno da to svjedočenje uopće ne zaslužuje ovakvu medijsku pozornost kojoj je izloženo. Naime Stipe Mesić nije rekao ništa već nije govorio. On je, praktički, ponovio ono što već dvije-tri godine javno govori u svojim istupima na raznim tribinama, u medijima i političkim raspravama o hrvatskoj, odnosno Tuđmanovoj, politici prema BiH. Mesićevo je svjedočenje za kazneni proces pred Haškim sudom naprosto neupotrebljivo. S pravnog stajališta, ono nema onu vrijednost kakva je nužna na Haaškom sudu. Mesić, npr., spominje da su se Milošević i Tuđman susreli 48 puta, što za Haški sud, kao i za bilo koji drugi, ne znači ništa. Političko razilaženje Mesića i Tuđmana oko stvari koje se spominju u svjedočenju samo po sebi ne može biti razlogom za krivično gonjenje.

Motiv i moralni aspekt

- Mesić o mnogim stvarima o kojima govori nezna dovoljno, premda se, nakon čitanja njegova svjedočenja, može steći dojam da zna: i s toga se stajališta smanjuje vrijednost njegova iskaza. Mnogo je više ljudi bilo konkretnije povezano sa stvarima o kojima govori Mesić nego on sam, tako da bi njihovi eventualni iskazi bili relevantni za Haag, ali ne i ovaj Mesićev.

No, postavlja se pitanje Mesićevih motiva da upravo u ovom trenutku izađe sa svjedočenjem, kao i moralni aspekt toga čina. Mislim da je motiv doista nečastan, moralno upitan. Činjenica jest da hrvatska politika nije dovoljno kooperativna prema Haškom sudu, premda postoje zakonske i političke odluke o suradnji s njime. Vjerojatno je Mesićeva prosudba bila da netko iz hrvatske politike mora postati kooperativniji s Haškim sudom kako bi dobio određene poene u inozemnim krugovima koji su nezadovoljni hrvatskim odnosom prema tome sudu.

Istražitelji Haškog suda skupljaju svaku zanimljiviju informaciju, što je normalno, ali začuđuje da se netko sam javi da svjedoči protiv svoje zemlje. Mislim da to nije moralno sa stajališta bilo kojega političara u Hrvatskoj, koliko god bio u zavadi, ili se ne slagao, s predsjednikom Tuđmanom.

Tajne službe nisu spavale

Ja sam se svojedobno razišao s Tuđmanom baš na pitanju politike prema BiH pa, unatoč kontaktima koje su istražitelji Haškoga suda pokušali uspostaviti sa mnom, o tim problemima nisam želio ništa govoriti. Sve ono što bih ja sad mogao reći već sam govorio i u svojim javnim istupima.

Budite sigurni da najveće obavještajne službe nisu spavale i da one imaju više podataka nego sam Mesić. Najmanje su tri velike tajne službe pratile događaje na ovim prostorima u tijeku rata i imaju važnije i upotrebljivije informacije nego što im može dati Mesić ili koji drugi hrvatski političar.
Pokušaja kontakta, dakle, bilo je, ali to ne dolazi u obzir u ovom trenutku. Pogotovo zato što se još ne znaju prave političke i pravne funkcije Haškoga suda. Sad se preko toga suda vrši politički pritisak na Hrvatsku koji, zapravo, nema veze s ratom i ratnim zločinima.
Mislim da je cijela stvar u tome da se Tuđman politički diskreditira, a ne da mu se, eventualno, sudi.

Josip Manolić, Globus, 16. svibnja 1997.

Na tajnom sastanku u Tuđmanovoj vili bio je i Josip Manolić!

Josip Manolić, bivši šef svih hrvatskih tajnih službi, posjetio je nedavno predsjednika Republike dr. Tuđmana u njegovoj privatnoj kući, u Nazorovoj 57. Josip Manolić se, 1. listopada oko 16 sati, dovezao zelenim golfom u Nazorovu i parkirao pred Tuđmanovom kućom.
''Globusovi'' novinari vidjeli su ga kako žuri uz stubište, sa smeđom kožnom torbom pod rukom. Istodobno, u dvorištu vile u Nazorovoj bilo je parkirano još nekoliko osobnih automobila, što znači da je u tijeku bio neki sastanak. Zbog pojačanog osiguranja, Josipa Manolića nismo uspjeli snimiti na predsjednikovu kućnom pragu!

Globus, Terminator, 09. listopada 1998.

Svjedok iskazuje da on osobno ne prati Vjesnik te da ne može odgovori ti da bi primijetio da nedostaju u Vjesniku tekstovi tužitelja , a vezano uz intervjue koje je sam svjedok dao tužitelju.

