online

Sanaderov plan za 13. lipanj

To su ovo uklanjanje plakata, suradnja s crkvom, koju, istina, kod nas još uvijek negiraju i vlada i crkva, da se o nečem takvom razgovaralo. A mislim da je to možda jedna i od ključnih točaka za rješavanje ovog problema.“

*Kako općenito gledate na "slučaj Gotovina"? Držite li kako u međunarodnoj zajednici postoji izvjesna zavjera protiv Hrvatske?

- Uvijek sam iznosio načela i principe, koji nisu bez odjeka u našem životu. Međutim, ni Haški sud ni fenomen međunarodne zavjere nisu stvar vjerovanja nego spadaju u područje egzaktnoga. Uostalom, o tome postoje brda ozbiljne literature. Povijest nas uči da su jači uvijek željeli provesti svoje interese i želje na mnogim mjestima u svijetu. Ne treba ići daleko u prošlost, cijelo proteklo "stoljeće rata" najbolji je dokaz za to. Upravo zato smo mi hrvatski biskupi i u svojoj nedavnoj poruci naglasili važnost zaštite nacionalnih interesa. A Vašim čitateljima ostavljam da nazovu kako hoće neobičnu pojavu da međunarodna zajednica Gotovininom predajom Haškom sudu uvjetuje ulazak Hrvatske u Europsku uniju, a pritom ona prva – što je očito iz izjava njezinih čelnika i glasnogovornika - čini sve da se tzv. odbjegli general ne pojavi u Haagu!

*Na slučaj Bobetko u nekoliko se navrata osvrnuo i vrh Katoličke crkve u Hrvatskoj. Što mislite o tome?

- Ono što smo smo čuli od crkvene elite korektno je kada govori o legitimnosti hrvatske obrane za vrijeme ratne agresije. To je razumljivo. Međutim, za vrijeme tog legitimnog rata bilo je određenih postupaka na hrvatskoj strani koji se ne mogu kvalificirati kao legitimni. I ono što mi je nedostajalo u tome je jasna poruka crkvenih vođa o tim specifičnim događajima. Jer, kao institucija odgovorna za visoku razinu morala i etike, od Crkve se mora očekivati jasna osuda takvih zločina. Nadam se da ću to od hrvatskih crkvenih vođa u budućnosti čuti jasnije rečeno.

Zahvaljujući generalu Gotovini Hrvatska je nedavno dobila nekoliko terenskih vozila, a da stvar bude do kraja šmiješna: vozila su namijenjena da njega negdje ulove ako se kreće po brdima. Drago mi je da ga toliko Zapad cijeni da ga hvata sa desetak novih terenskih vozila! Trebao bi to biti razglog da ga onda i mi više cijenimo...

To i jest razlog poradi kojega Tuđmana ni oni niti njihovi hrvatski izdajnici ne mogu smisliti pa mu bezočno podmiću sve moguće smicalice od kojih je najveća: Tuđman je dijelio Bosnu, hrvatska je vojska ratovala u Bosni. Zna se koga je hrvatska vojska branila u Bosni a koga ste vi branili Nikaragvi, u Vijetnamu, Bijafri, Somaliji, Iraku... Gospodo sa Zapada i svi hrvatski izdajnici možete li se prisjetiti tko je i kada Srbima u Bosni davao 51%, a Hrvatima i Muslimanima 49% teritorija Bosne? Drugarice Pusić, sjećaš li se toga? Mesiću, dali Ti je to jasno? Sanaderu, što si sve zaboravio? Tko u Bosni danas drži okupacione trupe? Za čiji račun oni rade? Najvjerojatnije Vam to nije stoga jasno jer ste bili u skrovištima ispod zemlje čekajući da HRVATSKI GOTOVINE, NORCI, BOBETKE, ČERMAKI, MARKAČI, ROJSI i tisuće drugih (koji se sada ubijaju) obrane Hrvatsku pa da se Vi pojavite i zaposjednete vlast. Svaka Vam čast krtice!...

Generale, i dalje čvrsto stoj na braniku Hrvatske jer sada je trenutak kada se moramo braniti sami protiv sebe! To je pak najteže! (poštivano je pravo dr. Franje Jurčevića da mu se ne dira u pravopisne pogreške i tipfelere)

Autentičnost intervjua u kojem je general Ante Gotovina Ivi Pukaniću objasnio svoj stav o haaškoj optužnici i okolnostima koje su ga natjerale na bijeg u utorak je Hini potvrdio branitelj generala Gotovine - Marijan Pedišić. Autentičnost intervjua objavljenog u Nacionalu isti je branitelj potvrdio i agenciji Reuters, koja je također izvijestila o razgovoru Ive Pukanića i Ante Gotovine.

I odličnog intervjua Ranka Ostojića

VL: Kakve veze ima Ante Gotovina s Hrvojem Petračem?

OSTOJIĆ: Petrač je uletio u prikupljanje informacija o organiziranom kriminalu. A njegov je odvjetnik prvi javno objavio da Hrvoje Petrač, odnosno naša operacija Magla, ima veze s potragom za Antom Gotovinom.

* Gdje su danas vaši osuđeni prijatelji?

-Svi su na slobodi, s tim da je jedan Vinko Logarušić, umro i pokopan na Mirogoju. Ante Ljubas je u Americi. Miro Biošić koji je dobio spor, također je u Americi kao i Mile Boban i Ivan Mišetić, otac Luke Mišetića, Anđelko Jakić je također dobio spor i u Hrvatskoj je.

“Bio bi promijenjen i dosadašnji načelnik Glavnog stožera HV-a Davor Domazet Lošo, a na njegovo mjesto bio bi postavljen Ante Gotovina koji sada obavlja dužnost glavnog inspektora Hrvatske vojske i ne propušta ni jednu priliku da napakosti ministru obrane. Neporeciva je činjenica da je Gotovina posljednjih tjedana nerazdvojni pratilac Markice Rebića i Ljube Ćesića Rojsa na gotovo svakodnevnim kavanskim domjencima u zagrebačkom "Intercontinentalu". Iako kumovski vezan za pokojnoga Šuška, Gotovina je više politički plijen osovine Rebić - Ćesić nego osoba iz kruga njihova interesnog lobija. Kao vojnik od zanata i bivši pripadnik francuske Legije stranaca, Gotovina nije iskazivao nikakve frakcijske i politicke afinitete sve dok ga Markica Rebić, samozvani Veliki Kombinator visoke politike, nije uvjerio da je u Haagu prvoosumnjičeni za ratne zlocine u "Oluji". Na smrt isprepadan perspektivom vlastitog haaškog suđenja, Gotovina se priklonio onoj frakciji vojnih činovnika koja mu je zajamcila prekid suradnje s Medunarodnim tribunalom, cak i po cijenu sankcija.

U tom kontekstu jasni su i motivi svih opisanih manipulacija i zastrašivanja Haaškim tribunalom: bez današnjeg glavnog inspektora HV-a s autoritetom ratnog zapovjednika s terena, vojnobirokratska struktura Šuškovih sljednika ne može računati ni na kakvu podršku među profesionalnim brigadama Hrvatske vojske, koje su trenutačno potpuno lojalne ministru Miljavcu. Ovako pak Gotovina kao "pučistički" saveznik mogao bi donekle premostiti sve dublji "stališki" jaz izmedu instant-generala u Ministarstvu obrane i slabo plaćenih profesionalaca pod Glavnim stožerom.”

SUROVA POLITIKA - SREĆKO JURDANA

Nacional, Broj 107, 3. prosinca 1997.


Obavještajna turbulencija


Državotvorci se znaju čuvati. U zadnje vrijeme tri različita lista - režimski dnevnik (Vjesnik), pararežimska revija (?) i kontrarežimski tjednik na umoru (Tjednik) - simultano su pokrenuli istovjetan oblik kampanje protiv trojice autora provokativnoga dokumenta poznatog kao "Predstavka". Članci u tim listovima tvorce "Predstavke" - Krištu, Lekića i Drviša - predstavljaju kao irelevantne i nekompetentne izazivače konfuzije, kao nekakve ridikule i "oridjinale" koji su iz vlastitih inhibicija krenuli u rat protiv jednog poštenog poretka. Prema tim prigodnim tezama njihova akcija nije motivirana načelnim razlozima, tj. otkrivanjem kriminala (sto je u SIS-u bila njihova formacijska duznost), već ciljanim izazivanjem sukoba u špijunskim službama radi vlastite herostratske afirmacije. Kako vidimo, HDZ je na "Predstavku" poslije dužeg razmišljanja ipak pronašao nekakav odgovor, prikazujuci je preko dirigiranih medija kao manifest jedne subverzivne, tendenciozne operacije. Njezin sadržaj je nevažan, jer zna se da kriminala u MORH-u nema, a "analitičkome" diskreditiranju podvrgnuta je jedino obavještajna turbulencija koju je "Predstavka" tobože zlonamjerno izazvala. Kao da je pojava dokumenta naprosto simptom rata unutar tajnih sluzbi, a ne dokaz o postojanju organiziranoga kriminala na drzavnoj razini. "Predstavka" je na taj način podvrgnuta staroj udbaškoj tehnici "razvodnjavanja", kojom se simultano i na više mjesta pažnja javnosti s bitnog skreće na marginalno, kako bi u konačnome ishodu marginalno postalo jedino bitno. Prema nekim spoznajama, iza te lukave multimedijske operacije stoji glavom hrvatski obavještajni boss Josip Perković, jedan od vodećih antijunaka polito-kriminoloske drame kojom se "Predstavka" bavi. Koristeći svoje osjetljive i postojane starokomunističke veze s pojedinim glavnim urednicima i njihovim novim priučenim novinarskim kadrom, gospodin Perković preko tih servilnih medijskih klona pokusava baciti hadezeovsku dimnu zavjesu na egzaktan sadržaj dokumenta.

Reklamirani objektivisticki "profesionalizam"

Po čemu su to baš bivši udbaši u Tuđmanovu poretku zaslužili da se pretvore u nezamjenjive špijunske "profesionalce"? Gdje se očitovao taj njihov reklamirani objektivistički "profesionalizam", navodno nezainteresiran za vođe, partije i ideologije, fasciniran isključivo pravdom i pravilima "Službe"? Očitovao se u smišljanju trećerazrednih provokatorskih operacija po milasovskim svratištima, po buffetima zapadnoeuropskih kolodvora koji su magično privlačili "ekstremnu emigraciju". Cinkaroški obračuni medju raznim udbasko-emigrantskim strujama i logistička priprema inozemne aktivnosti Arkana, Zemunca ili Sindičića, postali su naknadne oznake policijske stručnosti hrvatskih udbaša. "Ekstremne emigracije" više nema, njezini najbučniji predstavnici preuzeli su vlast u MORH-u, i u skladu s tom situacijom udbaški "profesionalci" mogli bi se odavno povući u nemirnu mirovinu, kad monopartijski režim ne bi imao kroničnu potrebu za njihovim specijalnim uslugama prikrivanja djelatnosti lanca pljačkaških sindikata na čijim doznakama egzistira.

Croatia
Status: Partly Free
Legal Environment: 11
Political Environment: 13
Economic Environment: 13
Total Score: 37


Freedom of the press is constitutionally protected. Croatian media have gained substantial freedom and the government has adopted important legal changes in the last few years. A new media law was passed in April 2004, which aims to protect independent media, but a provision stipulates that sanctions can be carried out against journalists who refuse to reveal their sources. Libel remains a criminal offense in Croatia and two journalists were sentenced to suspended prison sentences for criminal libel during the year. In July, a newspaper editor narrowly escaped a prison sentence for refusing to pay a high fine for libel. The Justice Minister paid his fine, fearing international criticism. A large number of libel cases remain unresolved due to an inefficient judiciary. Implementation of the 2003 Law on the Right to Access Information has been insufficient and the Croatian Journalists Association reports that access to information deteriorated in 2004.

