30.03.2006., četvrtak
Uskoro glavna rasprava povodom tužbe autora 45 lines protiv RH radi naknade štete , a zbog prekršenih ljudskih prava
 Dakle, 12. travnja o.g. održat će se glavna rasprava povodom moje tužbe protiv RH zbog maltretiranja POA-e kojem sam izložen od 2003. do danas. Riječ je o prvoj novinarskoj tužbi protiv države koju se smatra odgovornom za djelovanje tajne službe koja je povrijedila ustavom zajamčenu slobodu izražavanja. Očekujem da će medijska i nevladina scena pokazati primjereno zanimanje za suđenje. Državno odvjetništvo koje u ovom procesu zastupa RH obrazložilo je sudu zašto smatra da tužbu treba odbaciti u cijelosti. Obrazloženje je izuzetno pravno klimavo, pa se nadam da ću već na prvom raspravnom ročištu pružiti dovoljno argumenata sudu da su mi sukladno zaključku Odbora za nacionalnu sigurnost i unutarnju politiku Hrvatskog sabora, povrijeđena ljudska prava iz 38. članka Ustava RH. REPUBLIKA HRVATSKA OPĆINSKO DRŽAVNO ODVJETNIŠTVO U ZAGREBU Građansko upravni odjel Zagreb, Trg bana J. Jelačića 6 Broj: P-DO-37/06 Zagreb, 01. veljače 2006. Na broj: Pn-6608/05 OPĆINSKI SUD U ZAGREBU Pravna stvar: Tužitelj: Peratović Željko Tužena: Republika Hrvatska zastupana po Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, Građansko-upravni odjel ODGOVOR NA TUŽBU I Na zaprimljenu tužbu tužena se očituje na način da osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. II Tužena smatra da je tužba nerazumljiva a iz činjeničnih navoda tužbe ne proizlazi odgovornosti tužene za eventualnu štetu nastalu tužitelju. Naime, tužitelj u tužbi navodi da su u dnevnom tisku tijekom ožujka 2004. godine objavljene informacije koje je dotadašnji ravnatelj POA-e prikupio i prezentirao državnom vrhu RH dokaze o neprijateljskoj djelatnosti novinara dnevnog lista VJESNIK Željka Peratovića, ovdje tužitelja. U daljnjem tekstu tužbe tužitelj opisuje profesionalne odnose sa kolegama novinarima te svoj položaj u redakciji dnevnog lista «Vjesnik» i ujedno navodi da je radi mobingga koji je nad njim vršen u «Vjesniku» podnio tužbu naslovnom sudu radi naknade štete. Tužena smatra da ne postoji njezina odgovornost za štetu koju je eventualno pretrpio tužitelj (tužena nema saznanja na koji je način dovršen postupak po gore opisanoj tužbi niti je u ovoj pravnoj stvari tužitelj dostavio dokaz o šteti koju je pretrpio) niti postoji ikakova pravno relevantna uzročna veza između otkaza koji je tužitelj dobio u «Vjesniku», prijetnji koje su mu upućivane na cesti, putem e-mail s postupanje tužene. Naime, pravno relevantni uzrok štete jest onaj štetni događaj čijem redovnom učinku odgovara konkretna šteta. Iz predmetne tužbe ne proizlazi da je postupanje tužene uzrok eventualne štete za koju tužitelj tvrdi da ju je pretrpio. III U odnosu na «Informaciju o pozadini nekih novinskih natpisa o slučaju Gotovina» tužena navodi da je predmetni dokument označen oznakom državna tajna. Zakonom o zaštiti tajnosti podataka određeno je što se smatra državnom tajnom te je navedeno da su državna tajna podaci koji su zakonom, drugim propisom ili općim aktom nadležnog tijela donesenim na temelju zakona određeni državnom tajnom, te otkrivanjem kojih bi nastupile štetne posljedice za nacionalnu sigurnost ili nacionalni interes Republike Hrvatske. Ujedno je propisano da podaci za koje je nadležno javno tijelo utvrdilo da predstavljaju državnu tajnu označuju se oznakom "Državna tajna". Člankom 28. navedenog Zakona propisana je dužnost čuvanja tajne te je utvrđeno da je svatko dužan čuvati državnu, vojnu, službenu, poslovnu ili profesionalnu tajnu, bez obzira na način saznanja tajnih podataka ili pribavljanja odnosno stjecanja mogućnosti uvida u tajne podatke, a nedvojbeno je da se radi o tajni. Predmetni tekst označen je oznakom «državna tajna», te kao takav nije smio biti objavljen. Tužena se ujedno poziva i na Zakon o pravu na pristup informacijama u kojem je navedeno da će tijela javne vlasti uskratiti pravo na pristup informaciji ako je informacija zakonom ili na osnovi kriterija utvrđenih zakonom proglašena državnom tajnom. Ovlaštenik ostvaruje pravo na pristup informaciji podnošenjem usmenog ili pismenog zahtjeva nadležnom tijelu javne vlasti. Tekst koji je označen kao državna tajna objavljen je u tjedniku «Globus», a da prije objave nije postupano sukladno zakonskim odredbama te se novinar tjednika nije obratio čelniku tijela odnosno ovlaštenoj osobi s upitom glede predmetnog teksta. Člankom 6. Zakona o medijima propisana je dostupnost javnim informacijama. Navedenim člankom je propisano da u cilju objave informacija putem medija tijela koja obavljaju javnu službu i/ili dužnost dužni su davati točne, potpune i pravovremene informacije o pitanjima iz svog djelokruga. Također je propisano da je čelnik tijela dužan sukladno zakonu urediti način davanja informacija za javnost te odrediti osobu koja osigurava dostupnost javnim informacijama sukladno ovom i posebnom zakonu. Stavkom 5. navedenog članka propisano je da se može uskratiti davanje informacija kada su tražene informacije radi zaštite javnog interesa na propisan način određene kao državna tajna. Tužena navodi da je nakladnik znao i morao znati za ove zakonske odredbe i zakonit način postupanja prilikom objave ove informacije. Slijedom iznesenog a sukladno čl. 21. ZM nakladnik koji je informacijom objavljenom u medijima prouzročio drugome štetu dužan je tu štetu naknaditi. Nastavno za istaknuti je da uvidom u "Informaciji ..." nema podataka da je POA primjenjivala mjere tajnog prikupljanja podataka prema tužitelju. U «Informaciji....» tužitelj se spominje jedino na trećoj stranici gdje je utvrdeno da je ovdje tužitelj u Vjesniku od 15. listopada objavio članak pod nazivom « Gotovina ljetovao na otoku Kapriju kod Šibenika» a da je autor tog članka tužitelj ne spori. IV Tužena naznačuje da je POA tijelo državne uprave, koje je sastavilo predmetni tekst, koje obavlja poslove iz djelokruga predviđenog zakonom o sigurnosnim službama Republike Hrvatske. Kao takova ona prikuplja, organizira, obrađuje i ocjenjuje podatke o djelovanju stranih obavještajnih službi, i o djelovanju pojedinih osoba, grupa i organizacija na teritoriju Republike Hrvatske koja su usmjerena protiv nacionalne sigurnosti. Ona vodi zbirke i registre osobnih podataka i druge evidencije prikupljenih podataka i dokumenata o podacima te formira operativno sigurnosne dokumente koji upućuju na određene činjenice-indicije o djelovanju stranih obavještajnih službi, o djelovanju pojedinih osoba, grupa i organizacija na teritoriju RH a koja su usmjerena protiv nacionalne sigurnosti. Međutim, tužena podcrtava da takove činjenice-indicije ne mogu niti na koji način prethodno stvoriti osnove za nesumnjivu tvrdnju o krivnji i odgovornosti pojedine osobe te u tom pogledu prejudicirati utemeljenu sumnju o njezinoj časti i ugledu. Jer te i takove činjenice u formalno-procesnom sudskom smislu nemaju nikakovu važnost već samo služe potrebama POA-e u okviru njezinih zakonom propisanih djelatnosti. V Tužena ističe da je postupila sukladno čl. 16. Zakona o zaštiti tajnosti podataka te je utvrđeno da nitko unutar POA-e nije otkrio tajni podatak. Dokaz ovoj tvrdnji jest i očitovanje Odbora za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost, a na koje očitovanje je tužitelj priložio tužbi. VI Iz svega navedenog proizlazi da u postupanju tijela Republike Hrvatske nije bilo nezakonitog rada te da nisu ispunjeni uvjeti za utvrđivanje odgovornosti Republike Hrvatske pa se predlaže tužbu i tužbeni zahtjev odbiti uz naknadu parničnog troška tuženoj. ZAMJENIK OPĆINSKOG DRŽAVNOG ODVJETNIKA Sandra Kričković |
- 11:56 - Komentari (3) Isprintaj #
29.03.2006., srijeda
POA optužuje Andriju Draškovića za ubojstvo Llulzima Krasniqija
|
Novinar Gordan Malić koji u zadnje vrijeme snažno podušire ravnatelja POA-e Tomislava Karamaraka iznio je u današnjem Globusu optužbu na račun srbijanskog junaka crnih kronika Andrije Draškovića da je odgovoran za ubojstvo zagrebačkog Albanca Llulzima Krasniqija. Andrija Drašković je najvjerojatnije kolateralna žrtva sukoba između POA-e i MUP-a, a njegovo je ime dobro došlo da se dodatno kompromitira Željko Bagić, kojega Predsjednik Stjepan Mesić namjerava vratiti na posao u Ured predsjednika. Da Andrija Drašković stvarno stoji iza ubojstva Llulzima Krasniqija, valjda bi prvo bio uhićen, pa bi onda novinari koji se napajaju informacijama iz POA-e o tome pisali. Ravnatelj policije Marijan Benko našao se Malićevim tvrdnjama u nezgodnoj poziciji jer mu se POA obavještanim obmanama upliće u istragu. Druga žrtva POA-e je Željko Bagić, kojeg Malić povezuje s Andrijom Draškovićem, Ljubišom Buhom Čumetom i pokojnim Krasniqijem. Navodno je Krasniqi preko Bagića svojedobno primljen kod Predsjednika Stjepana Mesića, a o čemu je Tomislav Karamarko kao predstojnik UNS-a proslijedio informaciju Gordanu Maliću u Globus. Karamarko je zadovoljan Predsjednikovom podrškom u pohodu na mjesto šefa buduće SOA-e, ali Željku Bagiću ne može oprostiti što ga je 2002-e izbacio iz Mesićeve blizine i s mjesta šefa UNS-a. Predsjednik Mesić se založio kod britanske diplomacije da se Bagiću ukine status osobe nepoželjne za ulazak u EU zbog pomaganja Anti Gotovini. Tomislav Karamarko ne može više napadati Bagića da je odgovoran za pomaganje Gotovini u bijegu jer bi time optužio i Predsjednika Mesića, koji je pak njemu dao podršku da postane šef svih špijuna. Zato se Bagića napada bočno, preko veza sa srbijanskom, albanskom i hercegovačkom mafijom. Predsjednik Mesić nije odgovoran što mu je bivši savjetnik bio povezan s mafijašima. Važno je samo da Bagića ne zaposli opet. - važno je Maliću i Karamarku. Andrija Drašković u razgovoru s Dušanom Miljušem u Jutarnjem listu navodi da poznaje Hrvoja Petrača. No to priznanje nije dovoljno da bi ga se optužilo da je umiješan u ubojstvo Llulzima Krasniqija, iako je poznato da je ubijeni zagrebački Albanac svojedobno bio svjedok optužbe u suđenju dečkima s Knežije za koje se tvrdilo da su podređeni Hrvoju Petraču. Petraču i Bagiću sklon Nacional otklanja sumnje s Hrvoja Petrača. Objavljuje fotografiju Nikice Jelavića, ali i urednika Globusa Marka Cigoja na Krasniqijevom pogrebu. Baca se sumnja na Vinka Žuljevica Klicu, kojega nije bilo na Krasniqijvom ispraćaju. ![](http://static.flickr.com/40/119769958_aa8d6ad562.jpg?v=0"/) Mark Cigoj je razgovarao s Vjekom Sliškom kratko vrijeme prije njegova ubojstva. Nakon što je kralj poker aparata ubijen Cigoj je objavio, navodno ranije pripremani intervju u kom je Sliška predstavio ljubiteljem umjetnosti. I Krasniqi je za Cigoja ljubitelj umjetnosti jer je pomagao glumca i režisera Dejana Aćimovića. Bojim se da će i ovo mafijaško ubojstvo ostati nerazriješeno kao i brojna druga. |
- 14:32 - Komentari (2) Isprintaj #
28.03.2006., utorak
Muke po Benku
|
Ravnatelj policije Marjan Benko ovih dana vjerojatno i požali što je napustio unosan i relativno lak posao šefa osiguranja "Agrokora". Ministar Ivica Kirin u startu mu je upropastio veću operaciju protiv mafije izjavom da je ubojstvo Llulzima Krasniqija rezultat djelovanja policije, odnosno presjecanja nekih narkomafijaških lanaca. Tomislav Karamarko, budući ravnatelj SOA-e, ako ga Sanader potvrdi prije parlamentarnih izbora, i Josip Perković, njemački osumnjičenik za sudioništvo u tri udbaške likvidacije, ne vjeruju Benku da dovoljno štiti njihove špijunske interese. Karamarko mu posebice zamjera što nije njegova kuma Vladimira Fabera htio postaviti za zamjenika ravnatelja policije ili bar načelnika zagrebačke PU. Ravnatelj POA-e ovih se dana raspitivao tko je iz ravnateljstva MUP-a krtica koja dostavlja povjerljive podatke 45 lines. Posebno ga je zanimala tema Gotovinine putovnice na ime Kristijan Horvat, a kojom je u vrijeme uhićenikovog skrivanja po RH i BiH, jedan istraživački novinar putovao po Kini, Rusiji, Švicarskoj, Argentini, Francuskoj, Mauricijusu... Tomislav Karamarko je uvjeren da sam informaciju o njegovu susretu s novinarom Robertom Valdecom u restoranu "Pri Zvoncu", a nakon Globusove priče da je POA Valdeca vodila kao francuskog špijuna, dobio iz ravnateljstva MUP-a. On se čak prijeti otkazom djelatniku ravnateljstva MUP-a na kojeg sumnja da je izvor 45 lines. Obavezan sam javno priznati da tu osobu u životu nisam čuo ni vidio. Dobivam dosta anonimnih mailova s raznoraznim informacija, na čiju se objavu odlučujem kad dobijem potvrde iz više izvora, što živih - što papirnatih. Svaki sljedeći represivni potez budućeg šefa SOA-e prema osobi koju neargumentirano i nezakonito optužuje biti će samo potvrda moje teze da njemu treba oduzeti svaku vlast jer se ne zna kontrolirati.  |
- 19:09 - Komentari (5) Isprintaj #
U očekivanju stotisućitog učitanja
|
