online

Istražujte aferu Gruppo, a mene ostavite na miru


Tiskovine EPH-a služe za gušenje slobode javne riječi, a ne promicanje kako se nezasluženo reklamiraju u javnosti. Često se ponašaju neobjektivno promičući samo "svoju" istinu, neuvažavajući i nedozvoljavajući obranu prozvanih.

Ovakvim postupcima i ponašanjem zvučni naziv Europapress holding malo što ima s Europom, a puno toga i dalje ima s Balkanom.

Da je to tako, neka se prosudi kroz slijedeći primjer:

Dana 19.12.2005.g. u 20,43 sati preko HP-a dostavio sam glavnom uredniku tjednika "Globus" gospodinu Igoru Alborghettiju moj prigovor na tekst "Svi generalovi ljudi" u dijelu koji se odnosi na mene, a koji je objavljen u specijalnom izdanju "Globusa" u mjesecu prosincu 2005.g. od novinara Marka Cigoja, izgleda specijaliziranog za marketing laži u žutom tisku kao što je postao "Globus".

Navedeni demanti nije objavljen, što je po Zakonu o javnom priopćavanju trebao biti. To nije prvi put jer "Globus" inače objavljuje samo ono što njemu odgovara.

Svakako da Cigoj to radi po uputama i nalogu svojih nalogodavaca kao uhodani "žbir", a nalogodavci su zaista pokazali "puni sjaj" svog intelekta i bijedu profesionalizma, sijući laž i podmetanja da bi opravdali svoj nerad i nesposobnost.

U tom skandaloznom članku obuhvaćena je i moja malenkost.

Ovo nije prvi puta da požutjeli "Globus" primjenjuje protiv mene metodu linča služeći se najnižim strastima kao što su laž, podvale, i poluistine, bez podastrte argumentacije.

Nije prvi puta da me razapinju po svojim stranicama sa istom fotografijom i istim stereotipnim optužbama što je sve smišljeno i poticano od neizbježnog Josipa Perkovića, inače velikog prijatelja nekih novinara u "Globusu", a sada i u "Slobodnoj Dalmaciji".

Da je to tako pokazuju nedavna događanja za vrijeme obilježavanja vukovarske tragedije, kada sam na traženje novinara Vlade Vurušića iz Jutarnjeg lista dao intervju o uhićenju i batinanju nekih Vukovaraca na čelu sa Miletom Dedakovićem i Brankom Borkovićem od strane djelatnika SIS-a, a po nalogu Josipa Perkovića, a ne Josipa Manolića kako to sada tvrde Mladi i Stari Jastreb, što je zaista neshvatljivo. Tom prilikom sam dao i kronologiju Perkovićevog djelovanja u zatiranju pojedinih povijesnih istina iz Domovinskog rata, posebno o stvaranju i djelovanju obavještajno-sigurnosne službe od rujna 1990.g. pa do mjeseca kolovoza 1991.g. kada je Perković preuzeo službu i promijenio joj naziv u SIS, od kada su i počele sve deformacije te službe.

Za uhićenje Mladog Jastreba na Tuškancu, kada je bio na sastanku u Glavnom stožeru HV-a, Perković je poslao svog žbira Ivana Ivankovića, koji se još uvijek smuca po tajnim službama.

Svakako da navedeni intervju nije objavljen. Kako i bi kada Perković ima svoje poslušnike - novinare među kojima briljiraju Gordan Malić i glavni urednik Igor Alborghetti, koji su tvorci čuvene svinjarije objavljene u "Globusu" br. 671. od 17. listopada 2003. sa istom slikom i malo izmijenjenim tekstom, gdje su me optužili da trgujem podacima o generalu Gotovini s Haagom i domaćom policijom i službama, te iznijeli još drugih monstruoznih optužbi. Zbog toga sam tužio Globus, novinara Godana Malića i glavnog urednika Igora Alborgehttia. Pisci navedenog članka se dvije godine ne odazivaju na poziv Općinskog suda u Zagrebu.

Poslije toga, na istu temu dao sam intervju novinarki iz Slobodne Dalmacije Snježani Dukić na njeno traženje, ali ni taj intervju nije prošao. Zabranio ga je urednik Davor Krile.

Tragično da je više pisanih i medijskih sloboda bilo za vrijeme Tuđmanovog režima u složenijim i ratnim okolnostima, nego sada u vrijeme tajkunskih pisanih medija u predvečerje EU.

Možda bi bilo pametnije da ti "vrsni" novinari pišu u cilju podučavanja puka kako se preko noći postaje "bogati" tajkun i kako se zataškava "afera Gruppo".

Mene su u Globusu br. 671 od 17. listopada 2003. godine optužili da radim protiv generala Gotovine, a u ovom specijalnom izdanju Globusa iz prosinca 2005. godine svrstavaju me među generalove ljude. Neka mi ta gospoda odgovore tko je tu lud i blesav? Ista slika, isti stereotip.

Josip Perković, Mark Cigoj i Žarko Rešetar (photo by ST Ekskluziv, 1995)

Gospodine Cigoj ja nisam umirovljeni obavještajac, već umirovljeni brigadir HV.

Tko to smatra da ja pripadam tzv. obavještajnom podzemlju? Podastrite o tome činjenice i dokaze! To je Perkovićeva izmišljotina, a njegovo podzemno djelovanje u Njemačkoj za vas ne predstavlja ništa.
Ja se nikada nisam bavio nezakonitim poslovima, posebno ne likvidacijama i kriminalom.

Oni koji stoje iza likvidacija hrvatskih rodoljuba u Domovinskom ratu, kao što su Ante Paradžik, Miro Barešić, Blaž Kraljević, Zoran Udiljak, Ivica Šanko i niz drugih, moraju pred hrvatskim pravosuđem položiti račune.

S kime ću se družiti i kontaktirati to je moje osobno ustavno pravo i to mi ne može nitko zabraniti ni spriječiti. Znam jedino da se nikada neću družiti ni kontaktirati s teroristima i kriminalcima.

Da, gostovao sam na dosta skupova nevladinih i međunarodnih udruga "Za ne nasilne akcije" u Hrvatskoj, Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini i Vojvodini kao predstavnik Udruge branitelji Hrvatske, gdje sam promovirao Domovinski rat, branitelje i Republiku Hrvatsku. I što je u tome loše, sve je bilo javno i legalno.

Podastrite i dokažite gdje i kada sam kontinuirano dezinformirao domaću i svjetsku javnost.

Kontaktirao sam sa istražiteljima ICTY-a na njihov zahijev i o tome sam obavijestio policiju i pravosuđe. Što ima u tome sporno? Mnogi su kontaktirali jer je to zakonska obaveza.

Ne zanima me ako me službe prate i slušaju. Nisu imali razloga ni potrebe za to jer što sam imao reći o generalu Gotovini izjavio sam u intervjuu u Vjesniku br. 20088 od 2. studenog 2003. godine.

I na kraju, molim te nasilnike da me puste na miru. Nikoga nisam napadao, a javno sam istupao da se obranim od navedenih nasilnika.

U Zagrebu, 20.01.2006.

Još proljetos me u »Feralu« novinar Ivica Đikić svrstao u obavještajno podzemlje. Poslao sam demanti, koji je objavljen naknadno uz komentar samog novinara. Nakon toga sam bio prisiljen protiv novinara podnijeti tužbu. On me više ne proziva, ali evo sad su se našli neki drugi.

Dragutin Frančišković, 45 lines (info)