Marketing
Anto Nobilo i zaštićeni haški svjedoci
Optužnice protiv Ivice Marijačića i Markice Rebića (nalaze se na ovom hyperlinku) te Domagoja Margetića i Stjepana Šešelja (na ovom), otvaraju zanimljiva pravno-moralna pitanje s kojima je proslavljeni branitelj Tihomira Blaškića odvjetnik Anto Nobilo imao neugodna iskustva, ali o kojima ne želi govoriti:
O zaštićenim svjedocima ne mogu vam ništa govoriti. Uvreda suda institut je anglosaksonskog prava koje naše zakonodavstvo ne poznaje. Zato su ove optužnice otvorile vrlo zanimljiv pravni problem.
Ne znam može li ih Hrvatska uhititi i izručiti u Haag, jer ovdje nije riječ o slučaju ratnog zločina koji je reguliran našim Ustavnim zakonom o suradnji s Haaškim sudom izjavio je Anto Nobilo Večernjem listu
Ne znam može li ih Hrvatska uhititi i izručiti u Haag, jer ovdje nije riječ o slučaju ratnog zločina koji je reguliran našim Ustavnim zakonom o suradnji s Haaškim sudom izjavio je Anto Nobilo Večernjem listu
A evo zašto je to škakljiva tema za Nobila
Sudsko vijeće ICTY-ja za predmet Aleksovski propisalo je novčanu kaznu Anti Nobilu, branitelju generala Blaškića, zbog otkrivanja identiteta jednog zaštićenog svjedoka, izvijestio je ICTY.
Naime, Nobilo je u rujnu, tijekom rasprave, spomenuo ime i zanimanje svjedoka optužbe koji je uz mjere zaštite svjedočio na suđenju Zlatku Aleksovskom.
Suci Rodrigues, Vohrah i Navia su zaključili da Nobilo nje poštivao pravila ICTY-ja te su mu propisali globu. Uzimajući u obzir da je to Nobilov prvi prekršaj, suci su odlučili da on u roku od sedam dana mora platiti 4.000 nizozemskih guldena (13.167 kuna), a preostalih 6.000 (19.900 kuna) morat će platiti samo ako u roku od godinu dana ponovno prekrši pravila ICTY-ja.
Nobilo ne osporava pogrešku, ali najavljuje žalbu.
Naime, Nobilo je u rujnu, tijekom rasprave, spomenuo ime i zanimanje svjedoka optužbe koji je uz mjere zaštite svjedočio na suđenju Zlatku Aleksovskom.
Suci Rodrigues, Vohrah i Navia su zaključili da Nobilo nje poštivao pravila ICTY-ja te su mu propisali globu. Uzimajući u obzir da je to Nobilov prvi prekršaj, suci su odlučili da on u roku od sedam dana mora platiti 4.000 nizozemskih guldena (13.167 kuna), a preostalih 6.000 (19.900 kuna) morat će platiti samo ako u roku od godinu dana ponovno prekrši pravila ICTY-ja.
Nobilo ne osporava pogrešku, ali najavljuje žalbu.
To je bilo 1998., a par godina kasnije usvojena je Nobilova žalba:
The second case concerning contempt of court proceedings involved a former counsel in the Aleksovski case. The Trial Chamber had found Anto Nobilo guilty of contempt of court in its decision of December 11, 1998, because his disclosure of certain information constituted a "knowing" violation of an order of protective measures by the Trial Chamber. In Judgement on Appeal by Anto Nobilo Against Finding of Contempt of May 30, 2001 (Case No. IT-95-14/1-AR77), the Appeals Chamber allowed the attorney's appeal and instructed the Registrar to repay him the Dfl. 4,000 (Dutch Guilders) (approximately 1,700 USD) imposed by the Trial Chamber in 1998. In particular, the Appeals Chamber did not accept the Prosecution arguments that the Trial Chamber should have found: (1) that Nobilo had actual knowledge of the protective measures order; or (2) that there was willful blindness regarding the existence of the order on the part of Nobilo.
