online

nulla dies sine XVL lineae




31.08.2005., srijeda

Hrvoje Petrač je velika rupa u Akcijskom planu


(Hrvoje Petrac is a big hole in Action plan - on Peratovic Net)


Točno 10.07.2004. u Vjesniku pod naslovom:NITKO NE ŽELI DA GA SE POVEZUJE S HRVOJEM PETRAČEM sam objavio:

Po najnovijim neslužbenim informacijama Hrvoje Petrač se od tjeralice za otmicu sina generala Vladimira Zagorca krije u Grčkoj, gdje je nedavno, posve neslužbeno boravila i jedna osoba iz vrha OA-e.


Ta osoba bio je Saša Perković, tadašnji pomoćnik ravnatelja OA-e Damira Lončarića, danas savjetnik Predsjednika Stjepana Mesića za nacionalnu sigurnost, a inače sin Josipa Perkovića, najmoćnijeg hrvatskog špijuna, za kog Bože Vukušić kaže da je obuhvaćen njemačkom istragom o ubojstvu Stjepana Đurekovića.

Saša Perković je zas boravka u Grčkoj doživio i manju prometnu nesreću, oštetivši službeni automobil, što je izazvalo manje probleme s tamošnjom policijom, jer je Perković mlađi tamo boravio neslužbeno, odnosno neprijavljen domaćim vlastima, dakle suprotno međunarodnim diplomatsko-obavještajnim propisima.
A OA-a u to vrijeme u Grčkoj nije imala ni akreditiranog obavještajnog atašea pri veleposlanstvu u Ateni.

Obzirom da je Saša Perković još za prvog Petračevog bijega pred policijom 2001. zajedno s Rankom Ostojićem, bivšim ravnateljem policije, posjetio Hrvoja kod Villacha nakon čega se kontroverzni tajkun pojavio u Zagrebu i dao izjavu policiji u Heinzlovoj kako nema ništa s ubojstvom Vjeke Sliška, nije bilo teško zaključiti da je pomoćnik ravnatelja OA-e u Grčkoj boravio kako bi kontaktirao Petrača.

Kontakte Ranka Ostojića i Saše Perkovića za vrijeme prvog bijega s Petračem kasnije pred nekoliko mjeseci opisao je i Ivo Pukanić, što se dalo shvatiti kao Petračevo upozorenje.

Preko Pukanića upozoren je i ravnatelj POA-e Tomislav Karamarko noticom u kojoj se tvrdilo da je Karamarko početkom devedesetih, posredstvom Damira Lončarića, postao podstanar kod Alice Petrač, ustvari Hrvojev.

Da su vlasti cijelo vrijeme znale gdje se kreće sada uhićeni tajkun, kao što su znale Matekovićevo kretanje, a kao što su sasma sigurno znale i gdje je Gotovina, potvrđuje i drugi moj tekst iz Vjesnika od 26. srpnja 2004.: Hoće li Petrač nakon predaje u bolnicu:

Hrvoje Petrač, poduzetnik za kojim je raspisana Interpolova tjeralica zbog optužbe da je sudjelovao u otmici sina umirovljenog generala Vladimira Zagorca i kojem je zabranjen ulazak u zemlje EU jer se sumnja da pomaže odbjeglom generalu Anti Gotovini, ovih bi se dana mogao vratiti u Hrvatsku.

Izvor iz pravosudnih krugova rekao je Vjesniku da su o tome obaviješteni u Glavnom državnom odvjetništvu i MUP-u, te da se ovih dana u tim institucijama vode konzultacije o modelu Petračeve »predaje«...

Vjesnikov izvor tvrdi da su osobe bliske Hrvoju Petraču o novoj dijagnozi kontaktirale s odgovornim liječnicima u zagrebačkim bolnicama Sestre milosrdnice i Sveti Duh.

Petraču je boravak u inozemstvu otežan ne samo zbog Interpolove tjeralice nego i zbog odluke Unije koja mu je zabranila ulazak u zemlje članice.


Te su se konzultacije obavljale na Kunišćaku u uredu Damira Lončarića, a na njima su navodno bili Glavni državni odvjetnik Mladen Bajić, visokopozicionirani dužnosnik MUP-a Vladimir Faber i neki od liječnika iz spomenutih bolnica.

Faber je čak nakon objave ovog teksta putovao poluinkgonito van zemlje.

No, tada do Petračeve predaje nije došlo, a ja sam doznao da se odvjetnik Milenko Umičević jako zanima za moje pisanje.

Kako su se u Grčkoj održavale Olimpijske igre, zbog opasnosti od velikog broja sigurnjaka, Hrvoje Petrač se prebacio u Izrael.
Kasnije se navodno kretao između Izraela, Grčke, Turske, Malte i Hrvatske.

Kad su ove godine u travnju novinari bliski šefu POA-e Tomislavu Karamarku provalili da je Hrvoje Petrač u Izraelu i da će svaki tren biti uhićen oglasio se i Predsjednik Mesić, kojeg su jako često povezivali s odbjeglim tajkunom, a što sam zabilježio na postu: Mesićeva kampanja potpore Petraču:

Prema hrvatskom predsjedniku Stjepanu Mesiću, odbjeglom tajkunu osuđenom na šest godina zatvora zbog otmice sina generala Zagorca, moralo bi se ponoviti suđenje budući da je osuđen u odsutnosti.

Upitan o informacijama da se Hrvoje Petrač nalazi u Izraelu, Mesić je rekao kako su postojale velike sumnje da je on upravo tamo, ali da to nije do kraja sigurno.

Osim toga, istaknuo je, nema dokaza da je Petrač umiješan u financiranje bijega ili boravka generala Gotovine u inozemstvu.

"Nisam vidio niti jedan dokaz, postoje samo sumnje", rekao je Mesić, ističući ipak kako bi Petrač morao doći u Hrvatsku.

Kazao je da je Petrač osuđen u odsutnosti, te da bi mu se suđenje, nakon povratka, moralo ponoviti.


Zbog svega toga, osobno ne vjerujem da aktualna uhićenja Ice Matekovića i Hrvoja Petrača rezultat nekog ozbiljnog rada naše policije i tajnih službi i suradnje s njihovim međunarodnim partnerima kako to tvrde Glavni državni odvjetnik Mladen Bajić i Predsjednik Stjepan Mesić, niti da je riječ o ozbiljnim dosezima Akcijskog plana koji bi trebali fascinirati Carlu del Ponte i ministre vanjskih poslova EU.

Prvo, riječ je naprosto o potezima vlasti za koje je bila dovoljna politička volja koje je ranije nedostajalo.

Drugo, u ponovljenom suđenju koje je najavio još Predsjednik Mesić dok se nadao da će Ivica Crnić ostati predsjednik Vrhovog suda (koji odlučuje o ponovnom suđenju ili poništavanju prvostupanjske presude) Hrvoje i Novica Petrač kao i Ico Mateković mogu biti oslobođeni. Dovoljno je da tri osuđenika koji se nisu žalili na presude u ponovljenom suđenju kao svjedoci promijene iskaze i svi dokazi protiv spomenute trojice su propali.

Neslužbeno se spekulira da je Ico Mateković drukao Hrvoja Petrača i da će svu krivnju za otmicu Zagorčeva sina svaliti na njega, te na osnovu toga, oni koji vjeruju u poštene namjere i profesionalne poteze vlasti, misle da će Hrvoje Petrač stvarno, u zatvoru proboraviti duže vrijeme.

Djelomice se te spekulacije oslanjaju i na izjave Đurđe Mateković koja je rekla da su je sinovi došli zaštiti od Petračevih i Zagorčevih ljudi. Na taj je način Đurđa Mateković potvrdila da je znala da je Ico u Hrvatskoj, ali je nehotice odala da su i preostala dvojica sinova, osuđeni na manje kazne, također u zemlji.

Da bi Petrač mogao vršiti pritisak na Matekovića moglo se iščitati i iz teksta Deana Sinovčića u ovotjednom Nacionalu koji je između ostalog napisao da je unatrag šest mjeseci prisluškivan Zagorčev telefon, a u jednom uhvaćenom razgovoru Ico Mateković, navodno kaže Vladimiru Zagorcu da mu je dužan još 750.000 eura od otkupnine za sina.

Međutim, crnokronikaški stručnjaci iz zagrebačkog kafića Kapuciner kažu kako je nemoguće da je policija unatrag šest mjeseci prisluškivala Zagorčev telefon, odnosno ako je to činila POA i doista zabilježila takav razgovor, to se ne može računati kao dokaz na sudu.

Dakle, Ico Mateković se nema zbog čega brinuti i ne mora svjedočiti protiv Petrača.

Nadalje, smrću Davorina Firisa, nestao je do jedan jedini, do sada poznati dokaz o povezanosti Hrvoja Petrača i Ante Gotovine.

Naime, USKOK je nedavno ustanovio da je Davorin Firis, kao direktor Petračevog kasina Vega utajio poveću svotu poreza, te se sumnjalo da se tim novcem finacirao bijeg Ante Gotovine.

Firis je nedavno pogiunuo u sumnjivoj prometnoj nesreći i preko njega se više ne može povezivati Petrača i Gotovinu.

Dakle Predsjednik Mesić je bio prorok kad je izjavio pred nekoliko mjeseci da on nezna za nikakve dokaze o njihovoj povezanosti.

Zašto bi onda Carla del Ponte i ministri vanjskih poslova EU povjerovali da Hrvatska ozbiljno ispunjava Akcijski plan kojem je krajnji cilj isporučiti Antu Gotovinu u Haag?!

- Uostalom, ako ste tako brzo uhvatili ovu dvojicu, ne vjerujemo da niste u stanju i Gotovinu, najvjerojatniji je odgovor koji će stići od Carle i EU ministara.

A kako mi kažu izvori bliski ICTY-u Haaško tužiteljstvo uopće nije fascinirano osječkom istragom ratnih zločina iz 1991/92, odnosno ne zanima ih trampa Glavaš za Gotovinu.

- 22:25 - Komentari (1) Isprintaj #

Stjepan Đureković, Krunoslav Prates i Josip Perković


(Djurekovic, Prates and Perkovic on Peratovic Net)

Istraga njemačke policije i pravosuđa za ubojstvo poznatog hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića 1983. u Münchenu, koje je organizirala jugoslavenska tajna policija, nije se zaustavila na nedavnu uhićenju bivšeg jugoagenta Krunoslava Pratesa.

Vukušić otkriva

Pred njemačkom policijom ovih je dana ponovno svjedočio Bože Vukušić, koji je već jednom svjedočio s predsjednikom HSP-a Antom Đapićem, s obzirom na to da je i Đapićev stric također ubijen u Njemačkoj. Vukušić nam je otkrio da se istraga vodi protiv Josipa Perkovića, bivšeg čelnika jugoslavenske Službe državne sigurnosti i bivšeg pomoćnika ministra obrane, čiji je sin Saša danas savjetnik za nacionalnu sigurnost predsjednika Stipe Mesića.

Zvonimir Despot, Večernji list, 31. 08. 2005.


Prošlo je više od mjesec i pol kako su mi u Vjesniku odbili objaviti tekst na ovu temu, u kom se jedino Josip Perković od svih nazvanih sugovornika (Josip Boljkovac, Josip Manolić i Pavle Gaži dali su izjave) odbio izjasniti što misli o sumnjama na svoj račun.

Perković me nazvao 12. srpnja kad tekst nije izišao i veselo me obavijestio kako su mu dan ranije kad sam ga zvao i ostavljao mu poruke na telefonskoj sekretarici, baš iscurile baterije mobitela, pa me nije uspio čuti.

Predložio je da se za nekoliko dana nađemo s jednim novinarom (koji bi valjda bio jamac da mi neće opet prijetiti, ili svjedok da mi nije prijetio), jer da njemu treba vremena da se prisjeti stvari iz 1992., jer da su to sve kosovske podvale Branka Traživuka, pa Ivana Lasića...


Prema Ivi Pukaniću: Josip Perković i Ivan Lasić u Institutu državne bezbednosti u Beogradu 1996. prigodom odlaska u mirovinu Predraga Đorđevića


U međuvremenu je u Globusu izišao tekst Gordana Malića u kom se slučaj Đureković-Prates-Perković predstavljao kao sukob njemačke obavještajne službe s britanskom.
Malićeva teza je bila da njemačka obavještajna služba vrši pritisak na Perkovića jer je poznato da Perković surađuje s britanskom u lovu na Gotovinu.

