Marketing
B.a.B.e i Jelena Lovrić
Sanja Sarnavka stvarno je najžešća medijska analitičarka u nas.
Naletio sam na njen intervju u časopisu Ženskih studija TREĆA (br. 1., vol. VI/2004). Zbog aktualnosti i intrigantnosti Sanjinih tvrdnji, dijelom ga prenosim.
Nataša Govedić: Govoreći o relevantnosti, u našoj je političkoj javnosti vrlo malo žena koje su ono što se u teoriji medija naziva «opinion maker», dakle oblikovateljice javnog mnijenja. Osim Jelene Lovrić, zapravo nema primjera žene čije se mišljenje o političkim događajima, izneseno u medijima, kontinuirano smatra uistinu relevantnim...
Sanja Sarnavka: Problem naravno nije u tome što žene «nemaju» relevantno mišljenje o političkim problemima, nego je problem što ni mene ni druge kulturalne kritičarke, novinarke, filozofkinje ili politologinje, koje itekako imaju stav o onome što nam se događa, mediji neće pitati za mišljenje o iračkoj krizi, jer nas jednostavno neće tretirati kao «dovoljno uvaženog» eksperta. Nisam sigurna ni da je Jelena Lovrić uistinu taj jedan jedini pozitivni primjer medijski relevantnog ženskog subjekta, jer je samim time što je novinarka već na strani moći; njoj je profesija imati i iskazati svoje mišljenje. I u svijetu i u nas ima izuzetno utjecajnih novinarki, ali one uglavnom ostaju bespolne/bezrodne. Uostalom, sada je prijelaz Jelene Lovrić iz politički nezavisnog Novog lista u politički i ekonomski monopolizirani Globus doveo u pitanje i njezin novinarski kredibilitet. Već se sada vidi da su tekstovi u Globusu drugačiji od onih koje je objavljivala u Novom listu, što je opet, naravno, vezano i za složenu problematiku autocenzure koju autori imaju u određenim monopolističkim kontekstima, bez obzira što im nitko «odozgo» izravno ne diktira o čemu će i kako pisati. A i nekako je teško shvatiti te tekstove ozbiljno, makar bili i izvrsni, u okruženju u kojem su objavljeni. Uz sve političke tračeve, senzacionalističke informacije, sličice anonimusa koje nam se nudi kao celebrities, gube na težini.
Jelena Lovrić
Nataša Govedić: Sigurno, ali u ratnim je godinama Jelena Lovrić preživjela medijsku demonizaciju, što nije bilo nimalo lako, i što je jedan dio hrvatskih feministkinja otjeralo iz zemlje, a njoj ipak nije oduzelo javni glas...
Sanja Sarnavka: Jelena Lovrić jest doživjela i preživjela medijsku demonizaciju, ali ne i marginalizaciju. Njezini su se stavovi i te kako pratili, prenosili iz Novog lista u druge medije, citirali. Da je izdržala na toj poziciji, mogli bismo govoriti o jednom kontinuitetu etičkog i feminističkog novinarskog integriteta.
Danas je meni Jelena Lovrić dokaz da se u Hrvatskoj zbilja gotovo svakoga može kupiti, nevezano jeste li ženskog ili muškog roda, mlada ili iskusna, prethodno dobro ili loše plaćena. Da se razumijemo, Jelena Lovrić nije u Novom listu bila ni na kakvom «minimalcu», a sada, prema svemu što čujem, ima upravo astronomsku plaću. Drugo je pitanje da li se sve to skupa s gubitkom integriteta «isplati».
Slavenka Drakulić je u jednom TV intervjuu izjavila, vrlo pristojno, da nikada sebe ne bi dovela u situaciju u kojoj ovisi o Ninoslavu Paviću i njegovom EPH-u, ali tu vrstu distance joj omogućuje priznatost i zarada u inozemstvu. Osobno, ostavljam mogućnost da će i Jelena Lovrić izaći iz EPH-ovih riznica.
Inače, B.a.B.e. trenutno provode veliki medijski projekt koji će trajati 18 mjeseci, a u kojemu, između ostalog, različite novinare i urednike, struku, pitamo tko su to hrvatski opinion makeri – želimo da se jasno iskristalizira da njih uistinu u našoj sredini nema u ženskome rodu. Upravo se tu vidi koliko je prikazivanje feminizma kao «dobivene bitke» apsolutno lažno. Koliko god žene sebe zavaravale da više ništa nije kao prije i da su nam svima šanse jednake, stvarnost, a posebno medijska stvarnost, pokazuje da to u najelementarnijem smislu nije istina.
Što se pak tiče «kredibiliteta» muških subjekata koji dobivaju ogromnu pozornost u medijima, mislim da je odličan primjer za to Ivan Zvonimir Čičak. Dakle, riječ je o čovjeku koji konstantno mijenja svoje stavove i ideologije, koji je u jednom trenutku nacionalist, u drugom trenutku borac za ljudska prava i čak čelni čovjek HHO-a, onda pak postaje EPH_ov plaćenik koji javno kaže da je dojavio Graniću da će ga USKOK «doći posjetiti», no unatoč svemu tome ostaje na poziciji medijske moći i tretiran je kao osoba čije je mišljenje od velike važnosti.