Advokatu vracene pare
Anto Nobilo, jedan od branitelja generala Tihomira Blaskica, oslobodjen je juce optuzbe da je iskazao nepostivanje suda time sto je tokom javne sudske rasprave spomenuo ime jednog zasticenog svjedoka. Radilo se o svjedoku koji je, uz mjere zastite lika i identiteta, svjedocio na sudjenju bivsem upravniku zatvora Kaonik u srednjoj Bosni Zlatku Aleksovskom. Ime tog svjedoka Nobilo je spomenuo tokom izvodjenja dokaza na sudjenju zapovjedniku HVO u srednjoj Bosni, Tihomiru Blaskicu, u rujnu/septembru 1998. Raspravno vijece u predmetu Aleksovski zakljucilo je da je Nobilo svjesno prekrsio njihov nalog o zastiti identiteta svjedoka, te mu je u prosincu/decembru 1998 dosudilo kaznu od 10.000 guldena. Od toga je morao platiti 4.000, dok je placanje ostatka kazne ovisilo o tome hoce li ponovno pociniti "nepostivanje suda." Nobilo je istog mjeseca ulozio zalbu na tu presudu, tvrdeci da nije bio svjestan da se radilo o zasticenom svjedoku. U juce objavljenoj presudi, Zalbeno vijece se slozilo s misljenjem prvostepenog vijeca da je optuzena osoba, u ovom slucaju advokat, kriva i u slucaju kad nema "stvarno znanje" o tome da je neki svjedok zasticen, ali je znala da postoji "velika mogucnost" da svjedok ima takav status i to je morala provjeriti. Medjutim, Zalbeno vijece smatra da ovdje to nije slucaj i da Nobilo nije namjerno propustio provjeriti status svjedoka. "Da je taj svjedok bio zrtva, moglo bi se tvrditi da je odvjetnik trebao znati za mogucnost zastitnih mjera... no radilo se o svjedoku-ekspertu", a takvi svjedoci rjedje svjedoce uz zastitne mjere, napominju suci. Prihvativsi Nobilovu zalbu, petoclano Zalbeno vijece je nalozilo Tajnistvu suda da mu vrati 4.000 guldena koje je platio nakon odluke prvostepenog vijeca.
Advokatu vracene pare
Anto Nobilo, jedan od branitelja generala Tihomira Blaskica, oslobodjen je juce optuzbe da je iskazao nepostivanje suda time sto je tokom javne sudske rasprave spomenuo ime jednog zasticenog svjedoka. Radilo se o svjedoku koji je, uz mjere zastite lika i identiteta, svjedocio na sudjenju bivsem upravniku zatvora Kaonik u srednjoj Bosni Zlatku Aleksovskom. Ime tog svjedoka Nobilo je spomenuo tokom izvodjenja dokaza na sudjenju zapovjedniku HVO u srednjoj Bosni, Tihomiru Blaskicu, u rujnu/septembru 1998. Raspravno vijece u predmetu Aleksovski zakljucilo je da je Nobilo svjesno prekrsio njihov nalog o zastiti identiteta svjedoka, te mu je u prosincu/decembru 1998 dosudilo kaznu od 10.000 guldena. Od toga je morao platiti 4.000, dok je placanje ostatka kazne ovisilo o tome hoce li ponovno pociniti "nepostivanje suda." Nobilo je istog mjeseca ulozio zalbu na tu presudu, tvrdeci da nije bio svjestan da se radilo o zasticenom svjedoku. U juce objavljenoj presudi, Zalbeno vijece se slozilo s misljenjem prvostepenog vijeca da je optuzena osoba, u ovom slucaju advokat, kriva i u slucaju kad nema "stvarno znanje" o tome da je neki svjedok zasticen, ali je znala da postoji "velika mogucnost" da svjedok ima takav status i to je morala provjeriti. Medjutim, Zalbeno vijece smatra da ovdje to nije slucaj i da Nobilo nije namjerno propustio provjeriti status svjedoka. "Da je taj svjedok bio zrtva, moglo bi se tvrditi da je odvjetnik trebao znati za mogucnost zastitnih mjera... no radilo se o svjedoku-ekspertu", a takvi svjedoci rjedje svjedoce uz zastitne mjere, napominju suci. Prihvativsi Nobilovu zalbu, petoclano Zalbeno vijece je nalozilo Tajnistvu suda da mu vrati 4.000 guldena koje je platio nakon odluke prvostepenog vijeca.
A pitanje je kako je uopće iskaz zaštićenog svjedoka Stjepana Mesića sa suđenja Tihomiru Blaškiću, zbog čega su sada optuženi Stjepan Šešelj i Domagoj Margetić, iscurio do javnosti.
