online

Marina Nuić, 1991. je odvedena sa Velesajma u Zagrebu na, pretpostavlja se, Pakračku poljanu gdje je likvidirana, no tijelo nikada nije nađeno. - Ne zanimaju nas kazne za zločince jer nema zatvora koji nam može pružiti utjehu. Isto tako nas ne zanima ni progon Merčepa - kaže Marinin otac Pero koji samo želi doznati gdje je pokopana njegova kćer.

Mogući progon Merčepa ne zanima ih zbog njegova kažnjavanja nego samo zbog mogućnosti da se otkrije gdje je pokopana njihova Marina. - Ne znam koliko je Merčep kriv. Niti me to zanima. On je sigurno nije ubio jer je u to vrijeme ležao u bolnici, ali isto tako znam da su to učinili ljudi kojima je on zapovijedao - kaže Janja i prisjeća se kako su 1993. i 1994. bili kod Merčepa.

Kaže kako im je rekao da je Marina išla gdje nije trebala, ali i obećao da će sve učiniti te rekao da on zna gdje je zakopana i da on jedini nešto može učiniti. Ostavio im je broj svog telefona, ali se više nije javio. - Rekao je: ‘Riješit ćemo do Nove godine’. Ne znam koje - kaže Pero.

Alen Kurbanović, Jutarnji list, 25.05.2006.

IV-050

KVALIFIKACIJA DELA: Nehumano postupanje sa uhapšenicima - ratnim zarobljenicima

MESTO I VREME: Pakrac, 6.-30. decembar 1991. godine.

KRATAK OPIS: Ratni zarobljenik Bojić je bio prebačen iz Lipika u Pakrac i smešten u improvizovani zatvor u svlačionicama Fudbalskog kluba "Jedinstvo" u Pakračkoj poljani. Tu je bio podvrgnut stalnim ispitivanjima da bi pružio podatke o položaju Jugoslovenske narodne armije i svakodnevno tučen na razne načine.

Tu su ga obukli i pripremili za snimanje, stavljajući mu "četnička obeležja" šubaru, kokardu i dr. Ovo snimanje i ispitivanje pred kamerama trajalo je oko pet sati. Kada bi usled tuče pao u nesvest polivali su ga hladnom vodom, a hladnoća je bila minus 18 stnjpeni C. Posle toga skinuli su ga golog i tako vezali i ostavili.

Donosili su i transformator, pa su priključivali kablove na prste od noge, a Merčep Tomislav je uključivao i regulisao jačinu struje. Doneli su i neki sprej kojim su ga polili po stomaku, pa zapalili i od toga izgubio je svest i probudio se tek posle osam dana u bolnici u Pakračkoj poljani. Od tih opekotina ostali su ožiljci po stomaku.

INDICIJE O IZVRŠIOCU:

Merčep Tomislav, koji je u to vreme bio komandant neke svedoku nepoznate jedinice, a sada je visoki funkcioner u Ministarstvu unutrašnjih poslova Hrvatske,
Trusić Zvonimir, zamenik Merčepa,
Manđarelo Stipo, zamenik Merčepa,
Jurgec Antun zvani "Tonči" iz Prekopakre, telohranitelj Merčepa,
"Šok", Albanac po nacionalnosti, telohranitelj Merčepa,
Zlatko iz sela Podrogač kod Našica, telohranitelj Merčepa,
Ivanović Stjepan, bivši službenik MUP-a u Pakracu,
Šimunek (Šimeka) Anton,
Zrnić Zdravko, trgovac iz Pakraca,
Nadečdin Ivo, iz sela Omanovac, točilac kisele vode u banji Lipik.
DOKAZ: Iskaz svedoka Bojić Nenada.

Iz "Izveštaja"

Moja fotografija je skinuta i zloupotrebljena sa internet stranice novinara Željka Peratovića, koji je objavio moj demantij na pisanje novinara Globusa Mark Cigoja, koji redakcija Globusa nije htjela objaviti.

DRAGUTIN FRANČIŠKOVIĆ, brigadir u mirovini, Večernji list, 22.05.2006 20:07

Café bar Trica, popularno okupljalište poznatih Osječana, jučer je bio poprištem verbalnoga sukoba Branimira Glavaša i Krunislava Olujića. Oko 9 sati, za jutarnje kave, Olujić je Glavaša pozdravio s "bog", a on mu je uzvratio: "Nabijem te na k...c!"

