online

Taj se lik - Peratović - u mojoj biografiji odjednom pojavio onda kad sam se prvi put vratio iz Australije, dakle 1995. Bilo je to u Panorami. Uglavnom bi se ušuljao u birtiju u Radićevoj, kod Krole (preko puta “Panorame”), sjeo bi nepozvan, šutio i valjda slušao i pamtio, iako površno. Ako bi nešto i rekao, nije bilo
vrijedno spomena: spomena: ili je bilo glupo-pretenciozno, ili
podjebavačko-izazivački...

Pod smokvom koju je Katarinina mama zasadila u backyardu kuće u četvrti Northote na sjeveroistoku Melbournea, s nevjericom sam iščitavao u jednom od Globusa kako me, koji mjesec kasnije Peratović - polemizirajući s Goranom Milićem - prvo proglašava pijancem, zatim me naziva kolegom, a potom se, koji tjedan kasnije, intervjuirajući nekakva udbaša, “stručnjaka za emigraciju” (neću mu spominjati ime, o mrtvima - šutnja) , poziva na pitanja iz mojega razgovora s Božom Vukušićem. Međutim, to pitanje i taj odgovor je tadašnja glavna urednica Globusa Đurđica Klancir bila izbacila iz razgovora, nikada nisu objavljeni. Što to znači? Eh, pa to znači da je Peratović “vrtio” po mom kompjutoru u Globusu, iz kojega ja nisam izbrisao tekstove (tko bi se toga sjetio?), nastojeći smisliti štetu Boži, meni, kome li, pozivajući se na činjenice koje ne postoje, na pitanja i odgovore koji nikada nisu nigdje objavljeni…

Mate Bašić, Imotske novine, br. 8, travanj 2005.

Nakon više od trideset godina, Protuobavještajna agencija već gotovo pola godine radi na slučaju Bugojanske skupine, odnosno pokušava utvrditi gdje su završili posmrtni ostaci 18 od 19 članova te hrvatske emigrantske skupine koja je u Jugoslaviji 1972. izazvala neviđenu pomutnju...

"21. decembra 1972. godine, nakon što je sud izrekao presudu, predsjednik vijeća u prisustvu zastupnika optužbe, optuženih i njihovih branilaca javno je objavio presudu". Slijedi glas predsjednika sudskog vijeća: "Prvooptuženi Horvat Đuro, drugooptuženi Keskić Vesil, trećeoptuženi Vlasnović Mirko i četvrtooptuženi Pavlović Ludvig, prema ličnim podacima utvrđenim na glavom pretresu, krivi su...

Prvooptuženi Horvat Đuro na kaznu smrti, drugooptuženi Keškić Vesil na kaznu smrti, trećeoptuženi Vlasnović Mirko na kaznu smrti i četvrtooptuženi Pavlović Ludvig na kaznu smrti".

PRESUDA IVANU LIVAJIĆU NA SPLITSKOM ŽUPANIJSKOM SUDU

Za ubojstvo sedam godina

SPLIT - Na zatvorsku kaznu u trajanju od sedam godina osuđen je Ivan Livajić zvani Iko (51) iz Podbablja kod Imotskog, nepravomoćnom presudom Županijskog suda u Splitu proglašen krivim za ubojstvo dvadesetogodišnjeg Alena Sečića.

Sud je Livajića proglasio krivim što je 18. travnja 2004. oko 13.30 sati u Poljicu, općina Podbablje kod Imotskog, ubio Alena Sečića tako što je u njegovu pravcu ispalio jedno streljivo koje je mladića pogodilo u vrat i zadalo mu ozljedu od koje je odmah preminuo. Okrivljeni je pucao u teškom alkoholiziranom stanju (3,30 promila alkohola u krvi, a 4,28 promila u mokraći), a nakon kratkog verbalnog sukoba s Alenom Sečićem i njegovim ujakom Safetom Musićem.

Premda je optužnica Livajića teretila da je ubojstvo počinio bez ikakva povoda i razloga, sud je ocijenio, uvažavajući izjave svjedoka, da je povod bio verbalni sukob. Ubojstvo se dogodilo na Veliki petak, u vrijeme kad je mladi Rom, s prebivalištem u Zagrebu, zajedno s majkom Sanelom Sečić i ujakom u Poljicima prodavao tepihe. Sud nije prihvatio obranu okrivljenog da je prije pucnjave došlo do međusobnog naguravanja, pri čemu je pištolj marke valter kalibra 9 mm, slučajno opalio.

Pri izricanju kazne Livajiću je kao olakotna okolnost uračunata dosadašnja nekažnjavanost, podatak da je bio sudionik Domovinskog rata, odlikovan od bivšeg predsjednika RH dr. Franje Tuđmana, nesređene obiteljske prilike.

Kao otegotna okolnost ocijenjena je činjenica da, unatoč verbalnom sukobu, Alen Sečić nije Livajiću dao nikakva povoda za pucanje iz pištolja i ubojstvo.

U kaznu zatvora Livajiću se uračunava vrijeme provedeno u pritvoru u kome se nalazi od 18. travnja 2003. pa nadalje. Budući da izrečena kazna iznosi više od pet godina, pritvor mu je produljen po sili zakona.

J. MATIĆ

Na to sam skočio i rekao da to neću dopustiti, jer da se na početku stvaranja države ne smijemo ponašati kao naši neprijatelji. Koja je onda razlika među nama? Da ću zvati Darka Kolomba (tada šef deska u Vjesniku, a danas direktora Jutarnjeg lista) i Mladena Plešea (tada urednik unutarnje politike Vjesnika, a danas zamjenik glavnog urednika u Globusu).

SVJEDOČENJE: MIRKO STANKOVIĆ, BIVŠI FOTOREPORTER "VJESNIKA", SRBIN IZ GOSPIĆA, U SRPSKOM EMIGRANTSKOM LISTU "VESTI" PRISJEĆA SE LIČKE RATNE
DRAME I POTVRĐUJE:

"Nikada neću zaboraviti da mi je Orešković spasio život"

Premda u svojoj interpretaciji zbivanja u Gospiću, Stanković širi klasičnu srpsku propagandu, ipak nije mogao poreći činjenicu da ga je upravo "zločinac" Tihomir Orešković spasio, da ga nije tukao, maltretirao, da mu je donosio hranu, i da mu se obraćao s "gospodine Stankoviću..." što baš nije manira "ratnih zločinaca"

Piše: Ivica MARIJAČIĆ

Nikada neću zaboraviti da ste mi spasili život, rekao je 1991. godine Mirko Stanković (45), Srbin iz Gospića, Tihomiru Oreškoviću, jednom od zapovjednika obrane Gospića, protiv kojega se ovih dana na Županijskom sudu u Rijeci vodi istražni postupak zbog sumnje da je počinio ratni zločin nad srpskim civilima 1991. godine u Gospiću.
Prisjećajući se tih događaja, Mirko Stanković ponavlja ovih dana te riječi, upućene Oreškoviću u hotelu "Velebno", u svom dosad prvom i jedinom intervjuu kojega je dao za emigrantski srpski dnevni list "Vesti". Taj list se tiska u Frankfurtu u nakladi od oko 90.000 primjeraka i najnakladnije je glasilo srpske "dijaspore". Stanković je azilant u Njemačkoj, gdje živi s obitelji od 1992. godine, a do početka Domovinskog rata i odlaska u Njemačku, bio je fotoreporter zagrebačkog "Vjesnika".

Kaže da su ga tadašnji urednici "Vjesnika" Hidajet Biščević i Krešimir Fijačko poslali na radni zadatak u Gospić gdje je, navodi u intervjuu kojega su "Vesti" objavile u dva nastavka, 30. i 31. listopada, pod naslovima "Ne želim sudbinu Milana Levara" i "Batine pljuštale uz zalivanje ’Cezarom’", proživio mučenje "zengovaca" u Zapovjedništvu gospićke obrane da bi, naposljetku, bio "jedan od retkih Srba koji je spasio živu glavu".

