"Nismo planirale podnijeti zahtjev za odštetu. Nismo ni znale da djevojke na to imaju pravo. No, otkako su je dobili njegova supruga
Vesna i sin
Leon, ljudi su me počeli zaustavljati na cesti i ispitivati koliko smo novca mi dobili za
Milanovu smrt. Ovo je provincija, ljudi svašta misle i pričaju. Naposljetku su moje kćeri odlučile podnijeti zahtjev za naknadu. Pa ipak im je
Milan bio otac. I one su proživjele duševnu bol", objašnjava prva supruga
Milana Levara, koja s kćerima i majkom živi u skromnoj kući svojih roditelja u predgrađu Gospića.
Poslijeratnih godina, priča, i ona i djevojke su se šutnjom štitile od napada ljudi koji su
Milana Levara smatrali izdajicom. "Trudile smo se da nas ne dovode u vezu s
Milanom, no njegova odluka da svjedoči pred Haškim sudom prati nas već godinama. Pribojavale smo se i za vlastiti život. Bila su takva vremena da je i nas mogao progutati mrak. Bezbroj puta su mi se ljudi obraćali riječima: Onaj tvoj opet je nešto pisao", kaže
Anka Levar te nastavlja: "Godinama sam bila bez posla. Pa tko bi jednu
Levaricu htio u svojoj kući. Ljudi su nas se klonili."
Daleko od javnosti
U kući
Levarovih rijetko se priča o ocu. Sve zajedničke fotografije ostale su kod njegove majke. "Ako na Dnevniku vidimo prilog o pokojnom
Milanu, pravimo se kao da nismo ni čule. Cure su jako osjetljive i povučene. Nikada nisu željele govoriti o njegovoj smrti, pa sam smatrala da je najbolje pustiti ih na miru. Navikle smo šutjeti."
Suzana i
Katarina ipak se sjećaju 28. kolovoza 2000. godine, dana kada je ubijen njihov otac. O njegovoj smrti obavijestila ih je majka. "Sjećam se da sam poslijepodne malo odspavala. Kad sam se probudila, izašla sam u šetnju. Na raskršću sam srela poznanicu koja mi je rekla da je
Milan poginuo u eksploziji plina. Tek nakon nekoliko sati shvatili smo što se dogodilo, da ga je u dvorištu ubila bomba", priča prva Levarova supruga. "Cijelo sam vrijeme znala da mu prijete, no nisam ni mislila da će ga ubiti. Taman se sve bilo stišalo kad se dogodilo ubojstvo. Morali su mu osigurati zaštitu."
O razlozima zbog kojih je ubijen njezin bivši suprug
Anka Levar nije željela govoriti. Iako tvrdi da Gospićani više nisu opterećeni ratom, lako je zaključiti da se i dalje boji za vlastitu si sigurnost djece. "Nismo se usudile otići ni na sprovod. Na pokopu je bilo tek desetak ljudi", posvjedočila je
Suzanina i
Katarinina majka koja se još nada da će ubojice njezina muža biti kažnjene: "Svaki zločin treba biti sankcioniran. Neoprostivo je čovjeku oduzeti život."
Novac za novi život
Premda su dugo godina, dok su trajale prijetnje, pokušavale pobjeći od činjenice da im je otac
Milan Levar, djevojke, kaže njihova baka, u mnogočemu podsjećaju na oca. "Bio je natprosječno inteligentan i vrlo pismen.
Katarina je bistra na njega, a
Suzana je naslijedila slikarski dar", kaže baka. Katarina je s četrnaest godina željela upisati vojnu avijatičarsku školu iako tada nije ni znala da joj je otac pohađao istu školu.
Levarove kćeri najradije bi napustile Gospić. U gradu za koji ih vežu rijetka lijepa sjećanja nikada nisu stekle puno prijatelja. Kad im je ubijen otac,
Katarina je imala 17, a starija
Suzana tek je bila navršila 19 godina. Iako su punoljetne, obje još žive s majkom u Gospiću gdje pohađaju Višu učiteljsku školu.
S novcem od odštete započele bi novi život.
Katarinina je želja upisati psihologiju u Zadru, a
Suzana bi se u Zagrebu pokušala afirmirati kao slikarica. U Gospiću će, kažu, teško dobiti posao.
Globus, 2004.