Marketing
Mesićevci s Hloverkom "Otvoreno"
Hloverka Novak Srzić nije mogla pozvati bolje goste od Markice Rebića, Ive Pukanića i Veljka Miljevića, a koji bi u ovom trenutku mogli bolje zastupati interese Ante Gotovine i Stjepana Mesića u odnosu na ICTY.
Kako su se neizravno složili Gojko Marinković i Ivo Josipović, optužnice protiv Markice Rebića, Domagoja Margetića, Ivice Marijačića i Stjepana Šešelja, moguće je da su u ovom trenutku u Haaga potvrđene i obznanjene kako bi se hrvatskim vlastima pokazalo da ICTY misli najozbiljnije kad je po srijedi slučaj Gotovina.
To je dovelo i do emisije u kojoj Ivo Pukanić, Nacionalovog nekadašnjeg negativca Markicu Rebića, kog su u tim novinama prozvali Veliki kombinator, jer su pamet između ostalog crpili i iz Nobilove odvjetničke torbe, sada oslovljava familijarno s Markica.
U članku ‘Desna struja HDZ-a ruši Miljavca,’ koji je Pukanić supotpisao (Nacional, Broj 204, od 13. 10. 1999.), Gotovinin i Markičin ‘prijatelj’ piše:
“Bio bi promijenjen i dosadašnji načelnik Glavnog stožera HV-a Davor Domazet Lošo, a na njegovo mjesto bio bi postavljen Ante Gotovina koji sada obavlja dužnost glavnog inspektora Hrvatske vojske i ne propušta ni jednu priliku da napakosti ministru obrane. Neporeciva je činjenica da je Gotovina posljednjih tjedana nerazdvojni pratilac Markice Rebića i Ljube Ćesića Rojsa na gotovo svakodnevnim kavanskim domjencima u zagrebačkom "Intercontinentalu". Iako kumovski vezan za pokojnoga Šuška, Gotovina je više politički plijen osovine Rebić - Ćesić nego osoba iz kruga njihova interesnog lobija. Kao vojnik od zanata i bivši pripadnik francuske Legije stranaca, Gotovina nije iskazivao nikakve frakcijske i politicke afinitete sve dok ga Markica Rebić, samozvani Veliki Kombinator visoke politike, nije uvjerio da je u Haagu prvoosumnjičeni za ratne zlocine u "Oluji". Na smrt isprepadan perspektivom vlastitog haaškog suđenja, Gotovina se priklonio onoj frakciji vojnih činovnika koja mu je zajamcila prekid suradnje s Medunarodnim tribunalom, cak i po cijenu sankcija.
U tom kontekstu jasni su i motivi svih opisanih manipulacija i zastrašivanja Haaškim tribunalom: bez današnjeg glavnog inspektora HV-a s autoritetom ratnog zapovjednika s terena, vojnobirokratska struktura Šuškovih sljednika ne može računati ni na kakvu podršku među profesionalnim brigadama Hrvatske vojske, koje su trenutačno potpuno lojalne ministru Miljavcu. Ovako pak Gotovina kao "pučistički" saveznik mogao bi donekle premostiti sve dublji "stališki" jaz izmedu instant-generala u Ministarstvu obrane i slabo plaćenih profesionalaca pod Glavnim stožerom.”
U tom kontekstu jasni su i motivi svih opisanih manipulacija i zastrašivanja Haaškim tribunalom: bez današnjeg glavnog inspektora HV-a s autoritetom ratnog zapovjednika s terena, vojnobirokratska struktura Šuškovih sljednika ne može računati ni na kakvu podršku među profesionalnim brigadama Hrvatske vojske, koje su trenutačno potpuno lojalne ministru Miljavcu. Ovako pak Gotovina kao "pučistički" saveznik mogao bi donekle premostiti sve dublji "stališki" jaz izmedu instant-generala u Ministarstvu obrane i slabo plaćenih profesionalaca pod Glavnim stožerom.”
Upozoravao sam već na ovom blogu kako Nacional i Hrvatski list djeluju s istom svrhom: minirati napore Carle Del Ponte da privede sudu u Haagu odbjeglog Antu Gotovinu.