Posl.broj : VII- Pn-6608 -05., Zapisnik od 12.2.2007. o održanoj glavnoj raspravi kod Općinskog suda u Zagrebu, sutkinja Tanja Hučera

Policija ne zna je li Sulić u Hrvatskoj

Sulić je prošlog tjedna nepravomoćno osuđen na sedam godina zatvora

ZAGREB - Zagrebačka policija izdala je u srijedu na zahtjev Županijskog suda u Zagrebu tjeralicu za Leonom Sulićem (58), bivšim direktorom »Croatia busa« koji je prošlog tjedna nepravomoćno osuđen na sedam godina zatvora. Sulić je proglašen krivim nakon višegodišnjeg postupka zbog četiri međusobno povezana djela zlouporabe položaja i ovlasti, točnije zbog malverzacija u »Croatia busu« vrijednih 15.5 milijuna kuna. Sulić, koji se nije pojavio na izricanju presude, navodno je neposredno prije otišao u Lourdes.

Sulićev odvjetnik Dragutin Kasapović rekao je da ne zna gdje je njegov klijent i nije mogao komentirati medijska nagađanja da je Sulić otišao na hodočašće u Lourdes.
Načelnik ureda načelnika PU zagrebačke Krunoslav Borovec izjavio je da policija provjerava sve informacije i dodao: »Kada budemo imali čvrste indicije da bjegunac nije u Hrvatskoj od suda ćemo zatražiti nalog za raspisivanjem međunarodne tjeralice«.

Osim nagađanja da je Sulić na hodočašću, pojavila se i priča da je otputovao bratu u SAD, a govorka se i da već dulje vrijeme uživa zaštitu »blagonaklonih« poznanika u hrvatskom političkom vrhu. Sulićeva sestra je bivša HDZ-ova zastupnica u Saboru, Gordana Turić, čiji je suprug (Sulićev šogor), dr. Marko Turić aktualni zastupnik (HDZ-a).

Sam Leon Sulić je, kako smo čuli, odlukom pokojnog predsjednika Franje Tuđmana još 1992. godine izbačen iz HDZ-a, međutim kako smo čuli od očevidaca, on je bio aktivni sudionik VII sabora te stranke na kojemu je za predsjednika izabran aktualni premijer Ivo Sanader. Sulić je, po navodima iz istih izvora sudjelovao i u predsjedničkoj kampanji potpredsjednice Vlade i HDZ-a Jadranke Kosor.

Maja Ibrišimović, Vjesnik, Petak, 8. srpnja 2005.

Re: Bez heroja ne bi bilo Hrvatske - vjecna im hvala i slava

I mene muči što se sustavno ne bavimo otkrivanjem najboljih u obrani i sto se na njima ne napajaju buduci heroji.

Evo o jednom, koga sam upoznao prije 7 dana, kad smo se okupili kod Domagoja Margetica. "Slucajno" sam sjeo pored starijeg od mene (uvijek me takvi privlace, jer su akumulacija Bozjih iskustava, zive knjige iz kojih se najbolje uci) a ime mu je Srecko Cvitanovic...

Ja sam ocajan 1991 podno Biokova, dok su se drugi kupali i uzivali u moru, trazio takve kao on, a on je 5 km dalje na Bracu stvarao mrezu i pokrivao kompletno juzno bojiste...

Ukratko 18.9. na sastanku, koji smo počeli u podne, rekao mi je da je krenuo u rat. Malo iza toga i ja sam usao u njegovu udrugu Nikola Subic Zrinski i isto odlucio. Kako cemo taj rat voditi on zna za sebe, ja za sebe, a duboko se nadam da cemo uz Bozju pomoc ove jeseni prodrmati sve izdajice i da ce sve vise nasih ljudi shvatiti tko su, sto su te da je bilo dosta tiranije nad nama od Bljeska i Oluje i da ce munje i gromovi sa neba hrvatskih mucenika i iz srca i umova nas zivih eliminirati sve sto ugrozava stvaranje SVETE HRVATSKE.

U tim pripremama za ovaj sveti rat dosta sam puta bio u krizi i tekstovi koje ste Vi gosp Tomislave Kralj slali, su mi davali snage da ustrajem.

Kad sam 18.9. prije 7 dana upoznao zivotni put Srecka Cvitanovica moje je srce zaigralo, a nadam se da ce i kod svih koji vapiju za slobodom Lijepe nase. On je kroz rat ocuvao stotinjak suboraca, a sto cemo, kako, kada, gdje ciniti znat ce se uskoro.

Ja ga molim da to bude 27.9. za dva dana, ali mu prepustam da procjeni vrijeme i mjesto, a ja se duboko nadam da je nas 100-200 dovoljno moralno, intelektualno i socijalno jako da ce vodeci ljudi u vlasti morati poceti slusati nas ili ODSTUPATI S VLASTI.

Nesto sam pisao pred izbore u tom duhu 15.5. na ovom forumu, a nisam znao da postoji covjek kao sto je Srecko.

Kakva je njegova strategija i njegovih suradnika nije na meni sada pisati, a za mene je dovoljno jasna, da sam se pridruzio.