Kao vukodlak

Sjedio sam u Trici i pio kavu kad sam zamijetio da ulazi princ Charles sa svojom Camillom, novinarkom "Glasa Slavonije" Sanjom Marketić. Buljio je u mene pa sam mu rekao "bog", a on se izbečio, pretvorio u vukodlaka i, primitivan kakav jest, dreknuo: "Nabijem te na k...c!". Svi su to čuli. Onda je otišao u stražnji dio kafića i nastavio urlati: "Sad sam jednog nabio na k...c! Uskoro ću i druge!" potvrdio nam je Olujić, iznenađen brzinom kojom je informacija stigla do nas, zamolivši da napišemo psovku onako kako je izrečena. Olujić pretpostavlja da je razlog takvog Glavaševa ponašanja kojemu se ne čudi jer ga poznaje od 1978., a zna i njegov "način funkcioniranja i mentalni sklop" to što je nastupio u emisiji "Otvoreno" o ukidanju imuniteta saborskom zastupniku. Olujić je sjedio u društvu Kramarića, Hedla i Đapića, što se, dodaje, Glavašu očito nije svidjelo.

Željka Rački-Kristić, Večernji list, 19.05.2006.

...Tako je bilo moguće da se onda po potrebama političkog voluntarizma u slučaju predsjednika Vrhovnog suda Krunislava Olujića, ono što se svugdje u svijetu smatra tajnom, a to je prisluškivanje građana "u interesu nacionalne sigurnosti", nađe u udarnom TV Dnevniku...

...Je li hrvatsko sudstvo nezavisno? Hrvatski helsinški odbor je smatrao i još uvijek smatra da ono to nije, a najnoviji potezi hrvatske vlasti i pokušaji da se na inicijativu predsjednika Tuđmana smijeni sadašnji predsjednik Vrhovnog suda Krunislav Olujić, najbolje to potvrđuju...

Za Hrvatski helsinški odbor, predsjednika
Ivan Zvonimir Čičak, IZJAVA 51, 10. prosinca 1996.

Gordan Malić: Slike objavljene u "Nacionalu" je za POA-u snimio bivši sudac Vrhovnog suda umiješan u pedofilsku aferu

Znate li tko je snimio fotografije koje vas prikazuju u dijalogu sa dužnosnikom State Departmenta?

Ja nisam mogao vjerovati kada sam vidio tko nas snima. Neću reći njegovo ime i prezime jer bi to moglo biti utuživo a ne mogu dokazati da je to on, ali ću reći da se radi o poznatoj javnoj osobi koji je uz to bivši sudac Vrhovnog suda.

Molim?

Da. To je čovjek koji je postao protagonist jedne pedofilske afere. U uši je imao nekakve slušalice i snimao nas je.

Bio je sam?

Da. Nisam mogao vjerovati da su stvari otišle tako daleko da POA angažira osobu takvog statusa i da je, primjerice, jedan od agenta provokatora koji mi je poslan saborski zastupnik i to ne bilo koji zastupnik.

Pa se može zaključiti da POA tog suca ucjenjuje?

Može se pretpostaviti. Ne znam.

Index.hr, 17.2.2005.

Fame o zločinima

Tako su počele i sve one kasnije priče našeg svijeta koji se junači i iživljava kad netko posrne i pokazuje veliku hrabrost ako treba šutnuti "krepanog konja". Svatko je Đilasu mogao prišiti što je htio, jer to je bilo dopušteno i poželjno. Činili su to svi, njegovi ratni drugovi, političari, udbaši, pozvani i nepozvani. Širile su se fame o njegovim zločinima, o tome da je vlastitom rukom ubijao protivnike revolucije, umnoživali su se svjedoci, pa je tako većina revolucionara ispala posve nedužna u krvavom žrvnju revolucije, jedino je Đilas bio zločinac. Revolucija koja jede svoju djecu (Danilo Kiš bi rekao: krmača koja proždire svoj okot), imala je navadu prišiti sve svoje užase i zločine onima koje je prožderala. Otpadnici, disidenti - to su bili monstrumi, a svi ostali časne sestre.