Oba su lista objavila britanski non paper Tomislavu Karamarku čime su izvijestili možebitne Gotovinine pomagače kakvim su mjerama hrvatskih sigurnosnih službi izloženi, i osujetili eventualne daljnje postupke postupke hrvatskih vlasti prema njima.
Naravno da je veća odgovornost onih koji su im dostavili taj dokument. Do sada nismo dobili službenu informaciju je li za to odgovoran Dragutin Cestar, netko iz POA-e, Vlade ili Ureda predsjednika.
Poznato je da se dobar dio tog dokumenta tiče Hrvoja Petrača i čini se da je upravo on ta osoba koja najsnažnije povezuje Markicu Rebića i Ivu Pukanića, Antu Gotovinu i Predsjednika Stjepana Mesića.
Zato u Hrvatskom listu ne možete pročitati ništa osobito protiv Predsjednika Mesića. Dapače, saznat ćete da je većina Gotovininih Pakoštanki i Pakoštanaca glasovala za Mesića, a protiv Jadranke Kosor. Nećete pročitat' prijetnju Bore Gotovine Stjepanu Mesiću, kao što jeste prijetnje drugima s naslovnice, tog po Tomu Držiću, news magazina.
Ivo Sanader i Carla Del Ponte njihove su glavne mete.
Ivu Pukanića i Markicu Rebića povezuje i zajednički neprijatelj Anto Nobilo za kog su u Hloverkinoj emisiji zajednički potvrdili da je iskaz zaštićenog svjedoka u slučaju Blaškić Stjepana Mesića donio s Tribunala i stavio na raspolaganje tadašnjem šefu SIS-a.
Nacional je lani, nakon što su se Predsjednik Mesić i njegov savjetnik za Antu Gotovinu i Hrvoja Petrača Željko Bagić, naljutili na Antu Nobila, jer da si prisvaja sve zasluge za smanjenje Blaškićeve kazne, objavio dokument iz Ureda Predsjednika gdje stoji da je Nobilo zdilao Mesićevo svjedočenje u Haagu.
Čak je i Srećko Jurdana bio ljut na Nobila pa je u prvom izdanju svoje kolumne u Nacionalu za Blaškićevog branitelja napisao da je čovjek Josipa Perkovića, da bi nakon Perkovićeve intervencije u verziji Nacionala koja se našla na kioscima van Zagreba, te opaske nestalo.
Jurdana ima prilično loše iskustvo s ktitiziranjem Josipa Perkovića, pa zna da se s njima nije za igrati.
SUROVA POLITIKA - SREĆKO JURDANA
Nacional, Broj 107, 3. prosinca 1997.
Obavještajna turbulencija
Državotvorci se znaju čuvati. U zadnje vrijeme tri različita lista - režimski dnevnik (Vjesnik), pararežimska revija (?) i kontrarežimski tjednik na umoru (Tjednik) - simultano su pokrenuli istovjetan oblik kampanje protiv trojice autora provokativnoga dokumenta poznatog kao "Predstavka". Članci u tim listovima tvorce "Predstavke" - Krištu, Lekića i Drviša - predstavljaju kao irelevantne i nekompetentne izazivače konfuzije, kao nekakve ridikule i "oridjinale" koji su iz vlastitih inhibicija krenuli u rat protiv jednog poštenog poretka. Prema tim prigodnim tezama njihova akcija nije motivirana načelnim razlozima, tj. otkrivanjem kriminala (sto je u SIS-u bila njihova formacijska duznost), već ciljanim izazivanjem sukoba u špijunskim službama radi vlastite herostratske afirmacije. Kako vidimo, HDZ je na "Predstavku" poslije dužeg razmišljanja ipak pronašao nekakav odgovor, prikazujuci je preko dirigiranih medija kao manifest jedne subverzivne, tendenciozne operacije. Njezin sadržaj je nevažan, jer zna se da kriminala u MORH-u nema, a "analitičkome" diskreditiranju podvrgnuta je jedino obavještajna turbulencija koju je "Predstavka" tobože zlonamjerno izazvala. Kao da je pojava dokumenta naprosto simptom rata unutar tajnih sluzbi, a ne dokaz o postojanju organiziranoga kriminala na drzavnoj razini. "Predstavka" je na taj način podvrgnuta staroj udbaškoj tehnici "razvodnjavanja", kojom se simultano i na više mjesta pažnja javnosti s bitnog skreće na marginalno, kako bi u konačnome ishodu marginalno postalo jedino bitno. Prema nekim spoznajama, iza te lukave multimedijske operacije stoji glavom hrvatski obavještajni boss Josip Perković, jedan od vodećih antijunaka polito-kriminoloske drame kojom se "Predstavka" bavi. Koristeći svoje osjetljive i postojane starokomunističke veze s pojedinim glavnim urednicima i njihovim novim priučenim novinarskim kadrom, gospodin Perković preko tih servilnih medijskih klona pokusava baciti hadezeovsku dimnu zavjesu na egzaktan sadržaj dokumenta.
