19.05.2006., petak
Uvod u rasvjetljavanje komunističkih zločina
|
Povede li se razgovor o komunističkim zločinima domaći nacionalisti kao neizostavan primjer navode Milovana Đilasa, u svijetu najpriznatijeg Titova disidenta. Na taj način drže da su jednim udarcem ubili dvije muhe: imenovali Titovog zločinca i oduzeli mu aureolu najpoznatijeg liberalno-demokratskog disidenta Titova jugoslavenskog režima. Vjerujem da i srpsko-crnogorski nacionalisti postupaju isto s Đilasom. Hrvatski pisac Mirko Kovač, čije povijesne feljtone u Feralu ne propuštam pročitati u započeo je sa demistifikacijom priča o Đilasovoj ratnozločinačkoj ulozi u 2. svjetskom ratu. Glavni je zaključak: riječej je o konstrukcijama koje su izmislili Đilasovi ratni drugovi koji su sami činili zločine. Fame o zločinima Tako su počele i sve one kasnije priče našeg svijeta koji se junači i iživljava kad netko posrne i pokazuje veliku hrabrost ako treba šutnuti "krepanog konja". Svatko je Đilasu mogao prišiti što je htio, jer to je bilo dopušteno i poželjno. Činili su to svi, njegovi ratni drugovi, političari, udbaši, pozvani i nepozvani. Širile su se fame o njegovim zločinima, o tome da je vlastitom rukom ubijao protivnike revolucije, umnoživali su se svjedoci, pa je tako većina revolucionara ispala posve nedužna u krvavom žrvnju revolucije, jedino je Đilas bio zločinac. Revolucija koja jede svoju djecu (Danilo Kiš bi rekao: krmača koja proždire svoj okot), imala je navadu prišiti sve svoje užase i zločine onima koje je prožderala. Otpadnici, disidenti - to su bili monstrumi, a svi ostali časne sestre. Tako je i Đilas promoviran u poglavicu svih ubojica, posebice u Crnoj Gori; predbacivali su mu "lijeva skretanja" i "pasja groblja", a gotovo da nema Crnogorca koji ga nije vidio na djelu kako ubija, kolje zubima, baca u jamu, itd. Međutim, u svojoj knjizi Ko je Milovan Đilas – Disidentstvo 1953-1995 (Otkrovenje, Beograd 2003.), Desimir Tošić, publicist kojemu komunisti nikad nisu bili dragi, makar i kao konvertiti i disidenti, tvrdi da su te priče o Đilasu "najobičnije balkanske laži", a puna je "istorijska istina da Đilas nije bio u Crnoj Gori u vreme pojave pasjih grobalja i levih skretanja". Prema podacima i izvorima do kojih je došao publicist Boro Krivokapić radeći na knjizi o Đilasu, također dokazuje da taj revolucionar nije bio u Crnoj Gori u vrijeme lijevih pogroma. Krivokapić misli da se to pripisalo Đilasu kako bi se na "izdajnika" navalilo svako zlo, a istodobno sačuvao mit narodnog heroja i revolucionara Ivana Milutinovića koji je ponajviše odgovoran za to razdoblje lijevih skretanja u Crnoj Gori. Dakle, pobjednici najčešće pišu lažnu historiografiju, a komunisti je još i krivotvore. Mnogima koji su izgradili svoju sliku o Đilasu, a slika može nastati i od lošeg materijala, nije odgovaralo nepristrano pisanje Desimira Tošića o slavnom komunistu i disidentu, to prije što je Tošićeva pozicija čista, 45 godina proveo je u emigraciji i ostao dosljedan svojim demokratskim uvjerenjima, osnivač je glasila Naša reč koje je izlazilo u Parizu i Londonu, pa su mu u Beogradu počeli prigovarati kako je to "politika nacionalnog pomirenja" koju "taj vremešni gospodin plasira kao član Glavnog odbora Demokratske stranke", ali on je u jednom tekstu odgovorio kritičarima: "Ne, ne treba da se mirimo s Milovanom Đilasom, jer je on sam u svojoj sveobuhvatnosti pomirenje s prošlošću. On je u sebi i u svojim stradanjima sažeo revolucionare i konvertite, mučitelje i mučene, prošlost i sadašnjost..." Tošić se užasnuo nad "bijedom duha" nekih pojedinačnih glasova koji su se javljali u novinama, ili na kakvim javnim tribinama, tražeći da se Đilasu sudi za zlodjela i da se ne dopusti da mirno umre u svom stanu. Takve podmukle glasove Tošić je doživio kao nešto bolesno, zloćudno i nečovječno, jer su upućeni onome koji je "zlo pobedio trpljenjem, ispaštanjem, radom, učenjem i razmišljanjima, pročitavanjima