Tako je i Đilas promoviran u poglavicu svih ubojica, posebice u Crnoj Gori; predbacivali su mu "lijeva skretanja" i "pasja groblja", a gotovo da nema Crnogorca koji ga nije vidio na djelu kako ubija, kolje zubima, baca u jamu, itd. Međutim, u svojoj knjizi Ko je Milovan Đilas – Disidentstvo 1953-1995 (Otkrovenje, Beograd 2003.), Desimir Tošić, publicist kojemu komunisti nikad nisu bili dragi, makar i kao konvertiti i disidenti, tvrdi da su te priče o Đilasu "najobičnije balkanske laži", a puna je "istorijska istina da Đilas nije bio u Crnoj Gori u vreme pojave pasjih grobalja i levih skretanja". Prema podacima i izvorima do kojih je došao publicist Boro Krivokapić radeći na knjizi o Đilasu, također dokazuje da taj revolucionar nije bio u Crnoj Gori u vrijeme lijevih pogroma. Krivokapić misli da se to pripisalo Đilasu kako bi se na "izdajnika" navalilo svako zlo, a istodobno sačuvao mit narodnog heroja i revolucionara Ivana Milutinovića koji je ponajviše odgovoran za to razdoblje lijevih skretanja u Crnoj Gori. Dakle, pobjednici najčešće pišu lažnu historiografiju, a komunisti je još i krivotvore.

Mnogima koji su izgradili svoju sliku o Đilasu, a slika može nastati i od lošeg materijala, nije odgovaralo nepristrano pisanje Desimira Tošića o slavnom komunistu i disidentu, to prije što je Tošićeva pozicija čista, 45 godina proveo je u emigraciji i ostao dosljedan svojim demokratskim uvjerenjima, osnivač je glasila Naša reč koje je izlazilo u Parizu i Londonu, pa su mu u Beogradu počeli prigovarati kako je to "politika nacionalnog pomirenja" koju "taj vremešni gospodin plasira kao član Glavnog odbora Demokratske stranke", ali on je u jednom tekstu odgovorio kritičarima: "Ne, ne treba da se mirimo s Milovanom Đilasom, jer je on sam u svojoj sveobuhvatnosti pomirenje s prošlošću. On je u sebi i u svojim stradanjima sažeo revolucionare i konvertite, mučitelje i mučene, prošlost i sadašnjost..." Tošić se užasnuo nad "bijedom duha" nekih pojedinačnih glasova koji su se javljali u novinama, ili na kakvim javnim tribinama, tražeći da se Đilasu sudi za zlodjela i da se ne dopusti da mirno umre u svom stanu. Takve podmukle glasove Tošić je doživio kao nešto bolesno, zloćudno i nečovječno, jer su upućeni onome koji je "zlo pobedio trpljenjem, ispaštanjem, radom, učenjem i razmišljanjima, pročitavanjima i debatama u meri koju su mu prilike i vlasti i ljudi oko njega dozvoljavali".

Mirko Kovač, Feral Tribune, 18. svibnja, 2006.

Upravo ta neizvjesnost oko daljenjeg tijeka postupka, jer se planira saslušati bivše “udbaše” Josipa Perkovića, Branka Traživuka i Ivana Lasića, čiji je dolazak na sud u Njemačku više nego upitan, nagnao je sudsko vijeće da u ovoj fazi suđenja puste Pratesa iz pritvora. Dulji boravak Pratesa iza rešetaka njemački je sud ocijenio neopravdanim.

Željko Petrušić, Jutarnji list, 18. 05. 2006.

- Bandiću bi se ovdje na Bundeku trebala postaviti bista - rekao je Mesić, fasciniran uređenjem koje je obavilo Gradsko društvo Zrinjevac.

Sramota od 500.000 branitelja

Da smo imali toliko branitelja, već smo u prvih nekoliko mjeseci rata mogli osloboditi Hrvatsku, onemogućiti Karadžića i Mladića u BiH te pregaziti Srbiju i doći do makedonske granice. Tako bi četverogodišnje mrcvarenje koje je nastalo na ovim prostorima bilo onemogućeno, i danas ne bi bilo potrebe za stranim intervencijama i haaškim sudovima. No nažalost Hrvatska nije imala pola milijuna branitelja i upravo ta brojka kojom se danas barata znači devalvaciju Domovinskog rata i ponižavanje pravih dragovoljaca i istinskih branitelja.