Reklamirani objektivisticki "profesionalizam"
Po čemu su to baš bivši udbaši u Tuđmanovu poretku zaslužili da se pretvore u nezamjenjive špijunske "profesionalce"? Gdje se očitovao taj njihov reklamirani objektivistički "profesionalizam", navodno nezainteresiran za vođe, partije i ideologije, fasciniran isključivo pravdom i pravilima "Službe"? Očitovao se u smišljanju trećerazrednih provokatorskih operacija po milasovskim svratištima, po buffetima zapadnoeuropskih kolodvora koji su magično privlačili "ekstremnu emigraciju". Cinkaroški obračuni medju raznim udbasko-emigrantskim strujama i logistička priprema inozemne aktivnosti Arkana, Zemunca ili Sindičića, postali su naknadne oznake policijske stručnosti hrvatskih udbaša. "Ekstremne emigracije" više nema, njezini najbučniji predstavnici preuzeli su vlast u MORH-u, i u skladu s tom situacijom udbaški "profesionalci" mogli bi se odavno povući u nemirnu mirovinu, kad monopartijski režim ne bi imao kroničnu potrebu za njihovim specijalnim uslugama prikrivanja djelatnosti lanca pljačkaških sindikata na čijim doznakama egzistira.
Nacional, Broj 107, 3. prosinca 1997.
Obavještajna turbulencija
Državotvorci se znaju čuvati. U zadnje vrijeme tri različita lista - režimski dnevnik (Vjesnik), pararežimska revija (?) i kontrarežimski tjednik na umoru (Tjednik) - simultano su pokrenuli istovjetan oblik kampanje protiv trojice autora provokativnoga dokumenta poznatog kao "Predstavka". Članci u tim listovima tvorce "Predstavke" - Krištu, Lekića i Drviša - predstavljaju kao irelevantne i nekompetentne izazivače konfuzije, kao nekakve ridikule i "oridjinale" koji su iz vlastitih inhibicija krenuli u rat protiv jednog poštenog poretka. Prema tim prigodnim tezama njihova akcija nije motivirana načelnim razlozima, tj. otkrivanjem kriminala (sto je u SIS-u bila njihova formacijska duznost), već ciljanim izazivanjem sukoba u špijunskim službama radi vlastite herostratske afirmacije. Kako vidimo, HDZ je na "Predstavku" poslije dužeg razmišljanja ipak pronašao nekakav odgovor, prikazujuci je preko dirigiranih medija kao manifest jedne subverzivne, tendenciozne operacije. Njezin sadržaj je nevažan, jer zna se da kriminala u MORH-u nema, a "analitičkome" diskreditiranju podvrgnuta je jedino obavještajna turbulencija koju je "Predstavka" tobože zlonamjerno izazvala. Kao da je pojava dokumenta naprosto simptom rata unutar tajnih sluzbi, a ne dokaz o postojanju organiziranoga kriminala na drzavnoj razini. "Predstavka" je na taj način podvrgnuta staroj udbaškoj tehnici "razvodnjavanja", kojom se simultano i na više mjesta pažnja javnosti s bitnog skreće na marginalno, kako bi u konačnome ishodu marginalno postalo jedino bitno. Prema nekim spoznajama, iza te lukave multimedijske operacije stoji glavom hrvatski obavještajni boss Josip Perković, jedan od vodećih antijunaka polito-kriminoloske drame kojom se "Predstavka" bavi. Koristeći svoje osjetljive i postojane starokomunističke veze s pojedinim glavnim urednicima i njihovim novim priučenim novinarskim kadrom, gospodin Perković preko tih servilnih medijskih klona pokusava baciti hadezeovsku dimnu zavjesu na egzaktan sadržaj dokumenta.