Government cooperation with The Hague International Tribunal and other sensitive political issues are still difficult to cover for state-run and local media outlets.

Several reporters were physically attacked this year and one reporter claimed to have received death threats. There were no arrests for the 2003 shooting of a broadcaster owner and the car bombing of an influential publisher.

Two separate incidents involving the Counter-intelligence Agency (POA) harassing journalists shocked media organizations. In November, a journalist came forward and stated that she was held against her will, threatened, blackmailed, and interrogated about the President’s activities.

Earlier in the year, four journalists (five: Ivanka Toma, Marijo Kavain, Gordan Malic, Ivica Djikic and Zeljko Peratovic op. ž.p.) filed complaints claiming that the POA had conducted surveillance against them and accused them of espionage, due to the journalists’ reporting on the whereabouts of an indicted war criminal.

After each instance, the POA director was replaced.

There are approximately 150 radio stations and 15 TV channels operating in Croatia, and two out of three national TV stations are private. However, state-owned Croatian Radio and Television (HRT) is the market leader on the national level and the state remained the largest media owner. The government does not restrict the foreign press and Internet use, but few Croatians are able to afford these sources of information.

The law regulating transparency of media ownership is still not fully implemented and print media remain susceptible to owners’ political and business interests. Most local media are still at least partially owned and financially dependent on local officials. HRT has yet to transform from a state to a public broadcaster and this year, there were reports of government officials attempting to influence HRT’s reporting. A cabinet minister threatened to impose a value-added tax on the subscription fee for HRT and the Speaker of the Parliament complained of HRT’s coverage and threatened to make changes to the Law on HRT.

Gordana Vulama (glasnogovornica zagrebačke policije) je smijenjena zato što njezin brat, odvjetnik Marin Ivanović, sudjeluje u obrani Ante Gotovine.

RAZGOVOR S MARINOM IVANOVIĆEM, NEKADAŠNJIM OBAVJEŠTAJCEM I SADAŠNJIM ČLANOM ODVJETNIČKOG TIMA ODBJEGLOGA GENERALA


Znači li to da je Gotovina bio spreman poći u Haag?

- Nismo u kontaktu već četiri godine, no znam da mu je bilo nepojmljivo da su Račan, Goran Granić, general Stipetić, kao i predsjednik Mesić, odšutjeli dolazak optužnice. Nisu ga zvali niti obavijestili. Tog dana u srpnju 2001. godine sjedili smo u zagrebačkoj "Esplanadi" na "Oleander" terasi, a trajala je izvanredna, noćna sjednica Vlade RH. Ante je samo rekao: "Nitko mi ništa ne kaže. Ja sam ipak general HV-a, nisam pas, a ne zove me niti načelnik Glavnog stožera (general Stipetić)"... Tada zaključuje: Žele me ubiti. Pošli smo iz "Esplanade" do njegova stana, a potom je otišao. Nakon što je objavljeno da je optužnica na snazi, po njega su krenuli specijalci.

MUP podnio kaznenu prijavu protiv Ranka Ostojića zbog nestanka 150.000 E

Krim policija MUP-a RH podnijela je kaznenu prijavu Državnom odvjetništvu protiv Ranka Ostojića, bivšeg ravnatelja policije, optužujući ga za kriminal. Kaznena prijava je podnesena prije sedam dana i rezultat je velike unutarnje istrage unutar MUP-a koju je vodio Gojko Marković, načelnik Odjela krim policije u MUP-u...

Saznavši da je provedena istraga protiv njega i da se podnosi kaznena prijava za kriminal, Ranko Ostojić, usko povezan s pojedinim novinarima EPH-a, od kojih su neki bili pripadnici njegovog "specijalnog tima" za hvatanje Gotovine, kreće u "preventivni udar". Preko novinara Gordana Malića, koji se sam u jednom tekstu u Globusu pohvalio kako je bio dio specijalne Ostojićeve ekipe za hvatanje Gotovine, probao je kriminalizirati Gojka Markovića. Ostojićeva logika je vrlo jednostavna.

Markovića treba u novinama prokazati kao "krticu u MUP-u koja radi protiv Haaga", pa će svaka njegova prijava protiv njega izgubiti na vjerodostojnosti i važnosti. To je razlog zbog kojeg je prije desetak dana Malić u Globusu objavio tekst u kojem optužuje Gojka Markovića da je "krtica u MUP-u" i traži njegovu smjenu. Dakle, razlog za takav napad bio je vrlo prozaičan i skrivao se u svoti od 150 tisuća nestalih eura.

O zaštićenim svjedocima ne mogu vam ništa govoriti. Uvreda suda institut je anglosaksonskog prava koje naše zakonodavstvo ne poznaje. Zato su ove optužnice otvorile vrlo zanimljiv pravni problem.

Ne znam može li ih Hrvatska uhititi i izručiti u Haag, jer ovdje nije riječ o slučaju ratnog zločina koji je reguliran našim Ustavnim zakonom o suradnji s Haaškim sudom izjavio je Anto Nobilo Večernjem listu

Sudsko vijeće ICTY-ja za predmet Aleksovski propisalo je novčanu kaznu Anti Nobilu, branitelju generala Blaškića, zbog otkrivanja identiteta jednog zaštićenog svjedoka, izvijestio je ICTY.
Naime, Nobilo je u rujnu, tijekom rasprave, spomenuo ime i zanimanje svjedoka optužbe koji je uz mjere zaštite svjedočio na suđenju Zlatku Aleksovskom.

Suci Rodrigues, Vohrah i Navia su zaključili da Nobilo nje poštivao pravila ICTY-ja te su mu propisali globu. Uzimajući u obzir da je to Nobilov prvi prekršaj, suci su odlučili da on u roku od sedam dana mora platiti 4.000 nizozemskih guldena (13.167 kuna), a preostalih 6.000 (19.900 kuna) morat će platiti samo ako u roku od godinu dana ponovno prekrši pravila ICTY-ja.

Nobilo ne osporava pogrešku, ali najavljuje žalbu.

The second case concerning contempt of court proceedings involved a former counsel in the Aleksovski case. The Trial Chamber had found Anto Nobilo guilty of contempt of court in its decision of December 11, 1998, because his disclosure of certain information constituted a "knowing" violation of an order of protective measures by the Trial Chamber. In Judgement on Appeal by Anto Nobilo Against Finding of Contempt of May 30, 2001 (Case No. IT-95-14/1-AR77), the Appeals Chamber allowed the attorney's appeal and instructed the Registrar to repay him the Dfl. 4,000 (Dutch Guilders) (approximately 1,700 USD) imposed by the Trial Chamber in 1998. In particular, the Appeals Chamber did not accept the Prosecution arguments that the Trial Chamber should have found: (1) that Nobilo had actual knowledge of the protective measures order; or (2) that there was willful blindness regarding the existence of the order on the part of Nobilo.

Advokatu vracene pare

Anto Nobilo, jedan od branitelja generala Tihomira Blaskica, oslobodjen je juce optuzbe da je iskazao nepostivanje suda time sto je tokom javne sudske rasprave spomenuo ime jednog zasticenog svjedoka. Radilo se o svjedoku koji je, uz mjere zastite lika i identiteta, svjedocio na sudjenju bivsem upravniku zatvora Kaonik u srednjoj Bosni Zlatku Aleksovskom. Ime tog svjedoka Nobilo je spomenuo tokom izvodjenja dokaza na sudjenju zapovjedniku HVO u srednjoj Bosni, Tihomiru Blaskicu, u rujnu/septembru 1998. Raspravno vijece u predmetu Aleksovski zakljucilo je da je Nobilo svjesno prekrsio njihov nalog o zastiti identiteta svjedoka, te mu je u prosincu/decembru 1998 dosudilo kaznu od 10.000 guldena. Od toga je morao platiti 4.000, dok je placanje ostatka kazne ovisilo o tome hoce li ponovno pociniti "nepostivanje suda." Nobilo je istog mjeseca ulozio zalbu na tu presudu, tvrdeci da nije bio svjestan da se radilo o zasticenom svjedoku. U juce objavljenoj presudi, Zalbeno vijece se slozilo s misljenjem prvostepenog vijeca da je optuzena osoba, u ovom slucaju advokat, kriva i u slucaju kad nema "stvarno znanje" o tome da je neki svjedok zasticen, ali je znala da postoji "velika mogucnost" da svjedok ima takav status i to je morala provjeriti. Medjutim, Zalbeno vijece smatra da ovdje to nije slucaj i da Nobilo nije namjerno propustio provjeriti status svjedoka. "Da je taj svjedok bio zrtva, moglo bi se tvrditi da je odvjetnik trebao znati za mogucnost zastitnih mjera... no radilo se o svjedoku-ekspertu", a takvi svjedoci rjedje svjedoce uz zastitne mjere, napominju suci. Prihvativsi Nobilovu zalbu, petoclano Zalbeno vijece je nalozilo Tajnistvu suda da mu vrati 4.000 guldena koje je platio nakon odluke prvostepenog vijeca.

Tuđmanova sjena nad Mesićem

Prije dvije godine, u decembru 2000. godine, splitski dnevnik Slobodna Dalmacija objavio je prvo izjavu, a zatim i stenogram svjedočenja koje je Stjepan Mesić, današnji hrvatski predsjednik, dao Tribunalu u Haagu na suđenju generalu Tihomiru Blaškiću. Sud je vrlo brzo izdao nalog kojim zabranjuje Slobodnoj Dalmaciji nastavak objavljivanja, ali se njen tadašnji glavni i odgovorni urednik Josip Jović odbio tome povinovati zbog "interesa javnosti". Na koncu, sud nije poduzeo ništa, iako je za takvo što predviđeno pokretanje postupka za "nepoštivanje suda", koje pritom može imati vrlo ozbiljne posljedice. Branitelj hrvatskog generala Ante Nobilo, koji je danas jedan od kandidata za ministra pravde u hrvatskoj vladi, porekao je u to vrijeme da je novinarima dao izjavu.

I rekao je istinu. Izjavu Stjepana Mesića, koji je tada, osim što je bio opozicioni prvak, bio obični građanin i zaštićeni svjedok, Nobilo je dao Markici Rebiću, savjetniku za nacionalnu sigurnost bivšeg hrvatskog predsjednika. Stenogram sastanka bivšeg hrvatskog predsjednika, objelodanjen ove sedmice tokom suđenja Slobodanu Miloševiću, pokazuje kako je hrvatski državni vrh Mesićevu izjavu imao već početkom maja 1997, iako je Mesić sa sudskim istražiteljima razgovarao 19. aprila. Milošević je stenogram tog sastanka dobio od tužiteljstva tek nedavno, a iskoristio ga je tokom unakrsnog ispitivanja Imre Agotića, aktualnog savjetnika za nacionalnu sigurnost Stjepana Mesića.

Tuđman je sazvao hitan sastanak 7. maja 1997. sa ministrom odbrane Gojkom Šuškom, glavnim i odgovornim urednicima Vjesnika i Večernjeg lista, Nenadom Ivankovićem i Brankom Tuđenom, svojim šefom kabineta Goranom Radinom i Rebićem, i razgovarao o mogućnosti da se ta izjava objavi, a Mesić žigoše kao izdajnik. Razlog, naravno, nije u tome što je Mesić svjedočio protiv Blaškića, nego taj što je u svojoj izjavi teško optužio hrvatsko državno vodstvo za vođenje nepotrebnog rata u Bosni i Hercegovini.

Raspravljajući naširoko o tome kako i kada bi bilo najbolje objaviti Mesićevu izjavu, Rebić je tokom razgovora otkrio i "izvor" tog dokumenta. "Naime ovako, ja sam razgovarao sa odvjetnikom Nobilom. On nema ništa protiv, dapače, i on kaže da bi dobro bilo da se to objavi, ali ne bi smjeli citirati da je on dao to, jer on mora biti za diskreciju", kazao je on.