Prvi rođendan 45 lines se poklopio s danom smrti Slobodana Miloševića. Danas očekujemo, moji vjerni čitatelji i ja, stotisućito učitanje 45 lines. Jedna se čitateljica iz Koprivnice zabrinula da će se ta cifra dogoditi noćas, kad ona bude spavala, pa je postojala velika vjerojatnost da Mate Bašić iz Australije odnese titulu jubilarnog posjetitelja. Nad Australijom je noć. Vrijedni prsti Mate Bašića su mirni, a svi vi koji ste budni imate šansu da stotisućitom posjetom zaslužite da vam 45 lines istraži nešto po vašem izboru.  UPDATE Dobili smo sretno stotisućito učitanje. Nagradu je dobila osoba s IP adrese 83-131-229-219.adsl.net.t-com.hr (Hptnet). Uredništvo moli sretnu dobitnicu ili dobitnika neka se mailom ili komentarom javi i poželi istraživanje. Čestitam  |
- 12:55 - Komentari (6) Isprintaj #
Ivica Račan u pokeraškom pogledu Vicana Vicanovića i Gorana Milića
 U vrijeme nastanka ove fotografije Ivica Račan još nije bio najmoćniji (komunistički) hrvatski političar. Goran Milić s beogradske televizije bio je najpoznatiji jugoslavenski tv novinar. Vican Vicanović, fotoreporter zagrebačkih Vjesnika i Starta carevao je jugoslavenskom fotografijom. Citirana fotomonografija i danas je vrijedan i neobičan dokument. Ivica Račan je suprotstavivši se sa Slovencima u saveznoj partiji Miloševiću i reformiravši hrvatske komuniste pokazao najviše moći među hrvatskim političarima da bi, ne zadugo, izgubio vlast, koja je doživotno pripala Franji Tuđmanu. Goran Milić se isprva motao oko Ante Markovića, reformiranog hrvatskog komunista jugoslavenske orijentacije. Vican Vicanović prestao je raditi za Vjesnik, a Start uskoro nije izlazio. Milić je sve otvorenije postajao blizak dr. Franji Tuđmanu, a Vican Vicanović nije krio prijateljstvo s Mirjanom Marković i Slobodanom Miloševićem. Umro je Tuđman, a Račan se vratio na vlast u boljoj tjelesnoj kondiciji nego ikad. Milić je potiho jamrao baveći se marketinškim novinarstvom na javnoj televiziji. Primjerice, on je objavio prilog svog prijatelja Miroslava Šafera, koji se slikao ispred plakata VIP-a, firme kojoj je tada bila na čelu njegova žena Tatjana Holjevac. Miloševića su otpremili u Haag, a Vican Vicanović se počeo povlačiti po crnim kronikama beogradskih novina kao bivši funkcioner JUL-a koji je od Vlade Srbije nezakonito dobio stan. U jeku tih optužbi je i umro. Nedavno je umro Milošević, kojeg sam se počeo sjećati sa slika Vicana Vicanovića.  Živnuo je Goran Milić, pa ne da izravno daje podršku konzervativnoj revoluciji na HRT-u, već u prošlonedjeljnom Dnevniku ide dokazivati da je broj kriminalnih djela u Hrvatskoj za vrijeme Račanove komunističke vlasti, krajem osamdesetih bio veći nego je danas. Drago mi je da se Račan okanio čašice i da danas izgleda bolje nego na Vicanovićevoj slici. Predsjednik SDP-a se sportskije drži od Gorana Milića kojem je izgleda neizdrživo dok vodi Dnevnik ne popiti ništa ljuto, pa od muke, izravno u eter, krši ruke i cokće (liže suhe usne). |
- 01:10 - Komentari (4) Isprintaj #
27.03.2006., ponedjeljak
Udbaš oprostio udbašu
 Svjedoči Franjo Goreta u Večernjem listu da je oprostio Josipu Perkoviću što je početkom sedamdesetih oragnizirao atentat na njega i Stjepana Bilandžića. Goreta je stvarno dužan Perkoviću i razumljivo je da ne želi svjedočiti protiv njega. Nema to veze s naoružavanjem Hrvatske. Krajem šezdesetih u Njemačkoj emigranstka skupina predvođena Danom Šarcem, prema svjedočenju Tome Sedle, provalila je Goretu da radi za Udbu. Da bi se dokazao kao radikalni emigrant dali su mu zadatak da ubije jugoslavenskog konzula u Stuttgartu Savu Milovanovića. Nakon što je Goreta obavio zadatak našao se u njemačkom zatvoru. Time je posta i meta udbe jer ne samo što je prebjegao emigrantima već je i ubio jugoslavenskog diplomata. Zato je Perković imao zadatak organizirati njegovo ubojstvo. Kad se Goreta vratio iz zatvora i uključio u Domovinski rat nastavio je suradnju s Perkovićem. Evo što piše čitatelj Večernjeg lista: sokol 26.03.2006 12:43 Odgovor goreta goreta ostao si smrad kao što si i bio... udba te je posla da ubijaš ljude vani..hrvate koji su se borili za hrvatsku... kad su te otkrili i kao za lojalnost ti si ubio udbina čovjek da bi sačuvao svoju guzicu.. a onda su se udbini kurvini sinovi pokušali tebi osvetiti... a kad je došla Hrvatska ti si se opet njima vratio...taj zločinac perković ti je omogućio da se useliš od jednog admirala kuću s bazenom u splitu.. za 4. brigadu si nabavljao opremu a preko Perkovića si je uvozio u Hrvatsku i merveštojer si uzimao sebi kao i razliku u novcu . jer si prikazivao da ista skuplje košta negoi je koštala.. pa kad su te provalili potjeran si iz vojske a iz admiralove kuće... a Perković je kupio mjesto kod Tuđmana s uvozom oružja koje mu je Stanko Čolak udbaš iz Beograda slao preko Mađarske samo da se Franji Tuđmanu uvuče u guzicu... pokrio je sve glaven institucije svojom mrežom dok smo mi krvarili na bojišnici ... a taj Perković i manolić su očistili sve hrvate za koje su osjetili da bi im mogli stavrati probleme.. od Paradžika.. Barišića... i dr... a ti i dalje skuži kao i dosad svojim mentorima.. završit ćeš kao i oni.. nećete imat s kim kavu popit.. O suradnji Perkovića i Gorete za vrijeme rata pisao sam na linkovima: Vojni policajci iz Šibenika teško optužuju Željka Maglova, Tvrtka Pašalića, Franu Goretu i Ivana Livaju za teška krivična djela! Josip Perković u Upravi SIS-a prijetio je 1993. poručnicima Jošku Goviću i Tomislavu Matiću jer su predsjedniku Tuđmanu pisali o kriminalu u Šibeniku! |
- 12:01 - Komentari (2) Isprintaj #
Croatian Blue? - Neću biti Švabo u ustaškom filmu!
|
Nadahnula me tema iz prethodnog posta, pa sam intervenirao u tipični letak one bijele rasističke organizacije iz USA. Umjesto crno bijele fotke smeđe plave curice, umetnuo sam sebe k'o četverogodišnjaka. I crveni obrub je moj. Sve ostalo je rasističko.  Za socijalizma, kao plavušanu, skoro pa uvijek, bila mi je namijenjena uloga Švabe koji pogiba u boju s nepobjedivim partizanima. Kako god igra tekla, Švabo bi mor'o izgubit jer je tako bilo u kinima, na televiziji, školi... Čak je i u povijesti rodnog Gradišta za 2. svjetskog rata, pored deportiranih Roma, ubijenih partizana, ustaša i domobrana bio izmasakriran i pokoji vermahtovac. O tome se i nije baš govorilo izvan kuće. Uvijek ću se sjećati jednog školskog koji je kod kuće pokupio neku priču o Jovanki Broz. Tada, u šestom osnovne, šaputalo se o puču koji je Jovanka s nekim generalima spremala protiv druga Tita. Školski je iz kalendarski prigodne zadaćnice (jel bio Dan armije, Dan Republike, Prvi maj, Dan ustanka - nevažno je) dobio nulu. Dobio je jedinicu jer je plagirao zadaćnicu parolama "Druže Tito, ljubičice bijela. Tebe voli omladina cijela.", i sličnima... (Ne, nisam išao s Antom Đapićem u osnovnu). A ocjena mu je smanjena jer je politički provocirao napisavši Živili drug Tito i drugarica Jovanka). Ako se u školi nije smjelo spominjati Jovanku tko bi se usudio razgovarati o zločinima iz 2. svjetskog rata o kojima se tek šuška u čet'r kućna zida, po mogućnosti ne pred djecom. U svakom slučaju, meni su boja kose, očiju i puti u to vrijeme stvarali grdne probleme. Čak sam dobio nadimak major Krüger, po liku gestapovca kojeg je Stevo Žigon igrao u "Otpisanima". Moram napomenuti da se ne sjećam nikoga iz moje osnovne škole tko je bio neke nacionalnosti različite od hrvatske ili vjere od katoličke. Al' svi su bili spremni furati se na partizane. Zabranjeno pušenje je pičilo: Neću da budem Švabo u dotiranom filmu. (At the very beginning of their careers all the new primitives were doing things together, so the songs on their first records have usually mixed authorship. The text for “Neću da budem Švabo..." is by Elvis J. Kurtovich and the music is by Zoran Degan, while Sejo Sexon and Mali Karajlić did most of the music for the debut of Elvis’ Meteors. link) - Đe me ba nađe, Elvise?! S dolaskom demokracije moderan je bio retro potiskivani stil. Čak se i kolumnist "Nacionala" Ivan Starčević bacio na reizdavanje Poglavnikove Liepe plavke. Moram priznati da nisam iskoristio povoljnu situaciju u kojoj si postao društveno poželjan ako si samo tvrdio da su Prahrvati bili plavi i visoki. Nevjerojatno je da ima još takvih, poput Denisa Kuljiša koji su u panegiricima Ivi Sanaderu, osobito fascinirani činjenicom da nam je premijer plav i visok. Sve mi se to vrzmalo sivom korom dok sam u Photoshopu radio na potpuno vlastitoj plakatnoj kreaciji:  |
- 01:06 - Komentari (9) Isprintaj #
26.03.2006., nedjelja
Bjelački rasisti iz SAD-a pomažu raseljenu srpsku djecu
|
Pregledam danas statistiku Peratović Neta i iskopam da su me posjećivali s bjelačko-rasističkog foruma Stormfront White Nationalist Community. Čak su nešto i linkirali s mojih stranica, ali nisam se želio registrirati, pa nisam otkrio što. Zato sam naletio na hrpu linkova na druge bjelačko-rasističke stranice, između ostalih i na jednu s ovakvim logom:  Naravno da me zadivila njihova estetika:  Ali kad sam kliknuo na link: National Vanguard Boston Sponsors Serbian Children, uskliknuh: Našla krpa zakrpu! Američki spasitelji bjelačke rase hvale Slobodana Miloševića i smatraju da su NATO I UN krive za progon srpske djece s Kosova. Donirat se može i kupovinom razglednice s motivom Svetog Georgija koji ubiva aždahu:  Drago mi je pročitati da Ante Gotovina i biskupi Bogović, Barišić..., nisu usamljeni u simpatijama za srpske žrtve belosvetske zavere. Isti ti zaverenički krugovi EU, NATO, SAD, UN..., krivi su što su se Ante Gotovina i pokojni Slobodan Milošević našli u Haagu. Alal vam vera, braćo rasisti! |
- 15:26 - Komentari (7) Isprintaj #
Vesna Škare Ožbolt svjedokinja autoru 45 lines u tužbi protiv POA-e
|
Poznajem Vesnu Škare Ožbolt iz vremena dok sam 93/94 kao šef zagrebačkog dopisništva Glasa Slavonije odlazio na presice pokojnog PHP-a Franje Tuđmana. Vesna je tada moderirala redovite mjesečne Tuđmanove razgovore s novinarima. Kasnije se prešlo na model brifinga samo s odabranim glavnim urednicima i F.T-u odanim novinarima. Posjetio sam prošlog ljeta tadašnju ministricu pravosuđa u sjedištu DC-a u Ilici. Poveo sam sobom kći da i mene Karamarkova POA ne bi uvrstila u Vesnine ljubavnike. Obzirom da je Vlada vlasnik Vjesnika, prethodno sam članicu Vlade zamolio da se raspita u Banskim dvorima zašto mi direktor Vjesnika Franjo Maletić sprema politički otkaz. U međuvremenu sam otkaz dobio, pa me zanimalo što Vesna o tome zna.  Zatekao sam je izuzetno nervoznu. Govorila je potiho uz otvorene prozore na Ilicu. - Imali smo sinoć provalu u ovaj ured. Nije nam ništa ukradeno, samo su pobrkani neki papiri i vidi se da su korištena računala, rekla mi je. - Naravno, POA te htjela upozoriti na svoju moć. I meni je stiglo pismo predsjednika saborskog Odbora za ljudska prava Furija Radina u otvaranoj, pa selotejpom zatvorenoj omotnici. Vrhunski bezobrazluk POA-e Tomislava Karamarka. Podnio sam tužbu za kršenje ljudskih prava protiv države zbog dugotrajnog progona od strane POA-e. Pozvat ću te za svjedokinju jer si nazočila Prezentaciji Franje Tureka, uzvratio sam. - Svjedočit ću, bez problema. Nije mi jasno zašto me Karamarko ima na meti, pitala se. Daljnji tok našeg razgovora neću prepričavati iako si ga je POA već transkribirala. Očekujem da će Vesna Škare Ožbolt na sudu povodom moje tužbe reći što zna o Prezentaciji i upletenosti POA-e u moj otkaza. Naravno, sa svoje strane spreman sam posvjedočiti bilo pred Vijećem za civilni nadzor tajnih službi, bilo na sudu, svoje spoznaje o progonu POA-e kojem je ona bila izložena. Novinari na specijalnom zadatku opsluživanja POA-e poptu Nikole Plančića iz Slobodne Dalmacije ponavljaju staru ploču koju su prošle godine vrtili Ivica Đikić i Jasna Babić: Prva strogo čuvana tajna koja je procurila u javnost bila je informacija da se Hrvoje Petrač skriva u Izraelu. Agenti Mossada dojavili su hrvatskim kolegama kako jedan hrvatski novinar boravi u Izraelu i raspituje se o Petraču. Izbio je skandal jer se stvar odvijala u travnju prošle godine, kada se Petrača sumnjičilo da pomaže generalu Gotovini u bijegu. Prema nekim informacijama, predsjednik Vlade već je tada posumnjao u ministricu pravosuđa te joj zaprijetio smjenom. No, Sanader se zadržao samo na opomeni. Istraga POA-e odvijala se standardnim načinom — kako bi došli do izvora koji novinarima dostavlja informacije, novinare i urednike koji su ih objavili stavili su pod mjere. Nakon nekog vremena agenti su došli do Vesne Škare-Ožbolt, snimili su je kako određenom uredniku predaje tajne dokumente. Nedugo nakon toga Ivo Sanader ju je smijenio. Nikola Plančić, Slobodna Dalamacija, 25.3.2006. Te gluposti raskrinkao sam istodobno kad su se pojavile - u travnju prošle godine, u drugom mjesecu bloganja: Mesićeva kampanja potpore Petraču Vesna Škare Ožbolt na meti tajnih agenata Ivan Zvonimir Čičak, Carla Del Ponte i Vesna Škare Ožbolt Jesu li Roso i Gotovina u Francuskoj? AMAC Forum kukavički laže - o Domagoju Margetiću, Mariu Profaci, Anti Damjanoviću i Markici Rebiću Gracias Espańa! |
- 00:49 - Komentari (0) Isprintaj #
25.03.2006., subota
Svjedok Josipa Perkovića Tomislav Mičić dobro poznaje frankfurtsku balkansku mafiju
|
