Marketing
Tko je ubio Miru Barešića?!
Nakon gotovo sedam godina trajanja spora na Općinskom sudu u Zagrebu u kojem tužitelji Ivan Drviš, Antonio Lekić, Nikola Krišto, kao bivši SIS-ovci i autori glasovite Predstavke o zlouporabama u MORH-u, te Zrinko Šarić i Tvrtko Pašalić od nakladnika tjednika Globus potražuju ukupno 1,250.000 kuna naknade za nanesene duševne boli zbog teksta objavljenog u Globusu od 31. listopada 1997. godine a pod naslovom: U filmu Nikole Majstrovića, hrvatskog emigranta iz Švedske, Hrvatska se vlast optužuje zbog smrti Mire Barešića, u četvrtak 13. siječnja 2005. kao autor predmetnog teksta, ponovo sam dva sata saslušavan.
Zbog tolikog proteka vremena, a da bi se što bolje upoznala s predmetom sutkinja Ilijana Petyo koja je slučaj preuzela od umirovljenog suca Milana Anića, odlučila je ponovo saslušati stranke u sporu tako da su se na ovom ročištu osim mene pojavili svjedok Boris Prebeg, sudionik akcije u kojoj je poginuo Miro Barešić te četvorica od pet tužitelja: Krišto, Šarić, Drviš i Pašalić.
Prema dosadašnjem tijeku spora tužitelji se smatraju oklevetani neistinama iznesenim u tekstu, a u kojem su njih proziva kao dio zavjereničke skupine koja je ubila poznatog emigranta Miru Barešića u Miranjama Donjim koncem srpnja 1991.
Dajući iskaz 2000 Ivan Drviš je rekao:
- Nakon objave tog članka ljudi su počeli pričati da sam ja izdajnik i ubojica Barešića, te bi me trebalo zatvoriti. Najviše me pogodila reakcija moje majke koja je nakon tih priča počela piti apaurine, jer smo nedugo nakon smrti oca, brat i ja otišli u rat. Iako smo ostali tužitelji i ja stalno slali demantije, to nam ništa nije vrijedilo, jer su oni bili objavljivani na zadnjim stranicama Globusa, dok su Peratovićevi tekstovi o nama objavljivani u nastavcima na naslovnim stranicama.
Na dvosatnom saslušanju ostao sam kod iskaza danog na ranije. Objsanio sam da sam objavio reportažu s projekcije filma Nikole Majstrovića o pogibiji Mire Barešića, pored čega sam i intervjuirao Antonija Lekića i Ivana Drviša, kojima sam prepričao film i Majstrovićeve optužbe protiv njih.
Naveo sa da te tekstove ne smatram istraživačkim novinarstvom već običnim izvještavanjem, a da je istraživački posao obavio Nikola Majstrović u filmu.
Tužitelja Zrinka Šarića zanimalo je što mislim kako je bilo njihovoj djeci nakon što je tekst objavljen.
- Mislim da je moj posao bio da me zanima zašto je tužitelj Šarić u filmu najprije dao izjavu da je u akciji u kojoj je poginuo Miro Barešić i on ranjen mecima iz strojnice, da bi u drugoj izjavi objavljenoj u filmu rekao da je ranjen samo krhotinama kamenja, a ne da se brinem odgovara li njemu objavljivanje tih kontradiktornih izjava u Globusu, rekao sam.
Objašnjavajući da sam neke od tužitelja upoznao kao informatore redakcije Nacionala gdje sam radio prije angažmana u Globusu kazao sam da sve dok nisam pogledao film Nikole Majstrovića mislio sam za njih da su pozitivci.
- Kad sam radio u Nacionalu u ruke mi je došla vaša Predstavka državnim tijelima o zloupotrebama u MORH-u u kojoj mi se, kao što je to i saborski zastupnik Damir Kajin izjavljivao, najzanimljivijim činio dio o pogibiji Mire Barešića. U prvom izvještaju koji ste napisali desetak dana nakon Barešićeve smrti stoji da ne postoje nikakve sumnje u okolnosti njegove pogibije. U drugom izvještaju koji je nastao puno kasnije a bio je priložen Predstavci navedeno je da ipak postoje sumnje u okolnosti smrti.
Ne mogu se sjetiti pojedinosti iz drugog izvještaja jer su mi nakon neobjavljenog teksta o tome u Nacionalu 1996. u redakciji nestali ti dokumenti, ali mislim da se govorilo o tome da postoji sumnja kako je netko s hrvatske strane neprijateljima dojavio gdje i kada će Miro Barešić boraviti na terenu, a na osnovu čega je on poginuo u zasjedi, razjasnio sam što me nagnalo da odem pogledati film Nikole Majstrovića i o istom pisati.