Malić je Josipa i Sašu Perkovića promovirao kao lovce na Gotovinu objavivši dijelove Turekove Prezentacije ustvrdivši da su se i njih dvojica nalazili na na Turekovom popisu osoba koje je smatrao suradnicima britanske obavještajne službe.

Mislio sam da je Turek pametniji, ali i mene je uvrstio na isti popis kao i Perkovićevog najvećeg javnog osporavatelja iz redova obavještajne zajednice, Dragutina Frančiškovića.

Frančišković i danas tvrdi da su Šušak i Perković stvorili paralelni zapovjedni sustav u HV-u koji je nadzirao, poticao, neprocesuirao... zločine i kriminal u HV-u.

Samo nekoliko godina nakon fešte u beogradskoj centrali UDBE, Josip Perković je postao desna ruka hrvatskog ministra obrane Gojka Šuška. Lijevo na slici s njima je i treći čovjek paralelne zapovjedne linije, umirvoljeni general Mate Laušić


Rezultati Malićevog teksta su sljedeće činjenice:

1. Saša Perković je naglo postao savjetnik Predsjednika Mesića za nacionalnu sigurnost.

2. Ranko Ostojić je kandidat za direktora Slobodne Dalmacije

3. Meni državno odvjetništvo nije priznalo prekršena ljudska prava u slučaju Turekove Prezentacije

4. Dragutin Frančišković se još uvijek vuče po sudu s Globusom koji je 2003. iz pera Gordana Malića i Igora Alborghettija proglašen šefom obavještajnog podzemlja koje dezinformira Carlu del Ponte da je Ante Gotovina u Hrvatskoj. U tom su se tekstu Malić i Alborghetti pozivali na dokaze POA-e koje je prikupio Franjo Turek. Nisu spominjali Perkovića kao dio tog podzemlja.


Dragutin Frančišković


A evo i teksta iz Vjesnika kojeg je Andrea Latinović bez obrazloženja odbila objaviti (valjda je shvatila da što više govoriti, samo gomila argumente protiv sebe), a koji je inicirao da mi Franjo Maletić direktor Vjesnika dadne otkaz:


NN: Istraga o ubojstvu Stjepana Đurekovića
(na engleskomDjurekovic's murder and Friedrich Zimmermann)

NA: što o ubojstvu INA-ina menagera znaju Josip Perković i Mika Špiljak?

Zagreb- Uhićenje Krunoslava Pratesa, osumnjičenog od njemačke policije da je sudjelovao u ubojstvu jednog od najznačanijih hrvatskih političkih emigranata bivšeg direktora INA- Marketinga Stjepana Đurekovića, 1983. kod Münchena, otvara ozbiljno pitanje hoće li se istraga proširiti i na neke osobe u Hrvatskoj, koje su u to vrijeme obnašale visoke dužnosti u Službi državne sigurnosti i politici.

Prema još nepotvrđenim vijestima Prates je u prvim izjavama njemačkoj policiji kazao da nije sudjelovao u Đurekovićevom ubojstvu. Službeno, osumnjičen je da je napravio kopiju ključeva svoje tiskare u kojoj je boravio Đureković, te iste proslijedio SDS-ovim agentima koji su ih zatim dali ubojicama.

Prema izjavi Ivana Lasića, svojedobno visokorangiranog dužnosnika SDS-a, a koju je publicirao Bože Vukušić u knjizi "Tajni rat Udbe protiv hrvatskog iseljeništva", Krunoslav Prates bio je suradnik SDS-a kojeg je na vezi držao Josip Perković, kasnije visoki dužnosnik hrvatskih sigurnosnih službi.

Tvrdnju da je Prates bio suradnik Josipa Perkovića izrekao je bivši podređeni u SDS-u Josipu Perkoviću, Branko Traživuk, koji je nakon uhićenja u Hrvatskoj 1991. da je agent KOS-a iz skupine Labrador, razmijenjen.

U intervjuu beogradskoj Dugi iz 1992. Traživuk je rekao da je Prates bio na vezi Perkoviću, te da mu je Perković kazao da se priprema Đurekovićevo ubojstvo, a da mu je Prates dao ključeve garaže u kojoj je boravio Đureković.

Prema Traživuku, Josip Perković je kasnije službeno protestirao u Beogradu jer je ubojstvo Đurekovića izvršio crnogorski SDS, u suradnji s beogradskim podzemljem. Prema više izvora u samom činu ubojstva sudjelovali su danas već pokojnici: Ratko Đokić, Radovan Božović Giška, Dragan Malešević Tapi i Željko Ražnjatović Arkan.

Josip Boljkovac, prvi ministar policije nakon demokratskih promjena u Hrvatskoj 1990. smatra da se Stjepan Đureković u emigraciji povezao s BND-om, a da bi o njegovom ubojstvu od osoba u Hrvatskoj puno toga mogao reći Josip Perković.

Boljkovac drži da nije nevažno ni to što je Đurekovićev sin Damir nakon očevog ubojstva preselio u Toronto gdje je ubijen na 50 metara od Gojka šuška, a da je to ubojstvo prikazano kao samoubojstvo.

Josip Manolić, dugogodišnji prvi hrvatski obavještajac također smatra da je upravo Josip Perković središnja osoba u Hrvatskoj koja bi nešto mogla reći o Đurekovićevom ubojstvu.

Iako smo preko posrednika dobili telefonski broj Josipa Perkovića, danas umirovljenog obavještajca i ostavili mu dvije poruke na telefonskoj tajnici, do zaključenja ovog broja Vjesnika, on nam se nije očitovao o navodima koji ga povezuju s ubojstvom Stjepana Đurekovića.

Pavle Gaži: Đureković je ubijen zbog istrage o malverzacijama u INA-i

Pavle Gaži, republički sekretar SUP-a SRH u vrijeme Đurekovićevog ubojstva kaže kako je neistinit podatak iz knjige Božidara Spasića Lasica koja govori da se on sreo s Đurekovićem u Bukureštu kako bi ga nagovorio da se vrati u Zagreb svjedočiti o kriminalnim radnjama vrha Komunističke partije Jugoslavije, te da ga je zbog toga smijenio Josip Vrhovec.

- Istina je da sam se ja bavio tadašnjim kriminalom u INA-i (tadašnji SUP je vodio postupak protiv Vanje Špiljaka, zbog gospodarskih malverzacija u INA-i op. ž.p.) te da mi je u tom smislu bila zanimljiva jedna Đurekovićeva knjiga.

Nisam se s njim sreo, iako smo u policiji i tužilaštvu mislili da bi nam on bio koristan kao svjedok o malverzacijama s naftom.

U političkom smislu Đureković je bio beznačajan, i ja koji sam sjedio na sjednicama Savjeta za zaštitu ustavnog poretka tvrdim da se tamo nikad nije razgovaralo o njemu, a kamo li da bi se naredilo njegovo ubojstvo.

On je ubijen zbog svojih saznanja o poslovima s naftom, a o tome puno više zna Mika Špiljak, koji je u to vrijeme "pucao" na mjesto predsjednika Jugoslavije, i čiji je sin Vanja bio upetljan u mutne poslove u INA-i
, kaže u izjavi za "Vjesnik" Pavle Gaži.

On nam je nekoliko puta ponovio kako Milka Planinc i Savjet za zaštitu ustavnog poretka nemaju ništa s Đurekovićevim ubojstvom, već da je ono, najvjerojatnije organizirano po neformalnoj liniji.


Despot u Večernjem listu nagađa da bi eventualno suđenje Josipu Perkoviću za sudjelovanje u ubojstvu Stjepana Đurekovića moglo biti u Hrvatskoj jer naša zemlja ne izručuje svoje građane (osim ICTY-u).

Sumnjam da bi naše pravosuđe podnijelo takav teret.


Josip Perković, Celestin Sardelić, Miroslav Šeparović i Igor Dolanc, nazdravljaju koncem 1999. na otvorenju Šeparovićevog odvjetničkog ureda. Josip Perković je i danas u izvrsnim odnosima s uticajnim HDZ-ovcem u sferi pravosuđa, bivšim ministrom pravosuđa i šefom HIS-a Miroslavom Šeparovićem


- 01:41 - Komentari (0) Isprintaj #

27.08.2005., subota

Peta godišnjica ubojstva Milana Levara


(Jahrestag des Mordes an Levar - auf Peratovic Net)
(Anniversary of Levar's murder - on Peratovic Net)

Ususret sutrašnjoj obljetnici, prenosim kolumnu Slobodana Šnajdera iz Novog lista. Nadam se da se kolege iz riječkog dnevnika neće ljutiti.

Novi list, 27. kolovoza 2005.
Prilog Pogled, str. 7

Opasne veze

piše Slobodan Šnajder

Znanje je nemoć

Na neki način (bolje: na svaki mogući način), pet godina nakon ubojstva i sahrane, perpetuira se skandal neprisustva, ne-činjenja, ogluhe države za istinu... Istina o Levarovoj likvidaciji - koja je očito plod suradnje visokopozicioniranih moćnika i banalnih koljača i ubojica - ne treba, čini se, nikome. Štoviše, ona je tako opasna da je, kao neku državnu tajnu (možda bi valjalo kazati: sramotu), čuvaju u kripti državnih interesa i razloga. U takvoj je situaciji znanje u stvari nemoć. I više od toga: ono je opasno.

Sutra se puni peta obljetnica od mučkog ubojstva Levarova. Pet godina! Kako vrijeme leti! Deset je godina od Oluje, gotovo petnaest od početka disolucije bivše državne zajednice, koja je izašla tako skupom. A pitanja i dvojbe ne samo da se ne smanjuju; naprotiv ona se stalno vriježe. Neka navraćaju u pravilnim razmacima -naprimjer u prilici kad se puni ova ili ona obljetnica. Navraćaju kao zločinci vezani uz mjesto zločina koje je za njih mjesto nepojmljive atrakcije. Pitanja kao zločinci? Pitanja o zločincima kao zločinci? Pak ih valja ušutkati, poplašiti, odstraniti? Tako ispada i sad ću to još jednom demonstrirati onima koje to još uopće zanima. Tko u Hrvatskoj pita, taj jako skita. I na kraju, pojest će ga mrak.

Laka ti hrvatska mržnja

Oni koje to još uopće zanima mogu u mojoj knjizi, a u vezi Levarove sahrane prije punih pet godina, pročitati sljedeće: »Milan Levar spušten je u raku na oči tek vrlo malobrojnih, i manje-više u šutnji. Nad rakom Država je svoje odšutjela. Građanska Hrvatska isto je tako, još uvijek u jednoj otmjenoj koroti u posve drugom povodu (sahrana tragično preminule glumice), odabrala promatrati ovaj ukop izdaleka.


Ispred države na Levarovu pogrebu bili su s lijeva na desno: potpredsjednica Vlade Željka Antunović, načelnik lokalne policije Dubravko Novak, gospićki župan Ante Frković i Siniša Jagodić, savjetnik za medije u Uredu Predsjednika Stjepana Mesića (op. ž.p.)


Jedino se policija, svakovrsna, obilnije nagnula nad raku. Ona je čuvala pokojnika kao veliku dragocjenost, kao da bi on mogao oživjeti. Milan Levar pokopan je u mržnju, zadnjeg dana mjeseca kolovoza koji ni inače nije donio ništa dobroga. »(Umrijeti pod zvijezdom, str. 97. Tekst nosi nadnevak 4. rujna 2000.) I valjalo je još dodati:

Laka ti hrvatska mržnja!, kad je već u nju pokopan. Na istom sam tom mjestu, sada u knjizi, zabilježio tragove o Đapićevu tihom trijumfu, koji se očitovao ovako: Levar je morao znati što ga čeka! On je dobio što je tražio! Pak je onda, kažimo to iz ove petgodišnje perspektive, sve u redu? Levar dobio je što je tražio. Ne dobiju u Hrvatskoj svi sve što traže, daleko od toga. Markov trg, donedavno, vrvio je onima koji su nešto tražiti, a nisu ništa dobili. Ali Đapićev je poučak, iz davne 2000. godine, kristalno jasan: Levar i slični spadaju u neveliku grupu onih koja mora računati s tim da će dobiti ono što traži.