Vjerovatno iz tog razloga dokument nije ni objavljen do decembra 2000, tri godine kasnije, neposredno nakon što je Mesić pobijedio na predsjedničkim izborima u Hrvatskoj. Tada je to bio tek pokušaj njegove kompromitacije, ali u vrijeme kada su Tuđman i Šušak vladali Hrvatskom, objavljivanje njegove izjave, a potom i stenograma, moglo ga je koštati života.

U telefonskom razgovoru za Dane, Nobilo je vrlo kratko komentirao ovaj dokument: "To je odavno izašlo, i to nije istina." U tom slučaju, međutim, Nobilo ne bi bio u stanju i dalje zastupati generala Blaškića, što čini i dalje u žalbenom postupku. Da Tribunal ovakve navode ne uzima olako, za Dane je rekao i glasnogovornik James Landale: "Tribunal ovakve navode uzima zaozbiljno i za ovakvu vrstu navoda predviđene su pravne mjere."

Del Ponte: Hrvatska ne surađuje s Haagom, Gotovina se nalazi u Hrvatskoj

Sve informacije koje dobivam kažu da je još u Hrvatskoj i da povremeno odlazi u BiH ... Gotovina je u dosegu hrvatskih vlasti, a nadamo se da će on biti vrlo brzo u Den Haagu, rekla je Del Ponte...

Objasnila sam radnoj skupini zašto hrvatske vlasti ne surađuju u potpunosti s ICTY-em i dala im sve pojedinosti o mreži koja štiti Gotovinu unutar državnih institucija, rekla je Del Ponte...

Del Ponte je rekla kako se nada da hrvatske tajne službe ne rade protiv ICTY-a, ali istina je da neki ljudi u Hrvatskoj daju informacije medijima, što je neprihvatljivo, a nadam se da će hrvatska Vlada osigurati da se s tim prestane. Dodala je da misli da ni sam premijer Sanader ne dobije sve informacije od hrvatskih tajnih službi.

KASINO DOSPIO U POSJED PETRAČEVE UPRAVE

Kako smo ranije izvještavali, Ahmet Hamoglu i Hrvoje Petrač zajedničkim su sredstvima ušli u posao s kazinom u »Sheratonu«, još prije nego se Petrač iz Turske vratio u Hrvatsku. U kazinu »Vega« poslove osiguranja najprije su obavljali nelicencirani zaštitari, među kojima je bio i Trpimir Jandrek, protiv kojeg se, zajedno s Petračem, u Krapini provodi sudski postupak zbog iznude zagorskog poduzetnika Marijana Matkuna. No, Hamoglu nakon nekog vremena i iz još nerazjašnjenih razloga izbacuje Petračeve ljude iz kazina i obraća se zaštitarskoj tvrtki »Bilić i dr.«, poduzeću povezanom s Vinkom Žuljevićem Klicom. Žuljević se, podsjetimo, nalazi u pritvoru zbog ubojstva Veselina Marinova, a to se ubojstvo također dovodi u vezu baš s nerazjašnjenim odnosima Petrača i Hamoglua oko kazina Vega.

Nakon toga zaštitari tvrtke »Bilić i dr.« nisu dopustili Neli Pedišić, na koju je Petrač prenio svoj dio vlasništva u kazinu, i direktoru Davorinu Firisu da s rješenjem o imenovanju nove uprave uđu u kazino, što je napravljeno jučer. Turčin Ahmed Hamoglu, pak, u priopćenju upućenom medijima, ustvrdio je da je izbacio Petračeve redare iz kazina jer je saznao da nemaju zaštitarske licence. Angažman zaštitarske tvrtke Bilić, povezane sa Žuljevićem, Hamoglu objašnjava tvrdnjom da su mu dvije najjače zaštitarske firme odbile ponudu, pravdajući se pritiskom Petrača. Kazino Vega od danas će osiguravati zaštitarska tvrtka »Mreža-Špehar«.

"S predsjednikom uz kavu"

PREMA hrvatskom predsjedniku Stjepanu Mesiću, odbjeglom tajkunu osuđenom na šest godina zatvora zbog otmice sina generala Zagorca, moralo bi se ponoviti suđenje budući da je osuđen u odsutnosti.

Upitan o informacijama da se Hrvoje Petrač nalazi u Izraelu, Mesić je rekao kako su postojale velike sumnje da je on upravo tamo, ali da to nije do kraja sigurno.

Osim toga, istaknuo je, nema dokaza da je Petrač umiješan u financiranje bijega ili boravka generala Gotovine u inozemstvu.

"Nisam vidio niti jedan dokaz, postoje samo sumnje", rekao je Mesić, ističući ipak kako bi Petrač morao doći u Hrvatsku.

Kazao je da je Petrač osuđen u odsutnosti, te da bi mu se suđenje, nakon povratka, moralo ponoviti.

Vlada je čvrsto stala iza ministrice

VLADA Republike Hrvatske u potpunosti je večeras odbacila "neistinite i tendenciozne konstrukcije objavljene u sutrašnjem Večernjem listu o tobožnjoj smjeni ministrice pravosuđa Vesne Škare-Ožbolt i ministra unutarnjih poslova Marijana Mlinarića".

"Vlada, u kojoj ministrica Vesna Škare-Ožbolt sudjeluje kao koalicijski partner, ovakve napise drži jeftinim pokušajem političke destabilizacije i smišljenom platformom uoči lokalnih izbora", stoji u Vladinom priopćenju.

Špijuni se ministrima ne bi trebali baviti

Imam puno više protivnika nego ikad prije, napunili bi cijelu Ilicu rekla je ministrica Vesna Škare-Ožbolt na pitanje vezano uz informacije o njezinoj smjeni zbog curenja podataka. Kao izvor se navode obavještajne službe. Mislim da je neprimjereno da se tajne službe bave ministrima, takav način obračuna mi se ne sviđa. HDZ i DC imaju odlične odnose jer se radi na projektima koji su i za DC i za mene izazov. Premijer Sanader i ja imamo odličnu komunikaciju, on je odličan premijer rekla je ministrica.

Mesić je izjavio kako »još nema dokaza da je Hrvoje Petrač umiješan u financiranje bijega Gotovine«, pa ni da se sada nalazi u Izraelu.

Škare Ožbolt: Nisam odavala tajne

Jučer su se pojavile kalkulacije da bi iz Vlade mogla otići i ministrica pravosuđa Vesna Škare Ožbolt. Iznenađena sam takvim podmetanjima jer nisam osoba koja je odavala povjerljive informacije. Na kraju krajeva nisam ni bila na svim sjednicama Vijeća za nacionalnu sigurnost, rekla je jučer za naš list Vesna Škare Ožbolt. Na upit otkud cure tajne informacije sa sjednica Vijeća za nacionalnu sigurnost odgovorila je da bi to i ona voljela znati.
Ministrici pravosuđa se navodno pripisuje odavanje informacija o aktivnostima u vezi izručenja Hrvoja Petrača, kao i o navodnim susretima Jure Kapetanovića s Gotovinom, međutim ona poriče da je odavala te povjerljive informacije.

S: "Naravno. Maknuli smo nekoliko ljudi u proteklih godinu dana. Ja sam smijenio dva šefa obavještajnih službi, zbog manjka suradnje."

Nataša Govedić: Govoreći o relevantnosti, u našoj je političkoj javnosti vrlo malo žena koje su ono što se u teoriji medija naziva «opinion maker», dakle oblikovateljice javnog mnijenja. Osim Jelene Lovrić, zapravo nema primjera žene čije se mišljenje o političkim događajima, izneseno u medijima, kontinuirano smatra uistinu relevantnim...

Sanja Sarnavka: Problem naravno nije u tome što žene «nemaju» relevantno mišljenje o političkim problemima, nego je problem što ni mene ni druge kulturalne kritičarke, novinarke, filozofkinje ili politologinje, koje itekako imaju stav o onome što nam se događa, mediji neće pitati za mišljenje o iračkoj krizi, jer nas jednostavno neće tretirati kao «dovoljno uvaženog» eksperta. Nisam sigurna ni da je Jelena Lovrić uistinu taj jedan jedini pozitivni primjer medijski relevantnog ženskog subjekta, jer je samim time što je novinarka već na strani moći; njoj je profesija imati i iskazati svoje mišljenje. I u svijetu i u nas ima izuzetno utjecajnih novinarki, ali one uglavnom ostaju bespolne/bezrodne. Uostalom, sada je prijelaz Jelene Lovrić iz politički nezavisnog Novog lista u politički i ekonomski monopolizirani Globus doveo u pitanje i njezin novinarski kredibilitet. Već se sada vidi da su tekstovi u Globusu drugačiji od onih koje je objavljivala u Novom listu, što je opet, naravno, vezano i za složenu problematiku autocenzure koju autori imaju u određenim monopolističkim kontekstima, bez obzira što im nitko «odozgo» izravno ne diktira o čemu će i kako pisati. A i nekako je teško shvatiti te tekstove ozbiljno, makar bili i izvrsni, u okruženju u kojem su objavljeni. Uz sve političke tračeve, senzacionalističke informacije, sličice anonimusa koje nam se nudi kao celebrities, gube na težini.

Jelena Lovrić

Nataša Govedić: Sigurno, ali u ratnim je godinama Jelena Lovrić preživjela medijsku demonizaciju, što nije bilo nimalo lako, i što je jedan dio hrvatskih feministkinja otjeralo iz zemlje, a njoj ipak nije oduzelo javni glas...

Sanja Sarnavka: Jelena Lovrić jest doživjela i preživjela medijsku demonizaciju, ali ne i marginalizaciju. Njezini su se stavovi i te kako pratili, prenosili iz Novog lista u druge medije, citirali. Da je izdržala na toj poziciji, mogli bismo govoriti o jednom kontinuitetu etičkog i feminističkog novinarskog integriteta.

Danas je meni Jelena Lovrić dokaz da se u Hrvatskoj zbilja gotovo svakoga može kupiti, nevezano jeste li ženskog ili muškog roda, mlada ili iskusna, prethodno dobro ili loše plaćena. Da se razumijemo, Jelena Lovrić nije u Novom listu bila ni na kakvom «minimalcu», a sada, prema svemu što čujem, ima upravo astronomsku plaću. Drugo je pitanje da li se sve to skupa s gubitkom integriteta «isplati».

Slavenka Drakulić je u jednom TV intervjuu izjavila, vrlo pristojno, da nikada sebe ne bi dovela u situaciju u kojoj ovisi o Ninoslavu Paviću i njegovom EPH-u, ali tu vrstu distance joj omogućuje priznatost i zarada u inozemstvu. Osobno, ostavljam mogućnost da će i Jelena Lovrić izaći iz EPH-ovih riznica.

Inače, B.a.B.e. trenutno provode veliki medijski projekt koji će trajati 18 mjeseci, a u kojemu, između ostalog, različite novinare i urednike, struku, pitamo tko su to hrvatski opinion makeri – želimo da se jasno iskristalizira da njih uistinu u našoj sredini nema u ženskome rodu. Upravo se tu vidi koliko je prikazivanje feminizma kao «dobivene bitke» apsolutno lažno. Koliko god žene sebe zavaravale da više ništa nije kao prije i da su nam svima šanse jednake, stvarnost, a posebno medijska stvarnost, pokazuje da to u najelementarnijem smislu nije istina.

Što se pak tiče «kredibiliteta» muških subjekata koji dobivaju ogromnu pozornost u medijima, mislim da je odličan primjer za to Ivan Zvonimir Čičak. Dakle, riječ je o čovjeku koji konstantno mijenja svoje stavove i ideologije, koji je u jednom trenutku nacionalist, u drugom trenutku borac za ljudska prava i čak čelni čovjek HHO-a, onda pak postaje EPH_ov plaćenik koji javno kaže da je dojavio Graniću da će ga USKOK «doći posjetiti», no unatoč svemu tome ostaje na poziciji medijske moći i tretiran je kao osoba čije je mišljenje od velike važnosti.