Ante Lauc, AMAC forum/45 lines, 9/25/05

Sud će službenim putem od Vlade Republike Hrvatske zatražiti od iste , na prijedlog punomoćnika tužitelja, da od nadležnih državnih tijela Republike Hrvatske zatraži oslobođenje Vesne Škare Ožbolt od obveza čuvanja tajne vezano uz sadržaj prezentacije Franje Tureka kojoj prezentaciji je ova svjedokinja bila nazočna kao jedinoj prezentaciji kojoj je nazočila u svojstvu tadašnjeg Ministra pravosuđa Republike Hrvatske, a što je prezentacija iz ožujka 2004. godine., a za potrebe dopunskog svjedočenja i iskazivanja svjedokinje Vesne Škare Ožbolt na okolnosti sadržaja prezentacije Franje Tureka, a vezano uz predmet ovog spora imajući u vidu navode tužitelja iznesene u tužbi i dosadašnjem tijeku postupka da se dio predmetne prezentacije odnosio na tužitelja kao novinara kao i na druge novinare.

Po stizanju odgovora Vlade RH odluka suda uslijedit će pismeno kao i o dokaznim
prijedlozima stranaka.


Posl.broj : VII- Pn-6608 -05., Zapisnik od 12.2.2007. o održanoj glavnoj raspravi kod Općinskog suda u Zagrebu, sutkinja Tanja Hučera

Današnje priopćenje nevladinih udruga povodom negativnih nalaza o zakonitosti sigurnosnih provjera nad kandidatima za Vladin Savjet za civilno društvo sam pročitao s velikim guštom.

...
Predstavnici Centra za mirovne studije, GONG-a i Zelene akcije smatraju da je uz smijenjenu predstojnicu Vladina Ureda za udruge Jadranku Cigelj, koja je naložila sigurnosne provjere članova Savjeta, jednako odgovorna i Sigurnosno-obavještajna agencija (SOA) koja je nalog prihvatila i provela, kršeći zakon i nevažeću uredbu.

Predsjednica GONG-a Suzana Jašić ustvrdila je da državni vrh prikriva istinu i odgovornost za kršenje zakona i ljudskih prava. Iako su nakon izbijanja afere predstavnici Vlade tvrdili da je prekršen zakon, na kraju su svi složili da nije bilo kršenja zakona kako bi zaštitili sebe jer oni dijele odgovornost, dodala je.

Udruge su najavile podnošenje još nekoliko predstavki Vijeću za građanski nadzor sigurnosno-obavještajnih agencija te da će jedna od civilnih aktivistkinja nad kojom je obavljena sigurnosna provjera, Sandra Benčić podnijeti tužbu Europskom sudu za ljudska prava.

Hina, Jutarnji list.hr 07.02.2007

Na konferenciji će, između ostalih, govoriti i Stjepan Mesić, Predsjednik Republike Hrvatske, Fausto Pocar, Predsjednik Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju, Carla del Ponte, Glavna tužiteljica Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju, Hans Holthuis, Tajnik Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju, te Mladen Bajić, Glavni državni odvjetnik Republike Hrvatske.

Evo, vidite, i državne institucije štite V. Janjik. Ugovor o zakupu prostora s nama je na deset godina sklopila lani u srpnju temeljem krivotvorenih dokumenata o vlasništvu. Tada ih nismo provjeravali jer se predstavila kao glasnogovornica predsjednika Mesića optužuje Zdeslav Šolta, voditelj poslovanja u Princess clubu. V. Janjik je pak rekla kako ne može davati izjave zbog svoje sigurnosti, ali i istrage koja traje.

IVA PULJIĆ-ŠEGO, Večernji list, 7. veljače 2007.

Međutim, čini se da materijal koji se bavi privatnim životom Milanke Opačić nije rezultat obrade tajne službe, već anonimna prijava. Netko od bivših obavještajaca, sada u takozvanom „obavještajnom podzemlju“, nakitio je kopiju anonimne prijave pečatima i zaglavljem tajne službe, tako falsificirao službeni dokument i stvorio aferu, pretpostavlja u izjavi za naš radio slobodni novinar, bloger i ekspert za takve stvari Željko Peratović:

„Netko tko je bio u POA-i zna kako ti dokumenti izgledaju i vrlo lako to može falsificirati i poturiti. To su sve metode specijalnog rata kojima se koriste naše tajne službe, umjesto da se bave prikupljanjem informacija o teroristima ili o organiziranom kriminalu. Oni su se takvim metodama služili i prije, legalno, plasirajući ih u medije. Pa nije ni čudo da neki koji su to prije radili, a koje sad zovemo, ‘obajveštajno podzemlje‘, to nastavljaju raditi i sada, izvan sustava.“...

Enis Zebić, slobodnaevropa.org, 06. februar/veljača 2007

POJAVIO SE I SEDMI NOVINAR KOJEGA JE PROTUOBAVJEŠTAJNA AGENCIJA PRATILA I PRISLUŠKIVALA

HDZ posjedovao materijale POA-e još u prosincu 2003?