Što je to tražio Milan Levar?

Ništa za sebe. Tražio je jedino neko dobro uho za ono čemu je, silom ili milom, svjedočio; za ono što je vidio, i s tim što je vidio nije mogao mirno živjeti. Pa. onda, na kraju krajeva, nisu mu ni dali poživjeti: njegov je nemir smiren, on je, po Đapiću Anti, namiren, a namireni su, tojest smireni i oni koje bi Levar, da je živ; jako uznemiravao, s vremena na vrijeme.

Sjećanje na budućnost

I eto ti ga na: prođe pet godina. Naslov kolumne glasio je: »Tko je sljedeći?« u redu za namirenje i smirenje. I piše još: »Mi pak koji Levarov ukop držimo sramotnim skandalom, gotovo jednako tako groznim kao što je sam čin mučkog ubojstva izveden rukom hrvatskog fašizma, mi smo samom tom činjenicom kandidati za vječnost, u koju, uzgred budi kazano, baš i ne vjerujemo. Ja ne znam gdje je sada Levarova duša, osim što bi ona mogla biti u nekom sjećanju na budućnost jedne sasvim drugačije zemlje, koji, kako sada stvari stoje, u tu budućnost može ponijeti još samo svoje ime.«

I eto ti ga na: prođe pet godina. Naslov kolumne glasio je: »Tko je sljedeći?« u redu za namirenje i smirenje. I piše još: »Mi pak koji Levarov ukop držimo sramotnim skandalom, gotovo jednako tako groznim kao što je sam čin mučkog ubojstva izveden rukom hrvatskog fašizma, mi smo samom tom činjenicom kandidati za vječnost, u koju, uzgred budi kazano, baš i ne vjerujemo. Ja ne znam gdje je sada Levarova duša, osim što bi ona mogla biti u nekom sjećanju na budućnost jedne sasvim drugačije zemlje, koji, kako sada stvari stoje, u tu budućnost može ponijeti još samo svoje ime.«


Đapićev je poučak, iz davne 2000. godine, kristalno jasan: Levar i slični spadaju u neveliku grupu onih koji moraju računati s tim da će dobiti ono što traže


Pet godina, dakle. Levarovu je sinčiću uvaljen bicikl koji je jako želio, a Levarovoj udovici nešto kao skromna renta - podsjeća me sve to na čudnovatu nagodbu s potomcima obitelji Zec čiji su članovi potamanjeni u jednoj ranijoj »uspješnici« hrvatskog fašizma (kako su škvadroni - smrti točno imenovani u kolumnu iz 2000. godine). Bicikl + renta = KRVARINA. Možda ne bi bilo loše, radi preglednosti (transparentnosti!) ovakve trgovine da država utvrdi cjenik ovakovih aranžmana s pomoću jedne visoke saborske komisije kojoj bi predsjedao Anto Đapić, po mogućnosti onaj političar iz 2000. godine. (Premda njegove skorašnje izjave u slučaju Glavaš izlaze prilično sličnima.) Doduše, Levarov bi sinčić jednoga dana mogao i sam ponešto pitati, pa i vrlo neugodno; kako naprimjer to da mu se otac stvorio biciklom.

Peratović u donkihotovskoj situaciji

Rečenom je krvarinom država, koja si je na dan Levarova ukopa odabrala neke druge svečanosti iz ponude, priznala svoj udjel krivnje, golem i presudan, što nije zaštitila čovjeka koji je suviše znao; k tomu čovjeka koji je o tomu što je znao počeo i govoriti, što je u Hrvatskoj uvelike atipičan razvoj. Jedan od tih koji je, vlastitom inicijativom, a u duhu tzv. investigativnog žurnalizma, skupio neka saznanja o mučkoj likvidaciji Milana Levara jest i višestruko nagrađivani novinar Željko Peratović. U novinarskoj branši on danas sigurno ide u red najkompetentnijih za ono u vezi s Levarom što se zna, a ne smije se znati. Zna, naprimjer, kako je likvidacija bila najavljena, i tko ju, je najavljivao. Mnogo je puta u toj vezi predložio nadležnima da poduzmu istražne radnje, a molio je (doslovno je molio), da se i njega presluša i da nekome koji drži ovu ili onu polugu u »obavještajnoj zajednici« u rukama kaže to što zna. Ali njegovo znanje nije - dobrodošlo. Peratović se već godinama nalazi u prilično donkihotskoj situaciji, jedino vjetrenjače s kojima se nosi nisu nikakve utvare već ljudi na položajima koji štite te svoje položaje tako da obeshrabruju istinu. Istina o Levarovoj likvidaciji - koja je očito plod suradnje visokopozicioniranih moćnika i banalnih koljača i ubojica - ne treba, čini se, nikome. Štoviše, ona je tako opasna da je, kao neku državnu tajnu (možda bi valjalo kazati: sramotu), čuvaju u kripti državnih interesa i razloga. U takvoj je situaciji znanje u stvari nemoć. I više od toga: ono je opasno.


Milan Levar i Željko Peratović kod automehaničara u Grazu


Peratović ima prilike ovu činjenicu provjeriti skupocjenom metodom vlastite kože: uručen mu je brz otkaz u »Vjesniku«, tom državnom čuvaru državnih interesa i istina, s obrazloženjima koja nikako ne drže vodu. Objavio je u Feralu intervju za koji njegova dojučerašnja redakcija nije iskazala zanimanje! To je moglo poslužiti kao povod (sukob interesa), ali je pravi razlog ipak u tome što je Peratović inzistirao na činjenicama, imenima, opasnim vezama, koje je, vlastitim investigacijama, proniknuo, a napose o gospićkim i sličnim mrakovima. U otkazu mu niječu da je dobar novinar. Svijet ne misli tako. U srditom dopisu udruge »Reporteri bez granica Austrije« podsjećaju direktora »Vjesnika« da je Peratović, upravo za svoje investigacije, nagrađen visokim međunarodnim priznanjima, između ostaloga, i rečene udruge ( on je ponio Press Freedom Award 2003.) Kao i u sličnim slučajevima, jedina je šansa istine, u ovom slučaju i Peratovićeva, da se njegov novonastali slučaj internacionalizira. Državne će novine izbaciti iz svojih redova onoga koji je neugodan za državu kojoj su one novine; u tome nema ničeg novog, ali se mora znati o kakvoj se državi, o kojoj istini, ovdje radi. Na neki način (bolje: na svaki mogući način), pet godina nakon ubojstva i sahrane, perpetuira se skandal neprisustva, ne-činjenja, ogluhe države za istinu.

- 16:27 - Komentari (0) Isprintaj #

26.08.2005., petak

Državno odvjetništvo odbilo nagodbu


(State attorney's office rebounded the settlement - Peratovic Net)


Dopis Državnog odvjetništva kojim je odbijen moj prijedlog nagodbe vezano uz slučaj POA


Izvijestio me odvjetnik Luka Šušak da je Sandra Kričković, zamjenica oćinskog državnog odvjetnika u Zagreb poslala dopis u kom se obavještava da

Nakon uvida u cjelokupnu dokumentaciju ovo državno odvjetništvo je utvrdilo da nema osnova za sklapanje vansudske nagodbe
.

To je dakle odgovor na Prijedlog nagodbe koji smo početkom svibnja uputili Glavnom državnom odvjetniku Mladenu Bajiću, a vezano zaključak saborskog odbora za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost da postoji osnovana sumnja da je POA prekršila ljudska prava petoro novinara (Gordan Malić, Ivanka Toma, Ivica Đikić, Mario Kavajin i Željko Peratović).

Obzirom da je Jarnjakov odbor u svom zaklučku dodao da će cjelokupnu dokumentaciju o istrazi povodom prijave petoro novinara proslijediti Državnom odvjetništvu na daljnje postupanje, a da sam ja na svoj Prijedlog nagodbe dobio ovakav odgovor, dade se zaklučiti da Državno odvjetništvo smatra kako ne postoji ni osnovana sumnja da je Franjo Turek kao šef POA-e svojom Prezentacijom državnom vrhu (Predsjednik Stjepan Mesić, premijer Ivo Sanader, ministar Marijan Mlinarić i ministrica Vesna Škare Ožbolt) prekršio ljudska prava novinara optuživši ih da surađuju sa stranim i domaćim špijunima špijunima te Carlom del Ponte na širenju dezinformacija da je odbjegli Ante Gotovina u Hrvatskoj, odnosno da na taj način rade protiv interesa RH.

To još znači da Državno odvjetništvo stoji na strani Franje Tureka i njegovih optužbi da je petoro novinara špijunski djelovalo protiv interesa RH.

Da smo pravna država sad bi Državno dovjetništvo podignulo kaznene prijave protiv novinara. No nismo i neće.

Uopće me čudi ovakav stav Državnog odvjetništva obzirom da je njegov čelni čovjek redovno dobijao izviješća od Franje Tureka o špijunskoj djelatnosti novinara još za Račanove vlasti, te da je i on uz Tureka i Bagića, a prema pisanju Ive Pukanića, kao jedan od stupova vlasti bio uključen u pomaganje Anti Gotovini.

Stoga ćemo odvjetnik Šušak i ja prionuti na dovršavanje tužbe protiv RH u kojoj ćemo priložiti dodatne dokaze i svjedoke zastupajući tezu da me država oklevetala Turekovim tvrdnjama i stavom državnog odvjetništva.

Pa tko se voli poigravati s pravima na slobodu izražavanja i ljudskim sudbinama novinara, neka za taj porok bude spreman odriješiti kesu.

- 11:07 - Komentari (0) Isprintaj #

25.08.2005., četvrtak

Glavaš za Gotovinu

Drago Hedl, u Feralu koji je već danas kod zagrebačkih kolportera prenosi napis njemačkog FAZ-a od 22. kolovoza:

Berichte über Verbrechen in Osijek

Früherer HDZ-Politiker Glavas in Folter an Serben verwickelt?

kps. PRAG, 21. August. Die in einer kroatischen Zeitung veröffentlichten Berichte über die Verbrechen, die 1991 im slawonischen Osijek an serbischen ...


FAZ, prenosi Hedl, Vladimira Fabera, šefa osječke polcije, naziva jednim od vodećih policijskih stručnjaka koji s timom od pet zagrabačkih inspektora istražuje navode o zločinima u Osijeku 1991., 1992. iza kojih prema navodima nekih svjedoka stoji Branimir Glavaš, bivši HDZ-ov političar.

Hedl posebno izdvaja zaključak koji je novinar Frankfurter Allgemeine Zeitunga ponudio svojim čitateljima:

Uspjeh istrage u Osijeku mogao bi se pokazati značajnim za razgovore s Europskom Unijom i skori početak pregovora o pristupu, čak i ako hrvatskim vlastima ne uspije uhapsiti odbjeglog navodnog zlolčinca Antu Gotovinu.



Vladimir Faber s njemačkim kolegama. Izvor web stranica bavarske policije


Sudeći po bodlji koju je Vladimir Faber zaradio u novom Hrvatskom listu, također u četvrtak ujutro kod kolportera u Zagrebu, da maltretira osječke branitelje, čini se da se desnica ozbiljno počela zabrinjavati Faberovim djelovanjem u Osijeku, bez obzira što se nazire mogućnost da međunarodna zajednica odustane od inzistiranja na Gotovini, ako se bude sudilo Glavašu.

I Glavašev župan Krešimir Bubalo nastavlja s napadima na Fabera.


Nedavno sam i sam na kavi u središtu Zagreba iz Gotovinina kruga primio poruku da Faber neće uspjeti s Glavašem.

Kurir Gotovininih logističara je ocijenio da su Fabera žrtvovali udbaški krugovi oko Mesića, ne navodeći nikoga poimence, a tokom čitavog razgovora ne izustivši ime Tomislava Karamarka, aktualnog šefa POA-e i Faberovog kuma s kojim je osječki šef policije u tijesnoj prijateljsko-poslovnoj vezi.