"Nacionalist" Levar

Osumnjičeni Tihomir Orešković je nedavno tijekom istrage u Rijeci izjavio kako nije točno da je počinio djela koja mu se stavljaju na teret, a da je tako može posvjedočiti i slučaj Mirka Stankovića, "Vjesnikova" fotoreportera, kojemu je spasio život.
Stanković potvrđuje Oreškovićeve riječi.

"Tihomir Orešković me nije tukao, štoviše mogu reći da je bio ljubazan", tvrdi Stanković.

"Ako sud u Rijeci, gdje sude Tihomiru Oreškoviću zbog zločina u Gospiću, bude tražio da svjedočim, uradiću to, ali u Hrvatsku ne idem. Izjavu mogu da dam jedino ovdje u Nemačkoj. Svjedočiću po savjesti i kao i vama, reći istinu. Ja sam ostao živ, stotine mojih sunarodnika nisu bili te sreće. Da li za to treba da zahvalim Tihomiru Oreškoviću ili nekom trećem, ne znam. Njime se sada konačno bave pravosudni organi i njima ostavljam da presude da li je kriv ili ne", rekao je Stanković srpskom emigrantskom dnevnom listu "Vesti".

Stanković na početku intervjua govori o svom poznanstvu s Milanom Levarom za kojega kaže da je rano pokazivao hrvatski nacionalizam, ali da nije mogao mirno gledati "pokolje Srba" koje su "zengovci, ustaše i ko zna koje horde u to vreme počinile u Gospiću". Levar je, po mišljenju Stankovića, očito mnogo znao, zato je ubijen.

Redakcija "Vjesnika" ga je, nastavlja Mirko Stanković, u rujnu 1991. godine kao Srbina, "ali i kao čovjeka koji potiče iz pobunjenih krajeva" slala na opasne zadatke. Tako se zatekao u rodnom Gospiću, zajedno s kolegicom novinarkom Nives Matijević.

Pospani stražar

"Počeli su da pljušte šamari, udarci po rebrima i bubrezima, islednici su se stalno smenjivali, razni ljudi su izlazili i ulazili, jedino stražar stalno me držao na nišanu", potanko opisuje Stanković, no ne navodi poimenice tko ga je udarao.

Čak ističe da je stražara nekoliko puta i sam "drmusao" i budio kad bi zaspao na sjedalici da u bunilu ne bi povukao obarač, što bi se moglo protumačiti da situacija i nije bila toliko dramatična budući da on može "drmusati" stražara.

"U gradu je tada vladao pravi pakao, padale su granate, gorelo je na sve strane, a hrvatska vojska je bila nekonsolidovana, nije se znalo tko pije ni tko plaća. Poverenik Vlade RH za odbranu Gospića ni izbliza nije stvar držao pod kontrolom, vlast su, bilo je očigledno, imali ’štedulovci’ i Tihomir Orešković", kazuje Stanković.

Svi novinari su se zavukli, stoji u nastavku Stankovićeve ispovijesti "Vestima", u podrum hotela u Gospiću, jer je u tamošnjoj kuglani bio "Štab za obranu Gospića". Tu je bio Orešković. Stanković zaključuje da je bio glavni, jer su svi telefonski pozivi i faks-poruke bili u njegovim rukama. Svako malo su izbijale svađe među njima, pripovijeda Stanković, "hvatala ih je panika, ljudstva nisu imali, jer su u strahu od srpske vojske i artiljerije mnogi pobegli, među njima i većina mladih Hrvata Gospićana koji nisu hteli na ratište". Netko je Stankovića tada, priča on, uhvatio za rame i "pocjepanim" glasom pitao "Šta ti, četnik, radiš ovde?"

Pred kalašnjikovim

Za rame ga je držao "žestoki hrvatski nacionalist" Pajo Šimić i nakon toga ga je nekolicina ljudi u odorama odvukla u jednu pokrajnu prostoriju, posadili na sjedalicu i odredili stražara koji je "kalašnjikov" s prstom na obaraču stalno držao uperen u njegov trbuh. Nakon toga su ga, navodi Stanković, po smjenama ispitivali Tihomir Orešković i njegov brat Ivica, zvani Kaligula, te i drugi koje nije poznavao.

"Tihomir Orešković me nije tukao, štaviše mogu reći da je bio ljubazan", ističe Stanković, ali njegov brat Kaligula mu se obraćao riječima "E, ti ćeš četnik sada da kažeš i napišeš sve što znaš o svojim prijateljima četnicima", usput mu nudio da pije "Cezar" kako bi progovorio. Stanković je odgovorio da nije četnik, da ima domovnicu i da je kao fotoreporter "Vjesnika" na radnom zadatku.

Kako Stanković nije davao informacije o gospićkim četnicima, koje su "isljednici" željeli čuti, dobivao je udarce, stoji u ovoj ispovijesti, a onda se pojavio Tihomir Orešković koji mu je donio hranu i tablete. Doznao je da su za njega "urgirali" "Vjesnikov" urednik Mladen Pleše posredstvom Josipa Manolića.

"Ostavili su me na miru i mogao sam da čujem kako se dogovaraju šta da urade s ovim ili onim čovjekom koga su priveli, ali sa mjesta na kojem sam bio nisam svojim očima video da je neko ubijen", naglašava Stanković. Nakon toga, Tihomir Orešković mu je došao i obratio mu se: "Gospodine Stankoviću, bit će sve u redu, slobodni ste i naredio sam dvojici svojih ljudi da vas odvezu u Karlobag!"

Tako je "Vjesnikov" fotoreporter Mirko Stanković, po vlastitim riječima, bio spašen. Još je strahovao za život na putu do Karlobaga, jer nije bio siguran da ga dvojica Oreškovićevih ljudi neće na putu do tog mjesta negdje ubiti. Ostavili su ga u hotelu "Velebno" odakle je nazvao urednika Mladena Plešea u "Vjesnik" koji ga je uvjeravao da će sve biti u redu. Stankoviću su u Gospiću oduzeli sve osobne dokumente, bio je bez novca, prespavao je u hotelu uz obećanje da će naknadno platiti račun, tu je došao Orešković kojemu je rekao riječi s početka ovog teksta: "Nikada neću zaboraviti da ste mi spasili život".
Zaputio se zatim do Karlobaga, a odatle do Karlovca tegljačem, pri čemu mu je vozač posudio i novac za put do Zagreba. "Mjesec dana nakon toga dobio sam otkaz u ’[I]Vjesniku’... nisam imao od čega da živim pa sam početkom 1992. godine otišao u Njemačku", [/I]završava svoju ispovijest srpskim emigrantskim "Vestima" Mirko Stanković.

"Srbi osloboditelji"

Stanković je, kako sam kaže, doživio neugodnosti i zlostavljanje, što je, naravno, ako je istina, za svaku osudu. Međutim, u svojoj ispovijesti se, na žalost, ne ograničava na vlastitu sudbinu i iskustvo, nego se upušta u teške kvalifikacije i optužbe poput one da je jedan od rijetkih koji je preživio ispitivanje Tihomira Oreškovića, a istodobno ne zna ni za koga tko nije preživio takvo ispitivanje. Zatim, govori o mnogim likvidiranim Srbima, a izrijekom opet kaže da svojim očima nije vidio ubijanje bilo koga. Olako govori o pokoljima koje nije vidio, a ni jednom riječju ne spominje da su to bili dani u kojima se tražila očajnička slamka spasa za taj hrvatski grad kojega su Srbi nemilice i godinama razarali i u njemu ubijali civilno pučanstvo.

Stankovićeva ispovijest o braniteljima Gospića ostavlja dojam kao o zločincima, a izostavljanje priče o pravoj srpskoj zločinačkoj agresiji na taj grad treba ostaviti dojam o njima kao osloboditeljima.
Međutim i u takvoj Stankovićevoj interpretaciji zbivanja u Gospiću, ni potreba za širenjem klasične srpske propagande nije mogla poreći činjenicu da ga je upravo "zločinac" Tihomir Orešković spasio, da ga nije tukao, maltretirao, da mu je donosio hranu, i da mu se obraćao s "gospodine Stankoviću..." što baš nije manira "ratnih zločinaca" u kontaktu sa svojim "žrtvama".