(on english on Peratovic Net: HDZ had materials of POA)

»Imamo snimku tvojih razgovora s ravnateljem policije Rankom Ostojićem«, priprijetio je Dušanu Miljušu, novinaru »Večernjeg lista« u prosincu 2003. glasnogovornik HDZ-a Ratko Maček

ZAGREB – »Imamo snimku tvojih razgovora s ravnateljem policije Rankom Ostojićem, a ti pozdravi Zinku Bardić i novinarku Jutarnjeg lista Ivanku Tomu, jer svi ste vi dio iste grupe« – to je u prosincu 2003., u razdoblju između izbora i preuzimanja vlasti, novinaru Večernjeg lista Dušanu Miljušu kazao ondašnji glasnogovornik HDZ-a Ratko Maček, koji danas radi i kao glasnogovornik Vlade Ive Sanadera.
Izjavio je to jučer našem listu sam Dušan Miljuš, objašnjavajući o čemu je točno bila riječ: »Bilo je to u prosincu 2003., nedugo poslije izbora na kojima je pobijedio HDZ. U kuloarima se spominjalo da je Branko Vukelić kandidat za ministra policije, pa su mediji istraživali njegovu biografiju. I ja sam želio provjeriti neke podatke, pa sam nazvao glasnogovornika HDZ-a Ratka Mačeka. Kad sam mu postavio pitanje, uzvratio je oštro, zaprijetivši mi navodnom snimkom moga razgovora s ravnateljem policije Rankom Ostojićem. Još je dodao da pozdravim tadašnju glasnogovornicu policije Zinku Bardić i novinarku Jutarnjeg lista Ivanku Tomu, jer da smo svi mi dio nekakve iste grupe«, prepričao nam je Miljuš, dugododišnji ugledni novinar-istraživač crne kronike Večernjeg lista i predsjednik Zbora sudskih izvjestitelja Hrvatskoga novinarskog društva...

Boris Pavelić, Novi list, 16.02.2005

Krugovi bliski Željku Bagiću, kasnijem Predsjednikovom savjetniku za nacionalnu sigurnost tvrde da je Karamarko u HIS-u, pored Saše Perkovića na mjestu pomoćnika, na mjestu zamjenika ravnatelja htio vidjeti Miru Lacu, ratnog pomoćnika Mirka Norca u Gospiću. Obzirom na aktualne događaje: ubojstvo Milana Levara i uhićenja "gospićke skupine" najbliži krug oko predsjednika Mesića u koji se može uvrstiti i Antu Karića, predsjednikovog kuma, uticao je da do tog zaposlenja ne dođe.

No, neke osobe iz kruga Norac - Orešković kasnije su se hvalile da je upravo Karamarko intervenirao da se oni ne moraju odazvati pozivu policije da daju iskaz na okolnosti ubojstva Milana Levara.

Tomislav Karamarko kao predstojnik UNS-a javno se opirao zahtjevima dijela nezavisnih novinara koji su bili žrtve prisluškivanja od strane SZUP-a, da iz službe otpusti Smiljana Reljića, koji je potpisivao rješenja o prisluškivanju.

Veze Karamarka s osobama bliskim Mirku Norcu i Tihomiru Oreškoviću te sa Smiljanom Reljićem, koji je kasnije svjedočio protiv Norca i Oreškovića u Rijeci, nedokučive su.

Čudno je i Karamarkovo zalaganje kod predsjednika HHO-a Žarka Puhovskog da se on i Zvonimir Trusić , dugogodišnji javni zagovaratelj lika i djela Ante Pavelića, koji je osnovao udrugu istoimenu onoj Žarka Puhovskog, dogovore oko pravnog statusa svojih udruga.

Kada je zbog pritisaka Željka Bagića morao napustiti UNS Tomislav Karamarko je dao intervju novinaru "Slobodne Dalmacije" Josipu Joviću izjavivši da je "optužnicu protiv generala Gotovine trebalo odbaciti jer ona na optuženičku klupu stavija cijeli Domovinski rat".

Mogu li do sada poznate kontroverze koje prate njegovu karijeru onemogućiti Karamarka da postane šef svim hrvatskim špijunima?

Željko Peratović, Vjesnik, 28. kolovoza 2004.

Neodgovornost umjesto politike

SDP odbija i zucnuti o poslijeračanovskoj budućnosti, ali zato Milanka Opačić bučno jadikuje da je progone tajne službe. Njezinu graju, u napadu neke falše solidarnosti – navodno feminističke a zapravo politikantski oportunističke – svesrdno potpomažu Đurđa Adlešić i Vesna Škare-Ožbolt...

Boris Pavelić, Novi list, 5.2.2007.

...
Vidim da ste citirali jedan dio iz knjige Ivice Đikića o predsjedniku Stipi Mesiću. U istoj knjizi imate jedan zanimljiv dio (stranice 169-170) o ponudi Stipi Mesiću da cinka Savku i Miku. To je Stipi ponudio Marko Bezer, osoba za koju ste više puta pisali da je pronađen mrtav 1991. na smetištu Jakuševac. Istraživali ste i motiv ubojstva, pa ste u vezu dovodili Vladimira Šeksa koji je mogao kriviti Bezera za progonjanje osječke Udbe. Za Josipa Perkovića ste napisali da je Bezeru u Osijeku bio podređen te da je izvijestio Josipa Boljkovca, ministra policije u vrijeme ubojstva, o naručitelju. Pročitajte navedeni dio iz knjige, pa razmislite tko još mogao imati motiv, ili ako ništa drugo barem ga zanimati pozadina ubojstva kako bi spriječio da ga njemu pripišu. Ne bi bilo zgorega o Bezerovu ubojstvu porazgovarati i s Josipom Manolićem, ali i sa Slobodanom Budakom. Budak je prijateljevao s Mesićem u vrijeme njegova sudskog progona, a poznavao je i Bezera. Sa štovanjem, ....