Dobio sam mail od jedne čitateljice iz Münchena da je Tomislav Mičić, kojeg odvjetnik Krunoslava Pratesa kontaktira, s istim Rosebrockom dobar još od 1978. Naime, Tomislav Mičić je mimo želje Brune Bušića angažirao Rosebrocka na obrani Stipe Bilandžića i još petorice emigranata iz bivše SFRJ koje je Juga optužila za terorizam i od njemačke tražila njihovo izručenje, odnosno zamjenu za u Jugi uhićene članove Baader-Meinhof. Odvjetnik Rosebrcok se preko Tomislava Mičića upoznao s čitavim dosjeom koji je Stipe Bilandžić imao kod Nijemaca. Josipa Perkovića Nijemci su, pored sudjelovanja u ubojstvu Stjepana Đurekovića iz 1983., osumnjičili i za nagovor na ubojstvo Stipe Bilandžića i Frane Gorete iz 1972. Rosebrock je vjerojatno premo Mičića u kontaktu s Josipom Perkovićem, te ne bi čudilo da je bivši šef Udbe od njemačkog odvjetnika dobio sve materijale o Stipi Bilandžiću. Prema vlastitom priznanju u Globusu Rosebrock na Jadranu ima vlastitu kuću za odmor. Nijemci bi mogli preispitati je li on možda u sukobu interesa. Tomislav Mičić bio je dobro upućen u zbivanja na kriminalnoj sceni balkanske mafije u Frankfurtu. Izjavio je to Juraj Dodić na suđenju dečkima s Knežije: O kriminalnom ponašanju Bagarićeva »klana« svjedoku je osobno govorio i Tomislav Mičić, visokopozicionirani djelatnik hrvatskih tajnih službi. On Bagarića i ostale poznaje još iz frankfurtskih emigrantskih dana... Vjesnik, 15. 06. 2001. |
- 14:03 - Komentari (1) Isprintaj #
24.03.2006., petak
Pukovnik Tomislav Mičić svjedok Josipa Perkovića
|
Umirovljeni pukovnik SIS-a Tomislav Mičić, kojeg je bivši emigrant u Njemačkoj Tomo Sedlo dovodio u vezu s ubojstvom Nikole Miličevića Bebana, prema iskazu odvjetnika Krunoslava Pratesa trebao bi biti svjedok obrane na suđenju za ubojstvo Stjepana Đurekovića. Tužitelj je dodao kako se nada da se Pratesovu branitelju potkrao previd pri prezentaciji, jer se u protivnom radi o velikoj neprofesionalnosti. Odvjetnik Rosebrock na početku rasprave imao je još jedan “biser”, kada je želio izvijestiti sud da je kontaktirao s Tomislavom Mičićem, kojega je tužiteljstvo predložilo kao svjedoka. Tužitelji su ga upitali je li se čuo s Tomislavom Mičićem ili Tomislavom Milčićem. - Mičićem - rekao je odvjetnik. - Ali mi smo predložili Tomislava Milčića iz POA-e. Nisam znao da imate prijatelja u hrvatskoj tajnoj službi?! - uzvratio je tužitelj Weiss. - Radio je, više ne radi - odgovorio je Rosebrock. Željko Petrušić, Jutarnji.hr, 23. ožujka 2006. Tomislav Mičić je radio u SIS-u, a 2000-e je umirovljen, pa je jedno vrijeme honorarčio kao šef osiguranja Nove bolnice u Dubravi. Sreo sam ga 1991. što sam opisao u Hrvatskom obzoru br 198. od 23. siječnja 1999., a vezano za njegove reakcije u tom tjedniku na moje pisanje o zločinima Udbe i Mičićevoj ulozi u emigraciji: KO JE BEOGRADSKOJ UDBI PREDAO KLJUČEVE ĐODANOVA STANA (Hrvatski obzor br. 197) Nitko nije znao za pukovnika Mičića Molim Vas da sukladno Zakonu o informiranju objavite moje reagiranje na intervju s pukovnikom HV-a Tomislavom Mičićem objavljenim u vašem cijenjenom listu od 16. siječnja, na stranicama 34. i 35. Pukovnik Tomislav Mičić, za kojeg u svom cijenjenom listu niste naveli u kojoj je instituciji zaposlen, u svom veoma smušenu intervjuu spomenuo me na nekoliko mjesta, navevši kako me tužio sudu. Uzgred, optužio me da radim za strane obavještajne službe, napose beogradske. Te budalaštine isti pukovnik morat će potkrijepiti pred hrvatskim sudom. Izjavio je kako me osobno ne pozna, što je takoder laž. Upoznali smo se u listopadu 1991. kada me je kao novinara ''Vjesnika'', tadašnji zamjenik glavnog i odgovornog urednika Krešimir Fijačko uputio istom pukovniku Mičiću da mi izda propusnicu Glavnog stožera ZNG-a, smještena na Tuškancu, kojom ću nesmetano stići u Vukovar. Usput, pukovnik Mičić se narugao muslimanskom podrijetlu mog kolege fotoreportera Romea Ibriševića. Vukovar je tada bio u potpunoj blokadi i postojalo je samo nekoliko slobodnih poljskih puteva kojima se pješice na ledima nosilo nužno oružje i streljivo. Kada sam s tom propusnicom stigao u stožer obrane Vukovara smješten na izdvojenu zapovjednu mjestu u Vinkovcima, zamalo sam bio ubijen, jer nitko nije znao za pukovnika Mičića i mislili su da sam poslan kao špijun provokator. Tadašnji zapovjednik obrane Mile Dedaković-Jastreb kazao mi je da "tko se to s njima 'zafrkava' , ne šalju im oružje i streljivo, već, nekog novinara koji bi se zajedno s njegovim ljudima, radi nekog mutnog zadatka trebao probiti u tada opkoljeni Vukovar, i u tom proboju poginuti". O svemu još čuvam dokumentaciju s potpisom pukovnika Mičića, ispisanim zlatnom tintom. Dragi pukovniče Mičiću, ja nisam kriv što vi niste unaprijedeni. I ako već radite u hrvatskim obavještajnim službama, što ste neizravno priznali u svom intervjuu, trebali biste po kazati više profesionalizma kad istupate u javnosti. Željko Peratović, novinar Isti taj čovjek je u "Obzoru" ili se još zvao "Danas" 1995. javio kolumnom i potpisan kao pukovnik SIS-a optužio Nikolu Štedula da je agent MI6-a. Poznato je da su Josip Perković i Nikola Štedul u permanetnoj napetosti i nije me začudilo da je "emigrant" Mičić stao na stranu šefa Udbe Perkovića. Ne čudi me ni sada što ga kontaktiraju odvjetnici Krunoslava Pratesa, koji je priznao da je bio Perkovićev suradnik, posvjedoči u korist obrane. |
- 13:41 - Komentari (1) Isprintaj #
U "Otvorenom" umjesto šefa POA-e sudjelovao novinar Gordan Malić
 U jeku prošlogodišnje saborske istrage o Predstavci petoro novinara koji su smatrali da su oklevetani u Prezentaciji bivšeg ravnatelja POA-e Franje Tureka novinar Globusa Gordan Malić se hvalio kako su on i novinar Ferala Ivica Đikić bili na ručku s aktualnim ravnateljem POA-e Tomislavom Karamarkom. Prepričavajući dojmove s ručka s Karamarkom Malić je iznosio špijunove zamisli o preustroju Obavještajne zajednice, odnosno promjenama u Zakonu o sigurnosnim službama. Gordan Malić podržavao je čak, na svu sreću iz aktualnog Prijedloga izbačenu ideju, da se agentima POA-e dadnu policijske ovlasti, poput nošenja oružja i pretresa stanova... Tada je i Ranko Ostojić, kao bivši ravnatelj policije u središtu Prezentacije, podržavao Tomislava Karamarka. Skrasio se Ranko Ostojić u EPH-u. Član je uprave Slobodne Dalmacije. Slučajno je, upravo uz pomoć EPH-a Tomislav Karamarko, uz navodni avans za osiguravanje Ninoslava Pavića od navodnih milijun DM, nakon izbacivanja iz UNS-a uspio pokrenuti privatnu firmu Soboli d. o.o., te zajedno s Draganom Škrtićem, Ippon Security. Baš slučajno je danas Ippon Security jako ponosna na svoj glavni posao fizičke i tehničke zaštite EPH-a. Obavještajni analitičari bliski 45 lines tvrde da Tomislav Karamarko svoj današnji trijumfalistički položaj imade zahvaliti ponajprije Ninoslavu Paviću i njegovim menagerima, urednicima i novinarima. Podsjetimo se samo da je Ivanka Toma, novinarka Jutarnjeg lista u tekstu o Nenadi Boban, članici Vijeća za civilni nadzor tajnih službi koja da je navodno u tramvaju čitala dokumente s oznakama državne tajne, išla kompromitirati ideju o postojanju Vijeća. Zar čudi da Karamarkov Zakon kojeg je Vlada podržala predviđa minimalni manevarski prostor za rad Vijeća, koje zapravo postaje puki demokratski, neučinkoviti dekor. Ne treba se Šime Lučin, gost u "Otvorenom" čuditi da i Gordan Malić omalovažava ulogu Vijeća na uštrb Ureda Vijeća za nacionalnu sigurnost, kojem je na čelu Mesić-Perkovićev čovjek Ladislav Pivčević. Ne zanima Malića što su Vijeće i saborski Odbor za nacionalnu sigurnost ustvrdili da postoji opravdana sumnja kako su njemu (i nama ostalih četvoro) prekršena ljudska prava Turekovom prezentacijom. Nije Malić na osnovu toga tužio ni Tureka ni državu. Za javnost on je maskirao činjenicu da je dokumente kojima je u Globusu otvorio prostor za saborsku istragu dobio iz same POA-e. Njegova inicijativa bila je od prvog trena podržana od Tomislava Karamarka, a neslužbene priče kako je Globus kupio papire od Joška Podbevšeka trebale su samo skrenuti pažnju na krivi trag. I čim je Ivan Jarnjak rekao da su se nakon Malićevog teksta, u kom su kao glavne žrtve Franje Tureka prikazani otac i sin, Josip i Saša Perković, stekli uvjeti za ozbiljnu saborsku istragu, Predsjednik RH Stjepan Mesić imenovao je za svog savjetnika Sašu Perkovića. Malić je postigao cilj prije nego je istraga službeno i otpočela. Ne treba njemu Vijeće. Dovoljno je da si je dobar s Karamarkom i Perkovićima. Oni su profesionalci, a on obavlja nadzor njihova rada. Hrvatska može mirno spavati. P.S. vidi Novinar broj 10/2005, kako je prenešeno na 45lines.info: Špijunski zagrljaj Josipa Perkovića |
- 01:19 - Komentari (4) Isprintaj #
23.03.2006., četvrtak
Bože Vukušić - Slon med porcelanom
 Bože Vukušić je 2004. podnijevši određenu dokumentaciju SDS-a njemačkom tužilaštvu inicirao obnavljanje istrage ubojstva Stjepana Đurekovića. Svjedočenje Bože Vukušića na procesu koji upravo traje Krunoslavu Pratesu, Udbinom suradniku koji je pomogao u Đurekovićevu ubojstvu, nije od ključne važnosti za ishod suđenja, kao ni za podizanje savezne optužnice protiv Josipa Perkovića. Bože Vukušić je tužilaštvu važan isključivo zbog dokumentacije hrvatske Udbe koju je kao djelatnik SZUP-a i tajnik saborske Komisije za istraživanje žrtava rata i poraća prekopirao iz arhive SZUP-a, objavio u knjizi Rat Udbe protiv hrvatskog iseljeništva i predao Nijemcima. Kako je u zadnjem Globusu objavio Gordan Malić, vodeći glasnogovornik Josipa Perkovića, POA Tomislava Karamarka nije voljna predati Nijemcima svoje dokumente o autentičnosti Vukušićevih papira, iako je prethodno premijer Sanader u kontaktima s njemačkim vlastima dogovorio da će MUP i POA preko Interpola, isto učiniti. Ponadao se Perković da će Karamarkov potez srušiti optužnicu protiv Pratesa, pa shodno tome da će nestati uporišta za tjeralicom koju su Nijemci za njim raspisali. Slaba utjeha jer će tek sada njemačke pravosudne vlasti preko diplomatskih kanala napraviti pritisak na Sanaderovu Vladu da nije kooperativna po pitanjima procesuiranja zločina Udbe, da nam je čitav državni aparat premrežen ljudima iz Udbe, ili povezanima s njom... Proces protiv Pratesa biti će moguće okončati osuđujućom presudom bez potvrde iz Hrvatske jesu li Vukušićevi dokumenti autentični. Njemačko tužiteljstvo raspolaže potvrdom autentičnosti tih dokumenata iz beogradske centrale Udbe, a već su neki beogradski svjedoci dali svoj iskaz u Münchenu. Prates je sam priznao da je bio suradnik Josipa Perkovića i da mu je dao ključeve tiskare u kojoj je Đureković ubijen. Međutim, njemačko će pravosuđe snažno upregnuti svoju diplomaciju da nastavi pritisak na hrvatsku Vladu zbog nesuradnje u procesuiranju Josipa Perkovića. Dakle, ni kompromitiranje Bože Vukušića, ni POA-ina opstrukcija oko dokumenata neće zaustaviti njemačku potjeru za Perkovićem. A da Bože Vukušić, osim što je u Njemačkoj osamdesetih osuđen za pomaganje u ubojstvu, pa početkom devedesetih sudjelovao u otmicama bivših Udbaša iskorištenih za progon Tuđmanovih neistomišljenika u filmu o ubojstvu Brune Vukušića, nije sasvim svoj na svome u baratanju činjenicama, (slično svom dežurstvjućem časniku na 45 lines Mati Bašiću), svjedoči i današnji Večernjak: Milan Tatalović stoji iza Udbinih operacija Na Višem zemaljskom sudu u Münchenu, u procesu protiv Krunoslava Pratesa za ubojstvo Stjepana Đurekovića 1983., jučer je počeo svjedočiti Bože Vukušić. Govoreći o ubojstvima i drugih hrvatskih emigranata, Vukušić je sudu predao materijale koji bi trebali dokazati da je prije Đurekovića trebao biti ubijen i poznati hrvatski emigrant dr. Branimir Jelić. Vukušić je istaknuo da je to planirao Milan Tatalović, djelatnik hrvatske Udbe, koji je na vezi držao udbaše Ivana Simonovića i Vinka Sindičića. Poentirao je da je Tatalovićev sin Siniša danas savjetnik predsjednika Stipe Mesića, na što su suci pomalo ostali u čudu... Mesićev savjetnik Siniša Tatalović: To nije moj otac Savjetnik predsjednika Republike Siniša Tatalović u jučerašnjem je razgovoru kazao da Milan Tatalović nije njegov otac i da nikada nije čuo za njega. Moj se otac zove Mane, cijeli je život radio kao matičar i općinski službenik u Vrbovskom kazao je Siniša Tatalović, dodajući kako je njegov otac na tom mjestu proveo 40 godina. Za Milana Tatalovića nikad u životu nisam čuo zaključio je predsjednikov savjetnik. Kad god ja ukažem na Vukušićeve gluposti javi se Mate Bašić da me napadne kojekavim poluinformacijama i izmišljotinama, napose da sam bio, ili da sam još uvijek, suradnik Josipa Perkovića. Ta njihova zajednička projektivna značajka, uistinu zna, ponekad iritirati. Na koncu, još su i zlovoljni, jer iako se takvima predstavljaju, nisu glavni igrači u izručivanju Josipa Perkovića pravdi. |
- 12:17 - Komentari (4) Isprintaj #
Dolačka kumica
 Kumica na Dolcu izgleda gore od same tržnice nakon micanja štandova. Umjesto korpe, kao da na glavi nosi vanjsku, traktorsku gumu. Tu ljepotu bi što hitnije trebalo isporučiti Milanu Bandiću nek si ju stavi u dvorište vikendače. |
- 01:53 - Komentari (6) Isprintaj #
20.03.2006., ponedjeljak
Ana Jendriš Jelesić: Gospodin Peratović mi je spasio život!