Lažne isprave za 'Jockere'

Četvorica "Jockera", postrojbe koja je 1993. godine počinila pokolj u muslimanskom selu Ahmićima, uživala su vrhunsku zaštitu zadarske ispostave tadašnjeg SZUP-a, koristila su se lažnim imenima i dokumentima. Do danas ne bi bili otkriveni da Tihomir Blaškić nije osuđen u Haagu na 45 godina zatvora. Shvativši da je riječ o pogrešno utvrđenom krivcu, jedan Zadranin otkrio je pravi identitet "Jockera" vjerujući da tako pomaže u otkrivanju istine o Ahmićima.

Jasna Babić, Večernji list, 22. svibnja 2005., POTRAGE Za skrivanje na domaćem terenu najvažnije je imati pouzdane jatake i novac

Optužio je zadarskog nadbiskupa Ivana Prenđu da je lagao kad je rekao da nije dozvolio misu za Antu Pavelića krajem prošle godine u Zadru. Zadarski nadbiskup je kako tvrdi Željko Stipić pred trojicom članova Udruge domobrana dozvolio misu u Zadru.

Mimohod domobrana sa slikom Gotovine i Tuđmana

The Zadar County State Attorney's Office has pressed charges of aiding and abetting fugitive war criminals against Josip Nekic and Zeljko Stipic, former officials with the Office for the Protection of Constitutional Order (SZUP). In May, Nekic was reportedly instructed to investigate whether suspects in the Ahmici massacre were in the Zadar area. Although Nekic's operatives confirmed the suspects were indeed in the region, he chose to omit their findings from his report. Stipic is charged with having enabled suspect Vlado Cosic to obtain false identification in 1998.

Nije potvrđeno da je prvookrivljeni Stipić morao znati za Vladu Ćosića, jednog od četvorice osumnjičenih za ratni zločin u Ahmićima. Imajući u vidu da je postupak protiv osumnjičenih za ratni zločin u Ahmićima počeo tek u rujnu ove godine, a Stipiću se pripisuje da je prikrivao Ćosića do lipnja ove godine, zaključak se nameće sam po sebi, rekao je općinski sudac Babić.

Predsjednik Udruge Željko Stipić, jučer se zahvalio predsjedniku zadarskog Gradskog vijeća Davoru Arasu na podršci domobranima u prosincu prošle godine kada je zbog nazočnosti skupu na kojem je bilo ustaških obilježja izbaćen iz HDZ-a.

Ministar Božidar Kalmeta bio je gradonačelnik Zadra dok se “ahmićka četvorka” skrivala pred nosom lokalnih tajnih službi. Uz Gotovininu fotografiju na zidinama, u gradskoj upravi zaposlio je Josu Nekića kad je uklonjen iz POA-e (bivši SZUP) zbog zataškavanja informacija o njihovu kretanju. Može li se problem Zadra riješiti tek špijunskim čistkama?

– Ne bavim se tajnim službama. Nemam pojma za smjenu u zadarskoj POA-i. Nekić je profesor, u upravi se bavi školstvom – kaže Kalmeta, član vlade koja tvrdi Europi da je iskreni saveznik Haaga.

Karamarkov početak čistki zadarskih špijuna

Činjenica što se Ivan Zvonimir Čičak uopće naziva novinarom dovoljno je skaredna sama po sebi - tekstove, naime, uglavnom diktira "iz glave". što znači zna svatko tko je s njime radio, pa onda te logorejićne ispade uobličavaju daktilografkinje, uklanjajući besmislice i logičke nedosljednosti , da bi zatim redaktori ulagali udarničke napore u (mahom bezuspješne) pokušaje da "tonski materijal" pretvore u koliko-toliko suvislo štivo - ali ovaj se korifej govornoga novinarstva, klasičnom metodom laktašenja, čak uspeo do funkcije člana Izvršnog Hrvatskog novinarskog društva.

Viktor Ivančić, Feral Tribune, Split, 06. svibnja 2005., Pismo Čičku u bolnicu, str. 18.

- What’s your opinion about last spy scandal in Hamburg when Alexandre Kuzmin representative of Russian consulate had to go home? It is true, that chief of BfV personnaly visited chief of SVR Sergei Lebedev for asking him to take away Kuzmin? What do you think why this scandal can’t spoil relations between Russian and German secret services?

- During the cold war Mr. Kuzmin would have been expelled as a persona non grata without more ado. The reported fact that the chief of the BfV Mr. Fromm travelled to Russia to ask for the withdrawel of Kuzmin shows a special relationship between German and Russian intelligence services. But the relations are not as good as those with Germany’s old Nato-partners because if an officer of the CIA or British MI6 undertakes unfriendly activities in Germany there would be a secret bid to take him away.

From an intelligence point of view the “scandal” isn’t a scandal - only business as usual including the German-American attempts to recruit Kuzmin as a mole in GRU. That’s why the relations can not be spoiled by a few isolated cases especially if there is a political umbrella of strategic partnership.

- These relations seem to be very close. We see so many spy scandals in Germany related to Russian intelligence (In october 2003 Germans found two GRU moles, September 2004 – Parliament Comission was looking Russian mole in BND after book of Norbert Juretzko etc). But there is an impression these scandals don’t influence relations between special services. For example in 2000 BND director visited Chechnya, and it was very unusual, as I understand. In 2003 German counterintelligence has warned about opportunity of acts of terrorism of the Chechen terrorists in the Europe (and it was very profitable for Russia). What’s a nature of these relations?

- Indeed, the relations between the BND and its Russian partners – code-named SEQUOIA - are very good and getting better and better since in 1991 the exchange of legal representatives in the embassies was arranged. At first there were some irritations on the Russian side because Mr. Kretschmann, former chief of station in the Netherlands until 1982, in London from 1986 on and the first legal representative of the BND in Moscow wasn’t able to speak the Russian language. He was sacked in 1992 after failing to foresee the coup despite the fact that he as a member of the liberal party in Germany had the support of foreign minister Hans Dietrich Genscher.

Don’t mix up the mole cases. In the case when Volker Förtsch (until 1998 head of the security division of the BND and before for many years working against the Soviet Union) was said to be a mole I do not trust Norbert Juretzko – a former BND captain convicted for fraud. In my opinion an old boys network (former KGB-general Yurij Dosdrov and others) tried to take revenge for VIKTOR – the KGB colonel who spied for the BND with the case officer Mr. Förtsch from the early 70’s to 1985 – and to disrupt the BND.

On the other hand SWR and perhaps more GRU are spying in Germany especially in the field of economic espionage with about 130 intelligence officers. But the BND is doing the same in Russia and the former republics of the Soviet Union. Remember the case when Christopher Lez – a teacher from the George-Marshall-Center in Bavaria – in September 2000 was arrested in Moscow, delivered to Minsk and there sentenced to 7 years in prison for being the German head of a spy network all over Eastern Europe. So no side can blame the other for doing the espionage job. Despite strategic cooperation the “Game of the Foxes” – as Ladislav Farago called the intelligence war in the 40’s – still goes on and also all the rabbits between Portugal and Poland, between Sweden and Romania try to play the same old game.

At the top level of the German and Russian intelligence services we found in the same time strong cooperation and support including the German warnings about Chechen terrorism you mentioned. And more. According to the Paris based INTELLIGENCE chancellor Gerhard Schröder handed a BND report to Vladimir Putin, when the latter visited Berlin on February 10, 2003. This report contained the results of an investigation from the company IWR, which in behalf of the BND has been looking for the money of the former East German communist party, which disappeared shortly before Germany’s reunification. During this investigation IWR stumbled across the name of the Russian firm Avisma und the Menatep bank, main shareholder in Yukos. The report also detected money-laundering operations by Platon Lebedev and Alexej Golubovich, two cronies of Khodorkovski, and gave Russian officials the opportunity to put Lebedev under arrest in July and jail his boss in September. In this way the downfall of Putin’s main domestic enemy has been a success of German foreign intelligence.