Ne mogu se sjetiti pojedinosti iz drugog izvještaja jer su mi nakon neobjavljenog teksta o tome u Nacionalu 1996. u redakciji nestali ti dokumenti, ali mislim da se govorilo o tome da postoji sumnja kako je netko s hrvatske strane neprijateljima dojavio gdje i kada će Miro Barešić boraviti na terenu, a na osnovu čega je on poginuo u zasjedi, razjasnio sam što me nagnalo da odem pogledati film Nikole Majstrovića i o istom pisati.
Tužitelj Drviš je iskazao da sam nakon projekcije razgovarao s njim i s Antonijem Lekićem te da sam im pri tom u neslužbenom dijelu razgovora otkrio da imam curu u Beogradu koju namjeravam posjetiti. Sutkinja je Drviša pokušala prekinuti govoreći da to nema veze s predmetom našto je on dodao da sam najvjerojatnije boravio u Beogradu i tamo dobio informacije protiv tužitelja.
Pogledao sam ga u lice u rekao mu da je to obična laž! Sisovska laž.
Vrativši se na priču o tekstu nastavio sam da je na projekciji filma u Ljubljani bio i svjedok Boris Prebeg koji nije imao primjedbi na svoju izjavu u filmu da ga je Antonio Lekić spriječio da ode po mrtvo tijelo Mire Barešića ispalivši mu rafal iz automatskog oružja među noge.
- Nakon mog teksta u Globusu, preko teksta Jasne Babić u Nacionalu izvršen je pritisak na Prebega. Objavljeno je da se on kao samostalni strijelac uključio u Oluju, pa se tako našao i u Benkovcu gdje je u prostorijama bivše TO Benkovac pronašao sliku navodno, mrtvog tijela Mire Barešića, a koju je Majstrović iskoristio u filmu, ispričao sam.
Uslijed tog pritiska Prebeg je poslao pismo Globusu u kom je tvrdio da Lekić nije pucao da spriječi da ode po Barešićevo tijelo, napomenuo sam, ali je sutkinja odlučila da taj dio iskaza ne uđe u zapisnik jer da nemam neposrednih saznanja o navodnim prijetnjama Prebegu.
Prilikom prvog saslušanja kod suca Anića tražio sam da sud od autora filma zatraži kopiju kako bi se utvrdilo jesam li vjerno prenio informacije iz filma, ali je sudac, čuvši da film traje tri sata, rekao da je to predugo za gledanje u sudnici.
I tog četvrtka sam ponovio da bi sud trebao pogledati film koji sada može biti dostupan i preko Državnog odvjetništva jer mi je Županijski državni odvjetnik iz Zadra Ivan Galović potvrdio da je pokrenuo predistražne radnje vezano uz Barešićevu pogibiju, a Majstrović mi je telefonom iz Švedske rekao da je vezano uz tu istragu Državnom odvjetništvu (Mladenu Bajiću osobno) dostavio film.
Tijekom mog saslušanja atmosfera u sudnici je bila napeta. U jednom trenutku okrenuo sam se prema tužitelju Tvrtku Pašaliću koji mi je iza leđa često komentirao.
- Gospodine Pašaliću, jeste li vi mene nešto pitali, rekao sam. Na to je Tvrtko Pašalić zajapuren ustao sa stolice, ali je sutkinja Ilijana Petyo zatražila da se ta polemika prekine, pa je tužitelj, mrmljajući si nešto nerazumljivo u bradu, sjeo.
Osim iz Predstavke tužitelji su javnosti poznati i iz slučajeva Gospić, šibenske afere, suđenja za ratne zločine u splitskom Vojno istražnom centru Lora, a bivši Županijski državni odvjetnik iz Šibenika Željko Žganjer protiv Tvrtka Pašalića podigao je optužnicu za pokušaj ubojstva ratnog načelnika šibenske policije Nikole Vukušića. Nikolu Krištu se povezivalo i s bijegom Ante Gotovine.
ZA SLOBODNU DALMACIJU GOVORI MARIO BARIŠIĆ, KRUNSKI SVJEDOK U SLUČAJU LORA I ŠIBENSKOJ AFERI
* U Splitu ste na raspravi u predmetu Lora za zločine optužili cijeli niz svojedobno visokopozicioniranih vojnih i državnih osoba - od Antonija Lekića i Nikole Krište, preko Mihaela Budimira, Tvrtka Pašalića, Franje Gorete i Željka Maglova do Josipa Perkovića i samog ondašnjeg ministra obrane Gojka Šuška. Za što ih konkretno teretite i je li riječ o neposrednoj ili uglavnom zapovjednoj odgovornosti?