Tuđmanova sjena nad Mesićem
Prije dvije godine, u decembru 2000. godine, splitski dnevnik Slobodna Dalmacija objavio je prvo izjavu, a zatim i stenogram svjedočenja koje je Stjepan Mesić, današnji hrvatski predsjednik, dao Tribunalu u Haagu na suđenju generalu Tihomiru Blaškiću. Sud je vrlo brzo izdao nalog kojim zabranjuje Slobodnoj Dalmaciji nastavak objavljivanja, ali se njen tadašnji glavni i odgovorni urednik Josip Jović odbio tome povinovati zbog "interesa javnosti". Na koncu, sud nije poduzeo ništa, iako je za takvo što predviđeno pokretanje postupka za "nepoštivanje suda", koje pritom može imati vrlo ozbiljne posljedice. Branitelj hrvatskog generala Ante Nobilo, koji je danas jedan od kandidata za ministra pravde u hrvatskoj vladi, porekao je u to vrijeme da je novinarima dao izjavu.
I rekao je istinu. Izjavu Stjepana Mesića, koji je tada, osim što je bio opozicioni prvak, bio obični građanin i zaštićeni svjedok, Nobilo je dao Markici Rebiću, savjetniku za nacionalnu sigurnost bivšeg hrvatskog predsjednika. Stenogram sastanka bivšeg hrvatskog predsjednika, objelodanjen ove sedmice tokom suđenja Slobodanu Miloševiću, pokazuje kako je hrvatski državni vrh Mesićevu izjavu imao već početkom maja 1997, iako je Mesić sa sudskim istražiteljima razgovarao 19. aprila. Milošević je stenogram tog sastanka dobio od tužiteljstva tek nedavno, a iskoristio ga je tokom unakrsnog ispitivanja Imre Agotića, aktualnog savjetnika za nacionalnu sigurnost Stjepana Mesića.
Tuđman je sazvao hitan sastanak 7. maja 1997. sa ministrom odbrane Gojkom Šuškom, glavnim i odgovornim urednicima Vjesnika i Večernjeg lista, Nenadom Ivankovićem i Brankom Tuđenom, svojim šefom kabineta Goranom Radinom i Rebićem, i razgovarao o mogućnosti da se ta izjava objavi, a Mesić žigoše kao izdajnik. Razlog, naravno, nije u tome što je Mesić svjedočio protiv Blaškića, nego taj što je u svojoj izjavi teško optužio hrvatsko državno vodstvo za vođenje nepotrebnog rata u Bosni i Hercegovini.
Raspravljajući naširoko o tome kako i kada bi bilo najbolje objaviti Mesićevu izjavu, Rebić je tokom razgovora otkrio i "izvor" tog dokumenta. "Naime ovako, ja sam razgovarao sa odvjetnikom Nobilom. On nema ništa protiv, dapače, i on kaže da bi dobro bilo da se to objavi, ali ne bi smjeli citirati da je on dao to, jer on mora biti za diskreciju", kazao je on.
Vjerovatno iz tog razloga dokument nije ni objavljen do decembra 2000, tri godine kasnije, neposredno nakon što je Mesić pobijedio na predsjedničkim izborima u Hrvatskoj. Tada je to bio tek pokušaj njegove kompromitacije, ali u vrijeme kada su Tuđman i Šušak vladali Hrvatskom, objavljivanje njegove izjave, a potom i stenograma, moglo ga je koštati života.
U telefonskom razgovoru za Dane, Nobilo je vrlo kratko komentirao ovaj dokument: "To je odavno izašlo, i to nije istina." U tom slučaju, međutim, Nobilo ne bi bio u stanju i dalje zastupati generala Blaškića, što čini i dalje u žalbenom postupku. Da Tribunal ovakve navode ne uzima olako, za Dane je rekao i glasnogovornik James Landale: "Tribunal ovakve navode uzima zaozbiljno i za ovakvu vrstu navoda predviđene su pravne mjere."