|
Prošli sam tjedan doživio snažnu satisfakciju za sve Scile i Haribde kroz koje prolazim baveći se istraživačkim novinarstvom. Gospođa Ana Jendriš Jelesić, koju sam spominjao vezano za Margetićevo nezakonito dilanje DVD-a s njenim intervjuom, kad ju je jedan naš zajednički prijatelj htio upoznati sa mnom rekla je: "Ne trebaš nas upoznavati. Poznamo se mi. On mi je spasio život." Slučaj umirovljene odvjetnice Jendriš Jelesić zapetljan je, krcat obratima i politički dalekosežan na razini uspješne triler knjige po kojoj se još nitko nije usudio snimiti film. U više ću nastavaka nastojati prepričati njenu životnu priču do trenutka kad je "shvatila" da sam "joj spasio život". Osjećam se to obaveznim jer sam se ja u njenom životu pojavio 04. prosinca 1996. kad je u Nacionalu objavljen moj intervju s Draškom Šoćom, čovjekom kojeg je ona optuživala da je sudjelovao u prvoj krađi njene obiteljske i poslovne imovine.  Moj se grijeh prema Ani Jendriš Jelesić sastojao u tome što, iako ju je Šoć u nazočnosti Ivana Zvonimira Čička optuživao da ga je klevetala jer ga je prijavila policiji da ju je opljačkao zbog čega je završio u pritvoru po povratku s ljetovanja 1996., nisam tada saslušao i njenu stranu priče. Naprosto popustio sam pod pritiskom Ive Pukanića i Ivana Zvonimira Čička i napisao samo što mi je rekao Šoć, a potvrdio Čičak. Vjerovao sam da je Čičak, nekoliko mjeseci ranije u Vjesniku napadnut da je surađivao s Udbom od srednje škole, dovoljno čvrsto moralno jamstvo da je Šoćova priča točna. Vjeko Magaš može posvjedočiti u kojoj je mjeri Ivan Zvonimir Čičak režirao prikrivanje stvarnih razloga državne represije prema Šoću, pričom da je njegov prijatelj žrtva Smiljana Reljića i SZUP-a. Ivo Pukanić je odgovoran što je moj tekst bio opremljen na sljedeći način: Azilant na Trgu bana Jelačića Dubrovački odvjetnik Draško Šoć (43), zastupnik Crnogoraca u Hrvatskoj, kojemu je odbijen zahtjev za hrvatskim državljanstvom, a potom mu prije više od mjesec dana uručeno rješenje o izgonu iz Hrvatske, potražio je azil u zagrebačkom uredu Hrvatskog helsinškog odbora, gdje na poljskom krevetu spava u uredu Ivana Zvonimira Čička, sumnjajući: Zbog navodne veze s voditeljicom "Motrišta", Smiljan Reljić optužuje me za šetnje Stradunom u Arkanovom društvu, čuvanje srpske imovine u Dubrovniku, krađu milijun maraka i za skitnju! Gospođu Anu Jendriš Jelesić nisam čuo ni po objavi ovog teksta (u sljedećim nastavcima ću ga citirati podrobnije). Ali me isti dan kad se Nacional pojavio na kiscima Ivo Pukanić pozvao u svoj ured i zatražio da se odem naći s Vladom Kasalom rekavši mi: Kasalo mi je zaprijetio da će me ubiti jer sam objavio da je Smiljan Reljić ševio njegovu curu. Odi ti razgovarat s njim. Ti si potpisan pod tekst. Evo ti Kasalov broj ili hoćeš otkaz. Uzeo sam Kasalov broj i iste večeri se s bivšim nogometašem, koji je bio pritvaran pod optužbom da je pretukao spornu voditeljicu "Motrišta" u napadu ljubomore. Kasalo je jahao na bijelom i pio Whiskey Colu. Teško mi ga je bilo uvjeriti je li točno da je cura koju je prebio spavala sa Šoćom i Reljićem. S jedne strane taj mu je trač godio jer bi premlaćivanje bilo razumljivo, a s druge, njegova se ljubomora još više razvatrila. - Dobro, nisi siguran je li to istina. Evo ti opet moj broj, pa me nazovi ako čuješ kakvu novu vijest o njoj, otpratio me Kasalo. Uzeo sam broj i više mu se nisam javio. Puki je bio sretan jer sam i njemu spasio život, ali mi nije izrazio zahvalnost. Dapače, još me i s pravom prezirao jer sam ga iz oportunizma izvadio iz govana u koja su me uvalili on i Čičak.  Gospođu Anu Jendriš Jelesić upoznao sam tek 2003. kada se i zbilo to na čemu mi je onda danas zahvalna. Za Vjesnikovu subotnju Panoramu napisao sam četiri kartice o problemima u kojima se Ana Jendriš Jelesić našla od 1996. do 2003., ali tekst nije objavljen. U međuvremenu, početkom 2004. u mjesečniku riječkih branitelja "JEŽ" koji uređuje Ratko Bubanj objavljena je pričao o njoj pod naslovom: U raljama okorjelih kriminalaca. S umirovljenom odvjetnicom koja ne odustaje od istjerivanja pravde nakon što se od jedne od najbogatijih Zagrepčanki, zahvaljujući sprezi kriminala i politike, našla gotovo na ulici, pa uspjela povratiti dio imovine, dogovorio sam da seriju tekstova započnemo dijelovima teksta iz "JEŽ-a", s tim da je odobrila da inicijale osoba koje ona optužuje zamijenim punim imenima i prezimenima. Evo prigodna odlomka: Pljačka je počela još 1996. godine i u nju je bila umiješana policija, SZUP, HHO, bivši odvjetnik Draško Šoć, sada već pokojni slikar Josip Demirović, koji je naglo umro poslije povratka iz Londona, gdje je sudjelovao na aukcijama ukradenih umjetnina. JEŽ, Prvi broj, travanj, 2004. |
- 01:57 - Komentari (4) Isprintaj #
19.03.2006., nedjelja
Posljednja beskućnička oaza na Trešnjevci
|
Oni su završili na cesti. Živjeli su u napuštenoj zgradi na početku Nove ceste, uz Trešnjevački plac. Onda su ih gradske vlasti izbacile iz kuće. Sad žive u dvorištu okruženom drvećem i šibljem. Oni su posljednja beskućnička oaza na Trešnjevci. Vjerojatno gradske vlasti imaju neke posebne planove sa zemljištem na kojem obitavaju ovi beskućnici, pa ga još nisu prodale i nije niknula kakva privatnička zgrada. Zato su se još održali. Do kada će, i kamo će, ne znam. Koliko god su nesretni, blizina tržnice puno im znači. Nađe su tu hrane, pića, ogrijeva, odjeće... Snažna je svakodnevna frekvencija. Da se užicati. Zima je na izmaku. Stanište od zahrđalog željeza, trulih madraca i drveta ukrasile su propupale cice-mace.    |
- 00:10 - Komentari (5) Isprintaj #
18.03.2006., subota
"Preblaga Oluja"
 Slati političku poruku preko uličnog prozora - stvarno očajnički. Dojam bijedan. Tko je ovo, osim postavljača i mene, vidio? |
- 01:51 - Komentari (7) Isprintaj #
17.03.2006., petak
Vjenceslav Bill: Skini virus s mog kompjutera ili ću te kaznit!
 Nisam se danas prošetao do policije. Imao sam važnijeg posla. A Vjenceslav Bill, kao da mu netko drugi plaća račune za mobitel, nastavio me zasipati porukama. Opet mi je poslao MMS-om nekoliko sličica moje kćeri. Nije li to bolesno?! Ponovio je nekoliko starih SMS-ova u kojima u formi bećarca pokušava biti zahodski duhovit. Poruke su mu poslastica za psiholingviste. Sve vrve "sranjem", "pišanjem", "pušenjem"... Progovaraju li to uspomene iz zatvorenih ustanova za muškarce, ili je riječ o trajno upražnjavanim erotskim sklonostima, nije mi poznato. A onda je smislio i nekoliko novih poruka: Zali mi se Marko Erceg da X (supruga) ima nakostrijesene dlake na pici, da izgleda koda ima malog tvora medu nogama i da tako zaudara. Kazem ja njemu dobra je to zena, ali Zelja jede govna pa lize to je sigurno zbog toga. Munibu (Suljiću) to nebi smetalo. Smrdi pa sta. Pošiljaoc: Vjenceslav Bill, +38598385848, Poslano: 16:55:30, 17.03.2006. Jos sam ti zaboravio reci da X ima stomak ko brocak i da je tamo sakrila sva govna sto je donela iz BANJA LUKE, jadna sigurno se boji da joj ti ne pojedes. Jos nesto doci cu ovi dana kod tebe po lovu sto mi dugujes sto sam te taksirao kod Gazija i Ercega puno sam izgubio vremena tigre i gorivo kosta. Nemoj mi podvaljivati X (suprugu) ja sam stariji covjek i ne karam za lovu. Mozda dode veceras neznam mozda. Pošiljaoc: Vjenceslav Bill, +38598385848, Poslano: 17:58:58, 17.03.2006. Pozuri skinuti virus s mog kompjutera koji si poslao kompjuter platio sest tisuca kuna, boli me kurac sta pises. Kunem ti se ukoliko to nerjesis, ja to nisam ukrao, stim si prevrsio iskreno ti kazem, zovi policiju boga zovi kaznit cu te boga mi MUNIB je kurac Pošiljaoc: Vjenceslav Bill, +38598385848, Poslano: 18:43:04, 17.03.2006. Kad sam počeo dobivati slične Billove poruke i MMS-ove sa slikama kćeri, obratio sam se kolegi Dragi Hedlu, za kog mi je mi je "Lažni Svjedok" tvrdio da ga jako cijeni i poštuje, mada se par puta ružno osvrnuo na Hedlovu obiteljsku prošlost. Posumnjao sam da Billovo ponašanje ima veze s istragom o ubojstvu Milana Levara, pa sam s tim sumnjama upoznao Hedla. -Mislim da nema. Bill je nedavno kupio računalo. Prikopčao se na internet i preko googla išao tražiti što se pisalo o njemu. Tako je našao da si objavio sliku njega i Marka Ercega. Odmah me nazvao i požalio mi se na tebe. Nije ništa drugo u pozadini, rekao mi je Hedl. - Sam sam mu nosio printove s bloga kad je tražio da pišem o njemu i da objavljujem njegove slike i iskaznice koje mu je potpisivao Branimir Glavaš. Uostalom, nitko normalan ne bi zbog takve slike reagirao kao što reagira Vjenceslav Bill, rekao sam Hedlu i do danas se nismo čuli. O Vjenceslavu Billu znao sam samo ono što su pisali Drago Hedl, Boris Pavelić, Marijo Kavain, izvještavala Ljubica Letinić. Osobno poznajem sve spomenute kolege i ne sjećam se da me je ikada itko od njih upozorio da s Vjenceslavom Billom nije nešto u redu. Početkom 2004. objavio sam tekst o zločinima nakon "Oluje" i citirajući više otvorenih izvora naveo da se F.D. policijski specijalac spominje kao osoba izravno odgovorna za jedan poznati masakr. Još istog prijepodneva u redakciju Vjesnika nazvao me Vjenceslav Bill da mi veli kako cijeni moj rad na rasvjetljavanju zločina iz Gospića, da je on osobno upoznat s dogovoranjem atentata na Milana Levara u nekadašnjem kafiću Australija u Tkalčićevoj ulici, o čemu da je izvijestio visokog policijskog dužnosnika Gojka Markovića, ali i da je prijatelj s F.D.-om, koji da jest počinio spomenute zločine u "Oluji", ali da je riječ o inače dobrom momku koji bi učinio sve što se od njega tražilo da su mu rekli da je to za dr. Franju Tuđmana. Tako sam ja progutao mamac i počeo komunicirati s Vjenceslavom Billom. Obzirom da se prethodno na suđenju za ubojstvo Vjeke Sliška i u raznim drugim javnim prigodama hvalio da je poznavao Jamesa Cappiaua, a da je s Antom Rosom bio u popravnom domu u Glini. Čak sam i belgijskog novinara Petera Duponta, kojeg je zanimala priča o Cappiau, doveo do Billa. Bilo je to prvi put da sam boravio u njegovu stanu. Kao slučajno, u isto se vrijeme kod njega našao i Drago Hedl, što sam smatrao dobrim jer je on prethodno pisao o vezi Cappiau i Ante Rose. Tako mi se Bill nakačio. Zvao me gotovo svakodnevno da bi me obavještavao kako pouzdano zna da Haaški sud vodi brigu o mom slučaju, da su mu iz OESS-a poručili nek se drži mene, da mu ovaj ili onaj prijeti, pa bil' to mogao staviti u novine i sl. Prošle godine sam nakon maltretiranja s POA-om i slučajem Gotovina i mobbinga u Vjesniku uzeo u svibnju bolovanje. Bill mi se prethodno, mjesec dva nije javljao. Kad je saznao da sam na bolovanju tražio me da idem s njim u Osijek jer da bi morao prodati obiteljsku kuću ali da se boji Glavaševih ljudi, da je čuo ovaj ili onaj trač. Imao sam obiteljskih obaveza, a bio sam i na bolovanju, pa mu nisam mogao udovoljavati željama. Po povratku s bolovanja, u srpnju, dobio sam poruku Krunoslava Fehira, sad zaštićenog svjedoka u istrazi o ratnim zločinima u Osijeku, da bi htio dati intervju Vjesniku. Razgovarao sam s Fehirom, zapravo tada i ne znajući njegov identitet. No izvor koji nas je spojio bio je jamstvo. Naravno, nije nas spojio Vjenceslav Bill, ali me isti nazvao nakon objave Fehirovog svjedočenja u Vjesniku da mi on objasni pozadinu priče. Uglavnom, hvalio se da je on preko svojih prijatelja u osječkom kriminalnom miljeu dolio ulje na vatru rasplamsanu Fehirovim intervjuima u Feralu i Vjesniku. Pretpostavljam da su mi tada u Vjesniku objavili Fehirov iskaz jer je Sanader bio ljut na Glavaša, a za tadašnju glavnu urednica Vjesnika Andreu Latinović, svojedobno se pisalo da je u saborskom kafiću bila žrtva Glavaševog hvatanja za dojku. Ipak, Andrea Latinović nije mi htjela objaviti naručeni tekst o njemačkoj istrazi o ubojstvu Stjepana Đurekovića, a drugi urednici su mi rekli da intervju s Pavlom Gažijem koji je htio dati intervju na temu Đureković, slobodno objavim drugdje. Nije mi se putovalo samom do Koprivnice, a kako mi je Bill visio za vratom, nudeći razne usluge, zamolio sam ga da me odveze na razgovor s Gažijem. Računao sam da će Feral platiti novac za benzin, ali sam se prevario. Svejedno, Bill se nije tada žalio da sam mu dužan za prevoz. Bio je ponosan što je na kraju intervjua mogao starom Udbašu i komunjari Gažiju reći da Boga ima jer kad se stari udari u nogu sigurno ne viče "pomozi mi druže Marks". Bilo mi je smiješno kako je Bill, koji se i Gažiju hvalio da je dio mladosti proveo po popravnim domovima i na Golom otoku, bio napet cijelo vrijeme druženja s bivšim ministrom milicije u SRH. Dan, dva nakon toga Bill me zamolio da s njim odem do Josipa Boljkovca koji da ga hoće spojiti s "nekakvim Markom Ercegom, a pošto ti znaš razgovarati s tim starim udbašima, molim te da mi budeš osigurač". Upitao me poznajem li i Dragu Frančiškovića jer da mu je Boljkovac pričao o njemu. Otišli smo Starom karlovačkom do Jože Boljkovca. Na odlasku smo susreli Milu Mrlu. Rekao sam Billu pred Mrlom: On ti je bio veliki prijatelj Milana Levara. Spuštenih pogleda, pravili su se da me nisu čuli i otišli svaki na svoju stranu - Bill i ja k Marku Ercegu. Vjenceslav Bill mi se neprestano uvlačio jer sam "pravi Šolja" (autohtoni Slavonac), a njegovi da su bili doseljenici. Poželio je negdje kupiti reklju (špencle). Sjetio sam se da se taj karakteristični slavonski odjevni predmet danas proizvodi jedino u mom Gradištu. Predložio sam mu da me poveze do Gradišta gdje ćemo kupiti reklju, a na povratku u Zagreb dovesti mog oca. Platio sam benzin, a put smo kratili njegovom ispovješću u moj diktafon o "zločinima i kriminalu 1991. i 1992. u Osijeku". Obzirom da se nikako nije htio složiti s podacima koje ja imam o ubojstvu Mate Šabića Šabana, a da nije htio razgovarati ni s čovjekom koji je do tih podataka došao u ratnoj istrazi, zamolio sam