- Optužujem ih za zločine nad ratnim zarobljenicima i civilima gdje sam osobno bio svjedok i za djela o kojima ne mogu sam svjedočiti, ali imam izjave autentičnih svjedoka i dokumente koji to potvrđuju. Bio sam stalno u njihovoj blizini i mogao sam, da sam htio, kimati glavom, biti Norac prije Norca. Jedini motiv zbog kojega sam odlučio javno progovoriti jest da krivci dodju na sud, a ne - kako mi neki sada žele imputirati - moje nezadovoljene ambicije i frustracije. Antonijo Lekić, jedan od prozvanih, tvrdi da me nikad nije upoznao i žali me kao psihičkog bolesnika (istomišljenik Mate Bašića op. ž.p.). Ako je zaboravio, Lekića ću podsjetiti da smo se upoznali 6. veljače 1992. godine u zapovjedništvu VP u Šibeniku kad je k nama došao zajedno s Tvrtkom Pašalićem. Nama se u to vrijeme dobrovoljno predao Ranko Pavasović iz Bičina koji je prošao kroz minsko polje i došao na našu stranu preko Prokljana. Kolega Milorad Paić i ja smo ga ispitivali, zanimali su nas podaci o brojnom stanju i naoružanju neprijatelja, i kad smo mi završili, u kancelariju su ušli Pašalić i Lekić. Tada je počela tortura. Tukli su ga šakama i nogama, natjerali da se skine do gola kako bi ga posve ponizili, a onda električnom palicom mučili po svim dijelovima tijela tako da se više puta onesvijestio. To je trajalo sat i pol do dva, a u medjuvremenu su u prostoriju gdje se to događalo stigli i drugi vojni policajci - Miro Petković, Darko Milković, a neko vrijeme je bio i Zvone Cigić.
* U Splitu ste na raspravi u predmetu Lora za zločine optužili cijeli niz svojedobno visokopozicioniranih vojnih i državnih osoba - od Antonija Lekića i Nikole Krište, preko Mihaela Budimira, Tvrtka Pašalića, Franje Gorete i Željka Maglova do Josipa Perkovića i samog ondašnjeg ministra obrane Gojka Šuška. Za što ih konkretno teretite i je li riječ o neposrednoj ili uglavnom zapovjednoj odgovornosti?
- Optužujem ih za zločine nad ratnim zarobljenicima i civilima gdje sam osobno bio svjedok i za djela o kojima ne mogu sam svjedočiti, ali imam izjave autentičnih svjedoka i dokumente koji to potvrđuju. Bio sam stalno u njihovoj blizini i mogao sam, da sam htio, kimati glavom, biti Norac prije Norca. Jedini motiv zbog kojega sam odlučio javno progovoriti jest da krivci dodju na sud, a ne - kako mi neki sada žele imputirati - moje nezadovoljene ambicije i frustracije. Antonijo Lekić, jedan od prozvanih, tvrdi da me nikad nije upoznao i žali me kao psihičkog bolesnika (istomišljenik Mate Bašića op. ž.p.). Ako je zaboravio, Lekića ću podsjetiti da smo se upoznali 6. veljače 1992. godine u zapovjedništvu VP u Šibeniku kad je k nama došao zajedno s Tvrtkom Pašalićem. Nama se u to vrijeme dobrovoljno predao Ranko Pavasović iz Bičina koji je prošao kroz minsko polje i došao na našu stranu preko Prokljana. Kolega Milorad Paić i ja smo ga ispitivali, zanimali su nas podaci o brojnom stanju i naoružanju neprijatelja, i kad smo mi završili, u kancelariju su ušli Pašalić i Lekić. Tada je počela tortura. Tukli su ga šakama i nogama, natjerali da se skine do gola kako bi ga posve ponizili, a onda električnom palicom mučili po svim dijelovima tijela tako da se više puta onesvijestio. To je trajalo sat i pol do dva, a u medjuvremenu su u prostoriju gdje se to događalo stigli i drugi vojni policajci - Miro Petković, Darko Milković, a neko vrijeme je bio i Zvone Cigić.
Nazvao me danas prijepodne Nikola Majstrović iz Švedske. Kaže da je upravo razgovarao s Anom Marijom Dizdar, službenicom u uredu sutkinje Ilijane Petyo koja mu je rekla da on nema što nazivati sutkinju i nuditi da se pogleda film, jer da nije stranka u sporu.
Nikola se čudi funkcioniranjem našeg sudstva, a mene baš zanima želi li sutkinja Ilijana Petyo pogledati film (jel ga tražila od Glavnog državnog odvjetnika Mladena Bajića i Županijskog državnog odvjetnika iz Zadra Ivana Galovića?) kako bi mogla presuditi jesam li oklevetao Lekića, Šarića, Krištu, Drviša i Pašalića, ili sam vjerno prenio informacije iz istraživanja Nikole Majstrovića.
Post je objavljen 02.05.2005. u 14:35 sati.