MILANA LEVARA ĆE ŠTITITI HAAŠKI SUD I JAMCI PROVEDBE DAYTONSKOG SPORAZUMA
* Ispada dakle da je pojava Međunarodnog suda za ratne zločine u Haagu uvjetovana činjenicom da domaći sudovi nisu pouzdani? Činjenica je kako Hrvatska izručuje samo bosanske Hrvate, a teško je povjerovati da u samoj RH nema: osumnjičenih za ratne zločine. Slučaj Gospić, odnosno iskaz istražiteljima Haaškog suda, koji su dale tri osobe, među kojima je i Milan Levar, kome je, zbog zastrašivanja, na majčinu kuću nedavno bačena bomba, otvoreno sugerira da i u Hrvatskoj ima ratnih zločinaca koji se brane na sve moguće načine?
- Kao prvo, to na određeni način pokazuje još uvijek nepotpunu spremnost hrvatske recentne vlasti da do kraja surađuje s Haaškim sudom. Slučaj Gospić nikako da uđe u fazu otvaranja procesa, to jest provođenja istrage, uhićenja osumnjičenih i njihovog procesuiranja.
* Kako gledati na, po svemu sudeći, pokušaj atentata na majku od jednog od haaških, moglo bi se sada otvoreno reći, mogućih svjedoka?
- Na sreću, u tom napadu nitko nije stradao. No unatoč tome, tim se pitanjem treba pozabaviti s najvećom pažnjom i zabrinutošću. Ovakav sam napad, moram priznati, očekivao. One osobe koje su svjesne da im predstoji odgovaranje za ratne zločine, bilo pred hrvatskim sudom ili Haaškim tribunalom, i dalje će pokušavati zastrašiti sve one koji bi mogli utjecati na njihovo procesuiranje, te potom vjerojatno i svjedočiti. Ovaj čin je izraz straha i očaja tih ljudi, ali i nade da bi s tim zastrašivanjem mogli spriječti moguće svjedoke te ih odvratiti od svjedočenja. To, međutim, neće ići. Citirat ću Maka Dizdara: Valja nama preko rijeke. Sve je jasno, mi moramo učiniti taj korak, jer bez njega nema pročišćenja nacije.
...
* Ali nedvojbeno je da se Levara pokušava ušutkati?
- Hrvatska si više ne može dozvoljavati luksuz da se poigrava s takvim stvarima. Eventualni napad na Levara apsolutno je nedopustiv. No više od bilo čega drugog poučan je slučaj koji se zbio u ponedjeljak (bacanje bombe na kuću Levarove majke): šutnja hrvatskih vlasti u povodu toga događaja. Radi se o neprepoznavanju skandaloznosti prvoga reda. U isto jutro kada, dakle, Republika Hrvatska dokazujuć i svoju kooperativnost s Haaškim tribunalom, ponosno izjavljuje da osumnjičeni za ratne zločine dobrovoljno idu u Haag, čime dobivamo nepodijeljene poene na među narodnom planu, istodobno prikriva ovaj napad koji se mora prepoznati kao nešto sasvim suprotno kooperativnosti.
Svi su relevantni faktori već ujutro znali za napad na Levara. Ja sam odmah obavijestio MUP, i to na najvišoj razini, zvao sam kabinet ministra. Čak su i mediji to prešutjeli, osim vašeg lista, i to je simptomatično. Siguran sam da su sve novine, pa i HTV, s time bili upoznati, ali nažalost nisu profesionalno reagirali. Cenzura je očito bila u igri. To daje razloga zabrinutosti.
Robert Frank, Novi list, Petak, 10. listopada 1997.
Na nedavno održanoj 2. međunarodnoj konferenciji o utvrđivanju istine o ratnim zločinima i sukobima, održanoj u zagrebačkom Sheratonu, nitko ni jednom riječju nije spomenuo Milana Levara, izuzmu li se kuloarski razgovori Slobodana Šnajdera, Danijela Ivina i mene. Organizatori, među kojima izdvajam Predsjednika upravnog odbora DocumenteZoran Pusića, koji se jedne zgodne našao pred tv kamerama u Uredu Predsjednika kada je mojim zalaganjem Mesić primio Vesnu Levar, nisu našli za shodno na taj skup pozvati Levarovu udovicu. Nije bilo ni odvjetnika Slobodana Budaka, ni novinara Roberta Franka, a i ja sam upao kao bloger. Svi koji su mogli posvjedočiti da je Milan Levar istinski simbol hrvatskog suočavanja s prošlošću, bili su za takvo svjedočenje uskraćeni. Ne znam jesu li organizatori od spominjanja Levarova imena htjeli zaštititi uši visokih gostiju: Stjepana Mesića, Carle del Ponte i Mladena Bajića ili pak, sami ne priznaju Levarove zasluge.
Kaže Slavko Goldstein, u razovoru s Jelenom Lovrić u ovotjednom Globusu, da je njegova knjiga "1941. - godina koja se vraća" tiskana u 2000 primjeraka, i da ga je politika blokirala, knjiga ne bi odjeknula. Dodaje da politika mora otvoriti putove suočavanja s prošlošću. Ako se Milana Levara prešućuje na skupu ključnom za naše suočavanje s prošlošću, zar je čudno da je moja knjiga "Kako smo ubijali Milana Levara" još nedovršena? Kakav bi odjek imala da ju objavim u Hrvatskoj? Siguran sam da bi osvrt u Novom listu napisao Slobodan Šnajder i to bi bilo to.
Kad već Milan Levar nije htio/uspio na vrijeme napustiti Hrvatsku i spasiti si život, knjiga o njemu najprije će biti objavljena u inozemstvu. To je, valjda, jedini način da bi se njen odjek, poput udarca bumeranga, mogao čuti u Levarovoj domovini.