Billa da mi svoju verziju priče kaže u diktafon, pa zlu ne trebalo. Složio se dodavši da je to dobra ideja da mu se "nedaj Bože nešto desi, a ti onda sve to objavi". Preslušavao sam danas autorizirani razgovor s Billom i potvrdilo mi se da moj sugovornik nije imao jasne odgovore na ključna pitanja o ubojstvima za koje je tvrdio da im je svjedočio. Većinom, njegov je iskaz prepun tračeva o obračunima u kriminalno-političko-udbaškom miljeu Osijeka. Danas me Bill višekratno nazivao, pa sam mu u dvije zgode pustio na slušalicu dijelove "svjedočenja" o naručiteljima i ubojicama Mate Šabića Šabana. Naravno, osobno mu ništa nisam rekao. On je na to urlao da će općiti s mojom mrtvom majkom i slično. No, u kasnijim SMS-ovima uopće nije spominjao snimku, kao što uostalom, ni u jednom obraćanju nije demantirao ništa s bloga. Po povratku oca u Gradište, Bill je tražio da mu dođem u posjet s obitelji. Supruga mu i on uživali su u svakom pokretu i glasu moje, tada jednoipolgodišnje kćeri. On joj je čak svirao na gitari. Tada ju je i fotografirao. To si nikada neću oprostiti jer Vjenceslav Bill sada te slike šalje MMS-om kao prijetnje. Poklonio sam mu stari, obiteljski, slavonski, glineni vrč jer se hvalio da je kolekcionar, a da su mu šokačke stvari poslastica. Zauzvrat, darivao je kćer i suprugu nekim sitnicama za koje smo kasnije ustanovili da su ukradene, pa smo ih se na primjeren način riješili. Kad sam ga druge zgode pitao od kud mu kirurške škare s kojima lakoćom reže svaki flaks za ribičiju, šeretski je kazao da mu ih je poklonio prijatelj koji ih je ukrao u bolnici. Zar onda čudi izjava Vjenceslava Billa iz jednog intervjuu da je sudjelovao u Oluji, da nije ispalio ni metka, i da se ranije s terena vratio kući jer nije sudjelovati u pljački. I kako to da taj samoproglašeni zaštitnik prava Srba, privatno mrzi sve Srbe, što je očito iz poruka koje mi šalje. Zar je čudno što je u gore citiranom SMS-u napisao da će me kazniti jer sam mu virusom zeznuo računalo "koje nije ukrao, već platio 6 tisuća kuna". Zaključak je - ne plaće srce za ukradenim darovima.  Nakon prijetnji smrću, otkaza i smrti majke otišao sam u Gradište na dva tjedna opuštanja uz pecanje na Bosutu. Zamolio sam Billa da mi posudi dva štapa za lov na štuku. Učinio je to, a kad sam mu ih vratio tražio me i sliku s štukom koju sam ulovio na njegov štap. Većina štapova kojima sam pecao bila je iz drugog izvora, al' "njegov je ulovio štuku". Još dok sam sjedio uz rijeku nazivao me da bi se žalio kako ga neprestance zove Marko Erceg koji da traži da ga Bill spoji s Dragom Hedlom, a sve navodno vezano za istrage u Osijeku. Za našeg zajedničkog boravka kod Ercega, posudio sam dvije video kasete sa svjedočenjima Milana Levara i Fate Skule. Održavao sam kontakt s Ercegom jer su mi za knjigu o Levaru nedostajali još neki bitni dokumenti koje mi je Erceg godinama obećavao ustupiti. Kasete koje sam dobio, zadovoljile su moj interes. Nisam ih stigao brzo presnimiti jer je riječ o starijem modelu video kamere. Tek pred koji mjesec uspio sam ih prenijeti na DVD, a pred koji tjedan poštom vratiti Ercegu. Bill me i dalje nastavio gnjaviti pričom kako mu Marko Erceg želi upropastiti Hedla, a da će on već s tim "starim udbašem obračunati". Predložio sam mu neka ode k njemu i nek mu sve kaže u lice jer da ja nemam još živaca i za njih dvojicu. Pitao sam ga jel bio kod njega. Rekao je da nije, da će možda ići, a da će mu možda poslati svog prijatelja F.D. (onog koji je ubojica, al je dobar ko kruh V.B.). Rekao sam mu nek pričeka da ja presnimim kasete, pa ćemo zajedno otići do Ercega da vidimo o čemu se radi. Odbio je prijedlog savjetujući me da Ercegu uopće ne vraćam kasete. Meni je trebalo još rijeke, pa sam ga zamolio da mi opet posudi ona dva štapa, jer da bih početkom rujna, išao samo na štuku. Rekao je da nema problema. Da će se dva štapa uvijek za mene naći. Kako se približavao dan mog odlaska u Slavoniju sve je više vrdao oko posudbe. Te išao bi on sa ženom na pecanje. Te unajmio nekakvu ribičku kuću na Dobri blizu Boljkovca i Ercega... Večer prije puta, nakon što me po stoti put nazvao s pritužbama na Marka Ercega, rekao sam mu da ne stignem drugdje nabaviti štapove i da će me jako razočarati ako mi ih ne posudi. Odgovorio je da nema problema samo neka dođem sutra k njemu do 12 sati. Nakon tog vremena neće gabiti doma. On i žena idu na Dobru. Došao sam u 11 i naletio na zaključana vrata. Nitko se nije odazivao na kucanje, pozive na fiksni telefon, a supruga i on isključili su mobitele. Sva sreća da sam uza se imao neku audio kasetu koju sam mu presnimio na CD, što sam mu ostavio u kaslić uz poruku da sam došao na vrijeme, ali da ih nije bilo. Snašao sam se za štapove. Sve do 15. 02. 2006. kad mi je počeo slati prve MMS-ove sa slikama mog djeteta Vjenceslav Bill mi se nije javljao. U prvo vrijeme sam mislio da ga je sram jer me izigrao za štapove ili da je postao zaštićeni svjedok. Čak sam dobio i poruku iz krugova za koje sam mislio da su bliski istrazi da je Vjenceslav Bill dobio policijsku zaštitu. No, sve me to kopkalo pa sam nazvao Marka Ercega da čujem kako je završio njihov spor. Erceg me obavijestio da je Bill bio kod njega prije nego je prekinuo kontakte sa mnom. Da je ružno govorio o meni kako sam tajno snimao Josipa Boljkovca i Ercega, da nikada neću vratiti posuđene kasete. Ta je priča dokaz da je Vjenceslav Bill istodobno lagao Marka Ercega i mene. Bilo mi je već tada jasno da je u velikom strahu što mi je autorizirao spomenuti intervju, pa valjda, da bi se unaprijed pokušao zaštiti od posljedica moje eventualne odluke da razgovor objavim, širi glasine kako okolo tajno snimam. Dragi Bill, na početku razgovora pitaš snimam li, pa kad odgovorim potvrdno, ti kažeš samo snimaj. Sad ću ja tebi sve ispričat... Unatoč svemu, još jedno vrijeme nisam ništa poduzima u smjeru Billovog razotkrivanja jer je postojala mogućnost da je zaštićeni svjedok, pa mu ničim nisam htio ugroziti sigurnost. Ubrzo sam saznao da je Billov prijatelj F.D. (dobar čovjek i ubojica op. V.B.), čijim se imenom prijetio Ercegu (Marko Erceg me jučer izvijestio da ga je jesenas jedna osoba nazvala iz Slavonije predstavivši se kao F.D., te mu zaprijetila da će ga srediti, ako nastavi zajebavati Vjenceslava Billa), svojedobno prijavljen MUP-u i državnom odvjetništvu kao sudionik lanca urote u ubojstvu Milana Levara. Prema toj informaciji F.D. je fizički prenio naredbu iz Zagreba u Gospić da se Levara ubije točno u ponedjeljak 28. 08. 2000. Kad sam sve zbrojio, doslovno sam se smrz'o. Svojevoljno ili po nečijoj naredbi Vjenceslav Bil je bio moj "flaster". Kako sam prošle godine spojio Billa s jednom službenom osobom iz aktualne istrage o ratnim zločinima o Osijeku, odlučio sam provjeriti je li moj bivši pajdo što korisno ispričao istražiteljima. Neslužbeni odgovor službene osobe bio je: Nije! Vjenceslav Bill uopće nije svjedok, kamoli zaštićeni. Dakle, ne znam zašto se Vjenceslav Bill i dalje plaši Branimira Glavaša. Zašto bi Branimir Glavaš ikako naudio Billu kad ovaj protiv njega nije svjedočio. Imaju li njih dvojica nekih privatnih neraščišćenih računa, nije na meni da prosuđujem. A jesu li materijali iz zgotovljene istrage dovoljni da se podigne optužnica protiv Branimira Glavaša, prosuditi će Glavni državni odvjetnik Mladen Bajić. Žao mi je, nakon ovakvog iskustva s najgrlatijim Glavaševim protivnikom, držat ću se podalje od te priče. Početkom veljače obnovljena je istraga o ubojstvu Milana Levara i kao iz vedra neba prvo me nazvao Marko Erceg tražeći da mu vratim one kasete i da je Bill ipak bio u pravu kad je rekao da ću mu ja te kasete ukrasti. Umirio sam Ercega i poštom mu poslao njegovo. Zahvalio se i ispričao što je povjerovao Billu. Proslijedio sam mu neke Billove SMS-ove gdje spominje i njega. Zgrozivši se Erceg je ustvrdio da se to više ne može trpjeti i da će o svemu obavijestiti ravnatelja POA-e Tomislava Karamarka. Nemam veze s navodnim virusom koji se navodno naselio u računalo Vjenceslava Billa internetskog početnika. Mogao se lijepo držati guglanja svog imena ili staviti 45 lines u favoritse, a ne šalabazati po stranicama krcatim virusima - pogađate kojima. Ipak, želim brz oporavak njegovu računalu. Obećao je da će sljedeći tjedan na internetu objaviti svoju istinu. Preporučam neka mu kakav prijatelj novinar otvori blog i pomogne u prezentaciji "istine Vjenceslava Billa" ilustrirane fotkama dvogodišnje kćeri Željka Peratovića. |
- 22:55 - Komentari (9) Isprintaj #
16.03.2006., četvrtak
Vjenceslav Bill se ispričao bolešću - Tko je ovdje lud
 Pristigao je i senzacionalan Billov SMS: LIJECI SE TIGRE. TI SI BOLESTAN COVJEK. ISKRENO TE ZALIM. PISI STA HOCES. NISTA TI NE ZAMJERAM. UZMI MALO VREMENA I ZA SEBE I SVATIT CES. NEMAM NISTA PROTIV TEBE, A POGOTOVO PROTIV TVOJE OBITELJI OSIM STO IMAM MUSKU ZAJEBANCIJU, OD KOJE SI SE TI TIGRE USRO. LIJECI SE TIGRE I LAKU NOC. Pošiljaoc Vjenceslav Bill, +38598385848, Poslano: 21:10:02, 16.03.2003. Za razliku od Vjenceslava Billa ja se odazivam svim sudskim pozivima, odnosno ne koristim ispričnicu psihijatra da bih izbjegao na sudu ponoviti ono što sam napisao ili rekao. Vjenceslav Bill je svojim provokativnim istupima u javnosti doveo u nezgodnu poziciju na sudu bivšeg osječkog župana Ladislava Bognara i novinarku Ljubicu Letinić. Oni su prenijeli Billove tvrdnje da je Branimir Glavaš odgovoran za smrti nekih hrvatskih vojnika, a Bill im isto ne želi potvrditi na sudu. Boji se otići u Osijek jer ga za taj grad vežu traumatična iskustva. Istina, i mene je zvao da mu pravim društvo kad je išao prodati obiteljsku kuću jer ga je bilo strah. Nažalost, ili iz današnje perspektive, nisam za takvo putovanje imao vremena. A kad se vratio iz Osijeka, hvalio se da je unajmio Dražena Matijevića, inače Glavaševog odvjetnika, da proda kuću. A kad je preko Matijevića kapnula lova za prodano, Vjenceslav Bill mi se usput pohvalio da mu je Branimir Glavaš ponudio pare da se pomire. Sve mi je to bilo sumnjivo. Ali, zbog prijetnji smrću, otkaza u Vjesniku i smrti majke, nisam stigao ozbiljno razmišljati o Billovu čudnu ponašanju. Već me počela opsjedati dvojba: šalje li netko svu tu silu paranoidnih lažljivaca na mene, ili naprosto zračim na frekvenciji koja ih magnetizira? |
- 21:45 - Komentari (5) Isprintaj #
Za Katoličku Crkvu u Hrvata Slobodan Milošević je Poncije Pilat, a Milan Levar Juda Iškariotski
 Kad naši biskupi pišu političko pismo i kad oni hoće da budu hrvatskom narodu i politički vođe, onda je moja i naša dužnost, da to prosudimo i ako treba i osudimo. Iz govora Stjepana Radića u Krašiću, 28. rujna 1924. Biskupi Marin Barišić i Mile Bogović pozdravljaju Gotovinino izražavanje sućuti obitelji balkanskog krvnika. Ta su dva biskupa bili najgrlatiji crkveni zaštitnici Svetosti Domovinskog rata kad se dernjalo na ulicama Svi smo mi Mirko Norac i Ante Gotovina heroj, a ne zločinac. - To je, kako general Gotovina sam kaže, bilo iz ljudske i kršćanske osjetljivosti. Smrt, naime, nije tragedija koja pogađa samo preminulu osobu, nego i njegovu obitelj. Tako, ako je Milošević bio Gotovini u susjednoj sobi, ne vidim u tome ništa posebno protivno što bi odudaralo od njegova dosadašnjeg stava. Mile Bogović, Jutarnji list, 15.03.2006. Isti taj biskup ličko-senjski nije našao ni riječi utjehe za porodicu ubijenog Milana Levara. Rijedak katolički novinar kojem vjerujem rekao je: Kada se gospićko-senjski biskup Mile Bogović, koji sramoti katoličku duhovnost jer se nije udostojio prići obitelji Levar, udostoji slijediti Isusa Krista, spusti sa pijedestala i dođe do Vesne Levar, pogleda u nju i upita je: “Sestro, Vesno Levar, mogu li ti kao gospićki biskup na bilo koji način pomoći?”, više neće biti mjesta strahu, građanke i građani neće se bojati prići Vesni i Leonu Levaru. Više neće biti uplašeni, šikanirani i obezvrijeđeni građani drugoga reda. DRAGO PILSEL, Slobodna Dalmacija, 20. 07. 2002. Meni se čini da biskup Bogović ne vjeruje u takva Krista. Njegov Isus je fasciniran Slobodanom Miloševićem aka Poncijem Pilatom, a u Milanu Levaru gleda samo prezira vrijednog Judu Iškariotskog. Bogovićev Isus danas je iz Haaga izjavom sućuti uskrsli Ante Gotovina. Uskrsnuo je da bi pridonio izgradnji agresorovog mitološkog nevjerničkog kipa. |
- 03:52 - Komentari (3) Isprintaj #
15.03.2006., srijeda
Samoproglašeni svjedok Glavaševih zločina
