online

Novosti
Samostalni srpski tjednik (Zagreb/Vukovar)
broj 301, 23. semptembar 2005. str. 5., 6. i 7.

Tema tjedna

Pakračka Poljana - logor bez ratnog zločina?

Slučaj «Pakračka Poljana» ponovno je osramotio hrvatsko pravosuđe. Unatoč na prvi pogled spektakularnim presudama - deset godina zatvora za Muniba Suljića, osam za Sinišu Rimca i pet za Igora Mikolu - obrazloženje presude da je na području Pakračke Poljane stvoren logor u kojem se prema ljudima postupalo kao u vrijeme nacizma, ali da se ne radi o ratnom zločinu već o zločinu u ratnim okolnostima, u suprotnosti je sa zdravim razumom. Time je dijelom dato za pravo bivšem predsjedniku Vrhovnog suda Milanu Vukoviću koji je izjavio kako hrvatski vojnici nisu mogli počiniti ratni zločin jer su se branili


Miroslav Miralem Bajramović osuđen je zbog otmice

Nedavno okončano ponovljeno suđenje u slučaju «Pakračka Poljana», unatoč na prvi pogled spektakularnim presudama - deset godina zatvora za Muniba Suljića, osam za Sinišu Rimca, pet za Igora Mikolu i četiri, odnosno tri za Miroslava Bajramovića i Branka Šarića - iznova je pokazalo da se hrvatsko pravosuđe nije do kraja spremno suočiti s mračnim dijelom Domovinskog rata. Samo obrazloženje presude da se ne radi o ratnom zločinu već o zločinu u ratnim okolnostima, te da je na prostoru Pakračke Poljane napravljen logor nalik nacističkima u Drugom svjetskom ratu, kontradikacija je u suprotnosti sa zdravim razumom. Naime, ako su Munib Suljić i Siniša Rimac osuđeni za ubojstvo Aleksandra Saše Antića u sklopu «logora u kojem se prema ljudima postupalo kao u vrijeme nacizma», a Igor Mikola im u tome pomogao, ako su Miro Bajramović i Branko Šarić osuđeni za nezakonitu otmicu zagrebačkog Srbina Miloša Ivoševića i dvojice radnika s gradilišta njegove kuće, Rade Pajića i Marka Grujića, ubijenih u tom istom logoru, po kojoj logici to nije ratni zločin?

Nekažnjeni organizatori logora

Ako je poznato da su iz sabirnog centra na Zagrebačkom velesajmu (Paviljon 22), iz vojnog pritvora Kerestinec, te iz mjesta u zapadnoj Slavoniji pod kontrolom hrvatskih vlasti lojalni Srbi, ratni zarobljenici i nepoćudni Hrvati odvođeni u logor u Pakračkoj Poljani, to je samo po sebi ratni zločin, jer nije postojalo nikakvo zakonsko uporište po kojem se to činilo. Ako su tamo ti nesretni ljudi još i ubijani, kao što je i dokazano u presudi, nema nikakve osnove po kojoj je sutkinja Rajka Tomerlin Almer mogla zaključiti da se radilo o zločinu u ratnim okolnostima.

Legendarna izjava bivšeg predsjednika Vrhovnog suda Milana Vukovića kako hrvatski vojnici nisu po definiciji mogli počiniti ratni zločin jer su se branili, izrečena je početkom devedesetih upravo kao komentar prvih ozbiljnijih napisa o ratnim zločinima u Pakračkoj Poljani. Dakle, Milan Vuković je pod obranom Hrvatske podrazumijevao otmice lojalnih Srba i nepoćudnih Hrvata, njihovo smještanje u «logor u kojem se prema ljudima postupalo kao u vrijeme nacizma» gdje ih se, istina, ubijalo na ponešto primitivniji način: ne u plinskim komorama, nego metkom u zatiljak. Na stanoviti se način sutkinja Rajka Tomerlin Almer slaže s mišljenjem Milana Vukovića. Bolje bi bilo da sutkinja uopće nije spomenula nacistički karakter logora u Pakračkoj Poljani, jer je onda barem oni apsolutno neupućeni, ali ipak inteligentniji, ne bi mogli priupitati sljedeće: pa dobro, tko je taj logor organizirao, tko je njime zapovijedao? Zašto njih niste kaznili?

Tuđman zgrožen nad Bajramovićevim tvrdnjama?

Kako to da Tomislav Merčep, zapovjednik pričuvne policijske jedinice kojoj je pripadala i petorica osuđenih «merčepovaca», nikada nije bio ni pritvoren zbog ovih zločina? Čak je Zvonimir Trusić, šef kafića «Stil» na Zagrebačkom velesajmu kao zapovjednog mjesta za sabirni centar u Paviljonu 22, početkom 1992. s nekolicinom «merčepovaca» bio pritvoren i pod istragom, ali sam Merčep nije. «Merčep je u vrijeme inkriminiranih događaja ranjen ležao u bolnici i nismo ga mogli osumnjičiti», odgovorio je 1997. Anto Nobilo, tadašnji zamjenik okružnog javnog tužioca na pitanje pokojnog Vrhovnika Franje Tuđmana za jednog razgovora u Uredu predsjednika. Tuđman i Nobilo su inače razgovarali o strategiji obrane Tihomira Blaškića, ali je do Tuđmana došla vijest o intervjuu Miroslava Bajramovića «Feral Tribuneu», pa je Nobilo ponudio ispričati što on zna o slučaju Pakračka Poljana, a Tuđman je pitao kakva je u svemu tome uloga Tomislava Merčepa. Prema stenogramu njihova razgovora, kojeg je prošle godine objavio «Nacional», a javno ga potvrdio i sam Nobilo, Tuđman se iskreno zgrozio nad Bajramovićevim tvrdnjama da je sam ubio 70-ak ljudi, a da je Merčepova jedinica, navodno zvana «Jesenje kiše», u Pakračkoj Poljani likvidirala 280 ljudi, pretežno Srba.


Nobilo:Merčep je u vrijeme inkriminiranih događaja ranjen ležao u bolnici i nismo ga mogli osumnjičiti

Konzultiravši se s Miroslavom Šeparovićem, tadašnjim ministrom pravosuđa Tuđman je naložio zamjeniku glavnog državnog odvjetnika Marijanu Hranjskom da se odmah uhite Bajramović i ostali koje je on spomenuo da su s njim sudjelovali u zločinima. Nobilo je tvrdio da taj intervju nije čitao, ali da je i on do sličnih nalaza došao 1992. kada je kao zamjenik okružnog tužitelja vodio prvu istragu. Prošle godine se Nobilo u intervjuu «Večernjem listu» pohvalio da je Tuđmanu kazao da je sve što je Bajramović ispričao u «Feralu» točno.

Bajramović lažni svjedok - provokator?

Zapravo, upravo taj intervju Miroslava Bajramovića jedno je od ključnih mjesta zataškavanja istine o Pakračkoj Poljani i poštenog procesuiranja svih strahota koje su se tamo dogodile. Miroslava Bajramovića prethodno su prozreli istražitelji Haaškog suda koji su 1997. istraživali nestanke i ubojstva vukovarskih Srba iz 1991. u vrijeme apsolutne vladavine Tomislava Merčepa u tom gradu. Beogradski profesor Vojin Dabić, koji je na toj istrazi surađivao s Grahamom Blewitom, tadašnjim zamjenikom glavne haaške tužiteljice Louise Arbour, ispričao je autoru ovih redaka da se Bajramović ponudio za svjedoka zločina «merčepovaca» u Vukovaru te naveo otprilike 20-ak imena Srba koje su, navodno on i njegovi sudrugovi, pobili i bacili u Dunav. «Ustanovili smo da je sva ta imena izmislio, a jedini točan podatak koji smo od Bajramovića dobili bilo je mjesto na obali Dunava gdje su bacani leševi», kazao je autoru ovih redaka Dabić, prisegnuvši da je Miroslav Bajramović dokazani lažni svjedok - provokator. Nije jasno zašto Anto Nobilo i dalje tvrdi da je Bajramovićev iskaz «Feralu» točan, niti zašto se oko Bajramovića koncem devedesetih angažirao Čičkov HHO.

Već na samom početku intervjua «Feralu» Bajramović iznosi dokazanu neistinu: «Naša je grupa dolje (u Gospiću, op. a.) likvidirala između 90 i 110 ljudi, jer smo bili prekratko, niti mjesec dana. Za Gospić je vrijedila naredba 'etnički očistiti': ubili smo direktora pošte, bolnice, vlasnike restorana i kojekakve druge Srbe. Ubojstva su izvođena metkom u čelo, jer nismo imali vremena. Ponavljam, iz vrhovništva je bila naredba da se smanji postotak Srba u Gospiću». Iz ranijih nastupa Milana Levara, te preko različitih drugih svjedočanstava i dokumenata, objelodanjenih prije tzv. Bajramovićeve ispovijesti, bilo je poznato da je uloga «merčepovaca» u ratnim zločinima u Gospiću u odnosu na uloge Tihomira Oreškovića i Mirka Norca bila neznatna. Po svemu sudeći, Bajramovićev istup u «Feralu» trebao je poslužiti dijelu vlasti da pokaže da se hrvatska javnost i hrvatska vlast zgražaju nad ratnim zločinima što su ih počinile hrvatske postrojbe, te da će se promptno pristupiti procesuiranju nedjela o kojima je on svjedočio. Naravno, čim se našao u pritvoru Bajramović je zanijekao da je uopće dao intervju «Feralu», a time i sadržaj priznanja.

Nema leša - nema zločina

Tomislav Merčep i Zvonimir Trusić, koje je Bajramović označio kao organizatore zločina u Pakračkoj Poljani, nisu pritvoreni. A od pritvorenih kakve-takve korisne informacije u istrazi tužiteljstvu je dao Stipe Manđarelo, čovjek koji je prije rata bio pravoslavni Rom, a u ratu, promijenivši identitet, davao izjave kao da je veći ustaša od Ante Pavelića. Isti taj Manđarelo u pritvoru je naglo obolio i umro. A da bi stvar bila bizarnija, njegovo je tijelo kremirano, iako su rijetki slučajevi da se posmrtni ostaci katolika kremiraju. Ali, nakon kremiranja nema više obdukcije, odnosno provjere uzroka smrti, što je po mnogim promatračima najvjerojatniji razlog zbog čega je kremiran. Prema dosta pouzdanim podacima, tijelo Marine Nuić, članice nekadašnje stranke Marka Veselice HDS, koja se u Pakračkoj Poljani našla kako bi donijela humanitarnu pomoć, a pod optužbom da je špijunka nakon višestrukog silovanja bila ubijena, završilo je u krematoriju na Šalati, tako da za njenu smrt nitko nije bio ni osumnjičen. Nema leša - nema zločina.


Jedna u nizu od nesupješnih sudskih potraga za lešom Saše Antić

Iskaz koji je Manđarelo uspio dati dok nije naglo umro, a postoje ozbiljne indicije da bi nastavio otvoreno govoriti da ga smrt u tome nije spriječila, poslužio je tek kao dokaz da se dvojicu-trojicu «merčepovaca» na tom prvom suđenju za Pakračku Poljanu osudi samo za nezakonite otmice. Ostali, među kojima i Munib Suljić, Siniša Rimac i Igor Mikola, bez ikakve osude u lipnju 1999. pušteni su iz pritvora. Tužiteljstvo nije pribavilo nikakve druge dokaze, a sud je iskaze dvojice svjedoka, građana srpske nacionalnosti (Nikole Peleša i Branka Velagića), koji su još 1992. svjedočili da su bili prisiljeni kopati grob za Aleksandra Sašu Antića, ocijenio nedosljednima i kontradiktornima.