Upravo su oni, poput Mire Lace, Miodraga Deme, Zdravka Janića, Alena Klabota, Franje Drlje, Ivana Kovača, Marijana Vrgoča... najviše pogođeni katastrofalnim stanjem u državnoj birokraciji koja je dopustila takvu sramotu da se prave dragovoljce i branitelje izjednačava s običnim "luftbremzerima".

Vlada i ministrica Jadranka Kosor jako griješe ako daju beneficije što većem broju "tzv. branitelja", misleći da će možda tako kupiti glasove na sljedećim izborima. To se neće dogoditi, jer oni koji se švercaju, a takvih je najviše, nikada neće biti zadovoljni onim što će im država dati. Ova vlada će dobiti legitimitet u tom braniteljskom sektoru obratnim načinom ponašanja drastičnim ukidanjem i smanjivanjem braniteljskih statusa i primjerenim povećanjem beneficija pravim borcima.

Ivo Pukanić, Nacional, 15.05.2006.

ISTRAGA O ZLOČINU KOJI JE VLAST POKUŠALA PRIKRITI

Haag sumnjiči MUP-ove specijalce za pokolj u Gruborima

Hrvatsko pravosuđe i haaški istražitelji privode kraju istragu o pravim počiniteljima ubojstava šestero Srba kod Knina, neposredno nakon 'Oluje', za koja su, među ostalim, optuženi Ivan Čermak i Mladen Markač: podizanje optužnice protiv djelatnika specijalne policije pridonijelo bi kažnjavanju pravih počinitelja zločina za koje su optuženi generali

Početkom ovog tjedna haaški istražitelji prvi će se put sresti s Franom Drljom, jednim od zapovjednika specijalnih postrojbi MUP-a RH stacioniranih u Lučkom pokraj Zagreba. To će biti dosad najniže rangirani časnik Hrvatske vojske, odnosno djelatnik policije, koji se nalazi na popisu osumnjičenih za ratne zločine u “Oluji” s hrvatske strane. Kako Nacional doznaje iz krugova bliskih Haaškom sudu, eventualnom optužnicom protiv Drlje, zbog poznatog zločina počinjenog u selu Grubori, počelo bi kažnjavanje stvarnih krivaca za počinjene zločine zbog kojih su sada optuženi Gotovina, Markač i Čermak. Frano Drlje dosad je najniže rangirani hrvatski časnik osumnjičen za ratne zločine u 'Oluji' Dokaze o zločinu u Gruborima Županijsko državno odvjetništvo u Šibeniku na čelu sa Željkom Žganjerom prikupilo je još 2001.Iz istih izvora...

Saša Kosanović, Nacional, 16.03.2004.

Napisi motivirani sukobom u britanskoj obavještajnoj zajednici

Prvi napisi u britanskom tisku o vezama Ante Gotovine i IRA-e odnosno Sjeverne Irske pojavili su se nakon teksta u tjedniku Globus iz 2003. U njemu se citiralo izvješća POA-e i MUP-a u kojima se tvrdilo da je Gotovini u bijegu iz Hrvatske u Italiju 2001. pomogao sjevernoirski terorist pod nadimkom Tony Cascarino, kasnije prozvan i The Striker.
Od tada pojedini britanski mediji - The Belfast Telgraf, The Sunday Times, The Scotsman, The Sunday Herald - pišu da je Gotovina u Sjevernoj Irskoj, da ga je tamo prebacio Tony Cascarino alias The Striker, a da je Irac sad i izveo pljačku stoljeća u Belfastu. Iako tvrde da raspolažu provjerenim informacijama iz ozbiljnih britanskih izvora, spomenuti mediji najviše se koriste tekstom iz Globusa iz 2003., zatim informacijama s neslužbene internetske stranice famoznog Tonyja Cascarina te tekstovima iz tjednika Nacional, u kojima se tvrdilo da je bivši ravnatelj POA-e Franjo Turek zaslužan za protjerivanje agenata MI6 iz Hrvatske koji su ovdje, navodno, boravili uz pristanak hrvatskih vlasti da bi pronašli Gotovinu.
Spominjani mediji nerijetko objavljuju i besmislice, poput tvrdnji da je Striker sudjelovao u ubojstvu Željka Ražnatovića Arkana ili da je Gotovina u Haagu optužen za zločine počinjene tijekom rata u BiH.
Velimir Kvesić, jedan od zapovjednika HOS-a koji se borio u Vukovaru, kaže kako nikad nije čuo da je Irac Tony Cascarino sudjelovao u borbama na Trpinjskoj cesti ili da je uopće bio u Vukovaru.
Ozbiljniji promatrači smatraju da su takvi napisi dijelom motivirani sukobom unutar britanske obavještajne zajednice, u kojoj jedna frakcija za svako zlo u Britaniji želi optužiti Irce i istodobno kritizirati drugu frakciju da je nesposobna.