 Kao uvod u priču o mom druženju s Vjenceslavom Billom, što je kulminiralo prijetećim i uznemirujućim porukama iz prethodnog posta, osvrnuo bih se na više medijskih tog samoproglašenog svjedoka zločina Branimira Glavaša. Kad kažem samoproglašenog, tvrdim to na osnovi nekoliko činjenica: 1. Ante Đapić nije pročitao njegovo ime s popisa svjedoka istrage o osječkim ratnim zločinima. 2. U neposrednim razgovorima s nekim od istražitelja saznao sam da Vjenceslav Bill nije ponudio nikakva vrijedna saznanja istražiteljima. 3. Nije on već Krunoslav Fehir, kako je to pod zadnje pisao Drago Hedl, krunski i zaštićeni svjedok u slučaju Glavaš. 4. U nedavnom tekstu Slavice Lukić u Globusu o "zgotovljenoj istrazi i policijskim materijalima na čekanju u Državnom odvjetništvu" ne spominje se ni jedno ubojstvo o kojem je javno govorio Vjenceslav Bill. 5. Kada je i mene doveo u zabludu da zna tko je ubio Matu Šabića Šabana, htio sam ga suočiti s čovjekom koji raspolaže sasvim različitim podacima iz istrage 1992., ali Vjenceslav Bill je odbio razgovarati s bivšim vojnim istražiteljem da bi ga tek ovih dana nazivao i klevetao me da sam "Špijun, bolesnik" itsl. Slučaj Vjenceslava Billa sve me više podsjeća na poučak Miroslava Bajramovića (vidi link Kako je slučaj Pakračka poljana doživio fijasko podmetanjem lažnog svjedoka Miroslava Bajramovića). Moguće je da su paralele Bajramović-Bill svjesni i moji kolege koji su pozitivno pisali o bivšem svjedoku protiv Branimira Glavaša. Kada sam ih upoznao s, u prethodnom postu citiranim porukama o mojoj supruzi, mom djetetu, odgovorili su da ih je Bill već kontaktirao, ali da oni ne bi ulazili u naš spor. Ne samo da mi nisu dali podršku. Nisu mi se više javljali. Držim da je, ne samo ljudski, kršćanski, već i stvar poštenog odnosa prema profesiji priznati pogrešku. Priznajem da me Vjenceslav Bill obmanuo, pa sam shodno tome i ja obmanuo dio javnosti koji je povjerovao mojim tekstovima o njemu. Kolege, koji smatraju da vodim privatan rat s Billom, prepuštam njihovoj savjesti. Zahvaljujem se čitateljima 45 lines na podršci. Dragi moji, vaši me komentari stvarno ohrabruju ;) Evo kratkih izvadaka iz brojnih do sada objavljenih tekstova o samoproglašenom svjedoku ratnih zločina u Osijeku, s linkovima: »Znam da je Cappiau imao veze i policijsku značku, kao i Yves Almodoval, ali ja nisam htio sudjelovati u švercu oružja. Zbog Osijeka sam stalno bio na odstrjelu, pa su mi čak govorili da ću završiti kao Milan Levar«, dovršio je Bill nadodavši kako je Cappiau imao neke poslovne odnose i s Tihomirom Oreškovićem. Vanja Majetić, Vjesnik, 15. ožujka 2002. ZAGREB - U noći na utorak nekoliko je muškaraca pokušalo iz stana na Selskoj cesti u Zagrebu izvući i napasti Vjenceslava Billa, dragovoljca Domovinskog rata, koji je u nekoliko istraga svjedočio o mafijaškim i političkim ubojstvima. »Pozvonili su mi oko ponoći. Kad sam otvorio vrata, bez mnogo rasprave pokušali su me izvući iz stana i prebiti. Brzo sam reagirao i jednog od napadača udario po ruci metalnom žlicom za navlačenje cipela. Ubrzo je došla policija kojoj sam prijavio slučaj«, rekao nam je Bill. Prepoznao je jednog od napadača. Tvrdi da je riječ o sinu Borisa Pineka koji stanuje u susjedstvu, a svojedobno je odgovarao za ubojstvo Saše Ilića. Željko Peratović, Vjesnik, 28. srpnja 2004. U telefonskom razgovoru s Vjenceslavom Billom doznali smo da je predstavke u kojima je navodio događaje iz 1991. godine slao na adrese predsjednika Franje Tuđmana, ministra obrane Gojka Šuška i svih tajnih službi, kao i bivšem ministru obrane Jozi Radošu, koji je »senilan kad tvrdi da se ne sjeća ovog dokumenta«. Upozorio je da policija nije dobro provela istrage te dodao da su se »Glavaš, Vladimir Šeks i Petar Kljajić borili u podrumu, gdje bi vjerojatno dočekali i Slobu«. Snježana Čanić Divić, Vjesnik, 09. 07. 2003. Tužitelji su pokrenuli tužbu smatrajući da je novinarka Ljubica Letinić 4. srpnja prošle godine u emisiji Dnevne novosti Hrvatskog radija objavila snimku telefonskog razgovora s Vjenceslavom Billom, a povodom njegova pisma koje je dan ranije na konferenciji za novinare pročitao bivši osječko-baranjski župan Ladislav Bognar. Tužitelji tvrde kako je u pismu izrečeno niz neistinitih tvrdnji koje teško škode njihovoj časti i ugledu te dovode u pitanje i njihovu osobnu sigurnost, a da je novinarka dala mogućnost Vjenceslavu Billu da ih ponovi pred najširim krugom slušatelja te ih je i proširila svojim komentarima. Hina, 1.3.2004 Bill je u svom obrazloženju kao razlog promjene nadležnosti suda naveo bolest, ali i strah od dolaska u Osijek. Drugotuženi smatra da je Glavaš utjecajna osoba u gradu, te da je njegov utjecaj posebno ojačao nakon pobjede HDZ-a na proteklim parlamentarnim izborima što, prema njegovu mišljenju, može utjecati na odluku suda. Tomislav Prusina, Slobodna Dalmacija, 19.2.2004. Već spomenuti Vjencislav Bill nedavno je Feralu ispričao svoju priču o tadašnjem ustrojstvu jedinica koje su se formirale pod okriljem Zbora narodne garde. Rekao je mnogo toga o još jednom nikad nerazjašnjenom osječkom ubojstvu, onome Mate Šabića. Drago Hedl, Feral Tribune, br. 767 Osječki je sud, tako, u ponedjeljak naložio Vjenceslavu Billu iz Zagreba da se u roku od dva dana ima pojaviti na psihijatrijskom vještačenju kojim bi se trebalo ustanoviti je li Bill spreman za suđenje. U konkretnom predmetu, riječ je o tužbi Branimira Glavaša koji Billa tereti za klevetu, jer je Bill u tv-emisiji Latinica Glavaša prozvao zbog ubojstava Mate Šabića i Josipa Reihl Kira. “Ja sam stopostotni invalid” kaže Bill. “Imam o tomu sve papire koje sam dobio na zagrebačkoj klinici Rebro, no osječki sud ne priznaje te nalaze. Glavaš hoće da me vještače u Osijeku, jer je njegov prijatelj šef tamošnje psihijatrijske klinike”. “Ja na to vještačenje neću otići” kaže Bill. “Pucat ću si u glavu ili skočiti s balkona prije nego što dođu do mene.” Drago Hedl, Feral Tribune, 3. lipnja, 2004. “Glavaš doživljava hrvatsko pravosuđe kao predstavu za svoje osobne interese. To je i izjavio u Glasu Slavonije i na Slavonskoj televiziji najavljujući tužbu protiv mene. Ja to pravosuđe ne doživljavam kao on, no na tu se tužbu neću odazvati prije nego što se Glavašu bude sudilo za Kjota Međugorca, Matu Šabića i Reihl-Kira. Na tim ću se suđenjima rado pojaviti kao svjedok”, rekao je Vjencislav Bill. Drago Hedl, Feral Tribune, 5. rujna, 2003. Vjenceslav Bill responded immediately to our request to comment on the Police statement by saying: "That's rubbish. Police did not conduct a decent investigation. I am not a policeman. My submission is very specific, everything is in it. The police is lying." Boris Pavelić, Novi list, July 5, 2003/ex-yupress.com, February 12, 2004 Branimir Glavaš je odbacio sve Bognarove optužbe. Po njemu, Bognar se na ovaj “očajnički” potez odlučio zato što mu je mržnja “očito zamračila um”, a svjedok Vjenceslav Bill po njemu je čovjek “upitne zdravstvene sposobnosti”. Boris Rašeta, Feral Tribune, 4. srpnja 2003. |
- 22:21 - Komentari (2) Isprintaj #
Vjenceslav Bill traži ispriku
|
Vjenceslav Bill, tip koji se volio predstavljati kao dragovoljac Domovinskog rata, kojeg su smetali navodni zločini Branimira Glavaša i koji je o istima prvi put progovorio preko Drage Hedla i Feral Tribunea, od 25. veljače o.g. šalje mi sljedeće poruke: Ciji je prijatelj Marko Erceg? Hranio te, davao ti novac, mozda te i jebo jadnice ako me vec spominjes sto mi se gadi imaj barem malo obraza i budi iskren. Pošiljaoc: Vjenceslav Bill Poslano: 15:05:01 25.02.2006. Ciji je prijatelj Marko Erceg? Hranio te, davao ti novac, mozda te i jebo jadnice. Kad vec pises i spominjes mene, sto mi se osobno gadi bilo bi dfer da pises istinu. Tvojoj X (supruzi op. ž.p.) zelim dobar srpski kurac, tebi puno normabela, a tvoj cerkici malog Muniba. BOG KAROLJUBE! Pošiljaoc: Vjenceslav Bill Poslano: 19:56:31 25.02.2006. Jebo te MUNIB, kopile UDBASKO Pošiljaoc: Vjenceslav Bill Poslano: 12:38:51 27.02.2006. Od svih prozvani novinara jedino si ti tuzio drzavu, a jedino si ti cetnicki, BND-ovobavjestajac (...) MARKO ERCEG, puno te puta nahranio, dao ti para, ja vjerujem da te i jebo, i zenu i djete si mu tjeo podariti. ZASTO? Pošiljaoc: Vjenceslav Bill Poslano: 13:39:00 27.02.2006. Stavi si cer na internet kako pusi KURAC Munibu ako nemas fotku ja cu ti poslati. (Desetak puta mi je MMS poslao slike moje dvogodišnje kćeri op. ž.p.) Poslat ti PIVO, NORMABEL i stap za pecanje. Valda sad razumijes. TO TI JE TERAPIJA. Pošiljaoc: Vjenceslav Bill Poslano: 14:26:56 27.02.2006. Evo upravo sam dogovorio s Markom Ercegom i Jozom Perkovicem da ti srede socijalku da imas za pivo i normabel. Sad mozes u miru jesti govna, X (supruzi op. ž.p.) i onako ne smeta sto ti smrdi iz usta. Mamicu si sahranio, Munib ti o ceri brine, lose ti je satro, KURVIN SINE. Pošiljaoc: Vjenceslav Bill Poslano: 00:54:29 02.03.2006. (...) Pece li te savjest znajuci da si upravo ti podguzio Levara. (...) Jesi se ikada vidio u ogledalu. Jesi li dobivao placu u VJESNIKU. Druzeci se samnom, pisuci o meni jedino si ti od mene trazio protu usluge. Provalio sam te i odjebo PERATOVICU. Zato me nazivas kriminalcem. Nikad to nisam bio. Ti si pijanac, bolesnik rodjenu si majku soim postup ubio, ti neznas jesi li svojoj ceri dodo flasicu ili kurac da djete sisa. Moras mi se ispricati. Ja nisam ni Munib, ni Glavas. Ja sam BILL, Peratovicu i drukciji od koih si se druzio. CEKAM ISPRIKU Pošiljaoc: Vjenceslav Bill Poslano: 11:37:29 03.03.2006. Ponovljeno: 10:02:31 15.03.2006. Trebam li se ispričati Vjenceslavu Billu? |
- 10:34 - Komentari (16) Isprintaj #
14.03.2006., utorak
Malnar cenzurirao reprizu Noćne more
 Bloger Željko Malnar i legendarni autor "Noćne more" u nedjeljnoj reprizi svoje emisije na televiziji Z1 cenzurirao je dijelove koji su se ticali vrijeđanja Tomislava Karamarka, aktualnog ravnatelja POA-e i njegova nekadašnjeg poslovnog partnera iz tvrtke Soboli d.o.o. A u emisiji koja je išla u živo Malnar je između više puta rekao da bi Karamarko trebao ševiti Slađu. Pitao je gosta Slavena Leticu jel' i on impotentan kao Karamarko. više na 45 lines.info Zadovoljan što se Malnar u reprizi autocenzurirao ravnatelj POA-e Tomislav Karamarko jučer popodne se u pečenjarnici na Črnomercu susreo s Ivom Farčićem, jednim od odvjetnika Ante Gotovine. Farčić je navečer gostovao u "Otvorenom" Hloverke Novak Srzić. Zaključak o Farčićevom nastupu kod Hloverke nameće se sam od sebe. Najbolji nastup kod Hloverke na temu haaškog suđenja Slobodanu Miloševiću imao je prof. Ivo Josipović zapitavši se kako to da je HTV skoro nezamjetno pratila tijek suđenja. Zar nije mogla prenositi neka bitna svjedočenja? U odsustvu interesa javne televizije za izvještavanje sa suđenja Slobodanu Miloševiću sadržan je stav vodstva HRT-a prema suđenjima za ratne zločine općenito. Sjetite se samo koliko je HTV izvještavao sa suđenja Norcu, Grandiću i Oreškoviću. Minimalno. I sad kao treba ukinuti ICTY, pa prebaciti suđenja u Hrvatsku. Znači li to da bi HTV redovito izvještavao sa suđenja Gotovini, Markaču, Ademiju, Čermaku, Norcu...? Malo morgen! Nakon, također pohvalnog nastupa sinoć u "Otvorenom" profesor Ivo Šimonović danas je imao posla na promociji diplomiranih pravnika u Muzeju Mimara. Među ostalima, uručio je diplomu i Zlatku Mateši, istoimenom sinu bivšeg hrvatskog premijera, čije lice je cvalo od sreće. |
- 19:20 - Komentari (2) Isprintaj #
Željko Ražnjatović Arkan ubio je Stjepana Đurekovića?
|
- Za Perkovićem smo raspisali tjeralicu i nadam se da ćemo ga uhvatiti - rekao je Dietrich. Na naše pitanje jesu li istragom, osim Perkovića, obuhvaćeni i drugi bivši čelnici SDB-a, tužitelj Dietrich odgovorio je potvrdno, ali je odbio reći imena tih osoba. S obzirom na to da Hrvatska ne može izručiti svog državljanina drugim zemljama, upitali smo tužitelja hoće li možda slučaj Perković prepustiti hrvatskom pravosuđu. - Za to postoji samo teoretska mogućnost. Kaznena djela, koja su očito počinjena pod okriljem strane tajne službe, dogodila su se u Njemačkoj. Stoga mi želimo procesuirati osobe koje su prekršile naše zakone. Perkovića sumnjičimo za povezanost s više ubojstava, za što u Njemačkoj nema zastare - izjavio je tužitelj Wolf-Dieter Dietrich. Željko Petrušić, Jutarnji list, 13.03.2006. Nijemci ne odustaju od procesuiranja Josipa Perkovića za sudjelovanje u organizaciji ubojstva Stjepana Đurekovića. Hrvatska njemačkom pravosuđu još nije dostavila dosje POA-e i MUP-a o Udbinim ubojstvima koji je napravljen nakon istrage dogovorene s premijerom Ivom Sanaderom. Prema neslužbenim informacijama 45 linesa slanju tog dosjea u Njemačku protivi se ravnatelj POA-e Tomislav Karamarko, a ravnatelj MUP-a Marijan Benko rado bi surađivao s njemačkim kolegama. Na premijeru Sanaderu je da naloži MUP-u i POA-i da preko ministartva pravosuđa doosje bude dostavljen u Njemačku. Iz beogradskih izvora bliskih istrazi o ubojstvu Stjepana Đurekovića doznajem da je ključ garaže u kojoj je Đureković ubijen, a za koji je optuženi Krunoslav Prates priznao da ga je dostavio Josipu Perkoviću, završio u rukama Željka Ražnjatovića Arkana, koji je bio neposredni Đurekovićev ubojica. - Dragan Malešević Tapi nije sudjelovao u Đurekovićevom ubojstvu, a Đorđe Božović Giška bio je u to vrijeme u zatvoru. Ubojica je bio Arkan, potvrdio mi je ovih dana jedan beogradski izvor, odličan poznavatelj srbijanske udbaško-kriminalne scene. Josip Boljkovac, bivši hrvatski ministar policije u čije je vrijeme je Željko Ražnjatović Arkan uhićen pa pušten iz pritvora, tek ovih dana, navodno počinje shvaćati, zašto je njegov pomoćnik Josip Perković inzistirao da Arkan bude pušten. Svojedobno se u javnost lansirala teza da je Arkan oslobođen u zamjenu za Nevenku Tuđman koju je navodno srbijanski DB držao zatočenu, što je bila čista obavještajno medijska podvala Josipa Perkovića, kako mi je rekao drugi upućeni izvor iz Beograda. - Nevenka Tuđman uopće nije bila uhićena u Srbiji i Arkan nije razmijenjen za nju. Arkana je u hrvatskom pritvoru posjetio Josip Perković i s njim dogovorio da će ovaj šutjeti o ubojstvu Đurekovića, a on će ishoditi da ga se pusti da ode u Srbiju, naglasio je taj izvor. Josip Boljkovac koji mi je u srpnju 2005. u neobjavljenoj izjavi za Vjesnik rekao da je Josip Perković zasigurno prava osoba za pitanja o ubojstvu Stjepana Đurekovića, navodno se zadnjih dana sve više distancira od svog bivšeg pomoćnika koji ga je kompromitirao puštanjem Arkana na slobodu. |
- 09:34 - Komentari (25) Isprintaj #
13.03.2006., ponedjeljak
Gušitelji slobode javne riječi iz EPH-a
|