- You had very active and oppositional position in Kosovo conflict and Balcan wars, have you got any problems with German services?

- I had problems for some years when in 1993 my book “Schnüffler ohne Nase” appeared and in 1995 the next book on the former foreign minister and BND director Klaus Kinkel called “Der Schattenkrieger” (The Shadow Warrior) with a main point on the Balcan wars and their secret past history. But all the legal affairs with the BND and former BND officers have been without any success for them. For some years now the problems of phone tapping and slander are away and its possible to discuss affairs with former high ranking BND officers.

Prime Minister Ivo Sanader has reiterated that he could not say whether fugitive Gen Ante Gotovina is in Croatia on the basis of the available information. Asked in an interview with the BBC Croatian Service what he would do if he saw Gotovina in the street, he said: "Quite logically, he would immediately be extradited to The Hague." At present he had no information about whether Gotovinawas being protected by the Croatian security and intelligence services, but he had replaced two heads of the security services due to insufficient cooperation, he said.

Medijske napise o smjeni Damira Lončarića s mjesta ravnatelja Obavještajne agencije (OA) zbog pritiska Sanaderove vlade ocijenio je nagađanjima.

- U svakom slučaju o smjeni se ne radi. Ni kada bi Damir Lončarić otišao s ovog mjesta zbog određenih kadrovskih rješenja on opet neće biti smijenjen on će otići na drugu zahtjevnu funkciju, ali o tome moramo tek razgovarati´, kazao je Mesić.

Njegova je supruga povezana s Petračevima, a Lončarić mi je rekao da se s Petračem nije ni čuo ni vidio već pet godina. Uostalom, po mojim informacija protiv Hrvoja Petrača ne vodi se nikakva istraga, rekao je tada Mesić Hudelistu

Moram ovdje ponoviti do sada neopovrgnutu informaciju da su u vrijeme Petračevog napuštanja Turske i prelaska u Austriju (kad su mu Austrijanci zaplijenili lažnu putovnicu) u Villachu boravili tadašnji ravnatelj policije Ranko Ostojić i Saša Perković, tadašnji pomoćnik ravnatelja OA-e Damira Lončarića. Misija je za Petrača okončana uspješno i on se uskoro pojavio u ravnateljstvu policije u Heinzlovoj ulici gdje je dao iskaz vezano uz ubojstvo Sliška i iznapadao Ninoslava Pavića, Denisa Kuljiša i Davora Butkovića, najavivši masnu tužbu protiv EPH jer da ga je ta medijska kuća neopravdano nazivala šefom hrvatske mafije.

Od srca zahvaljujem! Ova nagrada je veliki podstrek mojim znanstvenim potrebama i istraživačkom nagonu. Novim otkrićima trudit ću se opravdati ukazano mi povjerenje.

OPTUŽENI NOVINAR DOMAGOJ MARGETIĆ NEĆE SE ISPRIČATI TRIBUNALU

Neću dragovoljno u Haag, niti ću bježati

ZAGREB - Nisam preuzeo haašku optužnicu, a vidio sam je samo na internetu. Kao novinar i haaški optuženik neću se dragovoljno odazvati Međunarodnom sudu u Haagu niti ću primiti ikakav daljnji nalog Haaškog tribunala. Ta optužnica protiv mene i ostalih kolega novinara protivna je Ustavu kao i konvencijama o ljudskim i novinarskim pravima. Moj dragovoljni odlazak u Haag značio bi izdaju moje zemlje. Dragovoljno u Haag ne idem, ali neću ni bježati niti ću se skrivati jer ovo je moja zemlja — izjavio je to u utorak na press-konferenciji novinar i haaški optuženik Domagoj Margetić.

On je novinarima iznio i detalje o svoja dva, kako kaže, tajna razgovora s ministricom pravosuđa [B]Vesnom Škare-Ožbolt. Kazao je kako je do tih razgovora došlo na obostran zahtjev, ali da je ministrica kazala da su optužnice Tribunala protiv novinara njihova stvar, te da Vlada optuženim novinarima neće dati nikakvu logističku potporu.[/B] Na pitanje novinara što konkretno misli pod logističkom potporom, Margetić je kazao kako novinari nemaju pravo na to da im država plati odvjetnike, ni put u Haag.

— Naprosto, nemamo prava koja su imali ostali haaški optuženici. Nitko u Vladi nas nije primio niti nas izvijestio o našim pravima, a i obvezama - kazao je Margetić.

Naglasio je da je još u prosincu 2004. godine doznao za korespondenciju između haaške tužiteljice [B]Carle del Ponte, premijera Sanadera, ministrice Škare-Ožbolt i državnog odvjetnika Mladena Bajića.

— Tu korespondenciju mi smo i objavili, a zvala se Mraz 29, a iz toga je vidljivo da su Vesna Škare-Ožbolt i Mladen Bajić obećali Carli del Ponte da će identificirati novinarske punktove koji pišu protiv Haaškog tribunala pa ih pokušati neutralizirati," drži Margetić, i nema namjeru ispričati se Haaškom sudu.[/B]

A. MALENICA

Tu korespondenciju mi smo i objavili, a zvala se Mraz 29, a iz toga je vidljivo da su Vesna Škare-Ožbolt i Mladen Bajić obećali Carli del Ponte da će identificirati novinarske punktove koji pišu protiv Haaškog tribunala pa ih pokušati neutralizirati.

Krivotvorena putovnica pronađena kod Petrača

ZAGREB - Krivotvorena hrvatska putovnica, koju je Franjo Katavić navodno izradio za Hrvoja Petrača, nije, kako su mediji pisali, pronađena prigodom pretrage Petračeva stana, a nakon otmice Zagorčeva sina, nego je pronađena kod samoga Petrača u Austriji 7. rujna 2002. Još je zanimljivija informacija da je krivotvorena putovnica, koju su Petraču tada oduzeli austrijski policajci, a koja je prema iskazu Franje Katavića napravljena od originalnih obrazaca iz hrvatskog veleposlanstva u Mostaru, glasila upravo na Petračevo ime i prezime.
Austrijski policajci su o tome tada napravili zapisnik te ga uputili svojim hrvatskim kolegama. Općinsko državno odvjetništvo je upravo zbog te putovnice zagrebačkom Županijskom sudu u četvrtak uputilo prijedlog za provođenje »novih« istražnih radnji protiv istih osumnjičenika kao i za slučaj Gotovinine putovnice...

Marin Dešković

A Čičak se, kaže Nacionalov novinar Željko Peratović, u svemu tome ponašao - sportski. Vidjelo se da mu sve to godi, ali bio je iznenadjujuće cool, priseban i kontroliran. Najbolje je to izrekla Dorica Nikolić iz HSLS-a: Čičak kao da nije bio Čičak.

Ali, u malome unutrašnjem krugu, on je bio zvijezda. Prema njemu su se upućivale replike: Čičak, hajde osnuj Odbor za zaštitu HDZ-a! ili: Živio Franjo Tuđman!.

Osim što sam Inesicu dobrano izbrifirao za ovaj tekst jer ona prosvjedu nije prisustvovala poradi bavljenja svojom Laurom, o kojoj nas redovito izvještava i zadnjih godina u Globusu, u Klub arhitekata donio sam i vijest koju su organizatori prosvjeda, na sreću ili na žalost, prešutjeli:

Neposredno prije samog početka programa, negdje u deset minuta do osam sati, bas kad je Žarko Puhovski viknuo Svi van!, Silvije Vrbanac, Zrinka Vrabec i Zinka Bardić doznali su iz izvora kojemu su mogli vjerovati da je Predsjednik u Washingtonu, na prijemu u povodu promocije svojih Bespuća doslovce rekao kako je Radiju 101 odzvonilo. Ta je informacija na trenutak sledila Zinku i ostale, ali što su mogli? Otkazati sastanak gomili ljudi koja ih čeka na Trgu? Naprosto su krenuli dalje. Silvije je tu značajnu obavijest posve ignorirao - toga poslijepodneva čuo je toliko toga, a nije bilo načina da se razlikuje glasina od vijesti.