Branimir Glavaš uz Andriju Hebranga sigurno spada u uzak krug političara iz HDZ-a koji su svakodnevno posjećivali pokojnog generala Bobetka u njegovoj kući na Tuškancu dok je trajala kriza oko uručenja haške optužnice.

Branimir Glavaš je uz umirovljene generale Antu Rosu i Ivana Basarca pripadao krugu javnih osoba koje se se vezivalo uz tzv kestenjare krug razvojačenih branitelja, koji je Ivici Račanu prijetio da će pružiti fizički otpor bude li došlo do nasilnog uručenja optužnice pokojnom Bobetku, odnosno bude li pokušano njegovo uhićenje.

Izgleda kako postoje dublji razlozi zašto Gotovinin krug još nije spreman na trampu Glavaš za Gotovinu.

Napadajući kuma šefa POA-e Vladimira Fabera spomenuti logističari šalju poruku Tomislavu Karamarku (za istog se u dijelu obavještajnog podzemlja tvrdi da ne samo da je bio blizak sa Štedulovim SIS-ovcima: Nikolom Krištom, Mirom Lacom.., već i da im je, dok je bio šef zagrebačke policije sredinom devedesetih, lektorirao Predstavku časnika SIS-a) da utiče na labavljanje istrage oko Glavaša, ili će staro prijateljstvo biti upotrebljeno i protiv njega, ne samo Fabera.


Ante Roso i Branimir Glavaš stoje iza novinara na press konferenciji u stanu pokojnog Janka Bobetka


- 11:15 - Komentari (0) Isprintaj #

Globus, Nacional i Feral prešutjeli petogodišnjicu ubojstva Milana Levara




Update: I Feral Tribune je prešutio petogodišnjicu atentata na Milana Levara

Prvobitno objavljeno 24.08.2005 u 20:25:

U nedjelju 28. kolovoza navršiti će se točno pet godina od podmuklog ubojstva Milana Levara.

Ovotjedni brojevi Nacionala i Globusa ničim se nisu spomenuli atentata na svjedoka gospićkih zločina. Izgleda, taj događaj nije više društvena tema, a čemu i uznemiravati Predsjednika Stjepana Mesića i premijera Ivu Sanadera.

Za Nacional me i ne čudi da prešućuje petogodišnjicu Levarovog ubojstva jer taj tjednik do uhićenja Tihomira Oreškovića gotovo da i nije kritički pisao o zločinima počinjenim u ime Hrvatske.

Ivan Zvonimir Čičak je u travnju 2000-e za u kolumni u Nacionalu teško oklevetao uskoro pokojnog Levara napisavši da ga je tražio novac za svjedočenje.

Glavna istraživačka zvijezda Nacionala Jasna Babić preko svojih štedulovskih veza bila je bliska Tihomiru Oreškoviću, a s Mirkom Norcem se i slikala prigodom Alke na koju je dovela Milana Bandića i Jozu Radoša.


Jasna Babić i Mirko Norac na Alci u Sinju


Ako Pukanić ne piše o petogodišnjici, sasvim je očito očito da je i Predsjednik Stjepan Mesić iz sjećanja potpuno izbrisao svog nekadašnjeg prijatelja Milana Levara kod kog je u Gospiću od izbacivanja iz HDZ-a 1994. do konca devedesetih, prema vlastitim riječima, najmanje tri puta većerao.

Globusove razloge prešućivanja (Levara se nije sjetila ni Jelena Lovrić, a često ga je spominjala dok je radila za Novi list i Radio Slobodnu Evropu) ne mogu jasno locirati.

Neke od najšokantnijih Levarovih priča objavio sam upravo u Globusu, a iste su novine preko tekstova, uglavnom Đurđice Klancir, objavljivale i druga svjedočenja i dokaze koji su podupirali ono što je pokojni svjedok istine govorio na sav glas.

Jedini mogući razlozi zbog kojih se Globus nije sjetio Levara, možda se mogu iščitati iz povezanosti Tomislava Karamarka, trenutnog ravnatelja POA-e i Ranka Ostojića, navodnog kandidata za direktora Slobodne Dalmacije, s EPH-om.

Podsjetimo se: Tomislav Karamarko, je kao šef UNS-a, prema riječima Mile Mrle, uticao da taj gototovo krunski svjedok u istrazi oko atentata na Levara, ne bude ispitan.

Ranko Ostojić je kao direktor policije izjavljivao da se istrazi o Levarovim ubojicama daje prevelika medijska važnost, da bi kasnije okrivljavao svoje podređene (zadnji put Braka Turića, šefa MUP-ova odjela za ratne zločine i organizirani kriminal, te šefa hrvatskog Interpola) da su opstruirali tu istragu.

- 11:00 - Komentari (0) Isprintaj #

22.08.2005., ponedjeljak

Who is who on croatian political undergound scene


Željko, bi li mogao, za ljubav svojih čitatelja, jedan tekst posvetiti osnovnoj shemi odnosa snaga u hrvatskom političkom nadzemlju/međuzemlju/podzemlju . Tko je tu zapravo tko? Kako to da Karamarka predlaže Mesiću Sanader, a Karamarko je bliski Mesićev prijatelj? Kako to da Karamarka podržavaju Alborghetti i Malić, a Stipe navodno ima zategnute odnose s Pavićem? Kako to da je tvoj favorit Perković bio pod okriljem Šuška /ili je možda bilo obratno/, a njegov je sin danas Mesićev savjetnik? Kako to, da se odmaknemo od špiclova, da Manjkas postaje glavni Večernjaka, a na Sanaderov poziv Pirker smjenjuje Babića? Zašto Puki cijelu stvar interpretira kao Pašalićev povratak, a i slijepcu je očito da Sanader Styriju može kontrolirati kako mu se prohtije? Itd.Itd. Dakle "who is who"? (slojmun, 21.08.2005. 01:19)


Dragi slojmune,

ako si već s takvom preciznošću opisao gornje odnose i samom ti je poznato što leži u njihovoj pozadini.

Riječ je o isprepletenosti političke, obavještajne i medijske korupcije.

Who is who je zahtjevan posao. Ostavimo ga za kasnije.

Kratki odgovori na konkretna pitanja:

1. Sanader je preložio Karamarka Mesiću na nagovor Gordane Turić. Mesiću je Karamarko bio prihvatljiv jer se htio riješiti balasta s Bagićem i Turekom - vezano uz Gotovinu i Petrača - preko slučaja Puljiz, odnosno zahtjeva za smjenom Podbevšeka.

2. Nino Pavić ne drži sva jaja u jednoj košari

3. Josip Perković i Gojko Šušak bili su čvrsto povezani interesom da se onemogući svakog tko je znao išta o njihovim predratnim vezama da o tome progovori ili im se na bilo koji način suprotstavi.

S te točke treba gledati na slučajeve Mire Barešića, Ante Paradžika, Blaža Kraljevića, Zorana Udiljka, Ludviga Pavlovića, Milana Levara, Maria Barišića...

Obzirom da je Stjepan Mesić 1988., u vrijeme kad je Perković već imao prste u vraćanju putovnice Tuđmanu, silno želio da i on dobije putne isprave te zbog toga išao na razgovore u UDB-u (o čemu svjedoče transkripti koje objavljuje i Domagoj Margetić, a ranije ih je publicirao Josip Jović), nebi me začudilo da Perkovića i Mesića ne povezuju slične niti kao i odnosima koje je Perković imao sa Šuškom.

Uostalom, te relacije nisu čudne uzme li se u obzir da je Stjepan Mesić danas veliki prijatelj sa Stipom Gabrićem Jambom koji je Gojka Šuška proglasio počasnim građaninom Metkovića i koji, zahvaljujući prvenstveno Šukovoj politici spram BiH, duguje svo današnje bogatstvo (povlaštena trgovina s HVO-om).

Fra Tomislava Duku, čovjeka koji je povezao Mesića i Jamba, svojedobno je pokojni Tuđman sumnjičio za suradnju s UDB-om.

Erich Schmidt Eenboom u knjizi Der Schattenkrieger za Duku navodi da je bio suradnik BND-a.

4. Glede Styrije, sasvim je točno da je Pukanić širo maglu oko povratka Herr Flicka te da se time htjelo skrenuti pozornost sa Sanadera i Karamarka. Uostalom, zar ti vjeruješ da je Dragutin Cestar dao Pukiju britanski non paper. Pa, u istom broju Nacionala (moguće i broj kasnije) Puki je objavio Sanaderove slike iz privatne kolekcije koje mu je mogao dati samo Sanader, a koliko nam je poznato Puki je veliki prijatelj Stjepana Mesića.

Dakle, prijateljstva, tzv ideološka bliskost i slično, sama po sebi nisu nikakav orijentir po kojem bismo mogli utvrditi: tko, kako, s kim, kada i zašto - muti vodu u toj krokodilskoj bari.

- 15:32 - Komentari (1) Isprintaj #

Krizma u Gradištu



Detalj unutrašnosti crkve Svetog Franje Asiškog u Gradištu


Župnik u Gradištu Alojzije Asić zabranjuje fotografiranje unutrašnosti crkve kao da je riječ o jednom od vatikanskih muzeja kojeg bi mogle oštetiti bljeskalice fotoaparata.

Da crkvu tretira kao vatikanski muzej, velečasni je mogao organizirati prodaju razglednica kako bi fanovi Gradišta izvan sela mogli znati na koji način crlva i iznutra blješti od silna mara koji joj je posvetio Asić.

Župnik je opsejednut zamisli da crkva mora biti puna cvijeća i za to se uredno brinu određene snaše.

Ne znam koliko će fotografiranja velečasni dopustiti na predstojećoj krizmi ( u nedjelju u 18 sati) kad na vjenčanjima dopušta samo tri slike.

Za predstojeću krizmu župnik je predvidio još jednu restrikciju: svi će krizmenici (i djevojčice i dječaci) morati odjenuti identične bijele halje koje će im pokrivati noge do stopala i ruke do zapešća. Službeno je tu odluku protumačio stavom da je krizma duhovan čin odvijanje kojeg ne smije biti ometano socijalnim razlikama sudionika vidljivim u odijevanju.

I dok se pri većim kupljenjima šljiva suprotstavljaju argumenti koliko je taj propis ima u sebi iskrene nakane (obvezatne halje koštaju 120 kuna i mogu se nabaviti samo kod određene šnajderice).

Obratila mi se ove subote jedna Gradištanka s pričom da velečasni Alojzije Asić ne može podnijeti pogled na ljudsku kožu i da je zbog toga propisao halje.

- Jednom bračnom paru odbio je krstiti dijete jer se kuma pojavila u košulji rukava do lakata. Kuma se brzo snašla obukavši u skaristiji ministratsku košulju, rekla mi je zabrinuta Gradištanka.

Uočene su i druge neobične osobine velećasnog. Za vrijeme jedne mise izderao se na jednu bakicu jer je falš pjevala.

Osramoćena pred punom crkvom odlučila se sa mužem svake nedjelje ići na misu u 10 km udaljenu Županju.

Pri zadnjem blagoslovu kuća preskočio je jednu u ulici Braće Radića jer domaćica nije bila kod kuće. Žena je taj dan bila u bolnici.
Par dana kasnije domaćin je ugledao župnika gdje blagosivlje kuće sa suprotne strane ulice i pozvao ga da blagoslovi i njegovu. I pored toga što su platili lukkno, i što iz opravdanih razloga nisu bili kod kuće, Alojzije Asić odbio im je blagosloviti kuću.

Ono što pogađa svakog roditelja nedjeljnih krizmenika odredba je po kojoj oni moraju staviti svoj potpis na izjavu kojom jamče da će njihova djeca do udaje ili ženidbe uredno odlaziti u crkvu i obavljati druge vjerske dužnosti kao dobri katolici.

Za ovakvu vrst ucjene još nisam čuo.

P.S. Više slika gradiške crkve imate na linkovima:

crkva 1

crkva 2

crkva 3

- 09:41 - Komentari (0) Isprintaj #

19.08.2005., petak

Je li Hrvoje Petrač financirao Antu Gotovinu preko Davorina Firisa?


Update: Davorinu Firisu otkazale kočnice na motoru i poginuo na mjestu

Još jedan svjedok manje slučajno ili ne!