Umirovljeni brigadir HV-a Dragutin Frančišković često je zadnjih godina bio meta novinara kojima ravna Josip Perković, u Njemačkoj osumnjičen da je sudjelovao u organizaciji ubojstva Stjepana Đurekovića. U nemogućnosti da u Globusu, gdje je optužen da je šef obavještajnog podzemlja koje je cinkalo Antu Gotovinu, da svoj odgovor, te nakon što su urednici Jutarnjeg lista i Slobodne Dalmacije odbili objaviti autorizirane intervjue o liku djelu Josipa Perkovića, Dragutin Frančišković preko 45 lines obraća se otvorenim pismom Europapress holdingu.  Istražujte aferu Gruppo, a mene ostavite na miru Tiskovine EPH-a služe za gušenje slobode javne riječi, a ne promicanje kako se nezasluženo reklamiraju u javnosti. Često se ponašaju neobjektivno promičući samo "svoju" istinu, neuvažavajući i nedozvoljavajući obranu prozvanih. Ovakvim postupcima i ponašanjem zvučni naziv Europapress holding malo što ima s Europom, a puno toga i dalje ima s Balkanom. Da je to tako, neka se prosudi kroz slijedeći primjer: Dana 19.12.2005.g. u 20,43 sati preko HP-a dostavio sam glavnom uredniku tjednika "Globus" gospodinu Igoru Alborghettiju moj prigovor na tekst "Svi generalovi ljudi" u dijelu koji se odnosi na mene, a koji je objavljen u specijalnom izdanju "Globusa" u mjesecu prosincu 2005.g. od novinara Marka Cigoja, izgleda specijaliziranog za marketing laži u žutom tisku kao što je postao "Globus". Navedeni demanti nije objavljen, što je po Zakonu o javnom priopćavanju trebao biti. To nije prvi put jer "Globus" inače objavljuje samo ono što njemu odgovara. Svakako da Cigoj to radi po uputama i nalogu svojih nalogodavaca kao uhodani "žbir", a nalogodavci su zaista pokazali "puni sjaj" svog intelekta i bijedu profesionalizma, sijući laž i podmetanja da bi opravdali svoj nerad i nesposobnost. U tom skandaloznom članku obuhvaćena je i moja malenkost. Ovo nije prvi puta da požutjeli "Globus" primjenjuje protiv mene metodu linča služeći se najnižim strastima kao što su laž, podvale, i poluistine, bez podastrte argumentacije. Nije prvi puta da me razapinju po svojim stranicama sa istom fotografijom i istim stereotipnim optužbama što je sve smišljeno i poticano od neizbježnog Josipa Perkovića, inače velikog prijatelja nekih novinara u "Globusu", a sada i u "Slobodnoj Dalmaciji". Da je to tako pokazuju nedavna događanja za vrijeme obilježavanja vukovarske tragedije, kada sam na traženje novinara Vlade Vurušića iz Jutarnjeg lista dao intervju o uhićenju i batinanju nekih Vukovaraca na čelu sa Miletom Dedakovićem i Brankom Borkovićem od strane djelatnika SIS-a, a po nalogu Josipa Perkovića, a ne Josipa Manolića kako to sada tvrde Mladi i Stari Jastreb, što je zaista neshvatljivo. Tom prilikom sam dao i kronologiju Perkovićevog djelovanja u zatiranju pojedinih povijesnih istina iz Domovinskog rata, posebno o stvaranju i djelovanju obavještajno-sigurnosne službe od rujna 1990.g. pa do mjeseca kolovoza 1991.g. kada je Perković preuzeo službu i promijenio joj naziv u SIS, od kada su i počele sve deformacije te službe. Za uhićenje Mladog Jastreba na Tuškancu, kada je bio na sastanku u Glavnom stožeru HV-a, Perković je poslao svog žbira Ivana Ivankovića, koji se još uvijek smuca po tajnim službama. Svakako da navedeni intervju nije objavljen. Kako i bi kada Perković ima svoje poslušnike - novinare među kojima briljiraju Gordan Malić i glavni urednik Igor Alborghetti, koji su tvorci čuvene svinjarije objavljene u "Globusu" br. 671. od 17. listopada 2003. sa istom slikom i malo izmijenjenim tekstom, gdje su me optužili da trgujem podacima o generalu Gotovini s Haagom i domaćom policijom i službama, te iznijeli još drugih monstruoznih optužbi. Zbog toga sam tužio Globus, novinara Godana Malića i glavnog urednika Igora Alborgehttia. Pisci navedenog članka se dvije godine ne odazivaju na poziv Općinskog suda u Zagrebu. Poslije toga, na istu temu dao sam intervju novinarki iz Slobodne Dalmacije Snježani Dukić na njeno traženje, ali ni taj intervju nije prošao. Zabranio ga je urednik Davor Krile. Tragično da je više pisanih i medijskih sloboda bilo za vrijeme Tuđmanovog režima u složenijim i ratnim okolnostima, nego sada u vrijeme tajkunskih pisanih medija u predvečerje EU. Možda bi bilo pametnije da ti "vrsni" novinari pišu u cilju podučavanja puka kako se preko noći postaje "bogati" tajkun i kako se zataškava "afera Gruppo". Mene su u Globusu br. 671 od 17. listopada 2003. godine optužili da radim protiv generala Gotovine, a u ovom specijalnom izdanju Globusa iz prosinca 2005. godine svrstavaju me među generalove ljude. Neka mi ta gospoda odgovore tko je tu lud i blesav? Ista slika, isti stereotip.  Gospodine Cigoj ja nisam umirovljeni obavještajac, već umirovljeni brigadir HV. Tko to smatra da ja pripadam tzv. obavještajnom podzemlju? Podastrite o tome činjenice i dokaze! To je Perkovićeva izmišljotina, a njegovo podzemno djelovanje u Njemačkoj za vas ne predstavlja ništa. Ja se nikada nisam bavio nezakonitim poslovima, posebno ne likvidacijama i kriminalom. Oni koji stoje iza likvidacija hrvatskih rodoljuba u Domovinskom ratu, kao što su Ante Paradžik, Miro Barešić, Blaž Kraljević, Zoran Udiljak, Ivica Šanko i niz drugih, moraju pred hrvatskim pravosuđem položiti račune. S kime ću se družiti i kontaktirati to je moje osobno ustavno pravo i to mi ne može nitko zabraniti ni spriječiti. Znam jedino da se nikada neću družiti ni kontaktirati s teroristima i kriminalcima. Da, gostovao sam na dosta skupova nevladinih i međunarodnih udruga "Za ne nasilne akcije" u Hrvatskoj, Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini i Vojvodini kao predstavnik Udruge branitelji Hrvatske, gdje sam promovirao Domovinski rat, branitelje i Republiku Hrvatsku. I što je u tome loše, sve je bilo javno i legalno. Podastrite i dokažite gdje i kada sam kontinuirano dezinformirao domaću i svjetsku javnost. Kontaktirao sam sa istražiteljima ICTY-a na njihov zahijev i o tome sam obavijestio policiju i pravosuđe. Što ima u tome sporno? Mnogi su kontaktirali jer je to zakonska obaveza. Ne zanima me ako me službe prate i slušaju. Nisu imali razloga ni potrebe za to jer što sam imao reći o generalu Gotovini izjavio sam u intervjuu u Vjesniku br. 20088 od 2. studenog 2003. godine. I na kraju, molim te nasilnike da me puste na miru. Nikoga nisam napadao, a javno sam istupao da se obranim od navedenih nasilnika. U Zagrebu, 20.01.2006.  Izvadak iz intervjua Vjesniku: Još proljetos me u »Feralu« novinar Ivica Đikić svrstao u obavještajno podzemlje. Poslao sam demanti, koji je objavljen naknadno uz komentar samog novinara. Nakon toga sam bio prisiljen protiv novinara podnijeti tužbu. On me više ne proziva, ali evo sad su se našli neki drugi. Dragutin Frančišković, 45 lines (info) |
- 22:25 - Komentari (8) Isprintaj #
12.03.2006., nedjelja
Tuđman je bio fasciniran Miloševićem
 Sudije su u obzir uzele i da je "optuženi u završnoj fazi veoma dugog sudjenja, na kojem su mu na teret stavljeni veoma teški zločini" i da se "ako bude proglašen krivim, suočava sa mogućnošću doživotne zatvorske kazne". "U tim okolnostima, bez obzira na garancije Ruske Federacije i lična obećanja optuženog, sudsko vijeće smatra da nije ispunjen prvi uslov za privremeno oslobadjanje - da postoji izvjesnost da će se optuženi, ako bude pušten, vratiti na nastavak suđenja", naznačile su sudije. Na početku jutrošnjeg zasjedanja, Milošević je zatražio riječ i kazao: "Ja sam upravo dobio odluku da mi odbijate lečenje u Moskvi. Smatram tu odluku krajnje nepravednom.". Sudija Patrick Robinson je prekinuo Miloševića, rekavši da to dalje ne želi slušati i da optuženi nastavi ispitivanje svjedoka odbrane Jamesa Biseta. Milošević je odgovorio: "Dobro, ali zahtevam da žalbeno veće razmotri vašu odluku." superbosna.com, 24. veljače 2006. Gledao sam ovu scenu više puta. Milošević je dodao kako mu tutnji u glavi. Jamajčanin nije imao milosti. Učinilo mi se da prvi put na krvnikovom licu vidim sasvim ljudske znakove: tugu, razočarenje, bol. Robinsonov cut kao da je sasjekao u korijenu sav Miloševićev sarkazam. Kao da mu je ubio volju za životom. Balkanski krvnik je izgleda shvatio da je i on samo čovjek. Da mu je manevar s liječenjem u Rusiji uspio, bilo bi hrane za njegovu zloću. Ovako... Bez obzira koliko inteligentan, Milošević balkanski mozak se vjerojatno nije mogao pomiriti s činjenicom da mu je životnu molbu odbio crnac. Sjećam se kontakata s bivšim pobunjenicima iz tzv Krajine 1994. u zapadnoj Slavoniji. Miloševićevci su o pojedinim jedinicama Unprofora govorili ovako: Mogli smo lijepo živjeti, a ne da sada mire ovi crni majmuni. Sud je ispravno procijenio da bi se Milošević u Rusiji nastavio rugati pravdi i nije mu udovoljio. Sudbina Miloševićevih roditelja, pretpostavljam, hranila je njegovo uvjerenje da je jači od smrti. Jer ako je sposoban raseliti milijune i pobiti stotine tisuća ljudi, on ne samo da nije slabić kao ti nesretnici, već on nije ni čovjek. Sudac Robinson je Miloševića "spustio na zemlju". I bez obzira što kad vrtim tu scenu u glavi, počinjem suosjećati s balkanskim krvnikom, jer sam ga u tom trenu doživio kao čovjeka, da sam bio na Jamajčaninovu mjestu postupio bih isto. Balkanski krvnik je kažnjen najstrože moguće. Uvjeren sam da se zdravlje dr. Franje Tuđmana izrazito pogoršalo kada su Amerikanci 1999. bombardirali Slobodana Miloševića. Tuđman je bio slabije volje. U transkriptu razgovora Franje Tuđmana i Vanje Špiljka iz 1998. nalazi se dokaz fascinacije Prvog hrvatskog predsjednika Spskim voždom. Otpočeo je rat na Kosovu. Tuđman se čak nudio za mirovnog posrednika planom o podjeli Kosova. Vanja Špiljak je išao u Beograd i uvjeravao Tuđmana kako se poznaje s Miloševićem, pa da će ga i susresti. - Pozdravi ga. Pred velikim je iskušenjem, ali ima sreću da ga podržava čitav srpski narod, rekao je Franjo Tuđman. Tuđman je bio uvjeren da ga ne podržava sav hrvatski narod. Čak je vjerovao da su 20 posto Hrvata protivnici hrvatske države. Sve dok je mislio da Amerikanci u Miloševiću vide "glavni čimbenik sigurnosti na jugoistoku Europe" vjerovao je da će on s tih 20 posto neprijatelja, iliti "stoke sitnog zuba", nekako izići na kraj. Nitko se u svijetu nije ozbiljno osvrnuo na Tuđmanov prijedlog da posreduje u kosovskoj krizi. Srbija je bombardirana. Regionalni igrači Milošević i Tuđman odigrali su svoje uloge. Franjo Tuđman bio je duboko razočaran. Nije dočekao vijest, koju je 2000-e potvrdila Carla Del Ponte, da je i protiv njega pripremana Haaška optužnica. |
- 20:00 - Komentari (6) Isprintaj #
11.03.2006., subota
Otiš'o je, kaznu prob'o nije!
|
U srpskoj povijesti simbolike napretek. Slobodan Milošević umro je u Haagu dan prije treće godišnjice ubojstva Zorana Đinđića. Mnogi su u Srbiji Miloševića smatrali, ako ne nalogodavcem, a onda inspiratorom Đinđićeve smrti. Takvima je sad žao što će obljetnica Đinđićeve smrti biti u sjeni Miloševićeve, koji nije dočekao pravdu na ovom svijetu. Preporučio bih da pogledate komentare na B 92. Evo jednog karakterističnog: • Jos malo pa ce poceti da stizu izbeglice iz pakla. Moze Sloba da sredi tamo situaciju za par dana. (cedomir, 11. mart 2006 13:37) |
- 14:02 - Komentari (8) Isprintaj #
Prvi rođendan 45 linesa
 Na današnji dan pred godinu dana pokrenuo sam 45 lines. Na prvi post Paradoksalna parafraza Charlesa Bukowskog (objavljen 11.03.2005. u 21:52 sati) potaknula me izjava Mate Bašića u Imotskim novinama: Istraživačko novinarstvo je, naime, vrh, ili smisao, sama bit novinarstva. Nažalost, s tom se sintagmom igrao Denis Kuljiš, tamo u Globusu, pa poslije u Nacionalu, pa je sve vrvilo od “investigativnih timova”, i sličnih dosjetki. Vrag je odnio šalu kad su to neki među nama previše doslovno shvatili, pa su se počeli koristiti uzgrednicama, poput vrlo dobro obaviješteni izvori, visoki izvor iz diplomatskih krugova, dobro upućeni dužnosnici koji žele ostati anonimni, izvori iz diplomatskih krugova, itd. Dražen Budiša je 1971. u Vukovaru izgovorio rečenicu da će nakon nas doći još radikalniji (i dobio četiri godine robije), ali su u ovom slučaju zaista došli još radikalniji. Najbolji primjeri mogli bi biti, recimo, Željko Peratović i Gordan Malić, da druge sada ne spominjem. Jadno istraživačko novinarstvo svelo se u njihovoj interpretaciji na demagogiju i zlonamjerno, počesto krivotvoreno, odavanje državnih tajni, s ciljem nanošenja goleme osobne štete pojedincima, pomoću koje bi se trebala stvoriti opća negativna slika o svima nama, dakle, o društvu u kojemu živimo, o državi u kojoj živimo, i koju - posljedično - treba dokinuti. S druge strane, što je, zaista, istraživačko novinarstvo? Odnosno, postoji li novinarstvo koje nije istraživačko, ako već namjerava biti novinarstvom? Mate Bašić, Imotske novine, broj 7, ožujak 2005. Priznajem da mi je bilo nemoguće poštivati zadanu formu od 45 redaka po postu, pa sam od nje brzo odustao. Ali nisam odustao od bloganja i nakane da, koliko je to u mojoj moći, bacim svjetlo na swinging politike, medija i tajnih službi u nas. Čitatelji su pokazali izniman interes za ovakav vid istraživačkog novinarstva, pa se s današnjim danom mogu pohvaliti s preko 91 tisuće učitavanja. Zahvaljujem uredništvu blog.hr što je stavljanjem pojedinih tema s 45 lines na naslovnicu doprinijelo ovakvoj posjećenosti. Hvala i čitateljima koji su mi mailovima, telefonskim pozivima ili komentarima, pružali podršku, davali informacije, sugerirali teme... Možda zvuči neskromno, ali moram primijetiti da je 45 lines ostvario i određeni utjecaj i na klasične medije. Drago mi je da su komentarima reagirali na 45 lines: Boris Ličina, Jasmina Popović, Inoslav Bešker, Nikica Barić, Kemal Mujičić, Ivan Čanić, Tomislav Čadež, Ivan Grbavac Cobra i brojni drugi potpisani imenom, nadimkom i nepotpisani. Svi ste vi doprinijeli da se blog u Hrvata počne doživljavati ravnopravnije ostalim medijima. Posebnu zahvalnost dugujem Mati Bašiću, bivšem kolegi iz Panorame, Nacionala i Globusa. Iako omalovažava i negira sve što napišem, Mate Bašić, novinarski genijalac po Denisu Kuljišu, svojim svakodnevnim, iznimnim angažmanom na i oko 45 lines, dadne mi poticaj za bloganje kad god pomislim "e sad baš neću napisati ni retka". |
- 12:08 - Komentari (8) Isprintaj #
09.03.2006., četvrtak
Zašto "Kosovaca" iz Lore nema na popisu u "Nacionalu"?