Potpuno je nemoguće zamisliti bilo koju osobu ženskog roda koja bi se tako ponašala, a kad kažem «tako» onda mislim: krajnje nedosljedno, gotovo neuračunljivo, agresivno i nekompetentno, i pritom zadržala visokocijenjeni «ekskluzivni», opinionmakerski status u javnosti. Žena koja bi se tako ponašala bila bi predmet javne sprdnje. I ovaj primjer ističem zato da pokažem da u medijima postoje debelo dvostruka mjerila kada su u pitanju muški i ženski subjekti.

– Teško je reći kada će biti izručen jer postoji određena procedura koja se mora poštovati. Svatko tko treba biti ekstradiran ima na raspolaganju pravne lijekove i zato je teško prognozirati koliko će trajati taj postupak, rekao je Predsjednik Republike.

Vjesnik, Panorama, 24. srpnja 2004

Trakavica s Pantovčaka

Repovi sumnji u povezanost predsjednika Stjepana Mesića s Hrvojem Petračem, licem s Interpolove potjernice, osumnjičenim za upletenost u otmicu sina generala Vladimira Zagorca, sve se češće povlače medijima.

Intrigantnu informaciju da je Hrvoje Petrač u ožujku 2001. posredovao u puštanju na slobodu trojice Hrvata u Srbiji osuđenih za špijunažu, što je predstavljeno kao osobna zasluga predsjednika Mesića, objavio je Jutarnji list.
Kako su nam rekli iz tih novina Ured predsjednika do sada se nije oglasio o toj zaista skandaloznoj sumnji.

U navedenom tekstu spominje se da je Hrvoje Petrač čak i platio otkupninu za trojicu dotadašnjih zatočenika srbijanskih zatvora.

Novine iz tog vremena nisu osobito detaljno popratile događaj.
Najavila ga je propala Republika (u vlasništvu Ive Pukanića), tvrdeći da tadašnji predsjednik SRJ Vojislav Koštunica oteže s donošenjem odluke o pomilovanju trojice Hrvata: Marina Marića, Željka Draškovića i Nedeljka Varićaka. Dva tjedna ranije pomilovao je, i pušteni su na slobodu, Željka Radanovića i Benjamina Zubana. Navodno je bilo dogovoreno da Marić, Drašković i Varićak budu razmijenjeni za petoricu Srba koji su dovršavali izdržavanje kazne po presudi za ratni zločin, a pomilovao ih je predsjednik Stjepan Mesić.

Spomenuti Hrvati uhićeni su 1996. u Srbiji i osuđeni zbog špijuniranja Vojske Jugoslavije u korist Hrvatske.

Točno 29. ožujka 2001., na graničnom prijelazu Bajakovo, Marića, Draškovića i Varićaka dočekali su članovi njihovih obitelji iz Hrvatske, tadašnji tajnik Ureda Predsjednika Željko Bagić te tajnik Komisije za pomilovanja Ureda Predsjednika Mladen Fijember.

Bagić je rekao novinarima da puštanje trojice Hrvata nema veze s pomilovanjem petorice hrvatskih državljana srpske nacionalnosti. Tajnik Komisije za pomilovanja objasnio je da su dvojica od petorice Srba izrazili želju da ostanu u Hrvatskoj, ali su se i oni na koncu predomislili i otišli u Srbiju.

Tortura u zatvoru

lako su prema tvrdnjama beogradskog odvjetnika Milana Vukovića osuđeni Hrvati prolazili torturu u sremskomitrovičkom zatvoru 1996./1997., po puštanju na slobodu o torturama nisu željeli govoriti.
Marin Marić je kratko izjavio:Dobro sam. Zahvaljujem svima koji su sudjelovali u mom oslobađanju a posebno predsjedniku Stipi Mesiću. Sretan sam, no i uzbuđen i ne mogu govoriti.

Već i na prvi pogled neobično je da se ovim poslom bavio. Ured Predsjednika. Sve do tada, Marić, Drašković i Varićak vođeni su na popisu Ureda Vlade za zatočene i nestale. U dopisu što ga je 1999. Saša Perković, tadašnji šef 7. Odjela MVP-a, poslao Uredu Vlade za zatočene i nestale, navodi se da su prema informacijama iz hrvatskog veleposlanstva u Beogradu spomenuta trojica dobro.

Predsjednik Mesić danas tumači da ga se bez razloga povezuje s Hrvojem Petračem samo na osnovu činjenice što je njegov bivši savjetnik za nacionalnu sigurnost Željko Bagić s odbjeglim tajkunom povezan preko djece. Naime, kako je predsjednik kazao, Bagićeva kći (Iva Bagić) hoda s jednim od Petračevih sinova (Nikola Petrač).

Iva Bagić je u Jutarnjem demantirala vezu s Nikolom Petračem

Pojedini analitičari primijetili su da predsjednik koristi Bagića za prikrivanje vlastitih relacija s Hrvojem Petračem.
Mesić čak tvrdi da je EU Bagića proglasila personom non gratom zbog komunikacije s Petračem, a Petraču je ulaz u EU zabranjen zbog navodnog pomaganja generalu Gotovini.

Neobično je i to da se nitko iz službene hrvatske politike nije izjašnjavao o razlozima zbog kojih je petorici hrvatskih građana zabranjen boravak na području EU, osim predsjednika Mesića.

U zadnjem intervjuu na temu Bagić-Petrač-Gotovina u Novom listu predsjednik Mesić tumači Bagićev nedavni boravak u Petračevoj kući na Krku kao privatnu prijateljsku gestu tješenja Petračeve supruge, jer Bagićeva kćer i Petračev sin hodaju.

Upućeni u zbivanja na Pantovčaku tvrde da unatoč tome što je Bagić prestao raditi u Uredu predsjednika on i predsjednik Mesić i dalje održavaju kontakte. U tim razgovorima, navodno, bistre se formulacije o odnosima Mesić-Bagić-Petrač-Gotovina koje se kasnije pojavljuju u predsjednikovim intervjuima.

Udar na ravnatelja

Pažljivim promatračima nije promaknula ni reakcija predsjednika Mesića na objavljivanje stenograma prisluškivanih razgovora Mate Granića i Vladimira Delonge koje je sačinio Uskok. Predsjednik Mesić iz čijeg su Ureda iscurili nebrojeni stenogrami razgovora pokojnog predsjednika Tuđmana osudio je objavljivanje Granić-Delonginih transkripata.

Dio pravosudnih kuloara protumačio je to kao udar na ravnatelja Uskoka Željka Žganjera, koji je istodobno vodio istragu i protiv Hrvoja Petrača za otmicu Zagorčeva sina.

Indikativno je da se, istodobno s Mesićevim pritiskom na Žganjera, s nepoznate adrese Globusovu novinaru Marku Cigoju javio Hrvoje Petrač tvrdeći da se uskoro vraća u Hrvatsku jer je istraga koju vodi Žganjer, pred kolapsom.

Hrvoje Petrač se i nedavno oglasio u hrvatskim medijima pismom preko odvjetnika Ljube Pavasovića žaleći se da su ga »pojedini medijski centri moći koji filaju hrvatsku javnost lažima« proglasili »dežurnim krivcem u Hrvatskoj i na Balkanu za sve loše stvari koje se dešavaju«.

Hrvoje Petrač u »pismu sa službenog puta« nije se dotaknuo ni jedne konkretne sumnje koja mu se pripisuje.

Prije odluke EU o zabrani ulaska na njen teritorij, beogradski tjednik Vreme naširoko je pisao o Petračevim navodnim vezama s beogradskim podzemljem.

(Ko je spojio Pukanića i Gotovinu? Hrvoje Petrač, Pukanićev omiljeni "žestoki momak sa vrelog zagrebačkog asfalta". Ko je spojio Gotovinu i Petrača? Željko Dilber iz Zadra, Petračev "poslovni prijatelj" i venčani kum Ante Gotovine. Pukanić je posle za taj intervju dobio godišnju nagradu Hrvatskog novinarskog društva... Toliko o legionarsko-haško-gangsterskom bratstvu u Hrvata. Vreme, broj 701, Legija i ortaci)

Pisalo se da kao trenutno skrovište koristi Francusku, ali sve je više izvora koji tvrde da se sklonio u Grčkoj.

Navodno se u Turskoj, gdje je boravio kada ga je policija tražila zbog razgovora na temu ubojstva Vjeke Sliška, ne bi osjećao sigurnim nakon svađe s turskim biznismenom s kojim je svojedobno, navodno, držao kockarnicu "Vega« u zagrebačkom hotelu »Sheraton«.

U pričama oko mogućeg Petračevog skloništa spominjao, se i Izrael. Svojedobno se pisalo o posjeti izraelskog umirovljenog generala Amosa Kotzera, međunarodnog trgovca oružjem, Uredu Predsjednika.

Otkriveno je da je Kotzer posjetio Pantovčak uz pomoć Hrvoja Petrača s kim je ranije bio u poslovnim odnosima.
Međunarodni analitičari odbacuju Izrael kao moguće prebivalište, navodeći da je Petrač označen kao pomagač generala Gotovine, a SAD koje imaju jak uticaj na Izrael, prednjače u zagovaranju Gotovininog odlaska u Haag i sankcioniranju njegovih pomagača.
Ni Grčka više nije sigurno utočište jer se bliži početak Olimpijskih igara, što znači pojačanu obavještajnu aktivnost grčkih, ali i sigurnosnih službi zemalja EU i NATO pakta.

Sumnje u povezanost s Hrvojem Petračem, suglasni su gotovo svi promatrači, stajale su funkcije Damira Lončarića, ravnatelja Obavještajne agencije. On je, navodno, očekivao da će se predsjednik Mesić za njega ozbiljnije zauzeti i javno i kod premijera Sanadera, koji suodlučuje u kadroviranju na vrhu obavještajne zajednice. Predsjednik Mesić navodno nije bio u stanju obraniti Lončarića kod Sanadera. Šef OA na odlasku, navodno, računa da će se skrasiti na mjestu šefa osiguranja zračne luke Zagreb, gdje je radio prije sadašnjeg posla.

Za očekivati je da će ova političko-obavještajna trakavica, kako se bude približavao datum predsjedničkih izbora, dobivati sve zanimljivije nastavke.

Željko Peratović

TAJNE SLUŽBE Uzbuna u državnom vrhu nakon informacije da je lociran odbjegli tajkun

Operaciju Petrač otkrio član VNS-a?

Autor JASNA BABIĆ


Jučerašnja objava informacije da su domaće tajne službe locirale zemlju u kojoj se skriva Hrvoje Petrač izazvala je novu uzbunu u državnom vrhu. Prema izvorima Večernjeg lista, Tomislav Karamarko, aktualni šef POA-e, bio je zaprepašten činjenicom da je jedna od najpovjerljivijih operacija hrvatske diplomacije, pravosuđa i obavještajne zajednice opet dospjela do novinskih redakcija. Ovaj put za curenje državnih tajni nije osumnjičen ni MUP ni domaći špijuni koji su izmaknuli kontroli, nego član Vijeća za nacionalnu sigurnost koji, navodno, sličnom ekskluzivom mjesecima servisira medije, "kupujući" njihove simpatije. Riječ je o osobi koja, kako se pretpostavlja, novinarima prilično redovito prepričava potankosti sa zatvorenih sjednica Vijeća.

Evo Karamarko ga je našao. Ivan Delvechio je u Tel Avivu sve imao pod kontrolom. Tamo u veleposlanstvu imamo jednu gospođicu koja je do prije 3 godine radila u Petrač grupi, pa se za njen odlazak u Izrael založio Damir Lončarić, čija je žena zamjenica zagrebačkog državnog odvjetnika (radi kod Mladena Bajića u firmi)i u kumstvu s Petračem... I mi bismo Hrvoja dobili da netko iz Vijeća za nacionalnu sigurnost nije sve to provalio novinarima...