Željko Peratović, Vjesnik, 12. siječnja 2005.

Naime, premda su mediji samo šturo izvijestili o njegovoj uspješnoj ratnoj karijeri, Vjesnik doznaje kako je Nenad Filipović (prvoosumnjičeni za pljačke Zabe i Fine) bio jedan od najelitnijih vojnih specijalaca u čitavome Domovinskome ratu, no da je usporedno za zaslugama u borbi, teško obolio od kroničnog PTSP-a, te razvio sklonost i ovisnost prema svim poznatim vrstama droge. Filipović se u rat uključio 18. srpnja 1991. godine kao dragovoljac 1. gardijske brigade. Krajem 1991. godine pod neposrednim zapovjedištvom Ante Gotovine, o kojemu će Filipović uvijek govoriti kao o svome drugome ocu, prelazi u Specijalnu postrojbu HV-a »Alpha«, poznatu i pod nazivom »Baza Sljeme«. Kao pripadnik »Alphe«, zbog izuzetne hrabrosti postaje zapovjednik borbene skupine, usputno završavajući više tečajeva za izvidnika-diverzanta, te instruktora »posebnih ratnih vještina«. Sredinom ožujka 1992.tada već poručnik, sa postrojbom odlazi na Južno bojište gdje obnaša dunosti instruktora borbene obuke, zapovjednika satnije, te čak zapovjednika čitavog borbenoga sektora. »Imenovani izravno sudjeluje u teškim borbama. Iskazuje pouzdanost odlučnost i snalažljivost, kako i u borbi tako i u donošenju teških i odgovornih odluka«, navodi se u Filipovićevom vojnom dosijeu. Po ukidanju postrojbe »Alpha«, biva prebačen u specijalnu postrojbu HV-a, odnosno u bojnu »Matija Vlačić« kojoj je tada na čelu bio Ante Roso, odnosno Ante Žoni Maksan, a 1994. godine sa Rosom odlazi u Sarajevo kao pripadnik Združenoga stožera vojske Federacije. Filipović već 1993. godine zbog psihičkih poremećaja uzrokovanih ratom razvija sklonost prema kokainu, te zatim prema heroinu i ecstasyju. Zbog brutalnih izlijeva nasilja, čak i prema svojim najbližima, te drugim časnicima, često dolazi u sukobe sa zakonom iz kojih ga, prema vlastitim riječima izvlači njegov »otac«, Ante Gotovina koji, zajedno s Rosom postaje kum Filipovićevoj kćeri. Zajedno sa drugim specijalcem Andrijom Čupićem, 1998. upada stan Milosije Karačić te otimaju Danijela Režeka, zbog čega biva osuđen na deset mjeseci zatvora. U rujnu 1999. godine policija u njegovom stanju pronalazi pištolj walter te više stotina komada različitoga streljiva, da bi 2000. godine bio osuđen i na šest godina zatvora zbog pljačke Zabe.

Marin Dešković, Vjesnik, 12. svibnja 2006.