 Na suđenju za ratni zločin nad civilima u splitskom Vojno istražnom centru Lora nekolicina svjedoka bivših časnika SIS (protuobavještajne službe MORH-a) i Vojne policije ustvrdilo je da su civili koje su SIS i VP privodili u Loru bili odreda KOS-ovci. BIVŠI ČASNIK SIS-a ANTONIO LEKIĆ O DOGAĐAJIMA U SPLITSKOM VOJNOM ZATVORU: ... Rekao je da Gojko Bulović i Nenad Knežević, zbog kojih se sudi optuženim vojnim policajcima, nisu bili civili, nego teroristi, po svim međunarodnim normama. Pripadnici Vojne policije priveli su ih na temelju naloga koji je potpisao vojnoistražni sudac, kao suradnike Kontraobavještajne službe bivše JNA, zbog sudjelovanja u oružanoj pobuni, a stradali su pri pokušaju bijega nakon što su razoružali i smrtno ranili dvojicu čuvara. Podsjetio je da dokazi o tome postoje u SIS-u, ali da ih sud nije tražio. Lekić je podsjetio na haaško svjedočenje zapovjednika KOS-a, generala Vasiljevića, na suđenju srbijanskom predsjedniku Miloševiću, u kojem je priznao da je KOS imao zadaću u Hrvatskoj raditi sabotaže, postavljati snajperiste po gradovima, sijati strah i paniku... S. DUKIĆ, Slobodna Dalmacija, 01.10.2005. Sudsko vijeće u Županijskog suda u Splitu u ponovljenom suđenju za Loru nije povjerovalo Antoniu Lekiću i njegovim prijateljima Mihaelu Budimiru, Tvrtku Pašaliću da je riječ o Kosovcima i teroristima te je optužene vojne policajce osudilo na ukupno 53 godine zatvora: Prema presudi, osmorica optuženika kriva su što su od 12. lipnja do početka rujna 1992. godine, za vrijeme trajanja oružanog sukoba između Hrvatske vojske s jedne i pripadnika JNA i srpskih paravojnih formacija s druge strane, zajedno s drugim neutvrđenim osobama, u zatvoru Lora vrijeđali pritvorene civile, ponižavali ih, fizički i psihički zlostavljali, mučili, a dvojicu od njih, Nenada Kneževića i Gojka Bulovića, usmrtili. Knežević i Bulović su 14. lipnja 1992. dovedeni u Loru, iako su po nalogu vojnoistražnog suca trebali biti sprovedeni na Bilice. Knežević je pri pokušaju bijega ustrijeljen, ali ozljede nisu bile opasne za život. Međutim, kad je vraćen u krug zatvora, tako ozlijeđenog premlatili su ga optuženi stražari i pripadnici Interventnog voda, te još neke neutvrđene osobe. Sve u nazočnosti Duića i Vrkića, koji to nisu niti pokušali spriječiti iako im je to bila zadaća. Nakon toga, Bungur, Gudić i Botić su nasrnuli na Gojka Bulovića, koji je ostao u dvorištu, a po povratku iz bolnice, kamo su odvezli Kneževića, Bulovića su nastavili udarati i pripadnici Interventnog voda, ali i Duić te Vrkić. Duić i Vrkić krivi su i što su dopustili da neutvrđeni stražari i druge vojne osobe 13. lipnja 1992. premlate u Lori civile Mirka Šuška, Lazu Ostojića, Tomu Krivića, Uglješu Bulovića i Duška Galića. U kolovozu su pak Vrkić i Banić u Lori tukli i ponižavali Milosava Katalinu, dok su u isto vrijeme Duić i Vrkić dopustili premlaćivanje Đorđa Katića. Jadranka MATIĆ, Slobodna Dalmacija, 03. 03. 2006. Ni jedan od spomenutih splitskih civila koji je mučen samo da bi ga se protjeralo iz Hrvatske i dokopalo njegova stana ne nalazi se na popisu KOS-ovaca koji je objavio "Nacional". Predsjednik HHO Žarko Puhovski ovako je komentirao za popis Kosovaca u "Nacionalu": Stoga je, umjesto lustracije, provedena privatizacija i etničko čišćenje, i to po principu: svi su Srbi komunisti, a svi su komunisti Srbi – istaknuo je Žarko Puhovski. Anita MALENICA, Večernji list, 28.02.2006. Zašto Državno odvjetništvo nije zatražilo kaznenu odgovornost SIS-ovaca i Vojnih policajaca koji su Nenada Knećevića, Gojka Bulovića, Đorđa Katića, Milosava Katalinu, Uglješu Bulovića, Duška Galića, Mirka Šuška, Lazu Ostojića, Tomu Krivića, stavili na popis neprijatelja i i terorista po kom je vojnoistražni sudac zatražio njihovo pritvaranje. Zar samo zato što je Vojni tužitelj u Splitu u to doba bio današnji Glavni državni odvjetnik Mladen Bajić? Zašto Žarko Puhovski i Tonči Majić, predsjednik Dalmatinskog komiteta za ljudska prava, poglavito agnažiran na Lori, nisu ukazali na odgovornost SIS-ovaca i Vojnih policajaca koji su sastavljali popise Kosovaca, te civile odvodili u vojne pritvore gdje su ih kasnije, sada osuđene "sitne ribe", ubijale i premlaćivale. Je li za kazneno djelo progona nastupila zastara ili se Puhovski i Majić ne žele zamjeriti Glavnom državnom odvjetniku Mladenu Bajiću? Update 1: Nastavak teme o Nacionalovom popisu KOS-ovaca s dodatkom o Budimiru Lončaru i SID-u možete pročitati na: Nacional otkrio da iza popisa navodnih KOS-ovaca stoji Josip Perković Update 2 Za razliku od Puhovskog i Majića koji nisu imali primjedbi da do sada u procesu za Loru nisu bile procesuirane "krupnije ribe" predsjednik GOLJP-a Zoran Pusić misli drugačije: ...Naravno, možemo diskutirati o visini odmjerenih kazni i tu je najvažnije istaknuti da postoje ljudi koji nisu obuhvaćeni ovim procesom, a bili su itekako "umočeni", bilo da su tolerirali ili zapovijedali to što se događalo... Ipak, ovi koji su osuđeni su najniža karika u lancu i bilo bi dobro kad bi se stvar potegnula dalje i kad bi se utvrdilo tko je sve bio odgovoran... Vladimir MATIJANIĆ, Feral Tribune, 9. ožujka, 2006. |
- 22:23 - Komentari (3) Isprintaj #
08.03.2006., srijeda
Zašto hrvatska vlast štiti Josipa Perkovića?
|
Sutrašnji Večernji list s današnjeg suđenja Krunoslavu Pratesu javlja: Prates je naveo da je nakon ubojstva bio jako ljutit što se to dogodilo. Osobno je našao ubijenog Đurekovića. S Perkovićem se nekoliko dana nakon ubojstva našao na Mallorci. Perković mu je tada rekao da njega s time nitko neće povezati. Tada se upleo sudac Bernd von Heintschel-Heinegg koji je Pratesu predbacio da je u istrazi rekao da mu je Perković još prije ubojstva rekao da će to učiniti tako da će obojica biti čisti... Zvonimir Despot, Večernji list, 08. 03. 2006. Jutarnji list javlja isto: - I prije sam mu govorio kako nije lijepo ubijati ljude, a Perković je tvrdio da oni to ne rade. Nakon ubojstva Đurekovića rekao mi je "Sad znaš što mi radimo". Nije rekao da je on to napravio nego je mislio na službu. Umirivao me da ne moram brinuti, jer da ja ionako ništa ne znam - ispričao je Prates. Željko Petrušić, Jutarnji list, 08. 03. 2006. Zašto je državna televizija prešutjela da je Prates teretio Perkovića za ubojstvo Đurekovića? Što će na ovo reći Predsjednik Stjepan Mesić i Ivan Jarnjak, glavni tajnik HDZ-a koji su se javno založili za Josipa Perkovića? Kako će Pratesov iskaz tumačiti Perkovićevi novinari, počam od Jasne Babić, preko Gordana Malića do Ive Pukanića? Hoće li Jelena Lovrić i Marinko Čulić i dalje tvrditi da proces protiv Perkovića vodi "desničar" Bože Vukušić? Da parafraziram srbijanske otporaše: GOTOV JE! |
- 22:30 - Komentari (7) Isprintaj #
Sudovanje Ivana Cerovca
|
Nakon 13 godina od pokretanja procesa povodom tužbe za klevetu dirigenta Ivana Cerovca protiv Nikole Babića autora filma o Bruni Bušiću u kom su osim Cerovca suradnicima Udbe proglašeni i nekadašnji političari Ivan Cesar i Tomo Sedlo, na Općinskom sudu u Zagrebu kod sutkinje Renate Šrekais održat će se još jedna rasprava u tom predmetu. Cerovac je u Babićevom filmu proglašen udbašem na osnovu nalaza Bože Vukušića, a nedavno se našao na popisu navodnih suradnika Udbe kojega je napravio Josip Perković. Nekadašnji ugledni evropski dirigent, a nakon demokratskih promjena i dragovoljac Domovinskog rata žali se da je ovo već četvrto sudsko vijeće koje sudi u njegovom predmetu, a da je zadnje ročište bilo pred šest godina. Prvi je na predmetu radio sudac Đuro Sessa, kojeg je u donošenju presude spriječio odlazak u diplomaciju (bio je konzul u Australiji). Uz pokojnog Ivana Cesara koji je naglo obolio i umro nakon emitiranja Babićevog filma u kojem je proglašen udbašem, Cerovac je jedna od tragičnijih figura neprestane manipulacije s popisima navodnih suradnika jugoslavenske tajne policije. Evo kako je Cerovac pred tri godine u Vjesniku opisao svoju pravosudnu golgotu: Kao prvo, još u listopadu 1992. zatražio sam, prema zakonu, izricanje privremene mjere zabrane tog filma. Do dana današnjega općinski suci nisu bili u stanju presuditi: ni za, niti protiv, iako Zakon o javnom informiranju (članak 32. stavak 2.) izričito kaže da se odluka mora donijeti hitno. Od onda do danas u toj tužbi održane su ravno tri rasprave, svake treće godine 0,8 rasprava. U mojoj tužbi protiv obljubljenog mi zemljaka Ivića Pašalića, također iz listopada 1992., sutkinja punih sedam godina nije zakazivala rasprave. Tako da sada svaki svjedok mirne duše može reći da se ničega ne sjeća. I nijednom ne mogu reći da krivo svjedoči. U najvažnijoj tužbi, krivičnoj tužbi protiv stvaratelja filma, sutkinja jednostavno nije zakazivala rasprave. Pa je kaznena tužba 1996. otišla u apsolutnu zastaru o čemu me je Općinski sud izvijestio 1999. Do te tužbe bilo mi je posebno stalo, jer u ovom nakaznom hrvatskom pravosuđu samo se u kaznenom postupku utvrđuje materijalna istina i samo u tom postupku sam imao šanse dokazati da su optužbe protiv mene, da sam bio doušnik jugoslavenske Udbe, lažne. Sutkinja koja je tako zgodno pustila ovaj postupak u zastaru ubrzo je nakon toga unaprijeđena i imenovana sutkinjom Županijskog suda, a predsjednik saborskog odbora za imenovanja sudaca bio je upravo Vice Vukojević, začetnik cjelokupne hajke protiv mene. U građanskoj parnici protiv štetnika Nikole Babića, režisera filma, Andrije Popovića, scenarista, Vice Vukojevića, idejnog začetnika filma, Republike Hrvatske, čija je komisija odobrila film i naposljetku Hrvatske televizije, koja je film emitirala, u ovih desetak godina nije ispitan ni jedan jedini svjedok od oko stotinu koje sam predložio. U mojoj tužbi protiv »Urania filma« i Društva političkih zatvorenika, koji su bili producenti filma o Bruni Bušiću, otkrilo se samo to da su se pojedine osobe dobro obogatile preprodavajući po Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i drugdje u inozemstvu videokasete s rečenim filmom. No nije bilo moguće, čak niti vještacima, utvrditi koliko je kaseta doista proizvedeno niti gdje je završio novac od njihove prodaje. Novac je, naravno, završio kod onih koji nisu morali nikome polagati račune. Ivan Cerovac, Vjesnik, 12. listopada 2002. |
- 15:09 - Komentari (0) Isprintaj #
05.03.2006., nedjelja
Ostvario se prvi dio prognoze o skandalu sa žirijem Jutarnjeg za publicistiku
|
Skandal sa žirijem Jutarnjeg lista za publicistiku - Željko Krušelj u sukobu interesa P.S. Ako Krušelj ostane član žirija i ako nagradu za najbolje publicističko djelo u 2005. dobije knjiga u izdanju Maletićevog Golden marketinga, ne bi me začudilo da se EPH pojavi kao najbolji ponuđač za kupnju "Tiskare", kojoj je na čelu Franjo Maletić. Ništa čudno, jer bi to Ninoslav Pavić mogao objasniti riječima da EPH, sva svoja izdanja, izuzev Slobodne Dalmacije već tiska u Maletićevoj Tiskari. 45 lines, 10. veljače o.g.  Nagradu za publicistiku, naravno, dobila je knjiga izdavača Golden marketinga (Srpska pobuna u Hrvatskoj, dr. Nikica Barić). Ostaje za vidjeti hoće se ostvariti ostatak prognoze. |
- 00:30 - Komentari (9) Isprintaj #
01.03.2006., srijeda
KOS financirao izlazak Nacionala?
|
U jednom od prvih brojeva Nacionala Mladen Pleše (danas glavni urednik Slobodne Dalmacije) objavio je intervju s Vojkom Santrićem, osobom o kojoj Ivo Pukanić u novom broju svog tjednika piše da mu je bila prijatelj (Santrić je umro u međuvremenu), ali ga svejedno ne izostavlja s popisa 1789 navodnih agenata i suradnika KOS-a. Pukanić tvrdi da ranije nije znao da su hrvatske tajne službe Santrića sumnjičile da je KOS-ovac. Po običaju, gazda Nacionala laže i petlja. Te 1995. državotvorni Vjesnik okomio se na Nacional upravo s tezom da je novopokrenuti tjednik finaciran novcem KOS-a, jer da je njegovo izlaženje potpomognuo Vojko Santrić. Vjesnik je vjerojatno raspolagao određenim saznanjima iz špijunske operacije Janjičar, iste ove na koju se sad poziva Nacional kad objavljuje popis od skoro 2000 navodnih KOS-ovaca. Vojko Santrić je umro, pa Pukaniću ne može zamjeriti na tvrdnjama koje je još 1995. plasirao Vjesnik. Mladen Pleše je od 1992. do 1995., nakon što je napustio Vjesnik s mjesta urednika unutarnje politike, radio za Vojka Santrića. Bio je zagrebački predstavnik neke Santrićeve firme koja se navodno bavila izvozom talijanskih cipela u zemlje bivšeg SSSR-a. Ne čudi da se Slobodna Dalmacija kojoj je Pleše sad na čelu, ne hvata u koštac s temom popisa KOS-ovaca.  Do sada je najuvjerljivije o Santrićevoj suradnji s KOS-om posvjedočio Pavle Gaži, sekretar unutarnjih poslova SRH 1981. u dva intervjua koja sam s njim napravio - prvi za Fokus 2000-e i drugi za Feral 2005-e. Prema Gažiju Santrić je jedna od ključnih osoba u kriminalnim aktivnostima koje je u INA-i 1981. istraživala Gažijeva milicija. Bilo je to vrijeme vožnje po par-nepar sistemu. Odjednom bi nestalo u Jugoslaviji nestalo nafte, pa bi se sin hrvatskog komunističkog moćnika Mike Špiljaka, Vanja (na visokom rukovodećem mjestu u INA-i) dosjetio da je on dobar s Vojkom Santrićem, čijih nekoliko tankera pod liberijskim zastavama, kao slučajno, plovi u blizini Jadrana. Santrić i Špiljak bi učas Jugoslaviju spasili novih naftnih kriza. Gaži, utemeljitelj Podravke, vrstan gospodarstvenik i pošteni komunist odlučio je stati tim umjetnim krizama na kraj. Pripremio je i uhićenje nekih Santrićevih ljudi. Vanja Špiljak se čak skrivao u Zagrebu. Kako mi je Gaži ispričao obračun s kriminalom u INA-i prekunuli su Mika Špiljak i određeni krugovi u JNA (KOS-u), čiji je čovjek bio Santrić. Prethodno, u Njemačkoj, ubijen je Stjepan Đureković, odbjegli INA-in menager, koji je Gažiju bio zanimljiv kao svjedok spomenutog kriminala. Njemačko pravosuđe bavi se ubojstvom Stjepana Đurekovića, a vrh hrvatske vlasti se protivi procesuiranju Josipa Perkovića kojeg Nijemci sumnjiče da je kao visokopozicionirani djelatnik UDBA-e sudjelovao u istom. Naravno, Ivi Pukaniću ne pada na pamet baviti se tom temom. |
- 16:29 - Komentari (3) Isprintaj #
Izuzetna navala na 45 lines u veljači
|
Evo i mojih statistika za prošli mjesec: ____Page Loads_Unique Visitor_ First Time Visitors_Returning Visitors Total__18,158______3,241_________7,843__________ 5,398_______ |