Godine 1972. protiv Mesića je pokrenuta istraga po članku 118. tadašnjeg Kaznenog zakona, što hoće reći da je osumnjičen za »neprijateljsko djelo propagande«. Neposredno nakon otvaranja istrage u posjetu su mu došli Mirko Bošković Puškin i Marko Bezer, istaknuti partizanski borci i komunistički moćnici u Slavoniji, te su mu obećali pomoć u pronalaženju posla u Zagrebu, ali su mu rekli da prethodno mora pomoći sam sebi.

»Ti si, Stipe, bio mlađi od Savke, Mike, Šibla...«, počeo je Bezer, »ti si njima bio impresioniran, što nije ni čudno, jer su oni bili u Zagrebu i bili su karizmatični. To je sve ljudski. Ti bi sad trebao napisati jednu izjavu da si se tu i tamo sastajao s njima i da su te oni nagovarali da formiraš ogranke Matice hrvatske po Slavoniji, a da si ti računao da je to službena politika. Trebao bi, zapravo, napisati da ti nisi imao ništa s tim, osim što si provodio ono što su oni od tebe tražili.«

»Ima tu jedan problem«, kazao im je Mesić. »Prvo, želio sam tu politiku. Drugo, znao sam što se događa. I treće, nitko od njih nije na mene vršio nikakav pritisak.«

»Čuj, Stipe, ti moraš voditi računa o ženi i djeci, oni su u Zagrebu, ti si u Orahovici i bez posla si... Sve će biti završeno ako potpišeš jednu takvu izjavu i još ćemo ti pomoći da nađeš posao u Zagrebu.«

»Možemo li se ovako dogovoriti: nemojte mi ništa pomagati, molim vas! Ja ću sebi nekako naći posao u Zagrebu. Dakle, nemojte mi pomagati, ali molim vas, nemojte mi ni lijepiti nešto što nisam učinio.«

»Tebi se, nažalost, ne može pomoći, jer sam to ne želiš. Stvari će sad krenuti onako kako moraju krenuti.«

Zatim su napustili Mesićev orahovički dom, a stvari su uskoro zaista krenule onako kako su morale krenuti.

Stipe Mesić pridružio se obitelji u stanu u Ožegovićevoj ulici, te mu je jednog dana u jesen 1972. došao poziv istražnog suca za saslušanje zbog kaznenog djela neprijateljske propagande.

»Bio sam jako ljut kad sam dobio taj poziv, jer sam se morao baviti najelementarnijim egzistencijalnim pitanjima - naime, kako prehraniti familiju - a za vratom mi se odjednom našao taj sudski proces. Otvorio sam poziv istražnog suca i pritom sam nešto žestoko opsovao u sebi, a moj pas - jedan kratkodlaki seter - koji je stajao pored mene u tom je momentu pao kao pokošen. Nazvao sam doktora koji mi je poklonio tog psa kad je bio mali, a s njim je došao i veterinar koji mi je rekao da je pas, jednostavno, doživio šok. Taj događaj nikad neću zaboraviti.«

Istraga je trajala do kraja 1972. i jedan dio 1973. godine, a Mesiću su se na dušu stavljali, uglavnom, nacionalistički ispadi prilikom osnivanja ogranaka Matice hrvatske u pojedinim slavonskim mjestima...

Ivica Đikić, Domovinski obrat - politička biografija Stipe Mesića, str. 169, 170

U galeriji likova što su u proteklih pet godina boravili u Mesićevu okruženju i koji su nakon određenog vremena - zbog većih ili manjih gafova ili, pak, zbog razilaženja sa šefom - odstranjeni s Pantovčaka, vidimo lica Vjere Šuman nekoć glasnogovornice u Uredu predsjednika, Damira Vargeka, bivšeg predstojnika Ureda, Zdravka Jelenovića, nekoć savjetnika za kulturu, Stjepana Zdunića, savjetnika za ekonomiju, Tomislava Jakića, nekadašnjeg savjetnika za vanjsku politiku, Branka Zebića, tajnika kabineta, pa Tomislava Karamarka, bivšeg savjetnika za nacionalnu sigurnost i predstojnika Ureda za nacionalnu sigurnost (UNS)...

Željko Bagić posljednji je u nizu onih što su otišli iz Mesićeva savjetničkoga tima i zacijelo je čovjek koji je načinio najviše štete tokom svog boravka na Pantovčaku, s tim da predsjedniku Republike nije ni u primisli da progovori o štetočinskom djelovanju svog nekadašnjeg tjelohranitelja i savjetnika. Na pitanje zašto se lišio Bagićevih usluga ako je ovaj tako revno i savjesno obavljao svoj posao, Mesić odgovara da se Bagić odlučio tako postaviti, jer je smatrao da ne bi bilo pošteno da pravi poteškoće svom donedavnom šefu zbog zabrane ulaska u EU. »Ostali smo u dobrim odnosima i ponudio sam se da mu eventualno pomognem oko zaposlenja, ali on je to odbio.« Ovakvo zborenje o bivšim suradnicima ustaljeni je predsjednikov običaj: on nikoga s Pantovčaka nije ispratio pogrdama i pokudama, a razlog tome mogao bi se možda pronaći u njegovoj bojazni od količine tajni koje su ti ljudi u svojim glavama odnijeli iz Ureda predsjednika.

