online

Novi list, 27. kolovoza 2005.
Prilog Pogled, str. 7

Opasne veze

piše Slobodan Šnajder

Znanje je nemoć

Na neki način (bolje: na svaki mogući način), pet godina nakon ubojstva i sahrane, perpetuira se skandal neprisustva, ne-činjenja, ogluhe države za istinu... Istina o Levarovoj likvidaciji - koja je očito plod suradnje visokopozicioniranih moćnika i banalnih koljača i ubojica - ne treba, čini se, nikome. Štoviše, ona je tako opasna da je, kao neku državnu tajnu (možda bi valjalo kazati: sramotu), čuvaju u kripti državnih interesa i razloga. U takvoj je situaciji znanje u stvari nemoć. I više od toga: ono je opasno.

Sutra se puni peta obljetnica od mučkog ubojstva Levarova. Pet godina! Kako vrijeme leti! Deset je godina od Oluje, gotovo petnaest od početka disolucije bivše državne zajednice, koja je izašla tako skupom. A pitanja i dvojbe ne samo da se ne smanjuju; naprotiv ona se stalno vriježe. Neka navraćaju u pravilnim razmacima -naprimjer u prilici kad se puni ova ili ona obljetnica. Navraćaju kao zločinci vezani uz mjesto zločina koje je za njih mjesto nepojmljive atrakcije. Pitanja kao zločinci? Pitanja o zločincima kao zločinci? Pak ih valja ušutkati, poplašiti, odstraniti? Tako ispada i sad ću to još jednom demonstrirati onima koje to još uopće zanima. Tko u Hrvatskoj pita, taj jako skita. I na kraju, pojest će ga mrak.

Laka ti hrvatska mržnja

Oni koje to još uopće zanima mogu u mojoj knjizi, a u vezi Levarove sahrane prije punih pet godina, pročitati sljedeće: »Milan Levar spušten je u raku na oči tek vrlo malobrojnih, i manje-više u šutnji. Nad rakom Država je svoje odšutjela. Građanska Hrvatska isto je tako, još uvijek u jednoj otmjenoj koroti u posve drugom povodu (sahrana tragično preminule glumice), odabrala promatrati ovaj ukop izdaleka.


Ispred države na Levarovu pogrebu bili su s lijeva na desno: potpredsjednica Vlade Željka Antunović, načelnik lokalne policije Dubravko Novak, gospićki župan Ante Frković i Siniša Jagodić, savjetnik za medije u Uredu Predsjednika Stjepana Mesića (op. ž.p.)

Jedino se policija, svakovrsna, obilnije nagnula nad raku. Ona je čuvala pokojnika kao veliku dragocjenost, kao da bi on mogao oživjeti. Milan Levar pokopan je u mržnju, zadnjeg dana mjeseca kolovoza koji ni inače nije donio ništa dobroga. »(Umrijeti pod zvijezdom, str. 97. Tekst nosi nadnevak 4. rujna 2000.) I valjalo je još dodati:

Laka ti hrvatska mržnja!, kad je već u nju pokopan. Na istom sam tom mjestu, sada u knjizi, zabilježio tragove o Đapićevu tihom trijumfu, koji se očitovao ovako: Levar je morao znati što ga čeka! On je dobio što je tražio! Pak je onda, kažimo to iz ove petgodišnje perspektive, sve u redu? Levar dobio je što je tražio. Ne dobiju u Hrvatskoj svi sve što traže, daleko od toga. Markov trg, donedavno, vrvio je onima koji su nešto tražiti, a nisu ništa dobili. Ali Đapićev je poučak, iz davne 2000. godine, kristalno jasan: Levar i slični spadaju u neveliku grupu onih koja mora računati s tim da će dobiti ono što traži.

Što je to tražio Milan Levar?

Ništa za sebe. Tražio je jedino neko dobro uho za ono čemu je, silom ili milom, svjedočio; za ono što je vidio, i s tim što je vidio nije mogao mirno živjeti. Pa. onda, na kraju krajeva, nisu mu ni dali poživjeti: njegov je nemir smiren, on je, po Đapiću Anti, namiren, a namireni su, tojest smireni i oni koje bi Levar, da je živ; jako uznemiravao, s vremena na vrijeme.

Sjećanje na budućnost

I eto ti ga na: prođe pet godina. Naslov kolumne glasio je: »Tko je sljedeći?« u redu za namirenje i smirenje. I piše još: »Mi pak koji Levarov ukop držimo sramotnim skandalom, gotovo jednako tako groznim kao što je sam čin mučkog ubojstva izveden rukom hrvatskog fašizma, mi smo samom tom činjenicom kandidati za vječnost, u koju, uzgred budi kazano, baš i ne vjerujemo. Ja ne znam gdje je sada Levarova duša, osim što bi ona mogla biti u nekom sjećanju na budućnost jedne sasvim drugačije zemlje, koji, kako sada stvari stoje, u tu budućnost može ponijeti još samo svoje ime.«