Prvobitno objavljeno - 03.06.2005 u 12:53:

Ahmet Hamoglu bivši suvlasnik casina Vega kojeg je Hrvoje Petrač izbacio iz igre, nakon čega je Davorin Firis postao direktor kockarnice u Sheratonu


Treća skupina dokaza, kako doznajemo iz izvora bliskog hrvatskoj Vladi, najviše je zadovoljila Carlu del Ponte jer se među njima nalazi jedan od tragova dosad sasvim nepoznat hrvatskoj javnosti. Naime, nedavna obrada direktora kasina u Sheratonu izravno povezanog s Hrvojem Petračem, pokazali su, navodno, njihovu izravnu vezu s generalom Gotovinom. Hrvatska će Vlada, priopćeno je Carli del Ponte, sljedećih dana nastaviti otpočete i poduzeti nove akcije.

Večernji list, 03. 06. 2005.


Pošto se, osim Davorina Firisa, više nitko javno ne spominje kao direktor Petračevog kasina u Sheratonu, za zaključiti je da je Ivo Sanader Carli del Ponte ponudio izviješće policije neki dan prezentirano u medijima:

Direktor Petračevog casina utajio porez

ZAGREB – Direktor casina »Maestral« u vlasništvu Hrvoja Petrača Davorin Firis prijavljen je zbog utaje 672 tisuće kuna poreza na dobit. Prema kaznenoj prijavi direktor casina »Maestral« zloupotrijebio je svoj položaj u gospodarskom poslovanju, odnosno osnovano se sumnja da je kao odgovorna osoba umanjio osnovicu za obračun poreza na dobit društva za 2003. godinu u iznosu od 3,36 milijuna kuna. Naime, Firis je prema kaznenoj prijavi sastavio poslovne isprave odnosno račune dobiti i gubitka te prijavu poreza na dobit za 2003. godinu unijevši u njih neistiniti sadržaj. Na taj je način izbjegao plaćanje poreza na dobit u iznosu od 672 tisuće kuna, pribavivši time nezakonitu dobit firmi kojoj je na čelu. Policija je račune casina »Maestral« »pročešljala« na zahtjev USKOK-a.


Bit će zanimljivo vidjeti hoće li i kako policija i POA dokazivati da se tim "utajenim novcem od poreza" finacirao bijeg Ante Gotovine.

Neki izvori bliski ICTY-u kažu i da se novcem od otmice sina Vladimira Zagorca trebao financirati bijeg Ante Gotovine.

Davorin Firis imao je zapaženu ulogu u skupljanju novca za otetog Zagorčevog sina:

...
Direktor casina Maestral Davorin Firis posvjedočio je da ga je Hrvoje Petrač, osumnjičen za sudjelovanje u otmici, poslao u Hypo-banku kako bi pružio garanciju generalu Zagorcu da može podići milijun i pol eura za plaćanje otkupnine otmičarima, doznaje se od izvora koji nije želio biti imenovan.

Prema istom izvoru, Firis je rekao da je otišao u banku jer je dugovao uslugu Petraču.

U banci je navodno sreo odvjetnika Peru Lozicu i Romana Bindera, direktora poduzeća 'PZ Ulaganja', koji su također pomagali Zagorcu oko dobivanja novca od banke, a tu su bili i policajci te Petračev sin Novica, jedan od desetorice osumnjičenih za otmicu.

Novica je, po svjedokovu iskazu, tada rekao kako je 'dobro da policija zna za sve ovo, samo da ne saznaju i novinari'.

Lozica i Binder su u iskazu istražnom sucu rekli da su banci dali zadužnice kako bi Zagorec mogao 'otići u minus' po tekućem računu u iznosu od milijun i pol eura...

- 20:33 - Komentari (0) Isprintaj #

Karamarkov put do slave


Otkrivač najveće novinske investigacije u zadnje vrijeme (riječi Marinka Čulića), priče o lažnoj Gotovinoj putovnici, biograf Predsjednika Mesića zamjenik glavne urednice Feral Tribunea podsjeća nas u najnovijijem broju svojih novina da nitko više ništa ne pita o Gotovininim talijanskim mudantama.

Kao, upućuje laganu kritiku premijeru Ivi Sanaderu i ravnatelju POA-e Tomislavu Karamarku da su iskoristili priču o mudantama nebi li Carli del Ponte skrenuli pogled s Hrvatske i Zapadne Hercegovine kao sasvim izvjesnih lokacija gdje se skriva odbjegli Ante Gotovina.

I to bi bila sva pouka ove nazovi kritike: Gospodo manje reklame, više akcije.


Željko Bagić, Tomislav Karamarko i Imra Agotić u vrijeme kad su dijelili Pantovčak


Kao za slučaj medijskog aboliranja Predsjednika Stjepana Mesića od odgovornosti za sigurnosno pomaganja Anti Gotovini u bijegu, tako i za ovo aboliranje Tomislava Karamarka od odgovornosti za sveukupnu štetu koju je pričinio sigurnosnom sustavu i nacionalnim interesima RH - osobito, glede ispunjavanja Akcijskog plana, može reći da je na djelu kontrola štete.

Jer kako je Mesiću pružena mogućnost da prvi javno prizna postojanje Turekove Prezentacije, a da o vezama svog savjetnika za nacionalnu sigurnost Željka Bagića s Antom Gotovinom kaže kako je riječ o zabuni jer je Bagić povezan s Petračem (preko djece, naglasio je Predsjednik), a da se Petrača sumnjiči da je povezan s odbjeglim generalom, tako se bacilo laganu kritiku na Karamarka zbog hlača, da se nebi diralo ispod vrha sante ledenog brijega, kada istodobno tog Karamarka treba poduprijeti za šefa čitave obavještajno-sigurnosne zajednice, kao što su to do sada manje uvijeno radili Gordan Malić i Igor Alborghetti.

Uostalom, Ivica Đikić je još prošle godine dok je POA-om šefovao Joško Podbevšek, promovirao Karamarka kao budućeg šefa svih hrvatskih špijuna, a uzeo si ga je i za sugovornika u biografiji o Stjepanu Mesiću.

Tako je Karamarko, glede, tiskanih medija, gotovo sigurno, neokrznut (ne računa se samoreprint teksta Viktora Ivančića Karamarkov špiclovski vapaj) postao šef svih hrvatskih špiclova.

- 00:52 - Komentari (2) Isprintaj #

18.08.2005., četvrtak

So typisch, Herr Sanader!



Bili Dado Pršo morao na misu prije utakmice da je došao na Poljud?


Gornje pitanje prva je misao koja mi je pala na pamet kad sam vidio da je Zlatko Kranjčar poveo svoje izabranike na misu i molitvu prije utakmice.

Stvarno, moraju li na katoličku misu i oni igrači koji nisu katolici, ili naprosto nisu vjernici?

Niko Kovač izjavljuje da će momčad biti kompletna čim ponovo zaigra Dado Pršo. Cico Kranjčar se ne obazire na Kovačevu želju. Tko zna što mu je rekao iza kamera.

Glavno je da se u HTV-ovom javljanju nakon utakmice stiglo ubaciti Herr Ivu Sanadera i njegova freunda Wolfganga Schüssela. Čak se ubacilo i raniju snimku gdje Ivo Wolfgangu daruje dres repke s brojem deset.

Ne znam bi li tako što prošlo na ORF-u bez obzira što me neke austrijske kolege uvjeravaju da se na tom pandanu HTV-a može biti degradiran u poslu kad se kritizira premijera Schüssela kao što se kod nas može dobiti i otkaz iz državnog medija za istu stvar.

Sinoćnje pojavljivanje Schüssela i Sanadera sjetilo me HDZ-ove predizborne kampanje 2003-e kad je na isti način Schüssel izravno u njoj sudjelovao podupirući svog prijatelja Ivu Sanadera.

Za Sanadera je politika samo promičba, pa je tako i utakmica s Brazilom odlična promičba Hrvatske u svijetu.

So typisch, Herr Sanader!

- 01:58 - Komentari (1) Isprintaj #

17.08.2005., srijeda

Poštom zaprimljen otkaz iz Vjesnika


U utorak sam potpisao povratnicu u pošti za Izvanredni otkaz ugovora o radu koji mi je dao predsjednik Uprave Vjesnika d.d. Franjo Maletić, formalno još 04. kolovoza.

Kao što sam najavio, to me neće slomiti.
Između ostalog i zato što me nadahnuo Bosut.

Evo nekoliko nedavnih razglednica s njega.











Slike se u pravoj veličini mogu pogledati na photo.net-u

- 02:23 - Komentari (0) Isprintaj #

16.08.2005., utorak

Slikopisdice iz Slavonije



Dr. Martin Tokalić (prvi s lijeva) ispred svoje kuće u Gradištu


Protekli, pomalo poduži boravak kod dade u Gradištu ispunio me snažnim dojmovima. Neki od njih tako su jaki da ću ih pustiti da se još slegnu.

Ispričat' ću najprije najgori.

Dr. Martin Tokalić , na gornjoj slici, onkolog u osječkoj bolnici svakog lijepog vikenda boravi u obiteljskoj kući koju je naslijedio od oca Ive i majke Anke, a od koje moj dom dijeli samo ulična cesta.

Nedavno sam od Marte Mandić (pokojnog Đure) doznao da mu je ona, dok se njen pokojni suprug liječio od raka, poklonila stanovitu knjigu koja daje do sada manje poznate dragocjene podatke o Gradištu. Za sada nije jasno je li ta knjiga potječe iz kontigenta župne arhive koju je na mjesno smetlište bacio vlč. Alojzije Asić.

Obzirom da se moja obitelj spominje u prvim zapisima o mjestu,

Popis iz 1755. godine bilježi imena svih kućedomaćina u zadružnim gradištanskim obiteljima. Gradište tada ima 858 žitelja, a ukupno nalazimo svega 32 prezimena i to: Filaković, Petković, Bošnjak, Jovanovac, Parašilovac, Babić, Čolakovac, Baboselac, Dretvić, Ivanšić, Martić, Kovačević, Mikinac, Jelić, Kadić, Nikolić, Didović, Tokalić, Đurinovac, Bernatović, Baboselac, Matinac, Filipović, Živić, Stipanov, Pavić, Makarević, Đurakić, Matković, Peratović, Žigmundovac, Dugalić.

Dakle, za ova prezimena koja i danas mnoga egzistiraju sa sigurnošću možemo tvrditi da su tradicionalno gradištanska.


a i kasnije kroz gradištansku pisanu građu,

Mihael Peratović (po njemu su nas prozvali po selu Miškovi) i sin mu Andrija imaju ključ od crkve i kase. Svi se ispovijedaju i idu u crkvu, jedino župnik ne zna za dva gospodina, Lovru Didovića - zastavnika i Grgu Blaževca. Duša ima 1887.


poželio sam vidjeti kakvim dokumentom raspolaže dr. Tokalić i zamoliti ga da mi knjigu za koju sam čuo od Marte Mandić posudi na kopiranje.

Vidio sam prošle subote tri skupocjenija automobila pred Tokalićevom kućom - jedan mercedes je imao osječke tablice, a uz to i dvorišna vrata bila su otvorena, pa potrčah priopćiti mu molbu.

Zatekoh ga u drugom dvorištu sa sepetom drva. Iz dubine drugog dvorišta osjetio se miris rakije i koma.

Upitah ga je li on dr. Tokalić, objasnivši da sam ja prvi susjed preko ceste.

Gledao je kroz mene, smješkajući se rubovima očiju i usana.

Pomislih da ga nisam uvrijedio. Možda mu je Tokalić seosko prezime i tko zna iz koje priče potječe, kad'li on promrlja:

- Da. Šta treba?!

Rekoh mu da sam čuo kako se kod njega nalazi jedna raritetna knjiga o Gradištu i da bi mi pričinio zadovoljstvo kad bi mi ju je posudio da na kopiranje.

Skoro mu je sepet ispao iz ruke, a guste crne obrve se načas visoko podigle, pa umalo spojile s donjim trepavicama.

Gledao me kao kobac, mijenjajuću smjer hoda prema meni i mrmljajući:

-Tko je to rekao?! Nemam ja... krghnj...