Nakon Vukojevićevog svjedočenja valja očekivati paljbu iz svih oružja po sucu Ustavnog suda iz kruga Predsjednika Stjepana Mesića. Da bi se pokušalo zaštiti Josipa Perkovića, valjat će aktualizirati priču o silovanju bošnjačke zatočenice mostarskog ratnog logora koje je navodno počinio Vice Vukojević. Priču je krajem 1999. lansirao Stjepan Mesić, nudeći kao izvor knjigu koju je dobio od bošnjačkog političara Irfana Ajanovića.

Sve da je istinita, ona ne umanjuje zločin Udbe i ne može abolirati sudionike u njemu.

45 lines, 07.04.2006.

Slučaj Vukojević prvi je put u Hrvatskoj objavljen u studenom 1999. u Feral Tribuneu, koji je prenio dijelove svjedočenja Bošnjakinje iz Stoca da ju je u logoru Vojno, navodno silovao i Vice Vukojević, tada zastupnik u Saboru. Anonimno svjedočanstvo originalno je objavljeno u knjizi “Molila sam ih da me ubiju - Zločin nad ženom Bosne i Hercegovine” u srpnju 1999. u izdanju Centra za istraživanje i dokumentaciju Saveza logoraša BiH.

Ovih dana, sedam godina kasnije, Vesna Pusić službeno je zatražila od Saborskog odbora za Ustav, Poslovnik i politički sustav da se inicira donošenje odluke o privremenoj suspenziji Vukojevića s dužnosti ustavnog suca.

Tina Lakić, Veronika Rešković, Jutarnji list, 08.05.2006.

Gubitak Slobodne Dalmacije 2,3 milijuna kuna

Splitska izdavačka kuća Slobodna Dalmacija prvo je tromjesečje ove godine završila s gubitkom u iznosu od 2,3 milijuna kuna, koji je za 20,5 posto veći u odnosu na 1,9 milijuna kuna gubitka iz prvog tromjesečja prošle godine, pokazuju podaci iz financijskog izvješća te tvrtke, koje prenosi Zagrebačka burza.
Slobodna Dalmacija je u prva tri mjeseca ove godine ostvarila 48,07 milijuna kuna prihoda, što je za 0,55 posto više u odnosu na isto razdoblje lani. Pritom su prihodi od prodaje u zemlji porasli za 4,1 posto, na 45,5 milijuna kuna, dok su prihodi od prodaje u inozemstvu smanjeni za 31,8 posto, na 1,56 milijuna kuna. Ukupni rashodi Slobodne Dalmacije istodobno su iznosili 50,38 milijuna kuna i bili su za 1,3 posto veći u odnosu na rashode iz prva tri mjeseca prošle godine. Najveći dio tog iznosa odnosi se na materijalne troškove i troškove prodane robe, koji su pali za 0,64 posto, na 24,52 milijuna kuna, dok su troškovi osoblja, u iznosu od 18,16 milijuna kuna bili veći za 6 posto u odnosu na isto razdoblje lani.

Hina/Poslovni dnevnik, 04.05.2006.

MUENCHEN - Zdravko Mustač (64), nekadašnji šef Službe državne sigurnosti bivše Jugoslavije, svjedočio je danas putem videolinka sa Županijskoga suda u Zagrebu na suđenju u Münchenu gdje se vodi postupak za ubojstvo Stjepana Đurekovića 1983. godine u Njemačkoj.

Mustač je izjavio da nema saznanja, osim po sadašnjem pisanju tiska, o tome da je optuženi Krunoslav Prates bio suradnik SDS-a, odnosno Josipa Perkovića. Istaknuo je i kako nema informacija o organizatorima i izvršiteljima likvidacije Đurekovića.

- Među prvima sam saznao za ubojstvo. Čuo sam puno priča o odobrenju njegove likvidacije otkada je otvoren slučaj Prates. No, odgovorno tvrdim da ja za takvo odobrenje u konkretnom slučaju, ali ni u drugim slučajevima, ne znam. U moje vrijeme, a bio sam rukovoditelj službe u Hrvatskoj od 1982., SDS u takve stvari nije bio umiješan...