Zastrašivanje svjedoka na sudskom hodniku

Kada je Vrhovni sud 2001. ukinuo dio presude iz 1999. i naložio drugo suđenje za slučaj «Pakračka Poljana», došlo je do još veće lakrdije. Optuženi Suljić i Mikola su, braneći se sa slobode, na sudskom hodniku zastrašivali spomenutu dvojicu svjedoka, nakon čega su svjedoci pred sutkinjom pokazivali još veću amneziju i kontradiktornost nego na prvom suđenju. Pravosudna policija nije sprječavala to zastrašivanje svjedoka, niti je bilo kako reagirala kada su u pauzama suđenja Suljić i Mikola odlazili na WC, iz kog se čulo šmrkanje, a njih dvojica suženih zjenica i hektičnih reakcija nastavili pratiti raspravu.

Dakle, Suljić, Rimac i Mikola osuđeni su ovaj put na temelju još nedosljednijih, kontradiktornijih i amnestičnijih svjedočenja Peleša i Velagića. Čak je nevjerojatno da je jedan od tih svjedoka za vrijeme rasprave odjednom počeo govoriti kako mu je Munib Suljić rekao da će «sljedeći put raditi na kopanju veće, masovnije grobnice», a da taj iskaz ni tužilaštvo ni sud nisu uzeli u obzir i naložili dodatnu istragu.

Isto tako, posve je nevjerojatno da nijedna hrvatska istraga o zločinima u Pakračkoj Poljani nije uzela u obzir spis Vojnog sudu u Zagrebu iz 1993. (broj spisa: III-Kir-32/93) u kome je jedan od okrivljenih za krađu na ratištu, Franjo Krčelić tvrdio da mu je odobrenje da si iz zauzetih kuća Srba može uzimati predmete koji mu trebaju za gazdinstvo (traktor, televizor i sl.) dao njegov prvopretpostavljeni Nikola Cvitanović. Tom spisu priložena je i potvrda MUP-a RH broj 511-01-231-1/92, s datum 4. 02. 1992. adresirana iz Pakračke Poljane, a kojom savjetnik ministra Tomislav Merčep potvrđuje da je Franjo Krčelić «angažiran u pričuvnom sastavu policije od 01. 10. 1991. do 31. 01. 1992. na pakračko-lipičkom bojištu». To se razdoblje poklapa s vremenom u kom su se događali zločini u Pakračkoj Poljani i to je dokaz da je Tomislav Merčep u to vrijeme bio zapovjednik spomenute jedinice.

Odgovornost SDP-a


Knjiga Zdravka Tomca o Franji Tuđmanu

Osim toga, nerazumljivo je zašto hrvatsko pravosuđe nije pribavilo izjave svjedoka iz sela oko Pakraca, Lipika, Daruvara i Kutine koji su dali izjave, dostupne Haaškom sudu, o odvođenju i ubojstvima svojih susjeda i rodbine (posebno je tragična priča o ubojstvima više mještana srpske nacionalnosti sela Kip). Nikola Ivkanec, šef policije u Pakracu 1993. pomagao je kod istrage o zločinima nad Srbima koju je provodila UN-ova komisija na čelu sa Cherifom Bassionijem, koja je bila začetak ICTY-a i koja je otkrila grobište sa 18 leševa. Nepoznato je jesu li hrvatski istražni organi ikada uzeli iskaz od Nikole Ivkanca kako bi se rasvijetlio zločin u Pakračkoj Poljani.

Dugo vremena rodbina ubijenih nije mogla dobiti potvrdu o smrti svojih najmilijih. Kada je pakrački sudac Vojin Mrzić izdao jednu takvu potvrdu supruzi Jove Žestića u kojoj je, među ostalim, ustvrdio da je «nestali Jovo Žestić umro u zatvoru Ribnjaci u Marinom selu 17. 11. 1991. u koje je sa još nekolicinom mještana sela Klisa odveden po pripadnicima ZNG-a...» isti je dobio otkaz na sudu.

Sjena Pakračke Poljane pada i na tadašnje vodstvo SDP-a koje je preko Zdravka Tomca sudjelovalo u radu Vlade nacionalnog jedinstva. Inače, Tomac je u toj Vladi između ostalog bio zadužen i za praćenje stanja u zapadnoj Slavoniji. Postoji i pisano svjedočanstvo da je član kutinskog čelništva SDP-a krenuo na prethodno dogovoren susret sa čelništvom stranke u Zagrebu kako bi obavijestio centralu o zločinima u svom kraju, pa su ga zločinci oteli i ubili, a da iz SDP-ove centrale nitko zbog toga nije ni prosvjedovao.


Nikola Ivkanec, pakrački šef policije koji je 1993. dobro surađivao s istražiteljima UN-a na otkrivanju zločina u Pakračkoj Poljani, a nijedna hrvatska istraga nije tražila njegovo svjedočenje

Broj ubijenih na više lokacija poznatih pod jednim imenom - Pakračka Poljana, kreće se od 18 koliko je na početku uspjela dokazati Bassionijeva komisija, do više stotina koliko tvrde neke organizacije iz Srbije koje su se bavile ovom problematikom. Točan broj će jednog dana sigurno biti poznat, a na hrvatskom pravosuđu ostaje sramota da je donijelo presudu samo za jednog ubijenog hrvatskog policajca, porijeklom Srbina, Aleksandra Sašu Antića, kojeg su njegovi suborci proglasili špijunom, te za otmicu, ali ne i ubojstvo, trojice Srba iz Zagreba: carinika Miloša Ivoševića i dvojice radnika s njegova gradilišta, Rade Pajića i Marka Grujića.

Piše: Željko Peratović

str. 16

Razvijajući istu tezu, novinar tjednika Globus (Mark Cigoj, op. ž.p.), jedan je od najvećih medijskih saveznika Sliškove i Žuljevićeve mafije, pisao je da je pucnjava u NBA (ubojstvo Veselina Marinova, formalno nosećeg lika knjige op. ž.p.) razrješnica sukoba oko kockarnice u hotelu Sheraton koju su otvorila dva poslovna partnera, Hrvoje Petrač i Turčin Ahmet Hamoglu. U obračunu oko podjele novca, Turčin je protjerao Petračevu zaštitarsku tvrtku i nadomjestio je Žuljevićevim redarima; kao Petračev čovjek, Marinov je cijeli dan, navodno jurcao za Žuljevićem i prijetio mu osvetom. Prema zaključcima Globusova teksta, Žuljević je ubojstvom doista spašavao goli život.

str. 142

... intenzivnije se vidjao s poznatim biznismenom Hrvojem Petračem... (Zlatko Bagarić, prvi pokojni šef hrvatske mafije, uvezene iz Njemačke nakon raspada Jugoslavije i frankfurtskog jugo-udbaško-kriminalnog miljea op.ž.p.)

str. 176

Hrvoje Petrač autorici knjige* ovako je opisao upoznavanje sa Zlatkom Bagarićem:
Jednog dana 1995. iz SAD-a nazvao ga je, po njegovom dojmu, prilično našmrkani Zlatko Kolman Marči. Kolman je bio njegov znanac, vlasnik butika "Mister X" koji je u pretvorbi kupio lanac i lanac riječke tekstilne industrije RIO, s kojim je Bagarić u to doba uspostavio odnos poslovnog partnerstva u kupoprodaji jeansa i američkih traperica. Više su puta zajedno putovali u inozemstvo, činilo se da se odlično razumiju i zabavljaju. Ukratko, Kolman je, pod utjecajem kokaina koji je cesto i obilno konzumirao, priprijetio Petraču da će ga Bagarić ubiti. Vrlo inatljiv i tašt, Petrač se potrudio da dobije Bagarićev mobitelski broj i zakazao mu njihov prvi sastanak. Bagarić je došao u pratnji Ivice Kušurina, tada još aktivnog djelatnika SZUP-a. "Znas, Bagaricu, meci mogu frcati i na drugu stranu", rekao mu je otprilike. Zaklevši se kako mu nikada nije namjeravao nauditi, Bagariću se, navodno, svidio takav istup. Nekoliko dana kasnije Kolman je temeljito pretucen, navodno iz "pedagoskih" razloga. Zauvijek je ostao uvjeren kako je batine dobio po Petračevoj narudžbi.

str. 229.

Osim realiziranih i nerealiziranih likvidacija, narkotrgovine, fiktivnih i stranih privatnih poduzeca, u mafijaške projekte Ortynski je uvrstio i izvanbračno dijete Hrvoja Petrača** te bolničko liječenje jednog od optuženika s tuđom karticom socijalnog osiguranja.

De Kroatische onderzoeksjournalist Zeljko Peratovic wordt met de dood bedreigd omwille van zijn onthullende reportages. Daarom verloor de man vorige maand ook zijn baan bij de overheidskrant Vjesnik. Zijn vrouw en kind zijn intussen naar Zwitserland gevlucht. “Dit soort incidenten kan de EU-toetreding van Kroatië in de weg staan,” zeggen europarlementsleden Bart Staes (Groen!) en Said El Khadraoui (Sp.a).

Brussel
Van onze medewerker
Peter Dupont

Sadašnje suđenje u Rijeci već u početku pokazuje da je više od obične imovinske parnice jer se čini da se iza njega kriju priče o vrlo zanimljivim detaljima iz ne tako davne prošlosti, tajne Udbe i koječega drugog. Zbog popucalih veza dio njih sada bi se mogao rasplesti u javnosti. O tom svjedoči činjenica da je za svjedoka na jučerašnjoj raspravi bio pozvan Josip Perković, nekadašnji prvi čovjek tajnih službi u bivšoj državi, koji je unatoč svojoj poziciji preživio promjenu vlasti i ostao na vrlo utjecajnim pozicijama i pri stvaranju hrvatske države, a tek je kasnije umirovljen. Za njega Sindičić tvrdi da je i danas iznimno moćna osoba.
Kaže da ga je pozvao jer se radi o imovini koju je on djelom povjerio Josipu Perkoviću, kada je 1988. odlazio u tajnu misiju u Veliku Britaniju, nakon čega je uhićen u Škotskoj i optužen da je osoba koja je pucala i pokušala likvidirati hrvatskog emigranta Nikolu Štedula (što on poriče), a za što je osuđen i izdržao je deset godina zatvora.

»Omega« od Staneta Dolanca?

Dio imovine za koju se sada sudi (prema Sindičićevim informacijama) Perković je nakon njegova uhićenja i osude u Škotskoj proslijedio na čuvanje Sindičićevoj tadašnjoj intimnoj prijateljici Lovorki Marušić Vilenica. Proizlazi da je na odlasku u Škotsku Sindičić u Zagrebu u službama s kojim je bio blizak ostavio sve osobne predmete koji su otkrivali njegov stvarni identitet, među kojima je bila i njegova famozna torbica, spominjana i u nekim drugim slučajevima. U Škotsku je, naime, putovao s lažnom putovnicom jednog Švicarca. Između ostalog sadržaja torbice spominju dva u javnosti poznata predmeta koji su povezivani s raznim pričama o »crvenom agentu 007«.
Jedan predmet je zlatni sat »omega«, a drugi pištolj marke "Smih&Wesson", cobra 45 kratke cijevi Oko Sindičića i njegovih tajnih misija više puta je spominjan sat koji mu je navodno poklonio Stane Dolanc za uspješne misije u inozemstvu. Je li to taj sat možda ćemo saznati na ovom suđenju. Njegov pištolj također je mnogo spominjan u javnosti.