- Marta Seksijina (Seksija joj je bio prvi pokojni muž), odnosno, htjedoh reći, Marta Madića mi je rekla da Vam je poklonila tu knjigu, nastojao sam objasniti dr. Tokaliću.

- Ne! Nemam ja ništa, procijedio je kroz zube prolazeći kraj mene, gotovo me dodirujući napetošću i popeo se do ulaza u kuhinju.

Sad sam se nalazio dublje u njegovu dvorištu od njega i bilo mi je neugodno jer je nedvojbeno pokazao da želi da odem.

Tako se u Gradištu ponaša samo prema nezvanim gostima: pokućarcima, kotlokrpama, dlakokupcima, potencijalnim lopovima...

- Nisam Vam došao ništa ukrasti. Samo Vas zamoliti da mi posudite Mandićkinu knjigu na kopiranje, morao sam dobaciti na rastanku.


Vrba uz Bosut u gradiški sumrak


Razmišljao sam povezuje li me on s medijskim istraživanjima oko uloge Branimira Glavaša u ratnom Osijeku, pa se uplašio da neću njega kao ratnog osječkog liječnika upitati zna li što o tome?

Ili da nije slučajno pomislio da istražujem korupciju u zdravstvu. Napose, možda me osobno ne može smisliti iz tko zna kojih razloga.

Nakon pola sata, dvorišna vrata njegove kuće bila su zatvorena, iako su isti automobili i dalje bili parkirani, osobe nekada bliske obitelji Tokalić objasnile su mi da prvi seoski doktor (ranije su govorili da je kirurg) ima sličan stav prema svim seljacima koji mu se obrate za pomoć. Da u selu razgovara s tek nekoliko ljudi, a da mu ostali idu na živce.

Zaboga, on je doktor. Ovdje se dolazi odmarati. Što ga imaju zamarati glupostima? Rekle su mi osobe koje su ranije održavale bliske kontakte s pokojnim Ivom i Ankom Tokalić.


Štuka od kilu i petnaest deka ulovljena blinkerisanjem na umjetni mamac sličan crvenperi


Dok sam bio osnovnoškolac nosio bih njegovom ocu kakav stariji televizor ili radio uređaj na popravak - za novac, dakako. Od njegove majke posuđivali smo, kao i čitav komšiluk, mlin za mak.

Čak mi je dr. Tokalić jedne zgode na brzinu pregledao krajnike. Zaboravio sam s kojom se mukom pokojna mama izborila za tu davnu usluga, pa sam eto u potpuno dobroj vjeri doživio da me dr. Martin Tokalić stavom punim prijezira istjera iz dvorišta.

- 12:49 - Komentari (2) Isprintaj #

15.08.2005., ponedjeljak

Tko je razotkrio aferu Bechtel: POA ili Renato Ivanuš?


U Globusu broj 766. Gordan Malić iznova najavljuje promjene u obavještajno-sigurnosnom sustavu, te najavljuje kako će se taj dio represivnog aparata u budućnosti više baviti business intelligenceom.

- U tome je je najdalje odmakla POA, koja je već u nekoliko slučajeva (Bechte, Match Telecom) upozorila Vladu na sumnjive aranžmane pojedinih stranih investitora, napominje Malić.

To me malk'c zbunilo jer je novinarsku nagradu Marija Jurić-Zagorka za 2004.:
u kategoriji vijest-izvještaj dobio:

Renato Ivanuš za izvještaje o nakani Vlade da Bechtel dobije posao mimo natječaja, Večernji list, 2. do 27. srpnja 2004. godine


a u obrazloženju je stajalo:

Obrazloženje:

Renato Ivanuš je početkom srpnja otkrio da hrvatska Vlada namjerava dati posao izgradnje dijela auto-ceste Zagreb – Split američkom Bechtelu bez natječaja. Serija napisa koja je uslijedila nakon tog Ivanuševa otkrića, kako iz pera samoga Ivanuša tako i u drugim medijima, upozoravajući javnost da zaobilaženje natječaja podiže cijenu gradnje i pobuđuje sumnje da pojedinci u vrhovima vlasti imaju od toga koristi, urodila je odustajanjem Vlade od njezine namjere i raspisivanjem natječaja za gradnju spomenute dionice auto-ceste.


Po Maliću ispada da je POA-a (tada Joško Podbevšek) obavijestila Sanadera da Miomir Žužul namješta posao Bechtelu bez natječaja, te da je Sanader odobrio da Renato Ivanuš taj skandal objelodani u novinama kako bi se Žužulu dalo po prstima.

Je li Ivo Sanader plasirao u medije priču o Miomiru Žužulu i Bechtelu?


Kad bi to bilo tako, bio bi to još jedan argument za tvrdnje Žarka Puhovskog izrečene Zvonimiru Krstuloviću u Slobodnoj Dalmaciji siječnja o.g.:

Dr. sc. Žarko Puhovski, predsjednik HHO-a, smatra kako su mediji u nas s jedne strane izgubili funkciju medija u smislu posredovanja između informacija i onih koji medije prate, te da su novinari stvorili svijest da oni na neki način nameću teme a ne teme njih.

- U političkom smislu mediji su i dalje posrednici, oni naprosto prezentiraju jednu verziju politike nasuprot druge koje se međusobno sukobljavaju preko medija. Radi se o tome da mediji praktički ništa kod nas nisu otkrili nego su, po potrebi, bili manipulirani: pa su im tajne službe davale neke informacije koje su im odgovarale da izađu van, pa su stranačke frakcije davale informacije za koje im je odgovaralo da idu van... To je po mom mišljenju situacija u kojoj se danas nalazimo - smatra prof. Puhovski.


I ne samo da bi se trebao zabrinuti Renato Ivanuš već i HND-ova komisija koja mu je dodijelila nagradu.

Podsjećam da je HND lanjske godine bio na meti kritike dijela svojih, u javnosti, istaknutijih članova da je dodijelio nagradu za intervjuu Ivi Pukaniću (razgovor s odbjeglim Antom Gotovinom), a da zapravo nije riječ o novinarskom, već uratku tajnih službi.

Po mojim, neslužbenim informacijama, dio članova ocjenjivačke komisije koji se protivio dodjeljivanju nagrade Pukaniću dijelio je gornje mišljenje.

U ime onog većeg dijela članova Komisije, čiji su glasovi doprinijeli da Pukanić nagradu dobije, u svojoj tjednoj kolumni u Jutarnjem listu obratio se Radovan Stipetić napisavši da je odlučni kriterij za dodjelu nagrade upravo direktoru Nacionala bila ekskluzivnost i citiranost razgovora s odbjeglim Antom Gotovinom.

- 23:56 - Komentari (0) Isprintaj #

05.08.2005., petak

Vjenceslav Bill u Gradištu kupio đakovačku reklju



Zvonko Čolakovac vlasnik jedine radionice reklji (špencleta kako ih zovu u Gradištu i cvelferiji) na svijetu, u razgovoru sa zadovoljnim kupcem đakovačkog uzorka, osječkim braniteljem Vjenceslavom Billom


Požalio mi se neki dan moj šokački prijatelj Vjenceslav Bill da mu od slavonske nošnje fali jedino reklja i bih li mu mogao pomoći da si nabavi jednu, originalnu s đakovačkim uzorkom, obzirom da mu se taj najviše sviđa, da su mu i ostali dijelovi nošnje iz tog kraja, kao i supruga - iz Piškorevaca.

-Ništa lakše, rekoh.

-Pođi samnom u četvrtak u Gradište. Tamo Zvonko Čolakovac ima jedinu radionicu za izradu reklji na svijetu. Kupio je originalnu stogodišnju mašinu u Đakovu. Obnovio ju. Izrađuje reklje po narudžbi, svim poznatim slavonskim uzorcima, i dodaje posebnosti po želji, poučio sam Billa.

Sponzor našeg puta bila je tvrtka za promet nekretninama Trijas,
što se odlično uklopilo u terapiju koju mi je preporučio liječnik.

Kiša nas je pratila cijelog puta od Zagreba do Gradišta i natrag. Autentično maglovito, zeleno-žuto-plavo, jesenje ozračje početkom kolovoza- k'o stvoreno za vozit polako, pušit lulu i vrtit blatno-krvave slavonske filmove.

Zvonko Čolakovac stanuje i radi na kraju Kolodvorske ulice, tik uz most na Bosutu. Prije nego smo svratili do njega, pređosmo most, prošosmo Ekonomiju... Nismo išli do Berave... Stadosmo kraj lenije za Babića stan da Bill u vagašima isproba nove ribičke čizme.


Okoliš i vrijeme idealni za kupovinu špencleta


Zvona je skoro rasprod'o sve muške reklje sa zaliha, i već sam na Billovu licu vidio preslik gornje fotografije, kadli se Čolakovci sjetiše da je ostala još jedna, i to baš đakovačka.

A kad ju je navuko. Pa rukavi i dužina taman. Osmijeh mu se razvuče do ušiju k'o da ste ga zatekli da spava kraj bureta rakije.

A onda su Bill i Zvona obavili kupovinu i sjeli za stol. Vjenceslav je s gazdom za aldumaš pripalio lulu.

I njih dvojica razmjeniše ratne filmove: Zvonko Čolakovac bio je ratni logističar za Vukovar, a Vjenceslav Bill, pripadnik Branimirove osječke bojne.


<Vjenceslav Bill: Prvi sam progovorio o Glavaševoj odgovornosti za ubojstva Mate Šabića Šabana i Tihomira Međugorca Kjota


Usput saznadosmo da Vladimir Šeks i Branimir Glavaš koji se nerijetko u javnosti pojavljuju u rekljama, hvaleći se regionalizmom, nisu kod Zvone Čolakovca kupili te šokačke jakne, odnosno da su ih negdje posudili.

Ručali smo kod mog dade Ive, pa prešli cestu i svratili na kavu kod Martina Mikinca, umirovljenog natporučnika HV-a.

Gazda Martin šalje jedinog sina na studij u Zagreb.

- Nema budućnosti vode na zemlji, reče nam, pa nadugo i naširoko poče objašnjavati kako radi po 15,16 sati, a u stalnoj je strepnji kad će i koliko dobiti novca za ono što je proizveo i prodao.

I njegov je ratni film prilično neveseo. Među prvim hrvatskim žrtvama u Borovu selu bili su uoravo Gradištanci, pa četrnaestodnevna opsada vinkovačke kasarne. I tako tri godine povlačenja po blatu do su neki drugi "Veliki Hrvati" donacije i humanitarnu pomoć spremali u vlastiti džep...

- E baš zato, ja tvrdim da je Carla Del Ponte najveći hrvatski branitelj, reče Vjenceslav Bill Martinu Mikincu, jer će ona jedina strpati u zatvor one koji su obogatili i poticali na zločine, dok su drugi, k'o ti i ja, vjerovali da je potrebno pošteno braniti Domovinu, makar za nju dali vlastitu krv...

Svo to vrijeme Vjenceslav Bill bio je nadahnut bez ijedne kapi rakije, crpeći dodatnu snagu iz đakovačke reklje iz Gradišta koju je skinuo tek kad smo se dada Iva, on i ja utrpali u auto i krenuli za Zagreb.

Nitko tko je s njim u Gradištu razgovarao nije primijetio ono što je o njemu često znao govoriti Branimir Glavaš:
Billa sam tužio, no on je, kako se ispostavilo, također psihijatrijski slučaj, pa nije sposoban sudjelovati u raspravama objašnjava.

- 08:24 - Komentari (0) Isprintaj #

04.08.2005., četvrtak

Pukovnik Ivan Grujić istraživao nestanke osječkih Srba?


Tako bar proizilazi iz teksta u Jutarnjem listu objavljenog ove srijede, u kom se autori pozivaju na visokopozicioniranog dužnosnika SZUP-a 1991/1992. u Osijeku.


Branimir Glavaš - Hrvat i katolik


Polovica tog teksta gotovo da je identična mom intervjuu sa Zdravkom Pejićem, ratnim šefom SZUP-a u Osijeku kojeg sam objavio u Vjesniku:
Vjesnik: 09. 02. 2004.