Jedan Mesićev vrlo blizak prijatelj kaže da je u slučaju Željka Bagića to osnovni motiv za predsjednikove lijepe riječi o nekadašnjem savjetniku.

»Bagić bi mogao svašta znati, a predsjednikov je interes da to što eventualno zna zadrži za sebe, barem prije novih izbora. Mesiću se Bagić 'dogodio' zahvaljujući osobama iz predsjednikova najužeg obiteljskoga kruga i tako je stekao njegovo povjerenje, premda sam ga ja u nekoliko navrata upozoravao da bude oprezan prema njemu i da ga se čuva. Moje je riječi uzeo u obzir tek kad je bilo kasno.«

Premda je, dakle, pažljivo birao riječi govoreći o Bagićevu odlasku s Pantovčaka, Mesić je jednim svojim činom iz ljeta 2004. bivšem savjetniku za nacionalnu sigurnost poslao poruku koja je ovoga morala zaboljeti više od bilo kakvih riječi: paralelno s micanjem Bagića, predsjednik Republike odlučio je donekle rehabilitirati Tomislava Karamarka s kojim se definitivno bio rastao u rano proljeće 2002. godine. Stipe Mesić i glavni čovjek njegove predizborne kampanje počeli su se razilaziti nekoliko mjeseci nakon što se »građanin-predsjednik« ustoličio na Pantovčaku, preciznije, udaljavanje se - prema Karamarkovu tumačenju - počelo događati kad je u Mesićevo blisko suradničko okruženje došao Željko Bagić. Karamarko je sjedio u centrali UNS-a u Jurjevskoj ulici, dok je Bagić svakodnevno bio u kontaktu s Mesićem i uvjeravao ga da - nije osobito važno kako će zakonski biti uređeno upravljanje obavještajnim službama, budući da je on, Bagić, prijatelj s Franjom Turekom, tadašnjim ravnateljem Protuobavještajne agencije, pa će najmoćnija tajna služba biti pod utjecajem Ureda predsjednika i sve će informacije pravovremeno pritjecati na Pantovčak.

»Ja, međutim, ni s kim nisam htio biti dobar, nego sam htio da sustav bude dobar i da stvari funkcioniraju u skladu sa zakonom«, reći će Karamarko i dodati: »Mene nije zanimalo tko je šef neke tajne službe i jesam li ja s njim prijatelj ili neprijatelj: zanimalo me je da taj netko radi svoj posao i da se drži važećih zakona. Tu sam vidio da predsjednik Republike nije sasvim na mojoj strani i da su na Pantovčaku zapuhali neki drugi vjetrovi. Vidio sam, također, da su Bagić i Turek pokrenuli veliku akciju mog micanja iz Mesićeva okruženja, jer sam im valjda smetao na putu postizanja svemoći u obavještajnom sektoru«.

Sukob se žestoko rasplamsao u jesen 2001. godine, kad je Ured za nacionalnu sigurnost - tijelo koje je bilo zaduženo za nadzor zakonitosti rada špijunskih službi - pokušao obaviti redovitu kontrolu provođenja tzv. tajnih mjera u POA-inu Centru Zagreb. Franjo Turek, međutim, nije dopustio djelatnicima UNS-a da provjere koga je sve rečena tajna služba tajno pratila i prisluškivala tokom 2001. godine, a Turekov je potez - na vlastito kasnije kajanje - podržao i tadašnji ministar unutarnjih poslova, SDP-ovac, Šime Lučin. Karamarko je tada pobjesnio: nazivao je Lučina i Tureka i pozivao se na zakon koji je bio na njegovoj strani, ali spomenuti državni službenici nisu ni htjeli čuti za zakon i slične trice.

»Jednostavno, rekli su da ne možemo obaviti nadzor i to je bilo sve«, govori Karamarko koji je zatim nazvao predsjednika Mesića i zatražio od ovoga da stane na njegovu stranu u sporu s Lučinom i Turekom, s tim da je iza Tureka sasvim sigurno stajao i Željko Bagić. Mesić ga, međutim, nije podržao: odlučio se držati neutralno i ne davati glasa od sebe, a to je praktično značilo da je dao za pravo Tureku. Predstojniku UNS-a tada je postalo jasno da je vrijeme za odlazak iz državnoga aparata, pogotovo stoga što je novi Zakon o sigurnosnim službama predvidao da se UNS ima ukinuti 1. travnja 2002.

A upravo je postupak formalnog gašenja UNS-a bio razlogom definitivnog razlaza Mesića i Karamarka, razlaza nakon kojega su u dvije godine samo jedanput telefonski razgovarali. Novi zakon, naime, nije predvidio što se treba učiniti s arhivom UNS-a, pa je Karamarko - prethodno o tome obavijestivši tadašnju predsjednicu saborskog Odbora za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost Đurđu Adlešić -dokumentaciju odlučio povjeriti Državnom arhivu.