Perković nepoznat na Pantovčaku

Osim ove imovine Sindičić tvrdi da se radi i o drugoj još mnogo većoj imovini, pa spominje ribarski brod, lokal u Rijeci i druge objekte za koje tvrdi da su mu otuđeni za vrijeme robijanja. Spominje i goleme novčane iznose i tvrdi da su u to upleteni utjecajni ljudi koji su se obvezali da će mu imovinu čuvati, a njegovim padom u zatvor su ga opljačkali.

Osim predmeta za koje Sindičić tvrdi da su nakon njegova »pada« u Škotskoj, preko Perkovića, iz vrha tajnih službi predane Lovorki Marušić Vilenica, on od nje traži i povrat automobila »ford sierra« koji je također ostao u Zagrebu. Traži da mu vrati i prikolicu-kafić koju je Sindičić posjedovao, a bila je locirana na plaži riječkog Bivija, gliser s motorom, zlatnu narukvicu, automobil »zastavu 750« i 500.000 kuna.
Rasprava jučer nije dugo trajala jer nije došao Josip Perković, za koga se poziv vratio s oznakom da nije poznat na adresi na Pantovčaku. Sindičić tvrdi da je to laž, kaže da sigurno zna da Perković na toj adresi živi i prima poštu, jer mu je neke stvari nedavno i sam slao...

Ico Mikuličić, Novi list, 22. rujna 2005.

- Čoveče, da smo ga mi slali napravili bismo mu više pasoša, pa se bi se morao vraćati s istim, zbog čega su ga Britanci otkrili i uhapsili. Uostalom nama nije odgovarao atentat na Štedula na Britanskom tlu. Britanija je bila saveznik Jugoslavije i Margaret Thatcher je nama iz Beograda j..... m... nakon onog što je Sindičić učinio, a što mu je Perković kazao da uradi. Ja sam se u to vreme bavio mišlju da od HDP-ovaca koji su tada bili jako aktivni, eventualno pretučemo Milana Buškaina u Nemačkoj. Još Vam jednom ponavljam, Sindičić je Perkovićev čovek.

DOGOVOR

Između gospodina Sindičića i onih koji su u Hrvatskoj sve do 1988. godine pa i poslije imali, a većim djelom imaju i dan danas političku moć, postignut je dogovor, kojim se gospodin Sindičić sa svoje strane obvezuje ispuniti, sukladno planu i dogovoru, državotvornu misiju u Ujedinjenom Kraljevstvu.

Ti isti koji su imali političku moć u Hrvatskoj kao što je gore navedeno, kao protuobvezu preuzeli su na sebe da će apsolutno zaštititi integritet:

1. cjelokupne obitelji gospodina Sindičića kako osobne tako i šire.
2. njegove cjelokupne imovine uključujući sva prava koja je on do tada uživao u Hrvatskoj.

LOJALNOST

Gospodin Sindičić, protivno prihvaćenom mišljenju propagiranim sa strane kraljevčinih otrovnih medija, uključujući i onih kvazi neovisnih ali ipak potpuno podanih kruni, uspješno i u potpunosti završio je državotvornu misiju prema planu i dogovoru. Usprkos enormne i podle izdaje izvršene sa strane njegovih partnera nad gospodinom Sindičićem, on je idealu stvari ostao odan i lojalan u potpunosti sve do dan danas, odlučan u nastojanju kako ispravljanja povjesnih činjenica, tako i u povrat sve svoje imovine uključujući i sva svoja legitimna prava.

ZAŠTO SADA

Njegovi partneri pogazili su ugovor!!! Istina mora ionako na vidjelo!!! Do uskorog viđenja u Prvom Izdanju!!!

----- Original Message -----
From: Zeljko Peratovic
To: alauc@public.srce.hr
Cc: lauc@oliver.efos.hr
Sent: Tuesday, September 27, 2005 11:40 AM
Subject: pitanje

Poštovani profesore,

pišete li Vi na AMAC forumu pod nickom alauc?

Srdačan pozdrav,

......

----- Original Message -----
From: lauc@efos.hr
To: Zeljko Peratovic
Sent: Tuesday, September 27, 2005 11:48 PM
Subject: Re: pitanje


Da!

U tim pripremama za ovaj sveti rat dosta sam puta bio u krizi i tekstovi koje ste Vi gosp Tomislave Kralj slali, su mi davali snage da ustrajem.
Kad sam 18.9. prije 7 dana upoznao zivotni put Srecka Cvitanovica moje je srce zaigralo, a nadam se da ce i kod svih koji vapiju za slobodom Lijepe nase. On je kroz rat ocuvao stotinjak suboraca, a sto cemo, kako, kada, gdje ciniti znat ce se uskoro.

Ja ga molim da to bude 27.9. za dva dana, ali mu prepustam da procjeni vrijeme i mjesto, a ja se duboko nadam da je nas 100-200 dovoljno moralno, intelektualno i socijalno jako da ce vodeci ljudi u vlasti morati poceti slusati nas ili ODSTUPATI S VLASTI.

alauc
clan foruma
Posts: 195
(9/24/05 12:35 am)
Reply Re: Gost Hrvati AMAC foruma: dr. Josip Jurcevic
--------------------------------------------------------------------------------
Dragi kolega,
Ja bih podrzao pitanja, koja su otvorili Dalma i Piskac glede LUSTRACIJE.
Zasto to nismo do sada izveli?
Kako to izvesti da bude što postenije,mudrije i kulturnije u duhu Novog Zavjeta, a ne kao nedavno preminuli Zidov?
Hvala!

Novosti

Samostalni srpski tjednik (Zagreb/Vukovar)
broj 300, 16. semptembar 2005., str. 14 i 15

Društvo

Pet godina od ubojstva Milana Levara, najustrajnijeg javnog svjedoka ratnog zločina u Gospiću

Prešućivanje s predumišljajem

Predsjednik Stjepan Mesić, koji je svojedobno javno ustvrdio da je bio Levarov osobni prijatelj te da je sredinom devedesetih više puta večerao u Levarovom gospićkom stanu, nedavno je Stjepanu Grandiću udijelio akt milosti. Premijer Sanader ne spominje se pak Levarova slučaja, jer valjda smatra da je sve rečeno činjenicom što je na početku njegova mandata Državno odvjetništvo Levarovoj udovici Vesni udijelilo 400 tisuća kuna odštete

Točno 28. kolovoza navršilo se pet godina od mučkog ubojstva Milana Levara, najustrajnijeg javnog svjedoka ratnog zločina u Gospiću 1991., Hrvata koji je kao motivaciju za uporno inzistiranje na istini i pravdi, što je na koncu platio glavom, počesto navodio nemirenje s činjenicom da su mu pobili sugrađane, gospićke Srbe koji su izrazili lojalnost novoj hrvatskoj vlasti, kako bi «stvorili nepremostivu mržnju među Hrvatima i Srbima u budućnosti». Levarov ratni suborac Zdenko Ropackaže da su se njih dvojica odlučila suprotstaviti zločinima te krvave jeseni 1991. kada je ubijen njihov prijatelj, gospićki Srbin Boro Mačak. «Levar i ja smo shvatili da su lojalni gospićki Srbi počeli nestajati, odnosno da ih likvidiraju. Zato smo Boru Mačka ubacili u ZNG nadajući se da ga nitko neće dirati kad ga vidi u hrvatskoj odori. Kada je i on ubijen s 'naše strane', kap nam je prelila čašu i poduzeli smo sve što smo mogli da zločini prestanu, a da se zločince kazni», kaže Ropac.

Prešućena godišnjica

Ubojstvo Milana Levara bila je poruka tadašnjoj vlasti na čelu sa Stjepanom Mesićem i Ivicom Račanom da se ne upuštaju u procesuiranje gospićkog ratnog zločina, kao što je sličnu poruku vlast u Srbiji dobila 2003. ubojstvom premijera Đinđića. Gotovo istovjetno zvučale su farsične izjave dvojice istaknutih nacionalista u Zagrebu i Beogradu koji su komentirali ova ubojstva. Tako je potpredsjednik Sabora u vrijeme Levarovog ubojstva Zdravko Tomac izjavio je da ubojstvo u Gospiću «pucanj u Hrvatsku», dok je vladika Amfilohije Radović na sprovodu Zorana Đinđića rekao da je pala «još jedna srpska žrtva».

Odmah nakon Levarova ubojstva u Gospiću tadašnji premijer Ivica Račan i predsjednik Stjepan Mesić postupili su hrabro: atentat na Levara nazvali su političkim i ohrabrili policiju i pravosuđe da procesuiraju zločin za kojeg su Levarove ubojice željele da ostane javna tajna i trajna mrlja na savjesti hrvatskog naroda. Nešto kasnije, poštena, i od Račana i Mesića hrabrija riječka sutkinja Ika Šarić osudila je organizatore zločina: Tihomira Oreškovića na 15 godina zatvora i Mirka Norca na 12. Trećeosuđenom Stjepanu Grandiću koji je dobio deset godina, predsjednik Mesić nedavno je udijelio akt milosti. Taj događaj, kritiziran od malog dijela javnosti, kao da je nagovijestio da će peta godišnjica ubojstva Milana Levara u hrvatskim medijima biti gotovo prešućena. Svijetli izuzeci bili su jedino «Novi list» i «Radio 101».

Predsjednikovo slabo pamćenje

A predsjednik Stjepan Mesić, koji je svojedobno javno ustvrdio da je bio Levarov osobni prijatelj te da je sredinom devedesetih, navraćajući u Liku ispred svoje tadašnje stranke HND-a, više puta i večerao u Levarovu gospićkom stanu, očito više ne misli da je ove činjenice potrebno javno spominjati. Poznat po čestom javnom uplitanju u razne probleme u društvu i državi, predsjednik Mesić propustio je zatražiti od MUP-a ažuriranje istrage o Levarovom ubojstvu kad je već glasnogovornik policije Igor Štefanec za «Radio 101» izjavio da ona još traje, te da su 2000. na mjestu zločina uzeti svi bitni tragovi. Zdenko Ropac, koji preko odvjetnika Luke Šuška vodi pravnu bitku s državom da ga se materijalno obešteti za gotovo 14-godišnji državni progon i sedmogodišnje izbivanje iz zemlje, napominje da predsjednik Mesić nije odgovorio ni na njegovu molbu da se raspita kod Državnog odvjetništva za njegov slučaj.
Premijer Ivo Sanader se ne spominje Levarova slučaja jer valjda smatra da je s njegove strane sve rečeno činjenicom da je na početku mandata njegove Vlade Državno odvjetništvo Levarovoj udovici Vesni udijelilo 400 tisuća kuna odštete. Vođa oporbe Ivica Račan je na poticaj novinara Drage Pilsela nakon silaska s vlasti malom Leonu Levaru poklonio računalo, pa se vjerojatno ni on ne osjeća obaveznim da podsjeti na žrtvu Milana Levara.