»Mato Šabić bio je Glavaševa noćna mora«

Zagreb nije posebno inzistirao da se zločinci pronađu. U službi smo imali osjećaj da su mnogi u državnom vrhu odahnuli što su se riješili neobuzdanog i nepredvidljivog Šabića / Manolić me smijenio nakon sukoba s Glavašem / Glavaša izravno optuživati za smrt Josipa Reihla Kira bilo bi neodgovorno, ali je Gudelj posredno naveden da ubije šefa osječke policije, kaže Pejić

ZAGREB, 8. veljače – Zdravko Pejić, poduzetnik iz Poreča, kojeg je u dijelu memoarskih zapisa objavljenih u prošlotjednom Globusu HDZ-ov saborski zastupnik i bivši osječko-baranjski župan Branimir Glavaš prozvao da mu je kao šef osječkog SZUP-a 1992. predložio ubojstvo Mate Šabića Šabana, u razgovoru za Vjesnik odlučio je ispričati svoju priču.

Pejić na početku kaže da je današnji predsjednik saborskog Odbora za imenovanja Branimir Glavaš »vješt u manipuliranju poluistinama u svrhu uništenja protivnika«.

»Točno je da sam Branimiru Glavašu pokazao transkript razgovora pokojnog Šabića s njegovim prijateljem Ivanom Zorićem, gdje Šabić kaže: "Glavaš me počeo previše napadati, zaslužio je da ga ubijem". Međutim, ja mu u tom kontekstu nisam spominjao Josipa Manolića, odnosno, kako to Glavaš piše, da je Manolić naredio Šabiću da ubije Glavaša. Netočno je i da sam vidno preplašenom Glavašu savjetovao da ubije Šabića kako on ne bi ubio njega. Predložio sam mu da neutralizira problem, odnosno da razgovara sa Šabićem. Međutim, Glavaš sad proziva mene da sam upućen u smrt Mate Šabića Šabana, koji je ubijen dvadesetak dana nakon našeg razgovora, a ja mogu reći da oni koji žele znati kako su ubijeni Mato Šabić i Josip Reihl Kir (tadašnji šef osječke policije) trebaju o tome pitati Branimira Glavaša, jer on kao gospodar dana i noći u Osijeku o tome ima mnogo za reći.«

Ratni načelnik SZUP-a kaže da je služba pratila aktivnosti Mate Šabića i Ivana Zorića jer je bila zadužena i za nadzor nad onima koji su švercali oružje, pljačkali i spominjali se u kontekstu ubojstava civila.

Glavaš je bio preplašen kad mu je Pejić prenio što je Šaban za njega rekao, jer je znao da je on pola života proveo u zatvoru i na što je sve spreman. Još je 1991. ratni ministar policije Ivan Vekić uspio Šabanovu postrojbu staviti pod kontrolu, prevevši ih u rezervni sastav MUP-a. Pejić ne vjeruje ni Glavaševoj tvrdnji iz memoara da je predsjednik Tuđman zapovjedio Josipu Manoliću da ispita je li Pejić rekao Glavašu da treba ubiti Šabana.

»Da je to bilo tako, vjerojatno bi me Manolić tada kontaktirao, a nije, niti sam ikad s tim čovjekom razgovarao. Nakon tih događaja, u sukobu između mene i Glavaša Josip Manolić je stao na Glavaševu stranu i mene razriješio funkcije. I on bi danas trebao o tome svemu nešto reći«, napominje ratni šef osječkog SZUP-a.

On je prvi put iz Glavaševih memoara doznao da je na dan kad je ubijen Šabić sadašnji visoki dužnosnik vladajuće stranke bio u Zagrebu. Pejića je o Šabićevu ubojstvu, isto kao i kad se dogodilo ubojstvo Reihla Kira, obavijestio ratni šef SIS-a, pokojni Mirko Grošelj.

»Grošelj je bio moj jako dobar prijatelj. Pitao sam ga što misli o Šabićevu ubojstvu. Zagonetno se osmjehnuo, spomenuo transkript razgovora koji sam pokazao Glavašu i kazao da ga čudi što je Šaban poginuo samo dvadesetak dana nakon što je Glavaš doznao da je njegova meta. To je prema Grošelju bio određeni indikator, ali ne i dokaz da je Glavaš umiješan u to ubojstvo. S tim sam se složio, pa čak nisam niti upozorio Zagreb da postoji transkript, niti smo kao Služba vezivali Glavaša uz to ubojstvo«.

Međutim, državni je vrh donio odluku da se formira tim koji će raditi na utvrđivanju okolnosti Šabanove smrti. Pejić je postavljen za koordinatora tog tima. Pozivajući se na ratne okolnosti, »danonoćno granatiranje Osijeka, nova ubojstva«, on danas kaže da taj tim nije bio u prilici »uhvatiti se u koštac sa Šabićevim ubojicama«.

»Uz to, ubojstvo se dogodilo u noćnim satima u situaciji kada se pucalo na sve strane, što je bitno otežalo istragu i prikupljanje dokaza. Niti je Zagreb posebno inzistirao da se zločinci pronađu. U službi smo imali osjećaj da su mnogi u državnom vrhu odahnuli što su se riješili neobuzdanog i nepredvidljivog Šabića koji je za mnoge bio noćna mora«.

Zdravko Pejić je u razgovoru za Vjesnik prvi put progovorio i o svojim tadašnjim spoznajama vezanim uz ubojstvo Josipa Reihla Kira, osječkog načelnika policije.

»Glavaša optuživati izravno za smrt Josipa Reihla Kira bilo bi neodgovorno. Ako bismo pak govorili o posrednoj odgovornosti, onda se može donijeti i nešto drukčiji zaključak. Naime, SZUP nije utvrdio da Glavaš stoji izravno iza ubojstva Josipa Reihla Kira, ali smo u Zagreb uputili pismo koje govori da je vrlo izvjesno da je Kirov ubojica Antun Gudelj, koji je često slušao o sukobima Glavaša i načelnika Policijske uprave, posredno naveden da ubije "omraženog načelnika koji se suprotstavlja HDZ-u, Glavašu, a štiti Srbe u Osijeku"«, kaže Pejić.

Dodaje da je Gudelj bio Glavašev prijatelj, »a kada vam vaš idejni vođa neku osobu opetovano spominje u negativnom kontekstu, kod pojedinca se može stvoriti ubilački nagon i potreba da se protivnika vođe eliminira. Glavaš je o Kiru govorio sve najgore. Uključio je u te napade i Glas Slavonije, organizirao mitinge protiv Kira, za čijom je funkcijom svim srcem žudio, ali, na sreću, Zagreb ga nikad na nju nije postavio. Kir je očito zbog svoje upornosti da sudjeluje u stvaranju pravne, a ne HDZ-ove države u kojoj vladaju lokalni moćnici, platio glavom«.

Vezano uz Kirovo ubojstvo, Zdravko Pejić postavlja jedno važno pitanje, a uz Šabićevo nudi još neka objašnjenja: »Pretpostavimo teoretski da je Služba imala neke dokaze o Glavaševoj upletenosti u Kirovo ubojstvo. Bi li Branimir Glavaš bio suđen? Sigurno ne bi. Pa Antun Gudelj je u pola bijela dana pred dvadeset ljudi ubio Josipa Reihla Kira i bio oslobođen. I SZUP-u nije bilo u interesu da ubije Šabića, kao što to insinuira Glavaš. Šabić nije smetao Službi, ali je za Glavaša bio noćna mora. Kako bi Branimir Glavaš mogao dopustiti da mu kriminalac zapovijeda u Osijeku i da stvara paralelnu vojsku koja nije poštovala ratna pravila i hijerarhiju u gradu kojim on zapovijeda?«



Šef dopisništva Glasa Slavonije u Zagrebu na Božićnom domjenku 1993. za saborske izvjestitelje u Vili Weiss, iz ruke predsjednika Sabora Stjepana Mesića prima na dar srebrenjak s grbom Zagreba. Sekundu kasnije ruku mu je pružio predsjednik Županijskog doma Sabora Josip Manolić, naglo otvorivši kapke i rentgenski ga skenirajući svijetloplavim očima


Zdravko Pejić je osoba koja je svojedobno dogovorila moj fatalni susret s Josipom Perkovićem u prosincu 1998.

Susret s Josipom Perkovićem organizirao je Zdravko Pejić, privatni obrtnik iz Poreča, čija građevinska firma obavlja radove na području Osječke županije.

Pejića sam upoznao u jesen 1997. kao jednog od ratnih šefom SZUP-a u Osijeku. Pomogao mi je u pokušaju rasvjetljavanja kontroverznih zbivanja za vrijeme agresije na Osijek. Usput, ispričao mi je kako ga je u SDS-u Osijek 1979. zaposlio jedan divan čovjek i veliki obavještajni profesionalac i Hrvat, Josip Perković. Rekao je da bi bilo dobro da se upoznam s njim, jer je on sad savjetnik Miroslava Tuđmana u HIS-u.

Kad sam, potkraj 1997., izvještavao o projekciji filma švedskog novinara hrvatskog podrijetla Nikole Majstrovića o kontroverznoj smrti Mire Barešića, zamolio sam Pejića da me poveže s Josipom Perkovićem. Tražio sam Perkovićevu izjavu o navodima iz filma po kojima je on, kao šef SIS-a, 1991. bio jedna od karika u lancu zavjere oko Mire Barešića, što je urodilo njegovom, ni danas službeno razjašnjenom, smrću.

Pejić mi je prenio Perkovićevu poruku da on ne bi ništa govorio i da je kao šef SIS-a izviješće predao na najviše mjesto.

Pejić mi je predložio da ne pišem negativno o Perkoviću jer je on vrlo dobar s Miroslavom Tuđmanom, tadašnjim čelnikom svih hrvatskih obavještajnih službi...

Na rastanku, platio je svojih pet deci bijelog vina, moja dva piva, kavu s mlijekom i Pejićev čaj. Zatim me poslao da vidim što u susjednom separeu radi njegov prijatelj Zdravko Pejić. On je hinio čavrljanje s jednom mladom gospođicom. Za to vrijeme Perković je, navodno, tražio naočale na stolu. Osobno sam mu ih pronašao.

Pejić je, po klasičnoj policijskoj metodi, igrao ulogu dobričine, i tu i tamo smirivao strasti...


evo ga i na još jednom mjestu gdje ga spominjem samo s inicijalima:

*Na koji je način Perković zatražio susret s Vama?

- Jedan njegov posrednik, Z.P., čovjek kojeg je Perkovićzaposlio u SDS-u Osijek, a kasnije mu bio zaleđe dok je on rukovodio SZUP-om, za vrijeme rata u Slavoniji, u jesen 1997. godine dao mi je neke korisne informacije o kontroverznim ratnim zbivanjima u Osijeku. Do tada nisam poznavao nikoga tko je bio tako blizak Perkoviću. Nisam poznavao ni Perkovića, premda sam od nekih kolega, dok sam radio u ”Nacionalu”, puno čuo o tom čovjeku. Dakle, taj Perkovićev prijatelj, Z.P., koji se sada formalno bavi civilnim poslovima, već mi je onda, onako naokolo, počeo govoriti o Perkoviću. Predstavljao mi ga je kao velikog obavještajnog profesionaica, Hrvata, koji je tada bio savjetnik u HIS-u. Rekao mi je da bi vrijedilo upoznati ga i da bi mi Perković mogao biti od velike koristi. Ta se osoba služila veoma biranim riječima, iz nje je zračio asketsko sportski duh, pa mi je bilo ugodno razgovarati, a vukla me i znatiželja. Međutim, nije mi se svidjelo kad je počeo ogovarati jednu kolegicu, koja je poznata novinarka, ali je po mišljenju te osobe nemoralna, a svoj posao često radi neprofesionalno. S druge strane ta je osoba laskala mojoj navodnoj pronicljivosti, podržavala je moje stavove o profesiji. Stalno se vraćao na to kako dobar novinar i dobar obavještajac mogu surađivati na obostranu korist, te da su tako, barem što se njegova iskustva tiče, mnogi novinari napravili uspješne karijere. Puno mi je pričao i o načinima koje je koristio kao operativac SDS-a, popularnoj UDB-i, o vrbovanju na fin način čak i intelektualaca...Nekome se pomagalo zaposliti suprugu, netko je imao bliskog rođaka sklonog kriminalu, pa se tom rođaku progledalo kroz prste.., pričao mi je.