Potpuno je nemoguće zamisliti bilo koju osobu ženskog roda koja bi se tako ponašala, a kad kažem «tako» onda mislim: krajnje nedosljedno, gotovo neuračunljivo, agresivno i nekompetentno, i pritom zadržala visokocijenjeni «ekskluzivni», opinionmakerski status u javnosti. Žena koja bi se tako ponašala bila bi predmet javne sprdnje. I ovaj primjer ističem zato da pokažem da u medijima postoje debelo dvostruka mjerila kada su u pitanju muški i ženski subjekti.
Sanja Sarnavka: Problem naravno nije u tome što žene «nemaju» relevantno mišljenje o političkim problemima, nego je problem što ni mene ni druge kulturalne kritičarke, novinarke, filozofkinje ili politologinje, koje itekako imaju stav o onome što nam se događa, mediji neće pitati za mišljenje o iračkoj krizi, jer nas jednostavno neće tretirati kao «dovoljno uvaženog» eksperta. Nisam sigurna ni da je Jelena Lovrić uistinu taj jedan jedini pozitivni primjer medijski relevantnog ženskog subjekta, jer je samim time što je novinarka već na strani moći; njoj je profesija imati i iskazati svoje mišljenje. I u svijetu i u nas ima izuzetno utjecajnih novinarki, ali one uglavnom ostaju bespolne/bezrodne. Uostalom, sada je prijelaz Jelene Lovrić iz politički nezavisnog Novog lista u politički i ekonomski monopolizirani Globus doveo u pitanje i njezin novinarski kredibilitet. Već se sada vidi da su tekstovi u Globusu drugačiji od onih koje je objavljivala u Novom listu, što je opet, naravno, vezano i za složenu problematiku autocenzure koju autori imaju u određenim monopolističkim kontekstima, bez obzira što im nitko «odozgo» izravno ne diktira o čemu će i kako pisati. A i nekako je teško shvatiti te tekstove ozbiljno, makar bili i izvrsni, u okruženju u kojem su objavljeni. Uz sve političke tračeve, senzacionalističke informacije, sličice anonimusa koje nam se nudi kao celebrities, gube na težini.
Nataša Govedić: Sigurno, ali u ratnim je godinama Jelena Lovrić preživjela medijsku demonizaciju, što nije bilo nimalo lako, i što je jedan dio hrvatskih feministkinja otjeralo iz zemlje, a njoj ipak nije oduzelo javni glas...
Sanja Sarnavka: Jelena Lovrić jest doživjela i preživjela medijsku demonizaciju, ali ne i marginalizaciju. Njezini su se stavovi i te kako pratili, prenosili iz Novog lista u druge medije, citirali. Da je izdržala na toj poziciji, mogli bismo govoriti o jednom kontinuitetu etičkog i feminističkog novinarskog integriteta.
Danas je meni Jelena Lovrić dokaz da se u Hrvatskoj zbilja gotovo svakoga može kupiti, nevezano jeste li ženskog ili muškog roda, mlada ili iskusna, prethodno dobro ili loše plaćena. Da se razumijemo, Jelena Lovrić nije u Novom listu bila ni na kakvom «minimalcu», a sada, prema svemu što čujem, ima upravo astronomsku plaću. Drugo je pitanje da li se sve to skupa s gubitkom integriteta «isplati».
Slavenka Drakulić je u jednom TV intervjuu izjavila, vrlo pristojno, da nikada sebe ne bi dovela u situaciju u kojoj ovisi o Ninoslavu Paviću i njegovom EPH-u, ali tu vrstu distance joj omogućuje priznatost i zarada u inozemstvu. Osobno, ostavljam mogućnost da će i Jelena Lovrić izaći iz EPH-ovih riznica.
Inače, B.a.B.e. trenutno provode veliki medijski projekt koji će trajati 18 mjeseci, a u kojemu, između ostalog, različite novinare i urednike, struku, pitamo tko su to hrvatski opinion makeri – želimo da se jasno iskristalizira da njih uistinu u našoj sredini nema u ženskome rodu. Upravo se tu vidi koliko je prikazivanje feminizma kao «dobivene bitke» apsolutno lažno. Koliko god žene sebe zavaravale da više ništa nije kao prije i da su nam svima šanse jednake, stvarnost, a posebno medijska stvarnost, pokazuje da to u najelementarnijem smislu nije istina.
Što se pak tiče «kredibiliteta» muških subjekata koji dobivaju ogromnu pozornost u medijima, mislim da je odličan primjer za to Ivan Zvonimir Čičak. Dakle, riječ je o čovjeku koji konstantno mijenja svoje stavove i ideologije, koji je u jednom trenutku nacionalist, u drugom trenutku borac za ljudska prava i čak čelni čovjek HHO-a, onda pak postaje EPH_ov plaćenik koji javno kaže da je dojavio Graniću da će ga USKOK «doći posjetiti», no unatoč svemu tome ostaje na poziciji medijske moći i tretiran je kao osoba čije je mišljenje od velike važnosti.
Potpuno je nemoguće zamisliti bilo koju osobu ženskog roda koja bi se tako ponašala, a kad kažem «tako» onda mislim: krajnje nedosljedno, gotovo neuračunljivo, agresivno i nekompetentno, i pritom zadržala visokocijenjeni «ekskluzivni», opinionmakerski status u javnosti. Žena koja bi se tako ponašala bila bi predmet javne sprdnje. I ovaj primjer ističem zato da pokažem da u medijima postoje debelo dvostruka mjerila kada su u pitanju muški i ženski subjekti.
Post je objavljen 25.04.2005. u 11:34 sati.