Ivo Goldstein

Povjesničar Ivo Goldstein u reportaži s gospićkog pogreba zapisao je da Milana Levara na posljednji počinak, među brojnima koji su to trebali, nisu došli ispratiti ni politički ni javni predstavnici Srba u Hrvatskoj, «jer i njima je Levar izravno pomagao». Branka Krajnović, Srpkinja iz Gospića kojoj su roditelje ubili «Norčevi ljudi», dok joj je muž Hrvat bio u odori HV-a na prvoj crti bojišnice, pri prisjećanju na Milana Levara znade reći:
«Zbog Milana se moja djeca danas ne srame reći od kuda su i tko su im roditelji».

Levar nije želio da se povijest ponovi

Levara su najčešće proglašavali izdajnikom i luđakom. Prokazivalo ga se da «radi za Srbe», a potpuno neinformiranim «braniteljima svetosti Domovinskog rata» ostavljalo se da vjeruju kako je i sam Milan bio Srbin. Činjenica je da je Levar za vrijeme bivše Jugoslavije slovio za hrvatskog nacionalistu. Zbog nacionalizma su ga izbacili iz mostarske vojne škole, a još dok je pohađao osnovnu u Gospiću odbio je pisati sastavak na temu «Pismo mom prijatelju u Vijetnam» tvrdeći da on nema prijatelja iz Vijetnama. Njegova pokojna majka Katica imala je grdnih nevolja kako bi ga spasila oštrijih sankcija zbog te osnovnoškolske izjave.

Nametnuto, ali i podosta rašireno mišljenje da se u Gospiću odvijao nastavak sukoba iz Drugog svjetskog rata kada su najprije ustaše upravo na tom području započele s istrebljenjem Srba, a OZNA nakon rata kaznila velik broj hrvatskih porodica čiji su rođaci bili u ustašama ili domobranima, slučaj Milana Levara ruši do temelja. Dio njegove porodice za Drugog svjetskog rata bio je u ustaškoj vojsci. No, on nije smatrao da treba nastaviti tamo gdje je stao njegov predak. Isticao je kako ne želi da se povijest ponovi i da Hrvate i sljedećih 50 godina optužuju da su genocidni. Vjenceslav Bill, svjedok osječkih ratnih zločina i Mario Barišić, svjedok zločina u vojnim pritvorima Kuline i Lora, poput Levara pretke imaju na ustaškoj strani, a u Domovinskom ratu nisu mogli podnijeti ubijanje ljudi samo zato što su Srbi. Otac Tihomira Oreškovića u Drugom svjetskom ratu bio je partizan, a nakon rata radio je u OZNA-i zajedno s Antom Karićem, koji je na osnovu tog komunističko-partizanskog prijateljstva 1991. osobno zaposlio Tihomira Oreškovića kao svog tajnika Kriznog štaba u Gospiću.

Tuđmanov režim lustrirao Srbe

Na slučaju Gospić najbolje se dokazuje teza profesora Svetozara Livade da je Tuđmanov režim lustrirao Srbe, a ne komuniste. Glavni operativac zločina nad Srbima u Gospiću pripadao je komunističkoj obitelji. Njegov brat Ivica u Gospiću je bio časnik SIS-a podređen izravno Josipu Perkoviću, jednom od zadnjih šefova hrvatske UDBA-e. Kako je svjedočio Milan Levar, pod Oreškovićevom strahovladom i neki Srbi su preko noći mijenjali imena i da bi se dokazali kao Hrvati postajali ubojice pripadnika naroda iz kog su potekli.

U jednom od intervjua Levar je naveo da se i župan ličko-senjski Ante Frković ranije zvao Drago, što mu se valjda nije činilo dovoljno hrvatskim imenom, pa ga je promijenio. I lokalni Hrvati, bivši milicajci, udbaši ili vojna lica, morali su ubojstvima Srba dokazati da su se «popravili».


Odvjetnik Stjepana Grandića Milenko Škrlec kazao je na Vrhovnom sudu da je Levar imao motiv za ubojstvo šefa metereološke stanice u Gospiću, Srbina

Da je Levar mogao čuti da su branitelji Tihomira Oreškovića i Mirka Norca na raspravi povodom žalbe Vrhovnom sudu na prvostupanjsku presudu kao olakotni motiv iznijeli činjenicu da njihovi branjenici nisu iz Gospića, pa prema tome «nisu imali motiva da sudjeluju u lokalnom razračunavanju povezanom s prošlošću» (riječi Željka Olujića, branitelja Tihomira Oreškovića), smijao bi se od uha do uha. Naime, upravo je Levar u većini svojih intervjua iz devedesetih naglašavao da je «zločin u Gospić uvezen sa strane da bi se unio nepremostivi razdor među gospićke građane Hrvate i Srbe» i da je «Tihomir Orešković kao američki i britanski agent u Gospić stigao iz SAD-a», a da je «Sinjanina Norca u hotelu 'Velebno' zapovjednikom gospićke brigade imenovao HDP-ovac iz SIS-a Antonio Lekić» i da ga je cijelo vrijeme štitio «Hercegovac Gojko Šušak iz Kanade i Zagreba».

Nije tražio novac za svjedočenje

Za Milana Levara do sada nije iznesen nijedan dokaz da je i sam sudjelovao u zločinu, pa iz pokajničkih poriva svjedočio protiv drugih. To može potvrditi i beogradski profesor Vojin Dabić, čiji se Srpski informacioni centar iz Beograda sve do preuzimanja slučaja od strane ICTY-a bavio i ratnim zločinima u Gospiću. Isto vrijedi i za ostale javne svjedoke, bivše hrvatske dragovoljce: Vjenceslava Billa, Maria Barišića, Zdenka Ropca, Tomislava Oreškovića (Gospić) i Darka Milkovića (Kuline, Lora, Miljevci).

Ali, takvu je optužbu «pljunuo» na mrtvog Levara za vrijeme suđenja u Rijeci i ponovio je u žalbenoj raspravi na Vrhovnom sudu branitelj Stjepana Grandića Milenko Škrlec. «Levar je imao motiva počiniti ratni zločin jer je njegova supruga preuzela radno mjesto šefice Metereološke postaje u Gospiću nakon što je raniji šef Srbin ubijen», rekli su Orešković i Škrlec. Bio je to još jedan udarac za Levarovu porodicu. Udovica Vesna morala je hitno poslati demanti medijima koji su prenijeli tu optužbu. Zašto joj HHO ili koja druga nevladina organizacija nikada nije izašla u susret u obrani i zaštiti ljudskog dostojanstva, građanske hrabrosti i egzistencije, nije ni do danas poznato. Izjavila je da su nju i sina redovito pozivali na HHO-ovu proslavu godišnjice Dana ljudskih prava, jer je Leon 2000. dobio njihovu nagradu «Aleksandra Zec», ali da im nikada nisu poslali ni novac za put iz Gospića, iako su se redovito i Žarko Puhovski i predsjednik Stjepan Mesić s Levarovima na tim feštama slikavali.

Iza ubijenog Levara nije ostalo bogatstvo u «Judinim škudama» kako su govorili zagriženi tuđmanovci. On nije tražio novac za svoja svjedočenja, kako su to 2000. lagali bivši predsjednik HHO-a i vjenčani kum Tihomira Oreškovića Ivan Zvonimir Čičak u «Nacionalu», novinar i aktualni haaški optuženik Ivica Marijačić u «Slobodnoj Dalmaciji» i lažni psihijatar, zapravo urinolog Zoran Božić u «Hrvatskom slovu».


S desna na lijevo: Haški optuženici Ivica Marijačić i Josip Jović, povjesničar Josip Jurčević i bivši SIS-ovac i odvjetnik Ante Gotovine Marin Ivanović

Odnos Levara i HHO-a

U jednoj od javnih rasprava o odnosu Levara i HHO-a Žarko Puhovski je odgovorio Dragi Pilselu da u arhivi HHO-a posjeduju materijale o pomoći koju je HHO pružao Levaru i Levarovima. Vesna Levar se ne sjeća da je njen pokojni muž dobio bilo kakvu pomoć od HHO-a. Dr. Žarko Puhovski i bivši direktor HHO-a Tin Gazivoda nikada nisu odgovorili na jedan mail u kojem ih se traži da za potrebe pisanja knjige o Milanu Levaru dostave podatke o bilo kakvoj pomoći zasad posljednjoj gospićkoj poratnoj žrtvi. Vesnu Levar nedavno je iznenadila i izjava dr. Puhovskog da je HHO od države tražio zaštitu za Milana.


Tin Gazivoda i Davor Gjenero na tribini u Kutini

Njoj je poznato samo da je Slavko Goldstein koncem devedesetih pokojnom Levaru obećao pomoći privatnim vezama da ga se zaštiti. Goldstein je nakon atentata izjavio da je zaštitu za Levara zamolio od Markice Rebića, bivšeg Tuđmanovog savjetnika za nacionalnu sigurnost, koji je to i sam potvrdio dodavši: «Učinio sam to iako je Levar iznosio laži protiv RH. Znao sam da bi njegovo ubojstvo nanijelo još više štete Hrvatskoj u svijetu».

Istina je i da postoji iskaz Ivice Rožića Roke dat 1999. policiji u kojem opisuje na koje je sve načine pripremao atentate na Milana Levara i Zdenka Ropca, dodajući da će to napraviti «čim dobije zeleno svjetlo». To svjetlo mu je netko dao koncem kolovoza 2000. i Milan Levar je zauvijek zašutio. Njegova se obitelj borila za preživljavanje (novac za pogreb prikupili su Ivo i Slavko Goldstein) sve dok uz pomoć Dobroslava Parage, koji ih je uputio da mogu tužiti državu za naknadu štete te da im ističe rok, na koncu nisu dobili spomenutih 400 tisuća kuna odštete.
«Zašto Srbi nemaju svog Milana Levara?», upitao je ovih dana jedan sudionik internet foruma na temu petogodišnjice atentata. Upitao je to svoje sunarodnjake Hrvate, smatrajući kako u pitanjima nepokajničkih svjedočenja o ratnim zločinima ne bi trebalo odskakati od Srba, zaboravljajući da građani Hrvatske Levara imaju upravo zato kako se povijest ne bi ponovila.

Piše: Željko Peratović

IZ POLEMIČKOGA KUTA

ŽIVI LI UDBA U NAŠEM NOVINSTVU?

SVI BOŽIĆEVI LJUDI

Da su mediji jedno od najmoćnijih pomagala u vođenju politike, jako su dobro znale čak i primitivne religije, a rušenju određenih režima upravo su oni postupno utirali putove. Kad danas razmišljamo o hrvatskom medijskom prostoru, moramo se zadržati baš na tim dvjema činjenicama. Ne može se reći da baš ništa nije na¬pravljeno, a također je činjenica da nemamo kvalitetnih hrvatskih novina. Ni dnevnika, a ni tjednika. Što se pak tiče tjednika, njihovo šaroliko kvalitativno i političko značenje kreće se u rasponu od jugoslavensko-komunističkih preko raznih nezavisnih, konfederalnih do tjednika "kojeg uređuju novinari". Manjak kakvoće nadomješten je listovima sumnjive vrijednosti.