Na pitanje novinara kako komentira tvrdnje Vjesnikova novinara Željka Peratovića, koji je najavljujući tužbu protiv države rekao da se predsjednik prije zauzimao za novinare samo zbog svoje predizborne promidžbe, predsjednik Mesić je rekao kako njegova zadaća nije da svakog pojedinca štiti pred institucijama.

U jučerašnjoj izjavi za Radio 101 Željko Peratović je rekao da se predsjednik Mesić zauzimao za novinare koje je bivši ravnatelj POA-e Franjo Turek optužio za zavjeru protiv Hrvatske samo radi svoje predizborne promidžbe.

Ja se zalažem za funkcioniranje institucija jer - ako bi svakog pojedinca išao štiti pred instituciju - to bi bilo nakaradno, ustvrdio je danas predsjednik Mesić.

Nakon što nam je novinar Vjesnika Željko Peratović, jučer najavio da tuži državu i traži 1,2 milijuna kuna na ime pretrpljene štete zbog prekršenih prava na slobodu informiranja, Novi list piše da su se na istu akciju odlučili i drugi novinari-žrtve famozne Turekove Prezentacije...

Mesić je dodao da se njegova uloga sastoji u brizi za funkcioniranje institucija, a ne u preuzimanju zadaća državnog odvjetnika ili suca u svakom pojedinom slučaju. Peratović je jučer rekao da je Mesićevo zauzimanje u slučaju Helene Puljiz, kao i u slučaju skupine novinara, bilo predizborne prirode i da je težilo umanjivanju političke štete.

Josip Perkovic after first democratic elections include in intelligence services, he formed Croatian intelligence service and went to retirement. There were those who were suspicious about his good attentions, but nothing was to put against him.

Avoided up to leading (on Peratovic Net)


Josip Perkovic anyway didn't allow to be brought up to court in police escort, what was ordered by the judge because of not responding. He came alone on the trial. Unofficialy, from people who participate in process, we heard that he came to Rijeka alone the day before and avoided coming of police on Monday morning to pick him up. Although he was one of the most important people of secret services who knew how the system was functioning, so probably the police didn't mind that they didn't have to accomplish such unpleasant role. Perkovic came to courtroom in elegant blue suite, which quality could be seen from the distance. He was helping himself with also an elegant stick of dark colour with golden pattern, he limpped, pulling one leg. He gave to the judge medical documentation which justified previous two absence from trial, and it was about illnes of his back and spine. He was answering academicly, professionaly and complicated, always trying to turn the questions in his favour.

Perkovic's role in the war, and untouchable position towards ICTY (reporter Jasna Babic in book Conspiracy Blaskic, wrote that Josip Perkovic decisively helped the lawyer Anto Nobilo to reduce the punishment to Tihomir Blaskic) and Croatian administration of justice, reminded of case of Aleksandar Vasiljevic, war chief of KOS (Counterintelligence service of Yugoslav People's Army). Vasiljevic was only witness on trial to Milosevic and witness on trial for war crime on Ovcara in Belgrade, and not the accused.

– Kad već spominjemo Miru Barešića, vi ste bili visoko pozicionirani i imali određene podatke. Je li utvrđeno tko ga je ubio – pitala je sutkinja.

– Prema svim izvješćima koje sam ja vidio Barešić je ubijen na liniji razdvajanja u zadarskom zaleđu u obračunu s četnicima – odgovorio je Perković...

Štedul mi je rekao da su imali kontakte s Tihomirom dok je bio u Americi – odgovorio je svjedok na pitanje sutkinje, a tema je tako skrenuta i na Štedula kao čelnika HDP-a, ljude oko njega i njihove veze s Gospićem.

Svjedok Perković ne zna odakle su se poznavali Šušak i Štedul. Perkovića su sa Štedulom upoznali Antonijo Lekić i Ivan Drviš s kojima je bio dobar iz vremena kad je po Špegeljevu i Šuškovu nalogu pomagao grupi poznatog emigranta Mire Barešića da se opremi i ode na ratište, na kojem je Barešić poslije poginuo pod okolnostima koje neki još smatraju upitnima. Štedul mu je rekao da su Barešić i ostali bili članovi HDP-a. Zna da su u toj postrojbi Mire Barešića bili i Tvrtko Pašalić i Nikola Krišto, a '91. nije znao da su prijatelji Norca. I za Tihomira Oreškovića je svjedok rekao da je bio simpatizer ili član HDP-a. Misli da su ti ljudi komunicirali i s Oreškovićem, ali ne zna prirodu veze. Ne zna je li Štedul dolazio u Gospić, niti je li Tuđman razgovarao i s njim prije sastanka na kojem je odlučeno da se Orešković pusti.

The witness Perkovic didn't know how Susak and Stedul knew each other. Perkovic was introduced to Stedul by Antonio Lekic and Ivan Drvis, and he knew them from time when by Spegelj and Susak's order he was helping the group of well-known emigrant, Miro Baresic, to equip himself and to go to battlefield, on which later Baresic died under circumstances which some still consider questionable. Stedul told him that Baresic and others were members of HDP (Croatian Statehood Movement). He knew that in that brigade of Miro Baresic were also Tvrtko Pasalic and Nikola Kristo, and in 1991. he didn't know that they were friends of Norac. Also for Tihomir Oreskovic the witness said that he was symphatizer or member of HDP. He thought that those people were communicating also with Oreskovic, but he didn't know the nature of that relationship. He didn't know if Stedul had come to Gospic, or did Tudjman talked with him before meeting on which was decided to let go Oreskovic.

Gordan Malić, jedan od istaknutih neostaljinista časopisa, ustvrdio je da bi Mesićev i Račanov režim trebao otpustiti sve konzervativce iz državnih medija. Nažalost, njegova stajališta dijele mnogi drugi ljevičari, i u tisku i u vladi, koji nastoje nametnuti ideološku uniformiranost, nalik onomu iz Titova doba, kada se od novinara očekivalo da funkcioniraju kao glasnogovornici komunističke partije.

Urednik i novinar Washington Timesa Jeffrey Kuhner u posljednje vrijeme vjerojatno je jedan od najviše spominjanih američkih novinara u našoj javnosti. Zbog njegovih tekstova o Haagu, neki su hrvatski mediji objavili i priču o samom autoru, povezujući ga s desnicom u Hrvatskoj, napose s Ivićem Pašalićem. U razgovoru za Slobodnu Kuhner je to najodlučnije demantirao, najavljujući ujedno tužbu protiv onih koji su ga prozvali "Pašalićevim zaštitnikom", naglašavajući da je odlučio reagirati putem suda zato što je takvim tekstovima nanesena šteta njegovu ugledu i od sudske parnice ne namjerava odustati.

Urednik Kuhner ističe da voli Hrvatsku, s kojom ga ne vezuje samo porijeklo, nego tvrdi da ga zanimaju hrvatska povijest i politika, s naglaskom na 20. stoljeće. Iako se njegovi tekstovi o našoj zemlji redovito prenose u hrvatskim medijima, Kuhner naglašava da se on većinom bavi američkom unutarnjom i vanjskom politikom.

*U hrvatskim medijima objavljeno je da Washington Times nije uopće utjecajan kako se želi predstaviti i da se prodaje u skromnih 55 tisuća primjeraka?