Zagreb, Globus 22 Jun 01

Israeli Arms Deals With Owners of Croatian Insurance Company

Hrvoje Petrac's Israeli Connection: Retired Israeli Army General and Arms Dealer Amos Kotzer Co-Owner of Hrvoje Petrac's Insurance Company

by Igor Alborghetti:

One of the owners of the former Petrac Insurance, a smaller insurance company which in May suddenly changed its name to Atlas Insurance, is Amos Kotzer, a businessmen from Israel. He invested 1.7 million Kunas in the company, which until recently bore the name of its founder, the controversial Zagreb businessman Hrvoje Petrac, and became the owner of 1,700 shares. At a session held on 12 October 2000, the assembly of the joint stock company Petrac Insurance made a decision to increase the stock capital, and as well as by the Israeli Kotzer, of 85 Jabotinski St, Herzliya, further capital was put into the company by some foreigners and foreign firms: a certain Atilla Hunal from Turkey, Hardeman LDT from Malta, and Imperial Import from Switzerland.

Who Is Amos Kotzer?

Foreign investments in private Croatian companies, like this one by Kotzer amounting to DEM 500,000, are not particularly interesting in themselves. In the case of Petrac Insurance, it is the investor himself who is more interesting. The name Amos Kotzer, Israeli citizen, of course, does not mean anything in Croatia. But in Israel the media had been reporting on him for months because in 1998 he was one of the main protagonists in a spectacular trial involving arms smuggling at a court in Tel Aviv.

But Kotzer's role became clearer only several months later when thegovernment, following pressure from the media and the public, agreed to publish almost 3,000 pages from the confidential transcripts of the trial known in Israel as the Manbar Affair.

Nahum Manbar is Kotzer's former business partner. He is a Jew, and onetime member of a kibbutz, who in the middle of the 1980's emigrated to Switzerland, where he opened a series of import-export companies. He gradually broadened the business. First in Great Britain, and then the collapse of the communist bloc enabled him to enter new markets, initially Poland and Russia.

Naturally, Nahum Manbar turned to the most profitable of all business - the sale of arms, which in the new markets of the east were plentiful and inexpensive.

At the beginning of 1990 he decided one again to diversify his business. This time he extended to Iran, which was not really a politically astute move given Israel's relations with that country and the embargo imposed by the United States, a close ally of the government in Jerusalem, after the Islamic revolution.

Deals With Iran

For this reason Manbar decided to link up with Amos Kotzer, the present co-owner of the former Petrac Insurance. [BKotzer[/B] is a retired general in the Israeli army who has excellent connections in the military-industrial establishment. He was therefore able to put Manbar in contact with the relevant businessmen in the military industry, and in return Manbar offered him a partnership and a place on the board of directors in his company Europol Holding, registered in Warsaw.

The two of them managed to convince the Israelis that there is nothing wrong in dealing with Teheran. They also involved domestic companies in their business arrangements, and the contracts started to be signed.

According to court records, more than 100 companies from Israel sought contacts with the Iranians, trying through Manbar to sell them certain products. Many were successful.

At the same time, the skilful trader did not permit his own dealings with Teheran to lag behind. First of all he sold them through London and his Europol company 30 SA-7 handheld missile systems for $100,000, as well as 50 T-55 and T-72 tanks. All of this came from the arsenal of the Polish army. The contract for the sale of the tanks was worth $100 million because as part of the package the Iranian army was sent electronic equipment produced in the Israeli factory EL-OP, which was assembled by Polish engineers after training in Israel.

For his part, Kotzer proposed the sale of a surplus of tanks, which Israel had seized in 1967 during the six-day war against the Syrians and Egyptians, but the deal was never struck.

But it did not matter, because the retired general and Petrac's
business partner immediately concluded another contract, selling Iran 22 special vehicles equipped for chemical warfare for $200,000 dollars. The trucks were surplus from the Israeli Air Force.

Arrest of Nahum Manbar

After this contract, the Israeli secret service, better known by the name Shabak, started to show an interest in the dealings of Manbar and Kotzer. Even the matter is still not completely clear, it appears that the Americans and British warned Tel Aviv about the expanded trading network with Iran. Were it nor for that warning, the authorities in Jerusalem would probably have continued to tolerate Manbar's dealings, even though they kept both him and Kotzer under control, trying to recruit them so that they would give them information about Iran. But when it became evident that their affairs could leak to the public and cause a political scandal, the situation started to change radically...

The decision was taken to arrest Manbar and stop trade with Iran. The man who had been a valuable partner and promoter of Israeli arms exports became an enemy of the state overnight.

Finally, on 27 March 1997 he was arrested by the secret service. For the next 15 days nobody knew where he was. This is standard procedure in Israel. Three weeks after he had been taken into custody Manbar was allowed to contact his lawyers. The charge read: high treason. He got off lightly. Some others suspected of treason and espionage had previously been held for as long as 10 years without their family or the public knowing about their status.

The trial was marked by a series of scandals: ranging from the insistence of the defense that the secret services had known for years what Manbar was doing, but did not stop him, to a request for the replacement of the presiding judge because he was having a love affair with a lawyer in the prosecution team.

One of the main witnesses for the prosecution was Amos Kotzer. According to the media covering the trial, his testimony played a great part in Manbar's sentence - 16 yeas in prison.

Without showing any emotion he shifted always the blame on to his
former partner. The prosecutors were aware of Kotzer's important role in proving Manbar's guilt, so get him away from the public. Amos Kotzer is recorded in the court transcripts simply as "R".

Link With Petrac

According to Globus's sources, Amos Kotzer also sold arms to Croatia while he was working for the convicted Manbar. In a telephone conversation with a Globus contributor in Jerusalem he said that he had traded with Croatia six years ago, with the knowledge of the Israeli authorities. Among the names of people Kotzer said he worked with was that of Hrvoje Petrac. It was in these deals that the business link between Hrvoje Petra and Amos Kotzer was established, a connection that led to his investment in the Zagreb businessman's insurance company.

It is no secret that Petrac had a role in arming Croatia for years. In
a memo to the Assembly the late president, Dr Franjo Tudjman, mentioned the firm Petrac Inc. as deserving credit for the defense of Croatia. Petrac also had good backing in MORH [Ministry of Defense of the Republic of Croatia]: Gen Vladimir Zagorec, but nothing can be said about the precise scale of their cooperation because there are no documents. Except for information, which Globus published several weeks ago, that Petrac supplied the army with coal.

But because of the embargo and internal political reasons, the then
leadership of the HDZ [Croatian Democratic Union], and chiefly Dr
Tudjman, insisted on links with Israel. This was meant to ease the conscience of the late president for denying the number of victims of the holocaust and other unpleasant views about the suffering of the Jews. He saw in this somewhat morbid trade in arms and military equipment a clear opportunity for a rapprochement between the regime in Zagreb and the government in Jerusalem.

Kotzer in Mesic's Office

At the beginning of the war in Croatia, Kotzer was apparently a valuable source of information for Croatian buyers. The "well-connected" former general is considered to be an important middleman for an attempt to promote production in Croatia of the Israeli Tavor assault tank, and for agreements on modernizing domestic MiG 21's, which fell through because of the financial crisis in MORH.

The change of government in Croatia appears not to have discouraged Kotzer. At the beginning of this year he again came to Zagreb to check out Croatian surpluses of arms and military equipment. He was received like an old friend in the Office of the president of the Republic, where he had talks with one of Mesic' advisers.

Shortly after this a communication arrived from Israel for RH Alan, a state firm trading in arms and military equipment. On 15 March the firm LAHAV International Trading asked the enterprise's management to provide it with a catalogue of military equipment for sale together with a price list. The letter was signed by Amos Kotzer.

RH Alan responded to the request, but without result. Kotzer,
virtually in a rage, sent a message to the effect that he knew where the prices were fixed and that people could not deal with him like that. Some people who are well acquainted with Zagorec's mode of behavior were ready to bet that the letter was composed by the former assistant defense minister, who is reported to have become Kotzer's partner after he left MORH and to be trading in arms together with him.

Refuge in Israel

Where does Hrvoje Petrac, old business companion of the retired Israeli general, lie in all of this?

According to the information available, the Zagreb entrepreneur had made considerable investments in Israel in recent years. According to Nacional, with whom he ha good relations, Petrac also owns real estate in that country. The Zagreb entrepreneur, owner of several restaurants, bars, and franchises from foreign firms, could afford it.

Unlke others, Petrac had no problem in declaring the origin of the capital that helped him grow his business empire in an independent Croatia. As early as 1990 he took part in a big financial operation to take away large sums of Yugoslav dinars and change them into foreign exchange, an operation devised by the lae Financial Minister, Jozo Martinovic. Just before the first visit by Pope John Paul II he says he succeedd in collecting in just a few days more than 900,000 DM, which according to the papers always opened doors for him in church circles.

He would later become the business partner of Tudjman's grandson Dejan Kosutic in the Kaptol Bank, where he retained 19 percent of the share capital.

After the killing of Vjeko Slisko in March this year, there were stories that Petrac, together with his family, fled to Israel, worried about the possibility of revenge by people close to the liquidated head of the Zagreb underworld. It is a fact that since the moment of Slisko's killing Petrac has not been in Croatia. He left all hisfriends, including marriage witness Damir Loncaric, head of the HIS [Croatian Information Service, nowadays Intelligence Agency (OA)], whose daughter is employed in one of Petrac's companies.

His house in Bosanska [Street in Zagreb], next to the luxury premises of RH Alan, where his friend Zagorec, about whom he always spoke with great respect, kept court until the beginning of 2000, now lies empty. When Hrvoje Petrac will return it is impossible to say.

Kombinacija Legija-Duća-Kum bila je pobednička: svi kriminalci; svi unutar sistema državne bezbednosti; jedan na samom vrhu, sa punim pristupom podacima Službe, naročito onim operativnim i sa punim uvidom u poslove javne bezbednosti, nedodirljiv i zaštićen petooktobarskim zaslugama, sa oreolom div-junaka i novog Obilića, komandant najsposobnije i najbolje specijalne jedinice u ovom delu Evrope i ostalo, čovek od koga su se prepadali svi živi iz DOS, legenda koju su složno stvorili političari bivšeg i novog režima i njihovi udvornički mediji; i njih dvojica, gladni skorojevići, zlikovci spremni na sve, okrutni i hladnokrvni ubice i sadisti, nadasve pohlepni, na gladan kurac pravljeni dođoši iz Medveđe, patriotski zaslužni (za politička ubistva) i spremni da učine sve ne bi li postali capi dei tuti capi beogradskog i ostalog podzemlja.

Politika zalivena viskijem i kokainom?

Vlasnik hrvatskog Nacionala Ivo Pukanić o ubistvu Đinđića

BEOGRAD - Sve što se u Srbiji dešavalo u poslednjih tri-četiri godine podseća na jedan veliki galimatijas u kome su se izgubile sve veze s realnošću i stvarnošću, pa je, nažalost, tragičan događaj, logična posledica svega toga!

Na ovaj način je definisao srpsku političku stvarnost vlasnik Nacionala iz Zagreba, glodur, Ivo Pukanić.

Naravno, ekskluzivno za naš list, osvrnuo se i na suđenje optuženima za atentat na Đinđića, posebno na trenutno svedočenje prvooptuzenog Milorada Ulemeka Legije:

- Čujte, to što on priča je vrlo lako proverljivo i nadam se da će biti utvrđena istina, tj. da će nadležni organi sve to i istražiti. Iako smo pokušavali u razgovorima s bivšim i sadašnjim državno-policijskim čelnicima da proverimo, niko ne zna za švercovanje heroina iz Srbije u Hrvatsku? Ako ga je i bilo, onda to niko zvanično ne potvrđuje, bilo da se informacija krije ili zbog toga sto je išla čisto mafijaskim kanalima...