Posljednjih je dana, čini se, i šire čitateljstvo, pa i mnogi profesionalni novinari, shvatilo, pače se i pobunilo zbog postojanja, načina pisanja, i uređivačke politike svojih kolega u tzv. Slobodnom tjedniku. Dapače, raskrinkavanje je počelo, premda nije rečeno ono
najbitnije. "Slobodni tjednik" su na početku 1990. u Splitu pokrenuli Marinko Božić i Ivan Ostoja.

Večeri kod Drageca

Marinko Božić, gospodin koji se predstavlja kao čovjek koji živi na visokoj nozi, čitajući po novinama njegove prikaze oželučanoj tankoćutnosti, valjda zbog izgrađene osjetljivosti njegovih unutarnjih organa, podnosi samo dimijeni losos i tortice od oraha. Inače, u Zagrebu večeri provodi kod Drageca Vukušića u restoranu "Topusko«, u društvu sa svojim dobrim prijateljima iz Hrvatske televizije. Po svome zvanju poznat je kao dugogodišnji dopisnik beogradskih "Večernjih novosti« iz Splita, pače i urednik za "Hrvatsku i Sloveniju« u prvom jugoslavenskom tabloidu "AS-u". U novinarskim krugovima poznat je kao osvjedočen unitarist, čovjek kojemu se, kažu, nije uputno zamjeriti, jer iza njega stoje dva
moćna lobija - policijski i homoseksualni*.

Njegov suradnik Ivan Ostoja, do pokretanja ST-a, bio je posve anoniman. Treći čovjek ST-a, Branko Šerić, zvani Panta, takoder je poznati splitski osobenjak, tobožnji »slikar naivac«. Toj »momčadi« treba pridružiti novinarsko perce što se krije ispod Tomislava Tardelija. Pod ovim imenom nalazimo Romana Bolkovića, dečeca s Omladinske televizije. ST je pokrenut registracijom privatnog poduzeća »ST komunikacije- s.p.o.« u Okružnom privrednom sudu u Splitu. Poduzeće je osnovano ugovorom izmedu Marinka Božića i Ivana Ostoje s početnim minimalnim »kapitalom« od po 50 milijuna starih dinara (siječanj 1990. godine). Početni kapital za rad »ST komunikacije s.p.o.«
namicao se od »donacija« privatnih obrtnika, među kojima je posebno istaknut veliki biznismen i privatni obrtnik Josip Župa. U »pilot broju« (tzv. nulti broj koji je u siječnju 1990. tiskan kao prilog-umetak splitskog lista »Iskra« broj 80/81) ST je proglasio predsjednika SIV-a Antu Markovića »čovjekom godine«, a Josipa Župu »donatorom godine«.

Otac ST-a

Medutim, glavni početni kapital lista, Marinko Božić je dobio od Marka Roglića, direktora INA-Toursa (200 milijardi starih dinara). Marko Roglić, bivši direktol' "Union Dalmacije« iz Splita, bio je šezdesetih godina šef Udbe za Dalmaciju. Tako je
INA-Tours, odnosno Marko Roglić postao, prema Božićevim riječima, "otac ST-a". Na promociji ST-a u Međunarodnom press-centru u Beogradu Marinko Božić je prikazivao INA-Tours »dioničarom« ST-a. U posljednje vrijeme, kao npr. u intervjuu »Kult ličnosti«, na Z3 Hrvatske televizije, Marinko Božić "objašnjava" da je to bila »pozajmica koju ST pošteno vraća«. Uz Marka Roglića, koji je dao početni kapital, glavni organizator i pomagač Marinka Božića u pokretanju ST-a bio je dr. Tomislav Đorđević, bivši potpredsjednik Sabora SR Hrvatske. Prvi broj ST-a već je bio u tiskari kad je "u zadnji čas", prije izlaska lista, dr. Tomislav Đordević, koristeći svoj položaj potpredsjednika Sabora SRH, ishodio Rješenje Republičkoga komiteta za informiranje SRH br. 23-90/2 o neplaćanju poreza na promet za izdavanje ST -a i prije nego što je stupio na snagu zakon po kojemu i privatne osobe (tvrtke) mogu izdavati svoje novine. Prije izlaska tzv. nultog broja (prilog "Iskre") u intervjuu "Slobodnoj Dalmaciji". Marinko Božić je objavio kako će ST biti VUS i da će u njemu surađivati poznata novinarska imena kao što su Neda Krmpotić i Mario Profaca. Neda Krmpotić je umrla prije 16 godina. Njezina obitelj (Srećko Freundlich) odustala je od prvotnog poriva da javno prosvjeduje zbog takvog spominjanja ugledne novinarke, držeći da je bolje neimati posla s Marinkom Božićem i tom bratijom. Slično je postupio i Mario Profaca. (Profaca je kasnije započeo stalnu suradnju s ST-om, objavljujući intervjue sa ministrom policije Josipom Boljkovcem i njegovim tadašnjim zamjenikom Slavkom Degoricijom, što se poklapa s vremenom kada je hrvatska policija, odnosno njena tadašnja Služba državne sigurnosti (UDBA) preuzela ST od jugoslavenske UDBE i KOS-a op. ž.p.)

Dvanaestorica veličanstvenih

U nultom broju ST-a objavljena su imena Izdavačkog savjeta lista:

1. Marko Roglić (predsjednik - direktor INA-Toursa Zagreb).
2. Mario Plenković (zamjenik predsjednika - direktor FPN u Zagrebu).
3. Tomislav Đorđević - potpredsjednik Sabora SRH,
4. Velimir Srića - predsjednik Republičkog komiteta za znanost, tehnologiju i informatiku,
5. Tonči Pocrnja - predsjednik Izvršnog odbora Saveza zadrugara male privrede i ugovornih organizacija udruženog rada SRH.
6. Veljko Bulajić - filmski redatelj,
7. Ćiro Blažević - nogometni trener,
8. Jure Franičević-Pločar - književnik,
9. Džavid Husić - novinar,
10. Goran Milić - urednik RTV Beograd (sada glavni urednik YUTEL-a),
11. dr. Ante Županović - predsjednik ZO Dalmacija,
12. Marinko Božić - glavni i odgovorni urednik ST-a. .


Zovu Božićeve moći i novca nisu mogli odoljeti ni Milovan Baletić, šef Ureda za informiranje Vlade i Sabora, Zadravko Tomac, potpredsjednik SDP-a i Vlade Nacionalnog jedinstva kao ni predsjednik Hrvatskog novinarskog društva Ante Gavranović

U prvom broju ST-a imena članova Izdavačkog savjeta (iz nultoga broja) objavljena su bez njihovih funkcija, a pojavila su se i nova imena: Mihovil Gunjača, Silvije Degen, Predrag Naletilić i Ivan Ostoja. Osim novinara sličnih Marinku Božiću, u prvim brojevima ST-a javljali su se svojim člancima Ivo Družijanić, Pero Stanivuković, Živko Milić i slični, koji su sebe našli u listu takve »političke fizionomije« i takvog žanra, a poslije im se pridružio Pero Zlatar, koji je kao "gost urednik« i uredio neke brojeve ST-a. Usput rečeno, ovih dana isti taj Pero Zlatar, s Davorom Šošićem, Urošem Šoškićem i Ines Šaškor, pokreće novi list "Zapad« novcima Gorana Štroka.
Zanimljivo je i to da se takvi listovi rađaju u okrilju "Vjesnikove« kuće. Od samog početka jedan od najbližih suradnika i savjetodavaca uz glavnog Marka Roglića, Marinku Božiću,
bio je Ivan Zvonimir Čičak. Njega je u jednom svom tekstu pohvalio čak i Ivo Družijanić. Već u prvom broju ST-a objavljen je žestoki napadaj na predsjednika HDZ-a, dr. Franju Tuđmana, pod naslovom "Tko je i što je Franjo Tuđman: (Ne)djelo izašlo na vidjelo«. Autor tog psovačkog napada na dr. Tuđmana novinar je Željko Luburović (poslije poznat po zloglasnom intervjuu s Ivom Omrčaninom), u istom je broju objavio i intervju s dr. Tomislavom Đordevićem, za kojega je Marinko Božić »obećavao« da će poslije izbora biti »predsjednik Sabora«. Ivan Ostoja uspio se nekim sumnjivim vezama probiti čak do sjedišta HDZ-a na Becićevim stubama, da bi odmah u idućem broju (broj 9-10, 25. travnja 1990. godine) objavio gnjusni pamflet "Lider i zrakoprazni prostor«.

Sinhrozinirana propaganda

Rafiniranim podmetanjima fašistoidnosti i nacizma te glumeći takvu svoju uređivačku fizionomiju koja se jasno očituje u izvučenim naslovima, primjerice »Hrvatska über alles« ili izričajima kao što su "Blitz krieg" za osvajanje vlasti od HDZ-a, pa i izborom izmišljenih pseudonima za pojedine autore svojih tekstova, npr. Adolf Reis, uredništvo ST -a želi i u tome donekle uspijeva stvoriti u javnosti dojam o tome da je "na istoj valnoj dužini s Vrhovništvom Republike Hrvatske", čime vrlo spretno servira dovoljno »štofa« srbijanskom tisku za napade na Predsjednika Republike Hrvatske, dr. Franju Tuđmana, i novu hrvatsku demokratsku vlast.

Najizričitiji primjer takve sinkronizirane antihrvatske propagande je odlazak Marinka Božića i Ivana Zvonimira Čička na Široki Brijeg gdje su promovirali tobožnju »hrvatsku domoljubnu brigadu dobrovoljaca«. Beogradski tisak od samih početaka napada hrvatsko redarstvo kao "ustaše i kriminalce", a nagovijestioje da će nove redarstvene odore imati "crne košulje". Trebale su im samo fotografije. Marinko Božić i Ivan Zvonimir Čičak i za to su se pobrinuli. Na Širokom Brijegu postrojili su 25 neukih "dobrovoljaca" u crnim košuljama i proglasili ih "prvim hrvatskim domoljubnim odredom", a u ST-u broj 24. od 5. rujna 1990. objavili su i velike fotografije tih »crnokošuljaša«. Već sutradan o tom je u »Politici« objavljen veliki članak pod naslovom »Novi crnokošuljaši u stroju«. Bio je to »Politikin« izvještaj s tog događaja u verziji Marinka Božića i Ivana Zvonimira Čička, što je najbolji primjer uigranosti i sinkroniziranog međusobnog dopunjavanja ST-a i beogradskoga tiska u antihrvatskoj propagandi. Drugi primjer je glasina koju je (kako je »priznao« u jednom broju ST-a) lansirao Marinko Božić, da dobrovoljce, specijalce u Ministarstvu unutarnjih poslova vježba, »zloglasni« Miro Barešić (prema Nikoli Majstroviću, Barešić je u Hrvatsku stigao tek u srpnju 1991. i nakon 17 dana provedenih u ilegali koju su mu smjestili Gojko Šušak i Josip Perković, ubijen je s leđa kao jedini iz svoje skupine koja je navodno išla u neku diverziju na Benkovac, op. ž.p.) da bi zatim s tim istim Barešićem, Marinko Božić objavio veliki (telefonski) intervju u ST-u. Veza s Mirom Barešićem, čovjek koji je Marinku Božiću dao Barešićev broj telefona (Asunicion, Paragvaj) bio je Ivo Tomić, športski komentator Hrvatskog radija, jedan od najbližih Božićevih suradnika koji koji objavljuje "kolumne" u ST-u, a pojedine tekstove objavljuje i pod pseudonimom Marko Tomić.