Reklamirani objektivisticki "profesionalizam"
Po čemu su to baš bivši udbaši u Tuđmanovu poretku zaslužili da se pretvore u nezamjenjive špijunske "profesionalce"? Gdje se očitovao taj njihov reklamirani objektivistički "profesionalizam", navodno nezainteresiran za vođe, partije i ideologije, fasciniran isključivo pravdom i pravilima "Službe"? Očitovao se u smišljanju trećerazrednih provokatorskih operacija po milasovskim svratištima, po buffetima zapadnoeuropskih kolodvora koji su magično privlačili "ekstremnu emigraciju". Cinkaroški obračuni medju raznim udbasko-emigrantskim strujama i logistička priprema inozemne aktivnosti Arkana, Zemunca ili Sindičića, postali su naknadne oznake policijske stručnosti hrvatskih udbaša. "Ekstremne emigracije" više nema, njezini najbučniji predstavnici preuzeli su vlast u MORH-u, i u skladu s tom situacijom udbaški "profesionalci" mogli bi se odavno povući u nemirnu mirovinu, kad monopartijski režim ne bi imao kroničnu potrebu za njihovim specijalnim uslugama prikrivanja djelatnosti lanca pljačkaških sindikata na čijim doznakama egzistira.
Veljko Miljević, zamjenik predsjednika HHO-a je davao za pravo Ivi Pukaniću i Markici Rebiću jer je HHO inače jako blizak Predsjedniku Mesiću.
Kako mi jer pričala Vesna Levar predsjednik HHO-a Žarko Puhovski ju je hrabrio da će joj Predsjednik pomoći u rješavanju problema vezano uz posmrtni braniteljski status svog prijatelja Milana, a da će to Puhovski pogurati jer da se barem jednom tjedno nalazi s Mesićem.
Teško je, stoga, bilo očekivati novinarima koje je Franjo Turek ocrnio da su radili za MI6, Carlu Del Ponte i domaće obavještajno podzemlje, bilo kakvu pomoć HHO-a.
Veljko Miljević je pravni zastupnik Franje Tureka i ne može se HHO stoga staviti na stranu novinara.
A što ako cijela stvar krene u smjeru Predsjednika Mesića. Ipak je on cijelo vrijeme govorio da tajne službe rade dobro, zalagao se da Turekovo imenovanje supotpiše Račan, preko Bagića znao svaki Turekov potez u slučaju Gotovina...
I ne bi se Turek trebao žešće braniti zapovjednom odgovornošću osim općenitim tvrdnjama da je sve radio u skladu sa zakonom i da su nadređeni bili upoznati.
Zato sada traje isključivo istraga za nezakonito praćenje Norčevih prijatelja, u kojoj će se odlučivati na osnovu iskaza Šime Lučina, jer se navodno tvrdi da je Turek pored osoba za koje mu je Lučin odobrio prisluškivanje nadopisivao i imena drugih. Lučin će to morati potvrditi ili pobiti. U to vrijeme Mesić na Tureka nije imao uticaj. To se dogodilo tek u zajedničkoj akciji spašavanja Ante Gotovine
Jakša Muljačić je po funkciji morao biti objektivan. Ivo Josipović bio je na svojoj uobičajenoj razini, ali ne dovoljno uočljiv. Gojko Marinković iznenađujuće suzdržan. Dobro, nije Gojko, nego komisija HND-a, dao Pukaniću nagradu za intervju godine (razgovor s Gotovinom), ali ipak trebao je odreagirati adekvatnije na Pukijevo traženje da se HND ukine.
Valjda zbog bliskosti predsjednika HND-a Dragutina Lučića Lucea s Predsjednikom RH, ili da se ne shvati da navija za premijera Ivu Sanadera, Gojko Marinković nije produbio ni odnos Ive Pukanića s Uredom Predsjednika (tzv simbioza).
Post je objavljen 29.04.2005. u 08:59 sati.