Mnogo je proizvoljnih možda i namernih špekulacija u svim pričama oko Legije.

* Na primer...

- Pa, mi smo bas juče objavili da su čiste i apsolutne
špekulacije novinara Vjesnika Željka Peratovića o
navodnim vezama generala Gotovine i Legije! Oni ne samo da nisu bili u kontaktu, nego se i lično ne poznaju! A, osim toga, u Legiji stranaca bili su u različitim periodima... Otprilike, kad je otisao Ante Gotovina, Legija je tamo tek stigao, tako da je sve to izmislio novinar koji je ovde, inače, poznat po sličnim špekulacijama na koje se posle mnogi drugi suludo kače...- kategoričan je bio u svojoj izjavi Ivo Pukanić.

* I ranije ste smelo komentarisali moguće motive ubistva
srpskog premijera. Da li se taj stav promenio, s obzirom na početak suđenja optuzenima?

- I dalje smatram da motiv njegovog ubistva nije politički, nego se radilo o obračunu dela mafije, koju je Đinđić podržavao, protiv drugog dela koji je ostao na cedilu?! Ondašnja srpska vlada se iskompromitovala zbog svoje gluposti, jer se u njoj sve isprepletalo, politika i biznis, tj. kriminal, vojska i policija.

Bivša vlast, više je nego očigledno, izgubila je kompas, uplela se u mnoge stvari, i više nije mogla da razazna šta je legalno a šta ilegalno, šta zakonito a šta spada u domen mafijaških poslova?! Ne može se hodati po rubu a da se na njemu ostane, da se ne padne u ambis! Očito, to se upravo desilo, nažalost, Zoranu Đinđiću! Ne može se istovremeno biti i političar i biznismen, još manje čovek koji će da igra s mafijom i da se nada uspehu... Jednostavno, to je nemoguće.
Ja ne znam šta je razlog tome, da li prekomerne doze ličnog samozadovoljstva, vere u sopstvene mogućnosti i lične moći ili su u pitanju prekomerne doze viskija, ne znam, možda i kokaina?!

* Budite malo konkretniji, na koga se ti zaključci odnose?

- Zar najbolji primer za to nije Čedomir Jovanović, koji je apsolutno kontradiktoran, koji je homodupleks i uopšte se ne snalazi u svemu ovome. S jedne strane ga stiska legalitet, a s druge sve ono što izlazi izvan tih okvira... A, takvi su i ostali...

P. J. (Predrag Jeremić)

Milorad Ulemek Luković Legija, pak oglasiće se 21. novembra 2001. u listu ID, od koga će nastati Identitet kada ga Duća Spasojević bude uskoro kupio. U udvorničkom intervjuu koji s njim vode Gradiša Katić (kasniji glavni urednik Identiteta, zabranjenog za vreme vanrednog stanja kao dokazanog i kupljenog glasila Zemunskog klana) i Predrag Jeremić (sada glavni urednik Inter-nacionala, Legija će seriti nad uspheom pobune; terciraće mu redakcijski tekst u kome se napadaju Goran Petrović i Zoran Mijatović, ali i sa jednom zanimljivom primedbom: "Crvene beretke svojim protestom direktno su ubrzale odlazak "dvojca" ali bez kormilara!?"(interpunkcija je originalna).

Ministar Lučin je 2003. g. u Saboru izjavio kako su Legijina i još dvadesetak takvih putovnica izdane iz spornog kontingenta od 930 obrazaca, a ovih je dana Feral Tribune objavio kako je u srpnju 2001. godine izdana i generalu Anti Gotovini. Danas Račan u Vjesniku izjavljuje kako je Legija kupio bjanko putovnicu u Zagrebu, kako je otkrio da je u Mostaru nestalo nekoliko tisuća obrazaca... Međutim, polovicom 2003. izjavio je da će se kao predsjednik Vlade RH založiti da se provede najhitnija i temeljita istraga o tim putovnicama! Zašto se nije provela istraga? Dakle, putovnica generalu Anti Gotovini izdana je za Račanova mandata, u vremenu kad su jedino on i Lučin bili apsolutno nadležni, ali i odgovorni za svaku hrvatsku putovnicu. General Gotovina pobjegao je s takovom putovnicom

Turekovi ljudi i danas u MUP-u

VL: Franjo Turek postao je ravnatelj POA-e zahvaljujući SDP-u, vašoj stranki. Kako ste mogli postati njegovom žrtvom dok je vaša stranka bila na vlasti?

OSTOJIĆ: Postao je ravnatelj POA-e na isti način na koji su svi Turekovi suradnici danas ostali u Ministarstvu unutarnjih poslova. Turek je postavljen na preporuku jednog tadašnjeg savjetnika ministra unutarnjih poslova, koji je doveo i mnoge druge ljude u MUP. Doslovno nitko od tih ljudi nije uklonjen. I mislim da to nema veze s činjenicom da Turek pripada tzv. zagorskom lobiju.

Kukuljan nije bio glavni kadrovik

* Ranko Ostojić, bivši ravnatelj policije, ustvrdio je da je MUP u vaše vrijeme kadrovski ustrojavao esdepeovac Kukuljan. Zar nije kadrovirao po stranačkoj podobnosti?

- Kukuljan jest bio savjetnik za kadrove u MUP-u. Ali da su ti navodi točni, sam Ranko Ostojić ne bi nikad postao ravnatelj policije, jer Kukuljan nikad prije za Ostojića nije ni čuo. Kukuljana često nisam ni pitao za mišljenje i zato je netočno da je imao ulogu glavnog kadrovika. Na kraju krajeva, ja sam potpisivao rješenja. I ja sam odgovoran. U cijelom sustavu MUP-a samo je nekoliko ljudi stiglo izvana, uključujući Ranka Ostojića. Imao sam čak problema s vlastitom strankom jer nisam dopuštao da čovjek, zato što je esdepeovac, postane načelnik policije u nekom gradu. (Ranko je kao SDP-ovac postao načelnik policije u Splitu, op. ž.p.)

Vote for freedom of expression blog award-winners!

Reporters Without Borders is calling on Internet-users to vote online for award-winners from among 60 blogs defending freedom of expression. There are six categories: Africa and the Middle East, the Americas, Asia, Europe, Iran and International.

Reporters Without Borders has made a first selection of blogs, according to their interest and some basic criteria. There are blogs in English, French, Russian, Arabic, Farsi, Spanish and German.

Each Internet-user may vote for only one blog in each category. Please note: your vote will only be counted if you click on the acknowledgement of receipt which will be sent by email.
Voting closes on 1st June 2005 and the prize-winners will be announced two weeks later.

Karamarko and Perkovic are selling horn for the candle

It would be significant to Europe when in the same time would be given prooves that Gotovina is not moving in direction of Sibenik's area, Udbina, Grahovo,Glamoc...

HAK – spy's pantry

One month after this conversation, I met Mile Mrla on Zrinjevac. With relief, he told me that MUP wanted to talk with him about circumstances of Milan Levar's murder, but he informed about that his friend Tomislav Karamarko, at that time chief of UNS, who arranged with police not to question him.

Q: There's been press coverage that the new head of POA, Tomislav Karamarko, was once opposed to cooperation with The Hague Tribunal. What would your comment be?

A: I was intrigued by President Mesic's statement that only fools do not change their opinion.

Q: What are the chances that Croatian Prime Minister Sanader or President Mesic will have the opportunity to pay an official state visit to Washington?

A: I would suggest that there won't be any discussion or consideration of that until General Gotovina is in The Hague.

Freedom guaranteed by Constitution

The information ends with note to users: President of Croatia, Stjepan Mesic, secretary of President's Office, Zeljko Bagic, President's advisor for national security, Imra Agotic, Premier Ivica Racan, member of government, Goran Granic, main state attorney, Mladen Bajic and President of Parliamentary Committee for internal politics and national security, Ante Markov, that are: That actions and influences of all groups, the subject of further research of POA, and that named ones about collected informations, will be regularlly informed.

PLAYBOY: Vidim da se trudiš organizirati da što više vremena provodiš s njom otkad si se odselio. Koliko je na takav rasplet događaja utjecao glumački život?

ŠOVAGOVIĆ: Nisam se razveo, ali živimo odvojeno. Da, taj glumački život razjebava obitelj, ali to čini i svaki drugi posao. Ja sad ne mogu reći kak je živit s glumcem, jer ne živim s nikakvim glumcem. Vjerojatno je komplicirano, ali komplicirano je živit bilo s kim. Pa zamisli da živiš s nekim političarom tipa Vrdoljak. Ili taj Levar koji je otišao u nebo, pročitao sam da je bio automehaničar po profesiji, a kao da je lako bilo živjeti s njim.

PLAYBOY: Što misliš o tom ubojstvu?

ŠOVAGOVIĆ: Žao mi je svakog tipa koji nastrada. Ali, ne zna se tko je ubio Kennedyja, ne zna se kako su nestale gomile ljudi. To mi je sve u principu logično što se događa, i logično mi je da se ne zna tko ga je likvidirao. Nekima su devedesete bile genijalne. I Isusa su ubili, uvijek nastrada netko tko je pošten. U ovom svijetu možeš imati atomsku bombu, a ne možeš imati džoint u džepu. To znači da je svijet u kurcu.

Barbaso: Puna suradnja - uhićenje ili dokaz da je sve učinjeno u vezi s Gotovinom

Europsko je vijeće, podsjetio je Barbaso, u prosincu prošle godine zaključilo da Hrvatska ispunjava sve političke kriterije, osim jedinog otvorenog pitanja, a to je predaja generala Gotovine.
EU, kazao je Barbaso, bio je vrlo jasan što se tiče pitanja generala Gotovine i onoga što znači puna suradnja Zagreba i Haaga.
"Puna suradnja znači da Gotovina mora biti lociran i prebačen u Haag ili, u drugom slučaju, hrvatske vlasti moraju dati dokaze da su učinili sve što je bilo u njihovoj moći da uhite Gotovinu", nastavio je.

To bi Europi bilo značajno kada bi se istodobno podnijeli dokazi da se Gotovina ne kreće pravcem šibenski arhipelag, Udbina, Grahovo, Glamoč...

Krivnju za ovaj sustav laži, koji vlada u Hrvatskoj, u znatnoj mjeri snosi Tuđman, koji se nije ni sam mogao osloboditi svoje jugoslavenske komunističke prošlosti.

Nije se gotovo ništa učinilo na revaloriziranju najnovije hrvatske povijesti, a bez utvrđivanja istine na tomu području besmisleno je govoriti o bilo kakvoj pomirbi.

Zadržao je kult Josipa Broza Tita, a Tito je simbol komunizma i jugoslavenstva, ogorčeni neprijatelj hrvatske državne nezavisnosti i demokracije, pa je tako na posredan način dao opravdanje njegovim idejama i politici. Time je omogućio oživljavanje nostalgične čežnje za Jugoslavijom. Na jednoj strani borio se je protiv falsifikata u hrvatskoj povijesti, a na drugoj ih je i sam poticao.

Tako je u Startu 13. travnja 1991. izjavio, da je ustaška politika bila, da "trećinu Srba treba iseliti, trećinu likvidirati, a trećinu prevesti na katoličanstvo" i da je "zista jedinu pozitivnu ulogu na hrvatskom tlu odigrao partizanski pokret pod vodstvom Tita, uopćeno govoreći, zatim Hebranga...".

U izvorišne osnove Ustava Republike Hrvatske dao je unijeti odredbu, prema kojoj su odluke ZAVNOH-a temelj hrvatske državnosti, iako ZAVNOH nije imao nikakve ovlasti, da donosi bilo kakve odluke u ime hrvatskoga naroda, a odluke, koje je donio, bile su samo jedna od karika u lancu izgradnje Jugoslavije.