Moguće zloupotrebe

To bi bila najšturija kronologija: ST-a, njegovih novinara i suradnika: »političkoga profila« i načina pisanja tog tjednika koji se ovih dana namjerava probiti i u inozemstvo, u hrvatsku dijasporu. Premda štura, kronologija je dovoljna da čitatelji zaključe; kakva je uloga i zadaća ST-a prema mladoj hrvatskoj demokraciji koja se očituje u prvom redu u slobodi tiska. Da je u Hrvatskoj bio na snazi novi najavljeni "Zakon o tisku" koji, kako čitamo, predviđa hitan sudski postupak za klevete i uvrede u tisku te jednu četvrtinu tiraže kao minimalnu naknadu štete, ST-a odavna ne bi bilo. Štošta bi se moglo napisati o pojavama i ljudima u hrvatskom informativnom prostoru, što je doista zabrinjavajuće za mladu demokratsku vlast. Što reći o reklami kojom Hrvatska televizija upravo propagira Marinka Božića i ST. Za razliku od svih drugih sličnih reklama u ovoj se Božić pojavljuje osobno likom i glasom što, "kažu znalci",
najsugestivnije djeluje na gledateljstvo i potencijalno čitateljstvo. Je li ta reklama plod Božićeva svakovečernjeg druženja u restoranu »Topusko« s televizijskim moćnicima
ili još neka dublja veza, teško je reći, ali Hrvatska televizija trebala bi se zapitati koga to, kako i zašto propagira. Ona ipak nije komercijalna TV; dapače, živi od pretplate. A zbog svega napisanog, vjerujem da mnogi gledatelji ne bi htjeli odvajati svoje novce za svrhe ST -a i njegovih nalogodavaca.

Na kraju, trebalo bi u ime svih onih koji cijene i poštuju novu demokratsku vlast i sve što smo postigli u ovih godinu dana upozoriti na prijeku potrebu da se izbjegavaju bilo kakvi
intervjui ili fotografiranja predstavnika vrhovništva, Vlade i pojedinih ministarstava u ST-u, jer bi se kao i do sada mogla na najvulgamiji način zloupotrijebiti protiv najviših predstavnika Republike Hrvatske, a samim time i protiv Hrvatske i hrvatskoga naroda. O tome se, nažalost, do sada nije vodilo računa, a to u nekim sada već poznatim slučajevima - kao da i nije bilo slučajno.

Mate Kovačević, Večernji list, Petak, 03. 05. 1991.

alauc
clan foruma
Posts: 196
(9/25/05 2:03 am)

Re: Bez heroja ne bi bilo Hrvatske - vjecna im hvala i slava

I mene muči što se sustavno ne bavimo otkrivanjem najboljih u obrani i sto se na njima ne napajaju buduci heroji.

Evo o jednom, koga sam upoznao prije 7 dana, kad smo se okupili kod Domagoja Margetica. "Slucajno" sam sjeo pored starijeg od mene (uvijek me takvi privlace, jer su akumulacija Bozjih iskustava, zive knjige iz kojih se najbolje uci) a ime mu je Srecko Cvitanovic...

Ja sam ocajan 1991 podno Biokova, dok su se drugi kupali i uzivali u moru, trazio takve kao on, a on je 5 km dalje na Bracu stvarao mrezu i pokrivao kompletno juzno bojiste...

Ukratko 18.9. na sastanku, koji smo počeli u podne, rekao mi je da je krenuo u rat. Malo iza toga i ja sam usao u njegovu udrugu Nikola Subic Zrinski i isto odlucio. Kako cemo taj rat voditi on zna za sebe, ja za sebe, a duboko se nadam da cemo uz Bozju pomoc ove jeseni prodrmati sve izdajice i da ce sve vise nasih ljudi shvatiti tko su, sto su te da je bilo dosta tiranije nad nama od Bljeska i Oluje i da ce munje i gromovi sa neba hrvatskih mucenika i iz srca i umova nas zivih eliminirati sve sto ugrozava stvaranje SVETE HRVATSKE.

U tim pripremama za ovaj sveti rat dosta sam puta bio u krizi i tekstovi koje ste Vi gosp Tomislave Kralj slali, su mi davali snage da ustrajem.
Kad sam 18.9. prije 7 dana upoznao zivotni put Srecka Cvitanovica moje je srce zaigralo, a nadam se da ce i kod svih koji vapiju za slobodom Lijepe nase. On je kroz rat ocuvao stotinjak suboraca, a sto cemo, kako, kada, gdje ciniti znat ce se uskoro.

Ja ga molim da to bude 27.9. za dva dana, ali mu prepustam da procjeni vrijeme i mjesto, a ja se duboko nadam da je nas 100-200 dovoljno moralno, intelektualno i socijalno jako da ce vodeci ljudi u vlasti morati poceti slusati nas ili ODSTUPATI S VLASTI.

Nesto sam pisao pred izbore u tom duhu 15.5. na ovom forumu, a nisam znao da postoji covjek kao sto je Srecko.

Kakva je njegova strategija i njegovih suradnika nije na meni sada pisati, a za mene je dovoljno jasna, da sam se pridruzio.

Usprkos otmici i zastrašivanjima glavnog urednika Novoga hrvatskog slova Domagoja Margetića, ovaj će tjednik nastaviti objavljivati transkripte o svjedočenju aktualnog predsjednika Stipe Mesića u Haagu. To je poručio predsjednik Glavnog odbora Zdruga hrvatske obrane "Nikola Šubić Zrinjski" Srećko Cvitanović na jučerašnjoj konferenciji za novinare, održanoj u društvu s predsjednikom Zajednice udruga hrvatskih veterana i dragovoljaca Domovinskog rata Hrvatske, generalom Ivom Jelićem. Predsjednik Cvitanović je iznio kronologiju događanja o otmici Margetića upozorivši da je hajka na njega krenula u trenutku kad je Haaški sud naredio zabranu objavljivanja tajnih Mesićevih svjedočenja iz Haaga, što je Margetić odbio.

Slomio penis gledajući suprugu

BUKUREŠT - Početak braka jednoga rumunjskog para obilježio je nesvakidašnji nesretni slučaj. Suprug, zaljubljen u svoju mladu ženu, slomio je penis gledajući je sa strašću.
Mladoženja, 52-godišnji George Popa, iz Galatija, u dvorištu je prenosio vreće žita kad je zastao da pogleda svoju 25-godišnju suprugu Loredanu koja je vješala rublje.

Prizor ga je toliko uzbudio da je ispustio vreću koja je nezgodno pala i slomila mu penis u erekciji. Liječnici kažu da se više neće moći koristiti penisom, barem ne u seksualne svrhe.

Večernji list, Zanimljivosti, 22.09.2005 18:27

"Generali koji su sjedili u Glavnome stožeru nisu dobivali nikakve informacije o tome što se stvarno događa na terenu, a ako su ih i dobivali te su informacije bile temeljito pročišćene. SIS i Vojna policija bavili su se istraživanjem zločina i kriminala, ali rezultati tih istraga dostavljani su isključivo ministru obrane i načelniku SIS-a, koji su onda svojim utjecajem zaustavljali procesuiranje", izjavio je za "Feral" Ivan Grbavac-Cobra, koji je potkraj 1991. utemeljio prvu vojnopolicijsku jedinicu Hrvatske vojske da bi ubrzo potom, Šuškovim ukazom, bio smijenjen.

PREDSJEDNIK:
Danas su me upoznali, to mi se prosto kosa digla, kako se zove taj koji je dao izjavu, da je sam ubio 80 ljudi u Pakračkoj poljani.

ANTO NOBILO: Da, Pakračka poljana, to sam preletio, nisam još to pročitao.

PREDSJEDNIK: Jesi li zvao?

GORDAN RADIN: Jesam, zvao sam.

PREDSJEDNIK: Naši organi ga trebaju odmah zvati i uhititi.

GORDAN RADIN: Bajramović, razgovarao sam sa Šeparovićem, on je razgovarao sa zamjenikom Hranjskog jer je on odgovoran, i dali su hitni nalog za uhićenje.

ANTO NOBILO: Recite, Pakračka poljana, ja sam bio tužilac i vodio taj predmet. Ja sam imao u pritvoru 16 Merčepovih ljudi. Kada sam išao na odmor pa onda odvjetnike i na kraju je to bilo pušteno. To bi trebalo procesuirati.

PREDSJEDNIK: Da li je Merčep na njihovom spisku?

ANTO NOBILO: Bila je krivična prijava protiv njega ali mi ga nismo...

PREDSJEDNIK: U Haagu?

ANTO NOBILO:Ne, na tužilaštvu kada sam ja bio 92. godine. Međutim, nije bilo dokaza za njega. On je bio u to vrijeme u bolnici, ranjen kada se je dešavalo to u Pakracu. Mi ga nismo dali uhapsiti jer nije bilo dokaza. Ali ti njegovi...

GORDAN RADIN: Ovaj strahote priča.

PREDSJEDNIK: Da, ovaj priča strahote.

GORDAN RADIN: Spominje imena.

PREDSJEDNIK: Gledajte, to što smo mi doživjeli od Srba, imamo 13 tisuća mrtvih, imamo 20 tisuća invalida...

ANTO NOBILO: Tada nije bio politički momenat, ali sada ima snage da se to procesuira, meni se barem čini da sada ima snage.

PREDSJEDNIK: Slušajte, ima snage, ali gledajmo sada politički opet. Znači ta masa hrvatskih ljudi koja je stradala itd., sada Srbe jednim dijelom smo i ostavili zbog općih stvari itd., a sada, da samo naše sudimo to nije u redu, ali ne možemo isto dopustiti ni ovakve slučajeve. To je ono.

DR IVIĆ PAŠALIĆ: Ali, on to govori u "Feralu", to je provokator.

GORDAN RADIN: On kaže ovako, ja sam ubio 86 ljudi, za 72 znadem ime...

PREDSJEDNIK: Koliko je ubio?

GORDAN RADIN: Ovako kaže, ubio sam 86, a za 72 znadem ime točno. Svi su umirali sretni jer sam im dao kobajagi propusnicu da mogu proći naše straže. Jedino što tražim da me Predsjednik primi i da mi se omogući da radim u Hrvatskoj.

ANTO NOBILO: Ja nisam detaljno čitao, ali znam taj predmet pa bi možda mogao prosuditi, ali to nisam čitao.

PREDSJEDNIK: Meni su to jutros o tome obavijestili, ja sam rekao Odvjetništvu da ga treba odmah uhapsiti.

ANTO NOBILO: Jer Odvjetništvo kada dođe do njega glas mora poduzeti mjere.

Zbog ubojstva nepoznatog muškarca zvanog Saša za kojeg je do jučerašnje izmjene optužnice bilo navedeno da se zove Aleksandar Antić, osuđeni su Munib Suljić, Igor Mikola i Siniša Rimac. Najdužu kaznu od 10 godina zbog toga je dobio Suljić koji je navodno i prvi zapucao. Rimac je osuđen na osam godina dok je Mikola kao pomagač u ubojstvu osuđen na pet godina zatvora.