I eto ti ga na: prođe pet godina. Naslov kolumne glasio je: »Tko je sljedeći?« u redu za namirenje i smirenje. I piše još: »Mi pak koji Levarov ukop držimo sramotnim skandalom, gotovo jednako tako groznim kao što je sam čin mučkog ubojstva izveden rukom hrvatskog fašizma, mi smo samom tom činjenicom kandidati za vječnost, u koju, uzgred budi kazano, baš i ne vjerujemo. Ja ne znam gdje je sada Levarova duša, osim što bi ona mogla biti u nekom sjećanju na budućnost jedne sasvim drugačije zemlje, koji, kako sada stvari stoje, u tu budućnost može ponijeti još samo svoje ime.«


Đapićev je poučak, iz davne 2000. godine, kristalno jasan: Levar i slični spadaju u neveliku grupu onih koji moraju računati s tim da će dobiti ono što traže

Pet godina, dakle. Levarovu je sinčiću uvaljen bicikl koji je jako želio, a Levarovoj udovici nešto kao skromna renta - podsjeća me sve to na čudnovatu nagodbu s potomcima obitelji Zec čiji su članovi potamanjeni u jednoj ranijoj »uspješnici« hrvatskog fašizma (kako su škvadroni - smrti točno imenovani u kolumnu iz 2000. godine). Bicikl + renta = KRVARINA. Možda ne bi bilo loše, radi preglednosti (transparentnosti!) ovakve trgovine da država utvrdi cjenik ovakovih aranžmana s pomoću jedne visoke saborske komisije kojoj bi predsjedao Anto Đapić, po mogućnosti onaj političar iz 2000. godine. (Premda njegove skorašnje izjave u slučaju Glavaš izlaze prilično sličnima.) Doduše, Levarov bi sinčić jednoga dana mogao i sam ponešto pitati, pa i vrlo neugodno; kako naprimjer to da mu se otac stvorio biciklom.

Peratović u donkihotovskoj situaciji

Rečenom je krvarinom država, koja si je na dan Levarova ukopa odabrala neke druge svečanosti iz ponude, priznala svoj udjel krivnje, golem i presudan, što nije zaštitila čovjeka koji je suviše znao; k tomu čovjeka koji je o tomu što je znao počeo i govoriti, što je u Hrvatskoj uvelike atipičan razvoj. Jedan od tih koji je, vlastitom inicijativom, a u duhu tzv. investigativnog žurnalizma, skupio neka saznanja o mučkoj likvidaciji Milana Levara jest i višestruko nagrađivani novinar Željko Peratović. U novinarskoj branši on danas sigurno ide u red najkompetentnijih za ono u vezi s Levarom što se zna, a ne smije se znati. Zna, naprimjer, kako je likvidacija bila najavljena, i tko ju, je najavljivao. Mnogo je puta u toj vezi predložio nadležnima da poduzmu istražne radnje, a molio je (doslovno je molio), da se i njega presluša i da nekome koji drži ovu ili onu polugu u »obavještajnoj zajednici« u rukama kaže to što zna. Ali njegovo znanje nije - dobrodošlo. Peratović se već godinama nalazi u prilično donkihotskoj situaciji, jedino vjetrenjače s kojima se nosi nisu nikakve utvare već ljudi na položajima koji štite te svoje položaje tako da obeshrabruju istinu. Istina o Levarovoj likvidaciji - koja je očito plod suradnje visokopozicioniranih moćnika i banalnih koljača i ubojica - ne treba, čini se, nikome. Štoviše, ona je tako opasna da je, kao neku državnu tajnu (možda bi valjalo kazati: sramotu), čuvaju u kripti državnih interesa i razloga. U takvoj je situaciji znanje u stvari nemoć. I više od toga: ono je opasno.


Milan Levar i Željko Peratović kod automehaničara u Grazu

Peratović ima prilike ovu činjenicu provjeriti skupocjenom metodom vlastite kože: uručen mu je brz otkaz u »Vjesniku«, tom državnom čuvaru državnih interesa i istina, s obrazloženjima koja nikako ne drže vodu. Objavio je u Feralu intervju za koji njegova dojučerašnja redakcija nije iskazala zanimanje! To je moglo poslužiti kao povod (sukob interesa), ali je pravi razlog ipak u tome što je Peratović inzistirao na činjenicama, imenima, opasnim vezama, koje je, vlastitim investigacijama, proniknuo, a napose o gospićkim i sličnim mrakovima. U otkazu mu niječu da je dobar novinar. Svijet ne misli tako. U srditom dopisu udruge »Reporteri bez granica Austrije« podsjećaju direktora »Vjesnika« da je Peratović, upravo za svoje investigacije, nagrađen visokim međunarodnim priznanjima, između ostaloga, i rečene udruge ( on je ponio Press Freedom Award 2003.) Kao i u sličnim slučajevima, jedina je šansa istine, u ovom slučaju i Peratovićeva, da se njegov novonastali slučaj internacionalizira. Državne će novine izbaciti iz svojih redova onoga koji je neugodan za državu kojoj su one novine; u tome nema ničeg novog, ali se mora znati o kakvoj se državi, o kojoj istini, ovdje radi. Na neki način (bolje: na svaki mogući način), pet godina nakon ubojstva i sahrane, perpetuira se skandal neprisustva, ne-činjenja, ogluhe države za istinu.