Prije dvije godine, u decembru 2000. godine, splitski dnevnik Slobodna Dalmacija objavio je prvo izjavu, a zatim i stenogram svjedočenja koje je Stjepan Mesić, današnji hrvatski predsjednik, dao Tribunalu u Haagu na suđenju generalu Tihomiru Blaškiću. Sud je vrlo brzo izdao nalog kojim zabranjuje Slobodnoj Dalmaciji nastavak objavljivanja, ali se njen tadašnji glavni i odgovorni urednik Josip Jović odbio tome povinovati zbog "interesa javnosti". Na koncu, sud nije poduzeo ništa, iako je za takvo što predviđeno pokretanje postupka za "nepoštivanje suda", koje pritom može imati vrlo ozbiljne posljedice. Branitelj hrvatskog generala Ante Nobilo, koji je danas jedan od kandidata za ministra pravde u hrvatskoj vladi, porekao je u to vrijeme da je novinarima dao izjavu.
I rekao je istinu. Izjavu Stjepana Mesića, koji je tada, osim što je bio opozicioni prvak, bio obični građanin i zaštićeni svjedok, Nobilo je dao Markici Rebiću, savjetniku za nacionalnu sigurnost bivšeg hrvatskog predsjednika. Stenogram sastanka bivšeg hrvatskog predsjednika, objelodanjen ove sedmice tokom suđenja Slobodanu Miloševiću, pokazuje kako je hrvatski državni vrh Mesićevu izjavu imao već početkom maja 1997, iako je Mesić sa sudskim istražiteljima razgovarao 19. aprila. Milošević je stenogram tog sastanka dobio od tužiteljstva tek nedavno, a iskoristio ga je tokom unakrsnog ispitivanja Imre Agotića, aktualnog savjetnika za nacionalnu sigurnost Stjepana Mesića.
Tuđman je sazvao hitan sastanak 7. maja 1997. sa ministrom odbrane Gojkom Šuškom, glavnim i odgovornim urednicima Vjesnika i Večernjeg lista, Nenadom Ivankovićem i Brankom Tuđenom, svojim šefom kabineta Goranom Radinom i Rebićem, i razgovarao o mogućnosti da se ta izjava objavi, a Mesić žigoše kao izdajnik. Razlog, naravno, nije u tome što je Mesić svjedočio protiv Blaškića, nego taj što je u svojoj izjavi teško optužio hrvatsko državno vodstvo za vođenje nepotrebnog rata u Bosni i Hercegovini.
Raspravljajući naširoko o tome kako i kada bi bilo najbolje objaviti Mesićevu izjavu, Rebić je tokom razgovora otkrio i "izvor" tog dokumenta. "Naime ovako, ja sam razgovarao sa odvjetnikom Nobilom. On nema ništa protiv, dapače, i on kaže da bi dobro bilo da se to objavi, ali ne bi smjeli citirati da je on dao to, jer on mora biti za diskreciju", kazao je on.
Vjerovatno iz tog razloga dokument nije ni objavljen do decembra 2000, tri godine kasnije, neposredno nakon što je Mesić pobijedio na predsjedničkim izborima u Hrvatskoj. Tada je to bio tek pokušaj njegove kompromitacije, ali u vrijeme kada su Tuđman i Šušak vladali Hrvatskom, objavljivanje njegove izjave, a potom i stenograma, moglo ga je koštati života.
U telefonskom razgovoru za Dane, Nobilo je vrlo kratko komentirao ovaj dokument: "To je odavno izašlo, i to nije istina." U tom slučaju, međutim, Nobilo ne bi bio u stanju i dalje zastupati generala Blaškića, što čini i dalje u žalbenom postupku. Da Tribunal ovakve navode ne uzima olako, za Dane je rekao i glasnogovornik James Landale: "Tribunal ovakve navode uzima zaozbiljno i za ovakvu vrstu navoda predviđene su pravne mjere."
Da je Nobilo dao Markici Rebiću Mesićev iskaz napisao je i Predsjednikov biograf Ivica Đikić u knjizi Domovinski obrat.
Čini se da odvjetnik Anto Nobilo može biti sretan što je Markica Rebić optužen samo za odavanje iskaza nizozemskog časnika SFOR-a u slučaju Miroslava Brale Cicka. Jer da su Markicu optužili za dilanje Mesićevog iskaza, zasigurno bi ga upitali, a od kog je on kao šef SIS-a dobio iskaz zaštićenog svjedoka.
A tada Anti Nobilu ne bi pomogla formula nisam znao.
Post je objavljen 27.04.2005. u 20:05 sati.