Index.hr/hina

Suljić osuđen uvjetno na godinu dana zatvora

Suljić, inače okrivljenik u »slučaju Pakračka poljana«, drsko je prijetio novinaru »Vjesnika« Željku Peratoviću još 14. rujna 1999. godine

ZAGREB, 14. studenoga - Nepravomoćnom presudom vijeća Općinskog suda, kojim je predsjedala Lidija Vidjak, na pet mjeseci zatvora, godinu dana uvjetno, u srijedu je osuđen Munib Suljić zbog prijetnji novinaru Željku Peratoviću.

Suljić, inače okrivljenik u »slučaju Pakračka poljana« prijetio je novinaru »Vjesnika« još 14. rujna 1999. godine u Mandalićevoj ulici u Zagrebu. Tada je bivši pripadnik Merčepove jedinice, kako se kaže u tužbi, odgurnuo Peratovića, te mu zaprijetio riječima »pička ti materina, najebat ćeš, najebat ćete svi novinari«.

Suljić se tijekom postupka branio da se u vrijeme prijetnje uopće nije nalazio u [I]Mandalićevoj[/I] ulici, već da je bio u Privrednoj banci. No, njegov je alibi pobijen na posljednjoj raspravi, kada je svoj iskaz dao Berislav Štimac, djelatnik zaštitarske kuće AKD koji je 14. rujna 1999. godine vodio evidenciju ulaska i izlaska iz banke na Trgu hrvatskih velikana.

Štimac je posvjedočio da je Suljić tog dana bio u Privrednoj banci. Ali, ključna je stvar bila evidencija izlaska, po kojoj je vidljivo da se Suljić mogao nalaziti u vrijeme prijetnje u Mandalićevoj ulici.

Sutkinja Lidija Vidjak također je dosudila Suljiću plaćanje sudskih troškova u iznosu od tisuću kuna.

Mladen Bokulić, Vjesnik, Petak, 15. studenog 2002.

U međuvremenu smo razgovarali s Ankom Levar, bivšom suprugom Milana Levara, čovjeka koji tvrdi da je deset puta u Haagu svjedočio o zločinima u Gospiću na početku Domovinskog rata, i koji za njih najviše okrivljuje Mirka Norca i Tihomira Oreškovića.

Gospođa Levar posebne je ogorčena što njezin bivši suprug u svojim javnim istupima spominje njihovu djecu.

- Milan Levar nema nikakveg moralnog prava uopće izgovoriti imena moje djece - ogorčena nam je jučer rekla gaspođa Levar.

Anka Levar se od Milana razvela jaš prije petnaestak godina i
to nakon pet godina braka koje bi, tvrdi, da je to moguće, najradije izbrisala iz svog sjećanja. Na razgovor s novinarima, iako nevoljko, pristala je tek nakon što je objavljena vijest o njegovu nedolasku na jedno suđenje u Zagreb, za koje se Levar ispričao navodnim strahom za život svoga sina. S obzirom na to da mu je jedan sin poginuo 1991. godine, Levar je to povezao sa svojim haaškim svjedočenjem. (Levar nikada nije tvrdio da su mu prvog sina ubili zbog njega, a Ivica Rožić Roka je prema vlastitoj izjavi policiji 1999. planirao kako da otme Leona Levara i natjera njegovog oca da mu dođe pred nišan op. ž.p.)

U Levarove priče ovdje ionako nitko ne vjeruje

- Moje je dijete poginulo nesretnim slučajem - veli gospođa Levar dadajući još jedanput da njezin bivši muž nema nikakvog prava da ga
spominje jer ga nije ni paznavao, kao ni dvije kćeri koje je Anka, naken razvoda s Levarem, sama odgojila mučeći se kao samohrana majka.

- Najgore je bilo za rata, kada sam s djecom većinu vremena prevodila u skloništu i kada su i mene i moju djecu branili hrvatski vajnici koje on danas ovako blati. Kako ga nije sram? - pita se.

Naglašava da je on, na žalost, samo zapisan kao otac njene djece.

- Nikada nisam željela utjecati na mišljenje svojih kćeri o ocu, ali su me one same već više puta molile da premijenimo prezime - tvrdi gospođa Levar.

O bivšem mužu ne može govoriti drukčije, kaže, nego s gađenjem.

- O njegovim istupima u javnosti ne bih željela mnogo govoriti, ali svakome tko malo bolje razmisli jasno je da on fizički nije mogao biti na tolika mjesta, a ako je doista istina da je vidio nekakva ubojstva, onda je u njima i sam sudjelovao. Ovdje u ono što on priča nitko ionako ne vjeruje, a ja mislim da sve to radi zbog materijalne koristi - sumnja gospođa Levar.

Pitali smo je i za komentar tvrdnji mnogih dosadašnjih aktera gospićkih zbivanja koji su ustvrdili da je Milan Levar psihički bolestan čovjek.

- On sasvim sigurno nije lud. Natprosječno je inteligentan i vješto manipulira ljudima, ali je lijena osoba koja u pet godina koliko smo bili u braku nije radila ni pune dvije. A u posljednjih desetak godina mislim da nije radio više od nekoliko mjeseci koje je proveo zaposlen u hotelu Jadran, čiji je direktor bio Zdenko Bando - nastavlja Anka Levar.

Sumnja da je Levar vješto izmanipulirao Bandu i Ropca navevši ih čak i na to da pobjegnu iz Hrvatske u inozemstvo zbog navodnih prijetnji.

- Zašto onda on, koji je kolovođa čitave priče, nije pobjegao van? Ma, njegove tvrdnje da se boji za svoj život, kako ga netko želi ubiti, obična su glupost. Ne vjerujem da bi itko uopće želio potrošiti metak na njega. Čudi me kako to da se tek sada, nakon devet godina, sjetio svoga pokojnog sina. A kćeri i dalje ne spominje. Možda njih čuva za neku drugu priču - ogorčeno je rekla.

Dodala je da nikada, unatoč sudskim presudama, za svoju djecu nije dao ni kune.

- Danas mi je zbog toga drago, sretna sam da nema više nikakve veze s nama - zaključila je Anka Levar.

Robert Valdec i Tanja Božić, Večernji list, 17. travnja 2000.

"Nismo planirale podnijeti zahtjev za odštetu. Nismo ni znale da djevojke na to imaju pravo. No, otkako su je dobili njegova supruga Vesna i sin Leon, ljudi su me počeli zaustavljati na cesti i ispitivati koliko smo novca mi dobili za Milanovu smrt. Ovo je provincija, ljudi svašta misle i pričaju. Naposljetku su moje kćeri odlučile podnijeti zahtjev za naknadu. Pa ipak im je Milan bio otac. I one su proživjele duševnu bol", objašnjava prva supruga Milana Levara, koja s kćerima i majkom živi u skromnoj kući svojih roditelja u predgrađu Gospića.

Poslijeratnih godina, priča, i ona i djevojke su se šutnjom štitile od napada ljudi koji su Milana Levara smatrali izdajicom. "Trudile smo se da nas ne dovode u vezu s Milanom, no njegova odluka da svjedoči pred Haškim sudom prati nas već godinama. Pribojavale smo se i za vlastiti život. Bila su takva vremena da je i nas mogao progutati mrak. Bezbroj puta su mi se ljudi obraćali riječima: Onaj tvoj opet je nešto pisao", kaže Anka Levar te nastavlja: "Godinama sam bila bez posla. Pa tko bi jednu Levaricu htio u svojoj kući. Ljudi su nas se klonili."

Daleko od javnosti

U kući Levarovih rijetko se priča o ocu. Sve zajedničke fotografije ostale su kod njegove majke. "Ako na Dnevniku vidimo prilog o pokojnom Milanu, pravimo se kao da nismo ni čule. Cure su jako osjetljive i povučene. Nikada nisu željele govoriti o njegovoj smrti, pa sam smatrala da je najbolje pustiti ih na miru. Navikle smo šutjeti."

Suzana i Katarina ipak se sjećaju 28. kolovoza 2000. godine, dana kada je ubijen njihov otac. O njegovoj smrti obavijestila ih je majka. "Sjećam se da sam poslijepodne malo odspavala. Kad sam se probudila, izašla sam u šetnju. Na raskršću sam srela poznanicu koja mi je rekla da je Milan poginuo u eksploziji plina. Tek nakon nekoliko sati shvatili smo što se dogodilo, da ga je u dvorištu ubila bomba", priča prva Levarova supruga. "Cijelo sam vrijeme znala da mu prijete, no nisam ni mislila da će ga ubiti. Taman se sve bilo stišalo kad se dogodilo ubojstvo. Morali su mu osigurati zaštitu."

O razlozima zbog kojih je ubijen njezin bivši suprug Anka Levar nije željela govoriti. Iako tvrdi da Gospićani više nisu opterećeni ratom, lako je zaključiti da se i dalje boji za vlastitu si sigurnost djece. "Nismo se usudile otići ni na sprovod. Na pokopu je bilo tek desetak ljudi", posvjedočila je Suzanina i Katarinina majka koja se još nada da će ubojice njezina muža biti kažnjene: "Svaki zločin treba biti sankcioniran. Neoprostivo je čovjeku oduzeti život."

Novac za novi život

Premda su dugo godina, dok su trajale prijetnje, pokušavale pobjeći od činjenice da im je otac Milan Levar, djevojke, kaže njihova baka, u mnogočemu podsjećaju na oca. "Bio je natprosječno inteligentan i vrlo pismen. Katarina je bistra na njega, a Suzana je naslijedila slikarski dar", kaže baka. Katarina je s četrnaest godina željela upisati vojnu avijatičarsku školu iako tada nije ni znala da joj je otac pohađao istu školu.

Levarove kćeri najradije bi napustile Gospić. U gradu za koji ih vežu rijetka lijepa sjećanja nikada nisu stekle puno prijatelja. Kad im je ubijen otac, Katarina je imala 17, a starija Suzana tek je bila navršila 19 godina. Iako su punoljetne, obje još žive s majkom u Gospiću gdje pohađaju Višu učiteljsku školu.

S novcem od odštete započele bi novi život. Katarinina je želja upisati psihologiju u Zadru, a Suzana bi se u Zagrebu pokušala afirmirati kao slikarica. U Gospiću će, kažu, teško dobiti posao.

Globus, 2004.

Tada sam gotovo svaki dan počeo viđati Franu Goretu kako se sastaje s Pašalićem (Tvrtkom op. ž.p.). Kada ne bi bilo Pašalića, vodio je Ivicu Livaju, pomoćnika za IPD službu. Često je dolazio i kod Tanje Dujić (supruga šefa VIC-a Lora Tomislava Dujića koji je trenutno u bijegu) i s njom odlazio izvan vojarne. Barišić mi je kazao da ima još neke stvari napraviti oko pritvora i da se jedva čeka vratiti u Šibenik, jer je u Lori kaos: zarobljenici nemaju gdje spavati, svakodnevno ih se maltretira, a otkrio je i neregistrirani blok »C« koji mu je pokazao Pašalić pojasnivši da je to »zatvor za neregistrirane, gdje ih dolaze posjetiti specijalni gosti«.


Nisam više mogao gledati mučenja

Je li Mario Barišić spominjao zločine?