Željko Petrušić, Jutarnji list, 04.05.2006 21:07

...Onda se pojave Santrić i Vanja Špiljak koji spase saveznu vladu bruke koja bi se dogodila nestašicom nafte. Brzo se u našim lukama stvore oni tankeri s liberijskim zastavama. I stvar je riješena. Poanta je u tome da su isplate bile preko tih tajnih računa i to po abnormalnim cijenama. Čak smo bili dovedeni u situaciju da kao država nismo imali dovoljno deviza pa su nas spomenuti posrednici, poput Santrića i kreditirali.
Sjećam se da mi je u to doba Zdravko Mustač, republički šef Službe državne sigurnosti rekao da je Vojko Santrić „za sada težak oko 50-ak milijuna dolara“. To su u ono doba bili strašno veliki novci....

...Planirali smo uhapsiti neke naše državljane koji su u Italiji radili za Santrića. Njih trojica su trebali doletjeti u Zagreb, gdje ih je na aerodromu čekala policija s lisičinama. Međutim, stigao je samo jedan, kojeg smo uhapsili i koji je bio pritvoren i trebao poslužiti kao svjedok na suđenju kad do njega dođe. Zdravko Mustač je bio strahovito iznenađen i ljut jer je od nekud procurilo da smo pripremali to hapšenje i da su nam dvije krupnije ribe izmakle. Bilo je to već u jesen 1982. Zbog ovog i još nekih slučajeva, mislim da je i kod Đurekovićevog ubojstva postojala neka paralelna, neformalna struktura moći koja se često puta pokazivala efikasnijom od naše službene...

Sutradan me, opet sav bijesan, Zdravko Mustač pitao kako je moguće da nam se dogodila još jedna provala. Iz INA-e je u kamionetima odvežena sva kompromitirajuća dokumentacija tako da kad je policija tamo stigla našla je prazne ormare. Mustač me pitao kome sam sve rekao o planiranju akcije, a kad sam rekao da sam jedino obavijestio Marijana Cvetkovića, naglo je zašutio što sam protumačio da sumnja kako je procurilo od Predsjednika Predsjedništva SRH. Ako je Marijan Cvetković ono što sam mu rekao prenio Miki Špiljaku kao svojem sisačkom partizanskom drugu, što ne mogu pouzdano tvrditi jer to nismo smjeli ni istraživati, onda je sigurno da je Mika Špiljak učinio sve da nam propadne akcija.

No tih kasnih osamdesetih više nisam imao informacija što se događa u RSUP-u, odnosno SDS-u. Nisam ni s Mustačem komunicirao koji mi je bio desna ruka u ovoj aferi s naftom.

Pavle Gaži, Feral Tribune/45 lines (info), 7.4.2006

Priča o hrvatskome zdravstvu može, recimo, biti pripovijest o Silvestru Kujundžiću, dječaku koji je potkraj 1997. imao tri i pol godine i koji je patio od urođene srčane mane. Roditelji su ga doveli na operaciju u KBC "Rebro" u Zagrebu, rečeno im je da se radi o "rutinskoj operaciji" i da će operaciju obaviti dr. Josip Husar: devet dana poslije operacije Silvestar je preminuo, a razlog njegovoj smrti bila je nestručnost čovjeka koji se predstavljao kao dječji kardiokirurg. Možda nam je sjećanje blijedo, no nikako se ne možemo prisjetiti da su tada Letica, Orešković, Stavljenić-Rukavina, Večerina-Volić ili Ostojić pozivali Milotu i Luku Kujundžića da krenu u pravosudnu ofenzivu protiv Josipa Husara, čovjeka koji je svojim skalpelom tih dana na onaj svijet poslao još petero mališana. Da su i htjeli, Kujundžićevi to nisu mogli napraviti: nisu, naime, imali novaca za pokretanje sudskoga spora.

Ne možemo se, također, prisjetiti da je tih dana itko od dičnih hrvatskih medicinskih trudbenika javno tražio da policija i tužilaštvo provedu istragu o smrti šestero djece na "Rebru"; ne sjećamo se, nadalje, da je netko od te velevažne bratije tražio pokretanje postupka protiv Husara i njegova tadašnjeg šefa dr. Tomislava Brzovića, a ne sjećamo se ni da je netko od tih ljudi prosvjedovao protiv toga što se Husar promeće u žrtvu, pa od novina sudskim putem pokušava utjerati dva milijuna kuna. Na ime duševnih boli.

Ivica Đikić, AIM, Zagreb, 26.10.2001.