»Tada se, posljednjih dana ožujka 2002., počelo događati nešto nevjerojatno«, priča Karamarko, »jer su Bagić i Turek pustili informaciju da iz sjedišta UNS-a suklja dim i da mi spaljujemo dokumente. Agenti POA-e i policija dignuti su na noge, neprestano su dežurali u Jurjevskoj i zapravo je sve bilo spremno za moje hapšenje. Samo zato što sam poštivao zakon i što je to nekome jako smetalo.«

Željko Bagić tada je u televizijskom Dnevniku izjavio da bi se Karamarkom trebalo pozabaviti Državno odvjetništvo, e kako bi odgovorio što je uradio s UNS-ovom arhivom. Tomislav Karamarko tada je opet nazvao predsjednika Mesića i pitao ga stoji li iza riječi svog savjetnika za nacionalnu sigurnost i misli li da bi njega, Karamarka, trebalo uhapsiti zato što se drži zakona koji je još uvijek na snazi. Predsjednik mu je odgovorio da ne zna što je Bagić izjavio, da će se raspitati o čemu se radi i da se mogu čuti kad se informira o slučaju.

»Tada sam obustavio kontakte s Mesićem, jer sam smatrao da me je izdao, a i danas mislim da je morao stati na moju stranu. Jednostavno, bio sam u pravu i predsjednik je morao racionalno postupiti. Ne znam zašto to nije učinio, a ne znam, doduše, ni što su mu sve o meni napričali Bagić i Turek. Vjerojatno su mu punili glavu time da sam desničar i sličnim glupostima«, veli Karamarko koji je nekoliko mjeseci kasnije nazvao Mesića i zamolio ga da kaže svojim obavještajnim uzdanicama da prestanu širiti neistine o njegovoj, tek pokrenutoj privatnoj firmi i tako mu uništavati posao i egzistenciju.

»Rekao sam mu da te svoje cuceke makne od mene i moram priznati da je to i napravio«, kaže on i domeće da se potom s Mesićem nije čuo sve do lipnja 2004., kad je u Globusu objavljen predsjednikov intervju u kojemu je ovaj priznao da je »Karamarko bio u pravu«. »Puno mi je značila ta njegova izjava i nakon toga smo se sastali i prvi put normalno popričali poslije dvije godine. Nismo tada razgovarali ni o izborima, ni o politici, ni o bilo čemu sličnom. Htio sam da izgladimo ljudski odnos i da među nama ne ostane neka nerazjašnjena priča, jer Stipu Mesića prije svega cijenim kao čovjeka, a imamo i dosta zajedničkih uspomena do kojih mi je stalo. Nisam htio da jedno prijateljstvo koje traje više od deset godina tek tako ode u vjetar. I mislim da smo uspjeli spasiti to prijateljstvo, unatoč naporima Tureka, Bagića i sličnih da se to ne dogodi. Ali i dalje mislim da me je 2001. i 2002. trebao podržati i da Bagiću i Tureku nije smio dopustiti da mu se toliko približe i da toliko utječu na njega.«

No, Mesić - za razliku od mnogih kojima je posao da prate i analiziraju njegov rad - ne smatra da je griješio u izboru suradnika.

»Birao sam ljude za određene zadatke i u Uredu predsjednika ostali su oni koji su se potvrdili. Oni koji su se potvrdili na jednom dijelu zadatka, otišli su kad je taj zadatak izvršen i sad se bave nekim drugim poslovima. Nikome ovdje nije bila zagarantirana trajna funkcija. Kao što se mijenjaju okolnosti, tako se mijenja i ekipa koja odgovara zadacima koje treba obaviti. Osim toga, svatko tko je radio sa mnom dobro zna koja je moja deviza u radu sa suradnicima: svatko je sam svoj kadrovik.«

I ne samo da Mesić misli kako nije napravio nijednu pogrešku u izboru suradnika i savjetnika, nego je, štoviše, uvjeren da općenito nije napravio nijednu pogrešku.

»Nisam napravio nijedan pogrešan potez otkad sam došao na mjesto predsjednika Republike. Mislim da je sve što sam poduzimao bilo u skladu s očekivanjima i s mojim principijelnim stavovima. To je zaista bio mandat bez ijedne pogreške.«

Globus prvi put objavljuje skandalozne dijelove povjerljivoga izviješća ekipe Glavnog inspektorata Hrvatske vojske, načinjenoga od 28. do 30. siječnja 1992., o počiniteljima kobnog miniranja u Karlovcu, iz redova Vojne policije, u kojem je poginulo i jedno dijete, te o alarmantnom stanju HV-a na području toga grada na počecima Domovinskog rata...


Teške optužbe na račun Vojne policije u Karlovcu: od 1991. do 1996. srušeno je 200 stambenih objekata, čak i u vlasništvu lokalnih dužnosnika HDZ-a!

Željko Peratović, Globus, 19. ožujka 1999.