-To je potpuna neistina. Ako novinari koji to objavljuju ne mogu dobiti tu, vrlo lako dostupnu informaciju o našoj prodaji i utjecaju, onda je jasno da su u pitanju nečije novinarske kvalitete i temelji novinarstva. Da budemo načisto: Washington Times prodaje se u 115 tisuća primjeraka samo u području Washington D.C.-ja, a naše nacionalno izdanje čita još tisuće i tisuće ljudi. Izdajemo i tjednik. Naš dnevnik nalazi se i na Internetu i zabilježeno je stotine tisuća ulaza samo iz Sjedinjenih Država. Washington Times je nacionalni konzervativni dnevnik. Redovito nas čitaju članovi Bushove administracije, uključujući i samog Predsjednika, kao i republikanci i demokrati na Capitol Hillu. Oni koji kažu da nemamo utjecaja očito ne znaju o čemu govore. Smiješne su mi izjave bivšeg veleposlanika Petera Galbraitha o našem utjecaju, kada bi trebao samo slušati ono što je njegov bivši šef Al Gore kazao; on je javno rekao da su demokrati izgubili kontrolu u Kongresu nakon rezultata nedavnih izbora upravo zahvaljujući golemu utjecaju Washington Timesa, Fox Newsa i radijske emisije Rusha Limbaugha. No, ako meni ne vjerujete, obratite se glasnogovorniku Bijele kuće i pitajte ga čitaju li naše novine predsjednik Bush, potpredsjednik Cheney, ministar obrane Donald Rumsfeld ili savjetnica za nacionalnu sigurnost Condoleezza Rice.

*U kakvim ste odnosima s odvjetnikom Lukom Mišetićem? U hrvatskim medijima pisalo se da Vas upravo Mišetić koristi kako biste u američkim medijima progurali tezu da je SAD pomagao Oluju i da zbog toga snosi dio odgovornosti, kao i hrvatski generali?

-Poznajem gospodina Mišetića. S njim sam razgovorao nekoliko puta. Smatram da je talentiran i bistar odvjetnik koji, u ovim okolnosti, nastoji voditi efikasnu obranu generala Ante Gotovine. Ipak, morate znati da mediji na Zapadu ne funkcioniraju po načelu o kojemu ste pitali. Ja nisam glasnogovornik gospodina Mišetića, generala Gotovine ili bilo koga drugoga. To bi bilo potpuno neprofesionalno, neetično i nemoralno. Nikada nisam upoznao generala Gotovinu niti sam ikada s njim razgovarao.

"Haaške optužnice protiv hrvatskih novinara imaju za cilj ušutkati oporbu Tribunalu u RH. Odgovornost je Haaga, a ne hrvatskih i stranih medija, osigurati da tajna svjedočenja ne procure u javnost. Svaki sud na Zapadu, osobito u SAD-u, takve bi optužnice odbacio.
Da sam ja poput hrvatskih novinara dobio tajna svjedočenja iz Haaga, sigurno bih to objavio u svojoj kolumni, ali mene se ne bi usudili optužiti jer znaju kakvu bi to buru stvorilo u američkim medijima."

Tim je riječima Jeffrey T. Kuhner, povjesničar i novinar Washington Posta komentirao u svojoj kolumni haaške optužnice protiv hrvatskih novinara. Te su optužnice, naglasio je, nasrtaj na temelje liberalne demokracije. Kuhner iz Washingtona poručuje Hrvatima svih političkih smjerova da "zajednički prokažu te optužnice kao neprihvatljivo kršenje temeljnih sloboda."

Jeffrey T. Kuhner is a historian and a contributing writer for The Washington Times.

Post, Times, Who Cares?

Today's Večernji list (Vecernji list) brings headline "Washington Post vs. Carla del Ponte". Based on the article, the casual reader could make conclusion that one of America's most respectable and influential dailies – and together with it American government - has turned against ICTY and its chief prosecutor and that Croatian troubles with that institution are supposed to be over.

But the article actually describes nothing more than a statement of Jeffrey T. Kuhner, described as "historian and Washington Post journalist" in which he lambasts Del Ponte for its recent indictments of Croatian journalists who had revealed identities of secret witnesses.

Problem is, of course, in Kuhner being just one of the columnists of Washington Times, not Washington Post. And his views on Carla del Ponte are well known, at least to the readers of Croatian right-wing media who like to quote him as their favourite American commentator.

Needless to say, everyone – state television and index.hr – took this headline as gospel. The only one who bothered to check this story is Željko Peratović (Zeljko Peratovic) at his 45 lines blog.

Yes, thanks for pointing that out, Dragan. It often happens that the Post, which is the leading Washington paper, is confused with the Times, which is an ideological publication (founded, if anyone cares, under the auspices of the famous Rev. Moon's Unification Church). The differences in credibilty are what anyone might expect.

Posted by: Eric | May 9, 2005 01:20 AM

Očigledno je da postoje problemi s obavještajnim službama u Hrvatskoj, s Obavještajnom i Protuobavještajnom agencijom.
• Na temelju čega to tvrdite?
- Naš čovjek za komunikaciju je državni odvjetnik Mladen Bajić. U razgovoru s njim ustanovili smo da nije dobio sve potrebne informacije iako se nalazi na vrhu koordinacije zadužene za lociranje Gotovine.
• Znate li tko pomaže Gotovini u bijegu?
- Mnogi pomažu. Mreža je jako velika i, naravno, u OA-i i POA-i sigurno ima Gotovininih prijatelja.

Jednom me je na razgovor pozvao Tomislav Karamarko, tada ravnatelj UNS-a i njegov pomoćnik pukovnik Muharemi (Amir, veleposlanik RH u Turskoj, oženio sestru Karamarkove žene op. ž.p.). Karamarko mi je tada mogao srediti sastanak s Mesićem. Odgovorio sam mu da je glupo da bude posrednik između mene i i predsjednika. Predsjednik Mesić, kao vrhovni zapovjednik vojske, mogao me je pozvati u bilo koje doba dana i noći ja bih kao vojnik odazvao. To je moja dužnost, slagao se ja s njim politički ili ne. Što meni Tomislav Karamarko treba sređivati sastanak s vrhovnim zapovjednikom?

"Ali ako se netko dobrovoljno javi, onda on nije uhvaćen u zamku, ako dođe u ured, onda više nije bjegunac", kazao je, uz ostalo, Mesić, ocijenivši kako "nisu u redu izjave da će Gotovina biti odmah uhićen ako se pojavi u njegovu uredu"...

Na pitanje što bi učinio da Gotovina dođe u njegov ured, odgovorio je da njegov ured "mora obavijestiti Vladin Ured za suradnju s Haškim sudom da se Gotovina dobrovoljno pojavio, a oni neka onda s tribunalom rješavaju treba li ostati tjeralica i kako dalje voditi cijeli slučaj".

Vjerujem da je general Ante Gotovina u Hrvatskoj, da je otišao negdje vani, već bi ga ekstradirali u Haag. Upravo zato i vjerujem da je još negdje u Hrvatskoj, ovako je novinarima odgovorio predsjednik RH Stjepan Mesić na novinarski upit kako komentira ovotjedne tvrdnje nekih diplomatskih krugova i glavne haaške tužiteljice da je general Gotovina minulih mjeseci viđen na prostorima RH, objavljene u dijelu medija. Mesić je u subotu u svom uredu imao primanje za grupu građana i djece.

U tom kontekstu Markica Rebić izrazio je svoje sumnje u vezi "pozera desničara koji se stalno žale na neke stvari, koji stalno misle da su podcijenjeni, a u biti su vrlo primitivni, neobrazovani i nesposobni ljudi". Mislio je na Miru Lacu i (Mirka) Ljubičića (Švepsa). Tuđman za njih nije čuo, pa šef SIS-a objašnjava kako su to dečki iz Lučkog koji su "vrlo brzo bacili pušku u ćošak i počeli se laktati, probijati". "O sebi šire famu da su ratnici, a ovaj je ranjen slučajno jednom i mislim, nema tu bogzna što". Rebić je prije nekog vremena krenuo istraživati njihovo djelo i otkrio da daju podatke Nacionalu, a povezani su bili i s Tomislavom Karamarkom i (Vladimirom) Faberom iz Policijske uprave zagrebačke. Naslutio je da u Ministarstvu vanjskih poslova kontaktiraju s Ivom Sanaderom, ondašnjim zamjenikom Mate Granića, a misli da preko njih Hrvoje Šarinić nastoji dobiti podatke o MORH-u.