Uveo je kao državni blagdan tzv. Dan antifašističke borbe kao sjećanje na odlazak skupine sisačkih komunista u šumu da se, na poziv Kominteme, bore protiv Nezavisne Države Hrvatske, iako ih hrvatske državne vlasti ničim nisu ugrožavale.


Maršal Josip Broz Tito i njegov najmlađi general Franjo Tuđman


Na Hrvatskoj televiziji 23. i 24. lipnja 1999. emitirana je njegova izjava, da "Tito nije dao nalog za ono što se u Bleiburgu i poslije njega dogodilo sa zarobljenim hrvatskim pukom", što je očita besmislica.

Tada je za Tita također rekao: "Sa ZAVNOH-ovskom Hrvatskom i s ustavom iz 1974. omogućio je i pravne osnove za osnutak sadašnje neovisne i demokratske države. Da nije bilo antifašističkog pokreta i Tita; ne bismo imali Hrvatske".

Osobno je spriječio pokretanje kaznenog postupka protiv Marka Belinića, Rade Bulata, Milke Kufrin i Lutve Ahmetovića, protiv kojih je podnesena kaznena prijava zbog ratnog zločina počinjenog u Krašiću početkom 1943.

Prijava je podnesena u mjesecu svibnju 1998., što nije spriječilo Stjepana Mesića, da nakon toga Beliniću dade odličje. Ali zato se je Dinku Šakiću sudilo i osudilo ga se je na 20 godina zatvora. Tako izgleda hrvatska pomirba u praktičnom životu.

Hrvatska smotra, ožujak/travanj 2005.

Tuđman se meni javio kad je doznao da sam počeo istraživati , a ja sam i prije našeg prvog razgovora, u ljeto 1996. godine već bio prikupio velike količine gradiva i bio sam spreman krenuti s objavljivanjem materijala.

Odazvao sam se pozivu na razgovor u Ured predsjednika, kojem je, sjećam se, prisustvovao i Ivić Pašalić.

Darko Hudelist u razgovoru s Orlandom Obad, Novinar, 3/2005,

»Tvrdnja da me vrbovao KOS, odjeknula je u javnosti kao razorna bomba«, rekao je u utorak na Općinskom sudu, predsjednik »Hrvatske stranke prava 1861« Dobroslav Paraga, koji od nakladnika tjednika »Globus« potražuje 200.000 kuna naknade štete.

Naime, »Globus« je u studenom 1996. godine, u sklopu intervjua s pokojnim predsjednikom Tuđmanom, objavio i tu spornu predsjednikovu tvrdnju.

Paraga: Tuđmanove su riječi tada djelovale kao javna presuda

Mico and redeemers of UDBA's past

...
One day before his death, I was on the terrace of hotel Dubrovnik in Zagreb and talked about case Medacki dzep with two men from Lika, one secret agent (Mile Mrla) and one former high-positioned HDZ functionary(Slavko Degoricija), and both of them started to convince me that Milan Levar was mentaly insane. Why can't he keep his mouth shut for once? The world is based on agreements. Why doesn't he except what is offered to him? He could live nicely for a long time now, if he was smart. He thinks he is Jesus?! Nothing could be prooved only with his words, the papers are needed! There are lots of different bones on Lika's area, even from the time of Turks, over some massive graves are woods!

I knew from before that his until recent allies are turning their backs, and everything that his internal enemies were talking about him, I accepted as someone wishes me a good day. Not particularlly surprised by words of those two men from Lika, I passed him one part of their words. He was not surprised.

He sent them to hell, concluding «that all of them want to redeem their bad UDBA's past, and they are not much better from those who made and ordered crimes. They talk about crimes only because of their personal benefit or personal pay offs. Poor is Croatia if people like them will be participating in government.»

2004 World Press Freedom Review

Croatia

In March, six journalists, from Novi list, Globus, Feral Tribune, Vjesnik and Jutarnji list, were accused by the POA (the Croatian Counter Intelligence Agency - one of three national secret agencies) of collaborating with foreign secret services. Franjo Turek, director of POA, said the journalists were used to spread false information about Ante Gotovina, a Croatian general under suspicion by the Hague War Crimes Tribunal; they reported that he is hiding in Croatia.

The journalists accused the POA of tapping their phones, listening to their phone conversations and following them. Turek resigned from his position as director of POA. The Council for Civilian Supervision of National Security Agencies denied eavesdropping. The whole scandal appeared in the media in February and March. At the beginning of March, Croatian President Stjepan Mesic publicly confirmed the POA was following and photographing the journalists, thus dismantling the POA's case.

By South East Europe Media Organisation

Sukobi vlasti s medijima u Hrvatskoj prošle godine

Protuobavještajna agencija optužila je šest novinara za suradnju sa stranim službama. Franjo Turek je priču dosolio konstatacijom da su novinari upotrijebljeni kako bi širili dezinformacije o generalu – bjeguncu pred Haagom.

Saša Perković i Tomislav Karamarko dobro surađuju na reformi obavještajnog sustava.

Kad smo počeli izdavati Nacional, Mate Bašić donio mi je Merčepovu poruku: „Tomica je rekao da mu se moraš javiti, inače...“

Čisti genij bez kojega se devedesetih u Zagrebu nisu pokretale ni jedne novine, Bašić je poslije Globusa, ST-a i Arkzina radio u Merčepovoj Zori, a zatim došao u Nacional.

„Znaš kakav je“, rekao mi je, „bolje da s njim razgovaraš nego da nam odleti koji auto u zrak, a naći ćemo se na javnom mjestu...“(str. 45)

Za to vrijeme, u restoranu je Mate ponavljao Merčepu:“Tomice, nemoj da Munib (Suljić op. ž.p.), maltretira Denisa, znaš kakav je Munib, nemoj samo da ga maltretira...“(str. 47)

Samo je u Globusu, o dvogodišnjici pada Vukovara, izišao jedan lijep članak koji je na temelju intervjua s Borkovićem, napisao veliki hrvatski novinar Mate Bašić. (str. 82)

Zbog toga ga (Mladena Naletilića Tutu op. ž.p.), neumjesno, nisam doživljavao kao posebno opasnu personu pa, vidjevši ga u restoranu zagrebačkog hotela Intercontinental poslao sam Matu Bašića, najvećeg hrvatskog novinara, da me s njim upozna...

Mate se vratio za stol prilično drven od straha, rekavši: „Poručuje da se gonimo u p... m... i da će te ubiti ako ga budeš još zajebavao“.

Ja sam ga možda bio u nekom tekstu spomenuo. Kako je Mate, kao čovjek s onog prostora, dobro poznavao mores, a i personae dramatis, odmah sam shvatio da je tu djelatna zla sila i da je hercegovačkog Poltregeista najbolje obilaziti u velikom luku, iako smo daleko od njegova domaćeg terena. (str. 226)

Tuta je tu legendarnom Mati Bašiću dao za Nacional veličanstven intervju, kojim je sebi popločio put do Haaga. (str. 442)

A ja kažem – kaj, kaj, pa ja sam dovukao sve same genije, dobro malo razbarušene, poput legendarnog Malnara, koji je u živo, na televiziji, nekoliko godina prije Jerry Springer Showa, okačio na uzdignut pimpek kofu hladne vode, pa jednog Matu Bašića, potamnjela anđela, koji mi se sad dok vrtim njegove stare tekstove u arhivi, čini prilično genijalan i naš najveći novinski pisac u zadnjih deset, dvanaest godina... (str. 503,504)

Sve je počelo sa popisima „srpskih pobunjenika“ koje je SIS odašiljao novinama u prvim danima rata, sastavljenim prepisivanjem imena sa zvona na vojnim zgradama...

Za uvaljivanje lažnih podataka SIS se najviše koristio Slobodnim tjednikom pokojnog Marinka Božića, preuzevši ga od policije (Hercegovci su Mupovce potiskivali na svim frontama. (str. 313)

Kuljiš, Božić i njihovi epigoni

Počasno mjesto u Vilovićkinoj analizi etičkih prijepora u Globusu i Nacionalu zauzimaju imena Denisa Kuljiša - kao osnivača i Globusa i Nacionala, i Marinka Božića - kao rodonačelnika novinarstva kojega karakteriziraju nebriga za 'sitne' činjenice, 'nabrijani' i predugački naslovi i, nadasve, tračevi. Njih dvojica su logikom opisanoj u čuvenoj izjavi: 'Pa što ako neke činjenice nisu točne, važno je da sve skupa dobro djeluje' utrli put kojim danas pognuto, ali brzo, korača hrvatsko novinarstvo, predvođeno Kuljiševim i Božićevim epigonima.

Orlanda Obad (s Inoslavom Beškerom napisala knjigu 'Istraživačko novinarstvo')

Denis Kuljiš u razgovoru za Zarez nije mogao biti jasniji: Svi važniji urednici u današnjem hrvatskom novinarstvu bili su urednici kod mene i kod Marinka (Božića). S ta dva kolegija i u ovim prilikama – nisu ni mogli doseći Balzaca i Dickensa.

Tekstovi najnižeg profesionalnog ranga, popisi nepoćudnih za odstrel, članci koji su funkcionirali kao policijske tjeralice ili poziv na linč, govor mržnje i nacionalističkog huškanja postali su, nabraja dalje Vilovićeva, stvarnost većine hrvatskih elektronskih i novinskih medija u koje je tadašnji HDZ ušao manipulirajući privatizacijom ili doslovce s pištoljem u ruci.

Bojan Munjin, Zarez i zamirzine.net

Odgoda pregovora nije bila iznenađenje, ali su zato Čavoglave bile hit dana pa je naš izvjestitelj Robert Valdec dan proveo objašnjavajući stranim novinarima gdje se, zaboga, nalaze te Čavoglave. 24 sata

* Es gibt auch Indizien, dass die Kroaten von Arkan Waffen während der Belagerung von Vukovar gekauft hätten? Es gab, angeblich, Vorschläge, nach der Operation Sturm Banja Luka für Tuzla zu wechseln?

- Ja, solche Karten wurde gezeichnet. Im Herbst 1995, als NATO die bosnischen Serben bombardierte, hatte die kroatische Armee die Aufgabe die westlischen Teile Bosniens einzunehmen, Drvar und andere Orte. Ein General hatte mit seiner Armee den Fluss Sana überquert und schon am Tag danach wurde er von seinem Posten genommen. Er hat die Grenze der Absprache überschritten. In diesen Regionen gab es nie einen totalen Krieg. Es handelte sich immer um eine politisch kontrollierten Krieg.

* Schon damals beim Kampf um Vukovar sprach man von einem Deal.

- Ja, Vukovar war das erste Beispiel, bei dem sich die Leute fragte, um was es hier geht. Meine Meinung ist aber, dass der Westen bis heute nicht begriffen hat, was in diesen Kriegen sich abgespielt hat.

Vjesnik "Panorama" 13. 09. 2003

* Ima indicija da su Hrvati od Arkana kupovali oružje za vrijeme bitke za Vukovar? Bilo je, navodno, varijanti da se nakon »Oluje« zamijeni Banja Luka za Tuzlu?

- Da, crtala se takva karta. U rujnu 1995., kad je NATO bombardirao bosanske Srbe, HV je imao ulogu uzeti dijelove zapadne Bosne, Drvar i druga mjesta. Jedan je general s vojskom prešao Sanu, a već drugi dan je smijenjen. Prešao je crtu dogovorenog. Na ovim prostorima nikad nije bilo totalnog rata. Uvijek političko kontrolirani rat.

-Već se kod bitke za Vukovar govorilo o dogovoru.

- Da, Vukovar je bio prvi slučaj u kojem su se ljudi upitali o kojoj je igri riječ. No mislim da Zapad još nije razumio što se događalo u tim ratovima.

Hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman mlađi je od Svetog Oca samo dvije godine, a kako vidimo u puno boljoj je kondiciji.