i debatama u meri koju su mu prilike i vlasti i ljudi oko njega dozvoljavali". Mirko Kovač, Feral Tribune, 18. svibnja, 2006. Pokojni umirovljeni general-major JNA dr. Franjo Tuđman spadao je Đilasove ratne drugove koji su ga ogovarali za socijalizma, ali i kasnije. Darko Hudelist je u neautoriziranoj biografiji dr. Tuđmana otkrio da je kasniji hrvatski predsjednik cinkao neke domobrane u okolici Zagreba prikazavši ih koljačkim ustašama, pa su nesretnici na osnovu toga pobijeni. Bilo je još nekih inicijativa koje su se bavile Tuđmanovom ulogom u partizanskim ratnim zločinima: pokušavalo se otkriti da je Tuđman bio na Bleiburgu i slično, ali do sada nisu urodile plodom. Tuđmanova biografija pokazuje se kao kontinuitet karijerizma. Prometnuo se u zagrženog nacionalistu kad mu nije uspjelo približiti se Titu (osim na nekim fotografijama) ni približno koliko mu je bio blizak Đilas. Idejom o miješanju kostiju žrtava ustaša i partizana u Jasenovcu osim što mrtvima nije htio dati mira jer su neki od ubijenih na Bleiburgu bili zločinci u Jasenovcu namjeravao je simbolički zapečatiti priču o potrebi istraživanja partizanskih i komunističkih zločina. Dopuštanje Vici Vukojeviću i Boži Vukušiću da kroz saborsku Komisiju za istraživanje zločina 2. svjetskog rata i poraća umanjuju ustaške zločine, a preuveličavaju partizanske i komunističke, bio je lažni mamac za lakovjerne radikale. Vukojeviću, Vukušiću i štedulovcima dopuštano je da se u Domovinskom ratu sami okaljaju, a ključeve njihove odgovornosti u džep je stavio Josip Perković, Tuđmanov najpovjerljiviji udbaš. I evo ga, stigli smo do sudskog procesa Krunoslavu Pratesu kojem se u njemačkoj sudi za pomaganje u ubojstvu koje je organizirala komunistička tajna policija, kao pripadnik koje za iste djelo je osumnjičen i Josip Perković. Bože Vukušić i Vice Vukojević su u iskazima na sudu u Muenchenu jako teretili Perkovića. Boži Vukušiću je otkaz na poslu u Saboru dao Vladimir Šeks, kojeg je Tuđman 1991./1992. držao opasnim radikalom, a Branimir Glavaš i fratar Kukavica mu prijete optužbama za ratni zločin u Sarvašu. Vicu Vukojevića je za silovanje Bošnjakinje 1994. u HVO-ovom logoru Vojno kod Mostara prozvala predsjednica HNS-a Vesna Pusić. Ona je 1999. sjedila uz današnjeg Predsjednika RH Stjepana Mesića kad je on na konferenciji za novinare prvi prozvao Vukojevića za isti zločin. Kod predsjednika Mesića kao savjetnik za nacionalnu sigurnost radi Saša Perković, sin Josipa Perkovića, od Njemačke osumnjičenog za sudjelovanje u organiziranju ubojstva Stjepana Đurekovića. Stjepan Mesić je na vijest o njemačkoj optužnici protiv Perkovića izjavio da Ustav RH brani izručenje hrvatskog građanina drugoj zemlji, te osudio hajku protiv udbaša čiji je rad par mjeseci prije toga ocijenio pozitivnim. U nizu špekulacija na temu nevidljivih veza Mesića i Perkovića, za sada je najutemeljenija ona po kojoj su dokumenti o Mesićevoj navodnoj suradnji s Udbom u vrijeme kad joj je na čelu bio Josip Perković, samo jedan dio Mesićevog dosjea u Udbi. Šeksov navodni suradnički dosje (Sova) još početkom devedesetih javno je prezentirala novinarka Jasna Babić. Zbog otezanja hrvatskih ali i srpskih vlasti da pruže informacije o Udbinim kilerskim aktivnostima, njemački je sud prekinuo na neodređeno suđenje Krunoslavu Pratesu i pustio ga da se brani sa slobode. Upravo ta neizvjesnost oko daljenjeg tijeka postupka, jer se planira saslušati bivše “udbaše” Josipa Perkovića, Branka Traživuka i Ivana Lasića, čiji je dolazak na sud u Njemačku više nego upitan, nagnao je sudsko vijeće da u ovoj fazi suđenja puste Pratesa iz pritvora. Dulji boravak Pratesa iza rešetaka njemački je sud ocijenio neopravdanim. Željko Petrušić, Jutarnji list, 18. 05. 2006. Prema mojim beogradskim izvorima njemački sud je uzeo stanku kako bi pružio priliku njemačkoj diplomaciji da političkim pritiscima ishodi punu pomoć u ovom predmuetu Hrvatske i Srbije. |