Ja sam, nažalost, vidjela nekoliko stranica gdje Markica Rebić osobno piše kako sam ja sjedila u birtiji zajedno s Mirom Lacom.

Čak je video zapisom evidentiran naš sastanak. Ja sam umrla od smijeha. Miro Laco je moj dugogodišnji prijatelj, njega i druge upoznala sam u ratu jer sam bila ratni reporter. Neka prijateljstva su se produžila.

I sad zamisli taj trud SIS-a da dolazi neki žbir u birtiju i tajno snima mene i Lacu kako pijemo kavu.
I što to dokazuje? Iz toga susreta je Markica Rebić u izvještaju svojim pretpostavljenim izveo cijelu rekonstrukciju, neviđenu urotničku rekonstrukciju od našega pijenja kave na pet stranica. To je jedan primjer za koji ja znam, to je strašno, to je ta strana našega špijunsko-paranoičnog mentaliteta da ti svugdje vidiš špijune, svugdje vidiš urotu i naravno da ne vidiš - stvarnost.

Miro Laco je na početku svjedočenja tvrdio kako je za odvođenja i likvidacije saznao tek iz novina '92. godine. Laco je bio član najužeg zapovjedništva vojske ratnog Gospića, jedan od Norčevih najboljih prijatelja još iz Sinja, a u rujnu 1991. s njim je došao braniti Liku. Jedan je od svjedoka koje je predložio sam Norac. Umirovljeni general je opet sam vodio ispitivanje svjedoka, ali je jučer bio koncizniji i pripremljeniji nego inače. U svom iskazu svjedok je branio Norca, opisivao je njegove zasluge za obranu i potvrdio je da je Norac bio na čelu, ali je vojskom stvarno zapovijedao Operativni stožer, u kojem su bili Karić i Orešković.

Generali Mirko Norac i Ante Gotovina žive kao normalni građani i s njima je sve u redu, rekao je na konferenciji za novinare predsjednik Zajednice udruga hrvatskih dragovoljaca Domovinskog rata Miro Laco. General Norac isključio je mobitel, jer ne želi da ga se uznemirava, dodao je. Posljednja uhićenja branitelja u Gospiću podsjećaju na odstrel nezaštićene divljači, ustvrdio je na konferenciji za novinare predsjednik Zajednice udruga hrvatskih dragovoljaca domovinskog rata Miro Laco. Branitelji su posljednjih mjeseci bili žrtve medijskih progona koji su bili priprema uhićenjima, rekao je Laco, dodajući da branitelji na političkoj sceni nemaju nekoga tko bi ih branio. Zamjerio je premijeru Ivici Račanu što u medijskim istupima za osumnjičenike koristi pojam 'ratni zločinci', prejudicirajući tako njihovu krivnju, iako te ljude nitko još nije osudio.

Ne ukažu li se makar naznake toga (pravne države op. ž.p.) u skoroj budućnosti, a najkasnije do zavrsetka kongresa HDZ-a u veljači, dan nakon tog skupa Predstavka ce se naći na internetu. A u njoj su naznačeni i odgovori na pitanja vezana uz smrt Mire Barešića, ali i nekih drugih hrvatskih branitelja kojima nije trebao rat protiv neprijatelja, a za domovinu da bi poginuli: dosta su im bili djelatnici KOS-a i Udbe u mladoj hrvatskoj demokraciji. Sjećate li se onoga: Mangupi u našim redovima! Ne budite iznenađeni budete li to ponovno čuli. Samo se pripremite na velike brojeve, zaključiti je iz izlaganja autora Predstavke. I ne čudite se tajanstvenim filmovima tajanstvenih boraca za Hrvatsku tipa stanovitoga Majstrovića iz Švedske: mogu se oni napraviti i u hrvatskoj pozadini. Na hrvatskoj crti obrane borbe su zasad završile i devalvacija hrvatskih branitelja nece vise nikomu priskrbiti optužbu za slabljenje obrambene moći zemlje u ratu. Zemlju u miru braniti je drugim sredstvima.[/B]

Sve to govori da je gospićka priča puno osjetljivija i kompliciranija nego što se čini po samoj optužnici protiv Tihomira Oreškovića, Mirka Norca i još trojice Gospićana, te da se u njoj ne zna gdje počinje podvala, a gdje istina. Iz iskaza E.H. može se realno pretpostaviti da su gospićki "disidenti" predvođeni pokojnim Levarom, jednako kao i E.H. (kao što ona sama govori u Globusu), svjedočili za obećani novac i materijalne koristi, a u interesu raznih stranih i domaćih političkih krugova koji su željeli svrgavanje HDZ-ove vlasti.

Uostalom, poznata je bila sklonost pokojnog Levara da naplati svoja svjedočenja. Kada se svjedoči za novac, onda se govore stvari koje naručitelj želi čuti. Hoće li Županijski sud u Rijeci otkriti granicu između tih podvala i istine, teško je odgovoriti.

No, za pravednu presudu, bilo bi to od neprocjenjive važnosti, kao uostalom i razumijevanje konteksta u kojemu se očajnički branio Gospić. Naime, obrana toga grada bila je izdana. Srpske pobunjeničke vlasti u Kninu rapolagale su, kao što je nedavno objavila Slobodna Dalmacija, podacima o oružju, ljudstvu i svim tadašnjim potencijalima obrane.

-Isključujem mogućnost da je pogibija Milana Levara slučajnost. Štoviše, apsolutno sam uvjeren da je riječ o ubojstvu.

S druge strane, čitajući i slušajući što je pokojni Levar pričao u javnosti, nije začuđujuće što je ga je zadesila takva sudbina (izjava I.Z.Č. Tifani Šimunović za Fokus od 01. rujna 2000.)

- No, nisam mogao omogućiti Levaru i nekim njegovim prijateljima da za svoje svjedočenje dobiju novac, a što su oni i tražili. (iz kolumne u Nacionalu br. 230 od 12. travnja 2000., citirana u Hrvatskom slovu)

Premda Duka to u svojim priopćenjima ne navodi —naprotiv, govori kako iza njegovih stavova stoji vrh HND-a — jasno je kako je Duka priopćenja HND-a potpisivao — ne konzultirajući se prethodno s Izvršnim odborom HND-a. Ovu informaciju potvrđuje Ivan Zvonimir Čičak, član IO HND-a i zadužen za međunarodnu suradnju HND-a. Tvrdi kako Duka nije obavijestio niti njega, a sudeći po svemu, niti predsjednika HND-a Dragutina Lučića.

"Igrom sudbine obojica se nalazimo u bolnicama, zbog operacije bruha."

Čičak se snažno protivi načinu, sadržaju i stavovima Zdenka Duke.

- Nakon objave tog članka ljudi su počeli pričati da sam ja izdajnik i ubojica Barešića, te bi me trebalo zatvoriti. Najviše me pogodila reakcija moje majke koja je nakon tih priča počela piti apaurine, jer smo nedugo nakon smrti oca, brat i ja otišli u rat. Iako smo ostali tužitelji i ja stalno slali demantije, to nam ništa nije vrijedilo, jer su oni bili objavljivani na zadnjim stranicama Globusa, dok su Peratovićevi tekstovi o nama objavljivani u nastavcima na naslovnim stranicama.

- Mislim da je moj posao bio da me zanima zašto je tužitelj Šarić u filmu najprije dao izjavu da je u akciji u kojoj je poginuo Miro Barešić i on ranjen mecima iz strojnice, da bi u drugoj izjavi objavljenoj u filmu rekao da je ranjen samo krhotinama kamenja, a ne da se brinem odgovara li njemu objavljivanje tih kontradiktornih izjava u Globusu, rekao sam.