Sve je to, znate, zgodno slušati, ali mislim da nitko od nas novinara takvim stvarima ne bi smio biti impresioniran. Iako živimo u državi gdje je novinaru veliki problem doći do običnog statističkog podatka o, primjerice, broju nezaposlenih, mislim da ima puno boljih i časnijih načina kako i dobiti informaciju od toga da, surađujemo s obavještajcima...

* Kod pripreme razgovora rekli ste mi da je to što ste Perkoviću spominjali sina njega osobito razbjesnilo i da Vam je to višekratno zamjerio tijekom susreta u ”Plitvičkoj kući”.

-To je točno. Jer, nakon što sam to publicirao, javio mi se Z.P. i ulizivačkim tonom rekao kako mu je drago što nakon dugo vremena čuje taj lijepi slavonski bariton, misleći valjda na moj glas. Prenio mi je i Perkovićevu molbu da mu ne diram sina. Istodobno mi je rekao da smo Perković i ja veliki profesionalci, pa bi možda bilo zgodno da se konačno upoznamo. Rekao sam mu da nemam ništa protiv, jer neprestano pokušavam doći do njegove izjave, ali da tih dana nemam vremena zbog jednog poslovnog putovanja.

* Tada ste išli u Budimpeštu na intervju s Josipom Majerskim?

- U pravu ste. Neposredno po izlasku ”Globusa” broj 418 u kojem Majerski odgovara na Perkovićeve optužbe iz ”Vjesnika” da je pedofil, da uopće nije radio za UDB-u, te da je na suđenju Sindičiću u Škotskoj bio privatni svjedok Nikole Štedula, nazvao me Z.P. i predložio sastanak s Perkovićem. Rekao mi je da je krajnje vrijeme da se sastanemo. Pristao sam, ali kako sam već rekao, poduzeo sam sve mjere opreza...


Ima analitičara koji su skloni tvrdnji da Zdravko Pejić zauzima jedno od ključnih obavještajnih mjesta u knjizi s ključem Nenada Ivankovića Sova. Al' to bi najbolje bilo pitati samog Nenada Ivankovića ili Jasnu Babić koji su objavljivali stenograme razgovora između jednog osječkog operativca Udbe i hrvatskog disidenta koji se, navodno u jednom od suradničkih dosjea vodio kao Sova, a kasnije, pa i danas bio jedan od ključnih ljudi HDZ-a i države.


Je li Zdravko Pejić imao vezanu Sovu


U gore citiranom intervjuu za Vjesnik Pejić mi nije spominjao nestanke srpskih civila 1991/92.

Ali u Jutarnjem listu ratni šef SZUP-a kaže da se tom istragom bavio operativac SZUP-a koji je ubrzo prešao u SIS (kod Josipa Perkovića op. ž.p.), te da je riječ o današnjem potpredsjedniku ministarstva koji vodi jedna ministrica.

Takav opis može odgovarati jedino pukovniku Ivanu Grujiću koji je kao i Pejić prije rata radio u osječkoj Udbi i za kog su mi se pojedini analitičari kleli da je upravo on, a ne Pejić vezivao Sovu i Toma.

Opsjednut kakav već jesam, likom i djelom hrvatskog Hoovera Josipa Perkovića, meni se čini da se nakon spominjanog teksta u Jutarnjem listu može govoriti o ozbiljnom sukobu među nekadašnjim Tatinim ljudima, te da će vrlo brzo i pukovnik Ivan Grujić morati izići u javnost sa svojom verzijom istine o nestancima srpskih civila u Osijeku 1991/92.


Ministrica Jadranka Kosor i njen pomoćnik pukovnik Ivan Grujić


Branimir Glavaš se još uvijek može sarkastično smijati grijući pivski trbuščić na ugljanskom suncu jer je on, navodno, jako dobro upućen u udbine dosjee i Sove i Toma.

Druga je stvar što na to nije imao pravo, kao što mu ni Pejić nije smio pokazati stenogram razgovora između Mate Šabića Šabana i Ivana Zorića, al' tko je još čuo da su se nekadašnji ili današnji udbaši držali bilo kakvih pravila i zakona.

- 00:46 - Komentari (0) Isprintaj #

03.08.2005., srijeda

AMAC Forum kukavički laže - o Domagoju Margetiću, Mariu Profaci, Anti Damjanoviću i Markici Rebiću


(Domagoj Margetic & ICTY - Peratovic Net)

Hrvatski Kriz
Unregistered User
(8/2/05 3:44 pm)
Reply Doslo doba da se rastajeeemoooo.....
--------------------------------------------------------------------------------
"Novinar" Zeljko Peratovic je pismenim putem zamolio urednistvo da se banira te onemoguci daljni pristup Hrvati AMAC forumu....

Njegova zamolba je naravno uslisana, i od danas vise ne ce pisati na AMACu.....


Neregistrirani korisnik mene banira slagavši da sam to sam zatražio. To je smiješno vjerojatno samo onima koji pričaju viceve ogledalu.


Karamarkov i Rebićev novinar Domagoj Margetić


Glavno je da oni na tim svojim stupidnim stranicama reklamiraju Domagoja Margetića, koji je, prema mom izvoru iz vrha POA-e zajedno s Antom Rosom bio u posredničkoj misiji kod ministrice pravosuđa Vesne Škare Ožbolt, i koji istu odonda non-stop zasipa SMS porukama.

To mi je također otkrio visoki izvor iz POA-e jer ta agencija trenutno nadzire sve žive komunikacije u Hrvatskoj. Dobara je stvar što je, navodno Tomislav Karamarko iz svoje firme Soboli ( iz koje je trenutno prenio suvlasništvo na treću osobu) prebacio i privatni sustav za nadzor elektronskih komunikacija i stručnjaka za isto, Ivana Baketu.

Domagoju Margetiću stranicu pomaže uređivati bivši Vjesnikov istraživački reporter (nešto kao Đorđe Ličina) stručnjak za ustašku emigraciju, izvještavao između ostalog iz Švedske o ubojsvu YU ambasadora Vladimira Rolovića, a kasnije navodni vanjski suradnik Markice Rebića - stanoviti Mario Profaca.

Stručnjak za ustašku emigraciju sedamdesetih i osamdesetih, od devedesetih do danas kao umirovljenik junački brani boje hrvatskih tajnih službi - Mario Profaca


Umirovljeni Profaca je još početkom devedesetih, navodno preko HAK-a, dobio elektronsku opremu, koju je HAK-u poklonio ADAC, te je rečenu instalirao na vrh svog nebodera na Srednjacima. Uz pomoć te opreme, između ostalog Mario Profaca, umirovljenik, postao je i prvi hrvatski "nezavisni novinar".

Ante Damjanović (s bradom sjedi iza svog kuma Tihomira Blaškića) 1996. je bio uhićen od SIS-a jer je navodno htio skriti dokumentaciju koja bi mogla pomoći njegovom kumu u obrani pred ICTY-em. Damjanović je 2000-e bio savjetnik ministra obrane Joze Radoša za sigurnost, potom je radio u RH Alanu, a danas je glavni junak knjige Jasne Babić "Urota Blaškić" i bavi se privatnim biznisom. Na promociji spomenute knjige jako ga je nahvalio Ivo Žanić


Svojedobno mu je navodno, Ante Damjanović, kum Tihomira Blaškića doturio dio stenograma sa zatvorene sjednice suđenja Blaškiću. Skoro je nepoznato da su istražitelji Haaškog suca koncem devedesetih pozvali na odgovornost Profacu što je taj tajni dio suđenja objavio na svojim web stranicama.

Potom je Profaca u pismenoj formi referirao Markici Rebiću, šefu SIS-a zaduženom za opstrukciju suradnje s Haaškim sudom, o čemu je razgovarao s istražiteljima ICTY-a i kako ih je navodno namagarčio.

Taj njegov pismeni referat Markici Rebiću otišao je nedavno u Haag preko Mladena Bajića, jer je Carla Del Ponte tražila dokumente o opstrukciji uhićenja ahmićke skupine. Zato Mario Profaca i njemu slični spomenuti u ovom kontekstu najčešće pjevuše onaj Balaševićev stih: Pratim te ko Udba - ti si moja sudba....


Izvori bliski POA-i kažu da se Markica Rebić sa svjedočenja iz Haaga vratio zelen kao Karadžićeva supruga, što znači da se ni Mario Profaca ne osjeća baš najbolje


- 03:47 - Komentari (9) Isprintaj #

02.08.2005., utorak

Odvjetnik Luka Šušak podnio kaznenu prijavu zbog prijetnji smrću



Nakon 7 dana od prijave prijetnji uspio sam ishoditi ovu potvrdu VIII PP Kruge, plativši ju 20 kuna biljega


Moj odvjetnik Luka Šušak po primitku potvrde žurno je podnio kaznenu prijavu Ognjenu Haramini i Odjelu organiziranog kriminala PU Zagrebačke, gdje se slučaj formalno vodi, a na koncu bi Općinsko drćavno odvjetništvo u Zagrebu trebalo odlučiti hoće li ju prihvatiti ili odbaciti. Vidit ćemo još kako će reagirati Švicarci.

POLICIJSKA UPRAVA ZAGREBAČKA
Odjel Organiziranog kriminala

ZAGREB, HEINZLOVA 89

PREDMET: Peratović Željko – kaznena prijava, dopuna kaznene prijave

I

Željko Peratović, novinar «Vjesnika», podnio je 22.07.2005.g. VIII-oj Policijskoj postaji kaznenu prijavu protiv nepoznate osobe, koje su imenovanom prijetile smrću. Ova postaja proslijedila je kaznenu prijavu Odjelu Organiziranog kriminala PU Zagrebačke.
Supruga Željka Peratovića, Nada Peratović je državljanka Švicarske Konfederacije i ona je u vezi prijetnji koje su upućene Željku Peratoviću obavijestila veleposlanstvo Švicarske u Zagrebu i u stalnom je kontaktu s predstavnicima tog veleposlanstva.

Prema spoznajama Željka Peratovića njemu su upućene prijetnje e-mail poštom iz Švicarske iz Solothurna. A prijetnje ubojstvom uputio je Max Soldo.

U prilogu vam dostavljamo prijetnje upućene e-mail poštom (8 stranica).

II

Molimo da ovom odvjetničkom uredu dostavite kopiju kaznene prijave koju je podnio Željko Peratović na zapisnik kod VIII Policijske postaje u Zagrebu. Također molimo da ovaj odvjetnički ured se obavijesti o stanju predmeta i u kojoj fazi postupka se nalazi kaznena prijava koju je podnio Željko Peratović.


Luka Šušak, odvjetnik
Iblerov trg 6/2
Zagreb


U Zagrebu, 29.07.2005

- 10:03 - Komentari (0) Isprintaj #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< kolovoz, 2005 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        

Siječanj 2012 (1)
Svibanj 2010 (1)
Svibanj 2008 (16)
Travanj 2008 (19)
Ožujak 2008 (11)
Veljača 2008 (22)
Siječanj 2008 (22)
Prosinac 2007 (15)
Studeni 2007 (16)
Listopad 2007 (19)
Rujan 2007 (14)
Kolovoz 2007 (7)
Srpanj 2007 (14)
Lipanj 2007 (24)
Svibanj 2007 (17)
Travanj 2007 (33)
Ožujak 2007 (37)
Veljača 2007 (32)
Siječanj 2007 (29)
Prosinac 2006 (26)
Studeni 2006 (34)
Listopad 2006 (31)
Rujan 2006 (29)
Kolovoz 2006 (25)
Srpanj 2006 (17)
Lipanj 2006 (18)
Svibanj 2006 (24)
Travanj 2006 (28)
Ožujak 2006 (34)
Veljača 2006 (35)
Siječanj 2006 (42)
Prosinac 2005 (26)
Studeni 2005 (33)
Listopad 2005 (33)
Rujan 2005 (31)
Kolovoz 2005 (18)
Srpanj 2005 (24)
Lipanj 2005 (34)
Svibanj 2005 (32)
Travanj 2005 (45)
Ožujak 2005 (15)



45 lines © 2005, Zeljko Peratovic