– Barišić mi je kazao da mu je bila muka kada je ušao. Osjetio je smrad i vidio krv. Zarobljenici su ležali na podu. Poneki su imali tek po jednu deku. Svi su bili unakaženi, krvavi, neki bez očiju, neki bez jezika, neki nisu mogli ustati. Spomenuo je i pravoslavnog svećenika iz Kupresa. Kada je ušao zarobljenici su mu govorili: »Ubij nas! Ne možemo ovo trpjeti!« Ostao je šokiran, ne znajući što tu rade. Tada je došao Ivica Livaja, koji se smijao.

Zoran Krželj, Novi list, Ponedjeljak, 12.9.2005.

Petračevo ime nije se, pak, moglo pronaći u vlasničkom listu tvrtke Maestral, no prema zapisniku sa Glavne skupštine društva od 28. srpnja 2003. godine, vlasnik je bio Petračev odvjetnik Marijan Pedišić sa 2500 dionica te njegova supruga Nela Pedišić sa 833 dionice. Ostali vlasnici su bili turski poduzetnici Aydin Homoglu i Enis Sulun, te tvrtka Euro Import AG. Firisa je kao jednog od Petračevih suradnika nadzirala POA u sklopu obavještajne akcije »Dekada«, a prije nekoliko mjeseci je protiv njega podnesena kaznena prijava zbog utaje poreza u casinu. Nedugo nakon prijave, početkom srpnja, tvrtki Maestral je oduzeta koncesija za casino Vega.

Marin Dešković, Vjesnik, subota, 20. kolovoza 2005.

Tako je, kao radna hipoteza, postavljen i naslov: ’Obavještajno-medijske manipulacije s ciljem diskreditacije RH’, što ne znači da bi takav naslov i ostao nakon godinu dana provođenja akcije." Cilj multimedijske prezentacije, tvrdi Turek, bio je da državni vrh informira o radu POA-e, te da se, zbog složenosti operacije, dobije "politička privola što je i postignuto jer je upravo na zahtjev predsjednika Vlade (tijekom prezentacije) za Ranka Ostojića upućen prijedlog Vrhovnom sudu za mjere tajnog prikupljanja podataka, nakon čega je Vrhovni sud izdao nalog (ovo je razvidno iz dokumenata POA-e)".

Franjo Turek u Predstavci Odboru za unutarnju politiku i nacinalnu sigurnost prema Vuku Đuričiću, Slobodna Dalmacija 12. rujna 2005.

Sve je ipak dovoljno da se u POA-i, odnedavno umivenoj i pometenoj, ipak ne zanemari potreba da se pojačaju sigurnosne provjere, preporuči "podebljavanje" zaštite za ključne ljude i skupe glave. Razmjena informacija i "začepljeni" policijski izvori učinili su to da POA (zapljena oružja u Zagrebu, uhićenje Ice Matekovića i uhićenje Hrvoja Petrača na trajektu u Grčkoj) napokon počne obavljati svoj posao. Pakiranja, prisluškivanja i uporaba novinara te "pouzdanih izvora" kao medija za plasiranje intriga i namještaljki posao je kojim se agencija, nedvojbeno, više ne bavi.

Tanja Božić, Večernji list, 09.09.2005

Kako doznajemo nesretni Firis je upravljajući motociklom Kawasaki iz pravca Opatije prema Rijeci dolaskom na križanje sa sporednom cesticom što vodi prema bivšoj diskoteci Palladium, ugledao vozilo što se uključuje na prometnicu počeo kočiti a motocikl ga je zbacio u zrak te je nakon nekoliko metara udario u tlo i na mjestu poginuo. Motocikl se nastavio nekontrolirano kretati cestom sve dok nije udario u Mazdu 323 koja je jednim dijelom bila na prometnici te se istog trenutka zapalio.

e-rijeka

Iako u MUP-u tvrde da se na prijavi protiv Firisa, koji je kazneno prijavljen zbog utaje 600.000 kuna poreza, radilo i prije, znakovito je to da je ona podnesena samo dva dana prije dolaska haaške tužiteljice. Da bi sve to ipak moglo imati veze s akcijskim planom, svjedoči i podatak da je policija obradu nad Firisom počela na zahtjev USKOK-a, koji istražuje financijsko poslovanje Hrvoja Petrača. Ime Vinka Žuljevića Klice također Firisa povezuje s akcijskim planom. Firis je, naime, direktor kasina Vega postao nakon Petračeva sukoba s bivšim partnerom Turčinom Ahmedom Hamogluom.

Ivana Jakelić, Večernji list, 03. 06. 2005.

Sudeći prema izjavi rezervnog MUP-ovog megafona Igora Štefanca, Levarova udovica Vesna je potpuno u pravu kada kaže da ubojica njezinog muža nikada neće biti priveden pravdi. Dakle, Štefanec veli da istraga još uvijek traje obzirom da ni protiv jedne osobe nije podnesena kaznena prijava. Policija i dalje prikuplja dokaze na temelju kojih bi bilo moguće podignuti kvalitetnu kaznenu prijavu koja ne bi bila odbačena od Državnog odvjetništva.

Postavlja se pitanje koji se to kvalitetni dokazi mogu pronaći nakon pet godina, a koji nisu izdvojeni s mjesta zločina odmah nakon ubojstva. Štefanec veli da su oni najbitniji dokazi prikupljeni odmah nakon počinjenja kaznenog djela. Štefanec podsjeća da su nedavno u Koprivnici riješili jedno ubojstvo...

Radio 101

Obrana će pak, kako nam je najavio Petračev odvjetnik Ljubo Pavasović Visković, koji je zajedno s Petračevom suprugom Alicom i sinom Nikolom u nedjelju kasno navečer doputovao u Igoumenitsu, u svojem očitovanju o zahtjevu za izručenje priložiti i navodni dokument POA-e u kojem se govori o akcijama koje bi obavještajne službe trebale poduzeti protiv Petrača, za kojega tvrde da je glavni financijer bijega Ante Gotovine.

U navodnom dokumentu u kojemu se POA očituje o prijedlozima britanskog MI6, između ostaloga se spominju i pritisci svim sredstvima kojima bi trebalo ishoditi osuđujuću presuda protiv Petrača, a obrana smatra da će on poslužiti kao dokaz da je progon Petrača u Hrvatskoj politički motiviran.

Pozivanje obarane na navodni dokument u slučaju zahtjeva za ekstradicijom Petrača zapravo je očekivan potez, jer ga je nagovijestila već i tužba koju je Petrač putem svojih odvjetnika prije tri mjeseca uputio saborskom odboru za ljudska prava te žalba koju je odvjetnik Pavasović podnio na osuđujuću presudu Novici Petraču u slučaju otmice, jer je u oba slučaja priložen taj dokument.

Marin Dešković, Vjesnik, Utorak, 6. rujna 2005.

U srditom dopisu udruge »Reporteri bez granica Austrije« podsjećaju direktora »Vjesnika« da je Peratović, upravo za svoje investigacije, nagrađen visokim međunarodnim priznanjima, između ostaloga, i rečene udruge ( on je ponio Press Freedom Award 2003.)

Reporteri bez granica Austrije


Franjo Maletić

Predsjednik Uprave „Vjesnika“ d.d.
Franjo Maletić
Redakcija Vjesnik
HR – 10000 Zagreb

Poštovani gospodine Maletiću,

kao što smo doznali, naš kolega i dobitnik međunarodne novinarske nagrade gospodin Željko Peratović dobio je otkaz iz redakcije „Vjesnika“. Peratović je postao poznat i izvan granica Hrvatske, posebice u Austriji, jer je hrabro pisao o ratnim zločinima. Njegovo neumorno izvještavanje o događajima u Gospiću donijelo mu je međunarodnu novinarsku nagradu organizacije „Reporteri bez granica“ 2003. u Beču.

Već smo tada znali za stalne prijetnje i napade kojima je gospodin Peratović bio izložen od strane ekstremista. U međuvremenu ništa se nije promijenilo. Gospodin Peratović je prema vlastitim riječima bio primoran iz sigurnosnih razloga svoju suprugu i malu kćer vratiti u Švicarsku.

Molimo Vas da nam navedete razloge otkaza gospodinu Peratoviću. Nadamo se da Vi nemate veze sa pritiscima protiv njegovog neustrašivog izvještavanja i da ćete mu pružiti primjerenu zaštitu i pomoć kao izraz profesionalne solidarnosti.

Kolegijalni pozdravi,


Dr. Rubina Möhring
Predsjednica Reportera bez granice Austrije

A-1050 Wien, Margaretenstraße 70
E-Mail: info@rog.at

Prilog: Laudatio povodom dodjele Press Freedom Award 2003

Rezultat je toga da je Hrvatska postala vrlo važna meta terorističkih napada, koju su već jednom svojom akcijom upozorili iz Gamma Al Islamyije. (poznati napad autobombom ispred riječke policije op. ž.p.).

U Hrvatskoj više nitko nikome neće prijetiti. Ni običnom građaninu, ni javnim radnicima, ni novinarima, pa ni državnim dužnosnicima

Prijateljske i kumovske veze s Petračem obojicu su stajale karijere. Kako je s vremenom u medijima sve češće naglašavano da je upravo Bagić Petrača doveo u Mesićev stožer 2000., te kako se sve glasnije počelo pričati da je i Petrač jedan od financijera ne samo bijega generala Gotovine nego i Mesićeve predsjedničke kampanje, Mesiću nije bilo druge nego riješiti se Bagića. Bolje nije prošao ni Petračev kum Damir Lončarić, godinama na udaru javnosti. Smatra se da je upravo on Petraču dao mig za bijeg iz zemlje. Njegovo ime u središtu javnosti našlo se i u travnju ove godine kad je Franjo Katavić uhićen i osumnjičen da je izradio lažne putovnice za generala Gotovinu i Petrača.

19.(novi ulaz) Željko Žužić (30 milijuna eura) – vlasnik drvne industrije Solidum, Finel (Petrinja) i Šavrić. Nedavno je kupio koncesiju za iskorištavanje šljunka na šljunčari Čiče kod velike gorice a od Hrvatske poštanske banke kupio je nedavno i veliko sajmište u Velikoj Gorici za 5 milijuna kuna. Žužić je svoju poslovnu karijeru počeo kao vozač kamiona. Izuzetno spretan trgovac, počeo je raditi i u poljoprivredi i u drvoprerađivačkoj industriji. Danas je jedan od najvećih proizvođača parketa u Europi. Preko 90 posto proizvodnje izvozi u Italiju, Španjolsku i Portugal. Poput Todorića i Filipovića i Željko Žužić je kupio helikopter za 450 000 eura kao bi mogao lakše obavljati poslove. Žužić živi i radi u Velikoj Gorici.

Kad je u svibnju ove godine Žužić otvarao svoj trgovački centar Solidum u Jankomiru, na domjenak, koji ga je stajao 580 tisuća kuna, došao je i predsjednik Stipe Mesić. Prije nekoliko godina Mesić je prisustvovao i otvorenju velikog Žužićeva proizvodnog pogona u Petrinji. Prvi pogon Žužić je kupio davne 1992. u Velikoj Gorici, dok je sjedište njegova poduzeća Solidum Žužić uvijek bilo u Petrovoj ulici u centru Zagreba.