• Zašto se tek ovih dana počelo konkretno govoriti o suradnji američke i hrvatske vlade, odnosno obavještajnih službi dviju država u pripremi operacije Oluja i u vrijeme same operacije?

- Takva procjena nije točna. Stavovi hrvatske i američke vlade bili su transparentni sve vrijeme. Taj odnos možemo podijeliti u dvije faze. S jedne strane, odnosi dviju vlada, a pogotovo dvaju ministarstava obrane i obavještajnih zajednica, bili su jako dobri. Dapače, sjetite se pisma predsjednika Clintona predsjedniku Tuđmanu, za njegova boravka u bolnici Walter Reed 1996., gdje se doslovno govori o partnerskim odnosima u rješavanju krize u regiji. Prije toga bila je izjava američke strane da bez suradnje s Hrvatskom ne bi došlo do Washingtonskog i Daytonskog sporazuma. Uostalom, već u prvim godinama suradnje hrvatski su časnici išli na školovanje na West Point. Prema tome, postoji više službenih izjava i indikatora koji pokazuju dobru suradnju Hrvatske i SAD-aI].

Amerikanci neće svjedočiti u Haagu jer štite svoje interese (Jutarnji list 25/08/2001)

Između ostaloga, dr. Franjo Tuđman rekao je i slijedeće: "Ponovno ponavljam da mi je prilikom mog zadnjeg razgovora s njim Papa Ivan Pavao II da bi prilikom posjeta Bosni i Hercegovini, želio posjetiti i Međugorje".

Vladimir Buterin, branitelj koji je nakon pokušaja suicida, prevladao takvo teško stanje:

Mesić nas je proglasio lupežima, ubojicama i profiterima!


Vladimir Buterin jedan je od hrvatskih braniteljima sa simptomima PTSP-a, čovjek koji pokušao samoubojstvo, ali je, kako sam kaže, danas prevladao takvo stanje. No, i dalje ne skriva da je razočaran tretmanom društva prema toj populaciji. U više navrata je pisao ministrici Jadranki Kosor, a u jednom pd posljednjih ističe:

«Bio sam prisutan na skupu hrvatskih udruga u Zadru. Duša i srce me zaboli kad vidim kako se razjedinjuju branitelji u svojoj nemoći. Očigledno je da smo zaboravili na splitski skup gdje je srce svima jednako tuklo za svoju domovinu.
Tada smo prikupili pet stotina tisuća potpisa, ali Pančić, Mesić, Račan i ostali, ostali su gluhi na to.

Zaboravljamo tko nas je proglasio lopovima, ubojicama i profiterima. Na tom skupu nitko nije rekao kako Mesić i ostala klika okuplja oko sebe Budimira Lončara, Ivicu Maštruka i ostale osobe koje blate ratnike, Domovinski rat i Domovinu. Pukušajmo zaštiti generala Antu Gotovinu, kao i svoje dostojanstvo…", kaže uz ostalo Buterin.

Hrvatski list, str. 18., Zadar 31. ožujka 2005.

Na koncu, upitao bih nešto i kardinala Bozanića, poglavara naše Katoličke crkve, je li možda za nešto od ovoga znao ili naslućivao (britanski prijedlog Tomislavu Karamarku kako obračunati s Gotovinim pomagačima op. ž.p.) kada nas je korio kako najprije moramo pogledati jesmo li učinili sve što Europa od nas traži. Ili, onda kada je tražio da poštujemo zakone kada ih baš i ne razumijemo te da poštujemo zakone i onda kada nisu pravedni, kako veli njegov glasnogovornik Šuljić. Smatra li je li i ovakva Europa, predvođena Englezima, koji su zajedno s hrvatskim eurofilima ulovljeni u protuzakonitim aktivnostima protiv hrvatskih časnika, mjesto gdje se bori za hrvatsku slobodu?

I na koncu, je li zaboravio mjesto iz Biblije na kojemu apostol savjetuje robu da ne očekuje od Rima da ga oslobodi ropstva nego da oslobođenje potraži u svojoj duši?

Razni neoliberalizmi i pseudodemokracije zaprijetili su isticanju hrvatskog imena, a relativizirane su i žrtve Domovinskog rata. Urušio se unutarnji svijet mnogih idealista. A svaki je branitelj bio veliki idealist; inače ne bi imao snage izdržati i pobijediti. Kad život ostane bez ideala, tada to više nije život. Otuda brojna samoubojstva naših branitelja, a i učestala oboljenja od posttraumatskog stresnog poremećaja možemo protumačiti kao kronično samoubojstvo.

Nakon te stravične seanse, u prostoriju ulazi Tihomir Orešković, pa s uživljavanjem u ulogu esesovca iz ratnih filmova, kaže: Gospodine Stankoviću, ma što da učinim s Vama?! Odveli su ga natrag u restoran, sad pun vojnika Hrvatske vojske i hosovaca. Norca tu, doduše nije bilo, ni Merčepa, a Karić se i dalje pravio da ništa ne primjećuje. Novinar kojega je Stanković dovezao iz Zagreba, u prolazu mu je pak ispod glasa dobacio: Mirko, oprosti, ali ne smijem ti prići! Viša sila jebi ga! Zato se valjani Romeo bio bacio na telefon, dobio u Zagrebu urednika Mladena Plešea, koji je ispod zemlje iskopao Manolića, Manolić intervenirao i Stanković je izvukao živu glavu. Mikola je ukrao Vjesnikov auto, pa su ga u Karlobag morali prebaciti kamionom opskrbe, a odatle je autostopom išao u Zagreb, gdje mu je glavni urednik, Hido Bišćević, ubrzo dao otkaz. Stoga je zbrisao u Njemačku, dobio azil i sad ondje sretno živi sa ženom i djecom, ali, beznadno, Hrvatsku i dalje smatra svojom jedinom domovinom, kako je izjavio reporteru domaćih novina.

„Majmuni, gangsteri i heroji“, str. 473., Denis Kuljiš, Globus International, Zagreb 2001.

Vjesnik je u Gospić poslao dva novinara i briljantnog fotoreportera Romea Ibriševića. Ekipu je povezao Mirko Stanković, Srbin rodom iz Gospića, već sedam godina zaposlen u redakciji kao šofer. Kad su došli u hotel Lika, ratni kvartir, zatekli su ondje i Merčepovu družinu, pa je Romeo, u hotelskom restoranu u prizemlju, s boka okinuo jedinstvenu sliku, dokument o sastavu i raspoloženju toga eskadrona mraka. Na slici se vide Igor Mikola i Munib Suljić, okorjeli kriminalci, koji su u Merčepovoj policijskoj auxilii, kao njegovi poručnici zapovijedali ljudstvom, te istodobno, kao trgovački putnici terora, ugovarali iznude i likvidacije...

Tek što je Romeo kriomice škljocnuo, izbila je svađa. Mikola je napao neke Gospićane da su kilavi borci, govoreći kako bi grad sigurno pao, bez pomoći merčepovskih komandosa...

Uto se pojavio i sam Pajo Šimić, s ličkom kapom, na koju je bio zašiven veliki hrvatski grb. Pijan, promukao, prodrao se na Vjesnikova vozača: Stankoviću, što radiš ovdje? Tvoj brat je četnik! Pa ga pograbio za rame i u restoranu je nastao tajac. Orešković se okrenuo s vrata te naglaćeno hladnokrvno konstatirao: Pajo kaže da ste vi i vaš brat četnici...

Stanković je stao objašnjavati kako mu brat leži u šibenskoj bolnici, jer je prije nekoliko dana doživio prometnu nesreću, sve zvjerajući prema Kariću i očekujući da se on umiješa, no stara drtina nije ni trepnula kroz teleskopska stakla svojih naočala... Orešković je pak pozerski mirno dometnuo: Pa, gospodine Stankoviću, morat ćemo vas ispitati!

Nekoliko vojnika odveli su ga u neku sporednu prostoriju, koja je bila poštrapana krvlju. Tu su Merčepovci tukli nekog starog, odavna demobiliziranog oficira JNA, a među njima bila je i jedna žena.
Okrenula se Stankoviću i rekla mu: Vi se ne morate ništa bojati!
Zatim je pridodala kako je u drugom stanju, pa se, zapravo, ne bi smjela uzrujavati, te nastavila šamarati žrtvu, koju su držali drugi merčepovci.

Sadistička scena, koja kao da je izrezana iz filmova Lordana Zafranovića, a ne iz stvarnosti, razotkriva prizemne fantazije tih mizernih bandita...


(Mirko Stanković - desetak godina stariji u njemačkom izbjeglištvu)

Vjesnikova vozača ispitivao je je sam Ivica Orešković zvani Kaligula, Tihomirov brat, namještenik Josipa Perkovića, agent SIS-a. Igor Mikola prislonio je pak Stankoviću na leđa cijev svog kalašnjikova. U sobu su povremneo ulazili drugi Merčepovi i Šimićevi komančerosi, pa ga šamarali. Ponižavanje i zastrašivanje, stvara ritualnu psihozu zločina, što su oni instiktivno razumjeli, bez proučavanja desadeovskih klasičnih djela.


„Majmuni, gangsteri i heroji“, str. 471.- 473., Denis Kuljiš, Globus International, Zagreb 2001.

Nedjeljna Dalmacija: Tezu o Pašalićevom plaćeniku možda je najjasnije iznio novinar Fokusa Željko Peratović koji je u tom tjedniku napisao da ste se nakon odlaska iz Nacionala "brzo skrasili" u tvrtki Sport d.o.o., koju su osnovali Pavić, Kutle, Grubišić i Pašalić, te da ste u koprodukciji s Kutlinim čovjekom Kraljevićem radili [I]Penthouse. Peratović Vam također zamjera i nedosljednost, odnosno prevrtljivost jer ste u vrijeme potpore Stojedinici u "otpadničkom bjesnilu" pisali o Paviću kao o zlokobnom medijskom tajkunu, dok ga danas jednako žestoko branite.[/I]

Denis Kuljiš: Piskaranje toga nezahvalnika, kojega sam iz Glasa Slavonije preveo u aktivnu novinarsku službu zaposlivši ga u Globusu, ne iznenađuje me, budući da sam napokon shvatio da u našoj profesiji ne treba očekivati korektnost od ljudi kojima pomažete u afirmaciji. Oni ne žele imati koautora svoga uspjeha, ali vam uvijek pretovare svu krivnju za neuspjeh…

Prvi broj [I]Penthousea bio je čak politički silno provokativan, jer je tu po prvi put, mjesecima prije izbijanja velike afere, opisan i analiziran sukob između Markice Rebića i Miroslava Tuđmana, s dalekosežnim zaključcima i, rekao bih, prilično originalnim zapažanjima, zbog kojih bih taj svoj članak rado negdje reprintirao jer je, bojim se, promakao ozbiljnijoj javnosti, a običnim drkadžijama možda se i nije naročito svidio... Baš je nesretni Peratović bio fasciniran tim tekstom, jer se on i sam, u nekom smislu, koliko mu snage dopuštaju, bavi tom problematikom (mislim na onu obavještajnu), i sad mi se utoliko više čini deplasiranim što me ogovara u tom svom usahlom fikusu.[/I]

Priznajem, poletio sam visoko i miješao karte s Kutlom

Prema riječima glavne urednice Vinkovačke televizije Biljane Pavlović, državni tajnik u Ministarstvu obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti Tomislav Ivić, na pitanje jednog gledatelja o slučaju Dražena Strukara, rekao je kako je problem sa Strukarom što nije na vrijeme podnio dokumentaciju u vezi sa svojim slučajem.

Tomislav Ivić Vinkovačkoj televiziji je poslao priopćenje uz ispriku Strukaru u kojoj navodi kako je, govoreći u emisiji Vinkovačke televizije, zabunom zamijenio Strukarov predmet s predmetom branitelja sličnog imena.