Ivan Grbavac Cobra, prvi zapovjednik Bataljuna Vojne policije pri Glavnome stožeru Hrvatske vojske, u intervjuu "Globusu" kom entira poznatu aferu u povodu otkrića o lažnom bombardiranju Šibenika, nepravilnostima u radu SIS-a, o agentima ubačenim u MORH koji su na stojali što više kriminalizirati Domovinski rat i kaže:

General Janko Bobetko skinuo je za šibenski slučaj odgovornost sa sebe, a Smiljan Reljić proglasio se nenadležnim za atentate i mučenje civila!

* U prošlom broju Globusa, u vezi s napisima o šibenskoj aferi, potvrdili ste vjerodostojnost dokumenta po kojem su tadašnji visoki časnici HV-a Tomislav Mičić i Stipe Botica 1991. neovlašteno "zaposjedali vojne stanove". U naknadnom razgovoru dodali ste da niste u potpunosti zadovoljni "Globusovim" tekstom. Zašto?

- Nisam zadovoljan jer niste objavili puno ime i prezime i danas djelatnog pripadnika SIS-a Rajka Perića. Naime, imam dokumente po kojima je on još u prošlom sustavu izbačen iz SUP-a zbog kriminalnih radnji.

* Zašto inzistirate baš na njemu?

- Kada ste pisali o kriminalu u VP-u Šibenik, objavili ste dokumente da je načelnik SIS-a u Šibenik Tvrtko Pašalić imao policijski dosje otprije, a obnašao je funkciju načlnika SIS-a. Postavlja se pitanje: kako su u tako osjetljivu službu primani ljudi s policijskim dosjeima?

* Tko je odgovoran za primanje ljudi u SIS i po kojim su oni kriterijima birani?

- To pitajte gospodina Josipa Perkovića koji je 1991. ustrojavao SIS.

* U vrijeme kada ste vi smijenjeni s položaja zapovjednika bataljuna Vojne policije pri GSHV, pao je Vukovar. Tadašnji zapovjednik obrane Vukovara, Mile Dedaković, tvrdio je da su ga za vrijeme istrage pretukli policajci.

- Gospodin Dedaković to je tvrdio jer je na jednoj od osoba koje su ga tukle vidio značku vojne policije s brojem 2. Njega su pretukli djelatnici SIS-a jer su oni dobili prvih 15 značaka Vojne policije. Djelatnici vojne policije, kasnije 66. bojne VP-a, dobili su značke od broja 15 dalje. Tražim da se razjasni koji su djelatnici SIS-a nosili značke VP-a te da li su i nakon prekoračenja ovlasti napredovali u službi.

* U povodu pisanja Globusa o kriminalu u redovima HV-a oglasila se Udruga branitelja dragovoljaca Domovinskog rata Branka Borkovića, Mladog Jastreba, napavši novinare, ali i neke visoke vojne dužnosnike, da svojim tvrdnjama kriminaliziraju Domovinski rat. Slažete li se vi s tom ocjenom?

- Kriminalizacija Domovinskog rata je svako zataškavanje zločina. Radi sprečavanja i sankcioniranja kažnjivih djela formiran je Zaštitni bataljun pri Zapovjedništvu ZNG-a, kojem sam ja bio na čelu, a koji je prerastao u 66. bojnu Vojne policije...

Ivan Grbavac Cobra u razgovoru za Globus, od 19. ožujka 1999.

@Aleluja: Čuj, Aleluja, jedna poznanica Viki Violete Janjik dala mi je neke materijale/dokumente koji su nedvojbeno autentični (budući da ja nisam stručnjak zamolio sam jednog svog poznanika, inače umirovljenog visokog dužnosnika naše obavještajne zajednice, da mi potvrdi ili ospori njihovu vjerodostojnosti) a na kojima tvoja sestra, skjuz maj frenč, puši kurac Bojleru, Dugom i Štengi...

Nemanja 31.01.2007. (22:32)

Usporedbom dijela teksta koji je Milanka Opačić pročitala u emisiji Otvoreno i teksta koji je nađen u nadzoru, pretpostavlja se da je riječ o istom tekstu. Ako je tako, onda je SDP-ovac kojim se bavi ta anonimna predstavka Zvonimir Šostar i sve podsjeća na pismo koje je u slučaju striptiz protiv njega Milanu Bandiću slala bivša prijateljica gospođa Janjik. Daljnja bi analiza trebala pokazati otkud POA u zaglavlju tog papira.


Jasmina Popović, Večernji list, 02.02.2007 18:35

Za aleluju. Zeljko je iznio mnogo stvari na svom blogu koje bi se trebale sudski goniti po sluzbenoj duznosti ( a ako Zeljko ne govori istinu, onda bi se njega trebalo tuziti bar zbog klevete.) Medjutim nista se ne poduzima. To Zeljkovim informacijama daje tezinu. Aleluja, ako pokusavas ovo svesti na 'moja rijec protiv tvoje', onda su tvoji daljnji komentari bespotrebni. Usput, Zeljko se potpisuje punim imenom i prezimenom, tako da je ispod casti ostaviti anoniman komentar.

(Kreso Bilan 30.01.2007. 22:25)