- Kad sam radio u Nacionalu u ruke mi je došla vaša Predstavka državnim tijelima o zloupotrebama u MORH-u u kojoj mi se, kao što je to i saborski zastupnik Damir Kajin izjavljivao, najzanimljivijim činio dio o pogibiji Mire Barešića. U prvom izvještaju koji ste napisali desetak dana nakon Barešićeve smrti stoji da ne postoje nikakve sumnje u okolnosti njegove pogibije. U drugom izvještaju koji je nastao puno kasnije a bio je priložen Predstavci navedeno je da ipak postoje sumnje u okolnosti smrti.

Ne mogu se sjetiti pojedinosti iz drugog izvještaja jer su mi nakon neobjavljenog teksta o tome u Nacionalu 1996. u redakciji nestali ti dokumenti, ali mislim da se govorilo o tome da postoji sumnja kako je netko s hrvatske strane neprijateljima dojavio gdje i kada će Miro Barešić boraviti na terenu, a na osnovu čega je on poginuo u zasjedi, razjasnio sam što me nagnalo da odem pogledati film Nikole Majstrovića i o istom pisati.

- Nakon mog teksta u Globusu, preko teksta Jasne Babić u Nacionalu izvršen je pritisak na Prebega. Objavljeno je da se on kao samostalni strijelac uključio u Oluju, pa se tako našao i u Benkovcu gdje je u prostorijama bivše TO Benkovac pronašao sliku navodno, mrtvog tijela Mire Barešića, a koju je Majstrović iskoristio u filmu, ispričao sam.

ZA SLOBODNU DALMACIJU GOVORI MARIO BARIŠIĆ, KRUNSKI SVJEDOK U SLUČAJU LORA I ŠIBENSKOJ AFERI

* U Splitu ste na raspravi u predmetu Lora za zločine optužili cijeli niz svojedobno visokopozicioniranih vojnih i državnih osoba - od Antonija Lekića i Nikole Krište, preko Mihaela Budimira, Tvrtka Pašalića, Franje Gorete i Željka Maglova do Josipa Perkovića i samog ondašnjeg ministra obrane Gojka Šuška. Za što ih konkretno teretite i je li riječ o neposrednoj ili uglavnom zapovjednoj odgovornosti?

- Optužujem ih za zločine nad ratnim zarobljenicima i civilima gdje sam osobno bio svjedok i za djela o kojima ne mogu sam svjedočiti, ali imam izjave autentičnih svjedoka i dokumente koji to potvrđuju. Bio sam stalno u njihovoj blizini i mogao sam, da sam htio, kimati glavom, biti Norac prije Norca. Jedini motiv zbog kojega sam odlučio javno progovoriti jest da krivci dodju na sud, a ne - kako mi neki sada žele imputirati - moje nezadovoljene ambicije i frustracije. Antonijo Lekić, jedan od prozvanih, tvrdi da me nikad nije upoznao i žali me kao psihičkog bolesnika (istomišljenik Mate Bašića op. ž.p.). Ako je zaboravio, Lekića ću podsjetiti da smo se upoznali 6. veljače 1992. godine u zapovjedništvu VP u Šibeniku kad je k nama došao zajedno s Tvrtkom Pašalićem. Nama se u to vrijeme dobrovoljno predao Ranko Pavasović iz Bičina koji je prošao kroz minsko polje i došao na našu stranu preko Prokljana. Kolega Milorad Paić i ja smo ga ispitivali, zanimali su nas podaci o brojnom stanju i naoružanju neprijatelja, i kad smo mi završili, u kancelariju su ušli Pašalić i Lekić. Tada je počela tortura. Tukli su ga šakama i nogama, natjerali da se skine do gola kako bi ga posve ponizili, a onda električnom palicom mučili po svim dijelovima tijela tako da se više puta onesvijestio. To je trajalo sat i pol do dva, a u medjuvremenu su u prostoriju gdje se to događalo stigli i drugi vojni policajci - Miro Petković, Darko Milković, a neko vrijeme je bio i Zvone Cigić.

Jednako antologijska objava potekla je od hrvatskog liječnika koji je za jedne večere s novinarima, u ljetnoj dokolici, ispričao kako je od svoga pacijenta, umirovljenog špijuna, čuo da se Gotovina podvrgnuo operaciji, a zatim krenuo na krstarenje po srednjem Jadranu. U razgovoru s agentima POA-e priznao je da ni sam ne vjeruje u vjerodostojnost svoga pacijenta opsjednutog urotničkim sindromom nekadašnjeg udbaša, ali želio je malo zabaviti društvo iz restorana.

Nema sumnje da haaško tužiteljstvo dobiva slične informacije o "ukazanjima" haaškog bjegunca. Za razliku od anonimnih glasova koji se obraćaju domaćim policijskim upravama, državnim odvjetništvima, agenturama POA-e, Carli del Ponte nude se informatori koji ostavljaju dojam profesionalnog autoriteta. Sve donedavno haaške istražitelje servisirala je, među ostalim, manja skupina vremešnih "dobrovoljaca" bliskih Uredu predsjednika Republike. Dvojica od njih nekoć su bili pripadnici Državne sigurnosti Jugoslavije, treći je obavljao neke srodne poslove u JNA, a četvrti je bio umirovljeni suradnik njemačkog BND-a.

Iz istoga društva potekla je glasovita informacija da se toga ljeta haaški bjegunac provezao trasom Knin Sinj u automobilu zatamnjenih stakala i u pratnji policijskog konvoja, zbog čega je Carla del Ponte prvi put javno optužila hrvatske vlasti za političku i pravosudnu hipokriziju u hrvatsko-haaškim odnosima. Tadašnja vlada Ivice Račana imala je grdnih muka da objasni u Haagu kako je priča u najmanju ruku nelogična: ako je bjegunac bio u vozilu sa zatamnjenim staklima, kako ga je itko mogao vidjeti i prepoznati?

Turek je "neprijatelje" podijelio u dvije različite skupine

Prema podacima iz Prezentacije, Turek je "otkrio" dvije skupine koje kontinuirano iskrivljuju činjenice o "slučaju Gotovina". U prvoj su skupini ravnatelj policije Ranko Ostojić i novinar Globusa Gordan Malić, s kontaktima u međunarodnim krugovima, ICTY-ju, SFOR-u, veleposlanstvima SAD-a i Velike Britanije. Zadaća je prve skupine prikazati nesposobnost hrvatskih obavještajnih službi u uhićenju Gotovine, te uvjeriti inozemnu javnost da se Gotovina nalazi u Hrvatskoj. Toj skupini pripadaju i novinari Davor Butković i Ivica Đikić.

U drugoj su skupini umirovljeni obavještajci: Dragutin Frančišković, Božo Kovačević, Ljubo Ljubišić, Darko Starčević, koji informacije o navodnom boravku generala Gotovine u RH posreduju haškim istražiteljima, ravnatelju MUP-a Ranku Ostojiću i novinaru Vjesnika Željku Peratoviću.

Vrhunac nasilja dogodio se kad su se snage SFOR-a s 5-6 oklopnih transportera i oklopnih vozila oko 22 sata zaustavile pred samostanom. Vojnici s punom ratnom spremom opkolili su samostan, Gospino svetište i Kuću Mira. Nasilno su ušli u crkveno dvorište i prostor pred Kućom Mira. Od gvardijana fra Mate Topića zahtijevali su pretres samostana i Kuće Mira u tim kasnim satima kada su stariji fratri već bili na počinku a časne sestre povukle se u svoj sestarski dio samostana. Kada je gvardijan zatražio nalog i susret sa zapovjednikom akcije, nije dobio ništa od traženog nego samo odgovor da se tu možda skriva "osoba opasna za našu i vašu sigurnost".


Tko je ta tražena osoba saznali su dvojica ljudi iz ovoga kraja, Luka Faletar i Jozo Meštrović, koje su esforovci u njihovim kućama uhapsili i svezane odveli u Sarajevo, gdje su od njih (obojice?) tražili da priznaju da su optuženi za ratni zločin te im saopćili da će biti prebačeni u Haag jer se zovu - Ante Gotovina.