16.08.2005., utorak
Slikopisdice iz Slavonije
 Protekli, pomalo poduži boravak kod dade u Gradištu ispunio me snažnim dojmovima. Neki od njih tako su jaki da ću ih pustiti da se još slegnu. Ispričat' ću najprije najgori. Dr. Martin Tokalić , na gornjoj slici, onkolog u osječkoj bolnici svakog lijepog vikenda boravi u obiteljskoj kući koju je naslijedio od oca Ive i majke Anke, a od koje moj dom dijeli samo ulična cesta. Nedavno sam od Marte Mandić (pokojnog Đure) doznao da mu je ona, dok se njen pokojni suprug liječio od raka, poklonila stanovitu knjigu koja daje do sada manje poznate dragocjene podatke o Gradištu. Za sada nije jasno je li ta knjiga potječe iz kontigenta župne arhive koju je na mjesno smetlište bacio vlč. Alojzije Asić. Obzirom da se moja obitelj spominje u prvim zapisima o mjestu, Popis iz 1755. godine bilježi imena svih kućedomaćina u zadružnim gradištanskim obiteljima. Gradište tada ima 858 žitelja, a ukupno nalazimo svega 32 prezimena i to: Filaković, Petković, Bošnjak, Jovanovac, Parašilovac, Babić, Čolakovac, Baboselac, Dretvić, Ivanšić, Martić, Kovačević, Mikinac, Jelić, Kadić, Nikolić, Didović, Tokalić, Đurinovac, Bernatović, Baboselac, Matinac, Filipović, Živić, Stipanov, Pavić, Makarević, Đurakić, Matković, Peratović, Žigmundovac, Dugalić. Dakle, za ova prezimena koja i danas mnoga egzistiraju sa sigurnošću možemo tvrditi da su tradicionalno gradištanska. a i kasnije kroz gradištansku pisanu građu, Mihael Peratović (po njemu su nas prozvali po selu Miškovi) i sin mu Andrija imaju ključ od crkve i kase. Svi se ispovijedaju i idu u crkvu, jedino župnik ne zna za dva gospodina, Lovru Didovića - zastavnika i Grgu Blaževca. Duša ima 1887. poželio sam vidjeti kakvim dokumentom raspolaže dr. Tokalić i zamoliti ga da mi knjigu za koju sam čuo od Marte Mandić posudi na kopiranje. Vidio sam prošle subote tri skupocjenija automobila pred Tokalićevom kućom - jedan mercedes je imao osječke tablice, a uz to i dvorišna vrata bila su otvorena, pa potrčah priopćiti mu molbu. Zatekoh ga u drugom dvorištu sa sepetom drva. Iz dubine drugog dvorišta osjetio se miris rakije i koma. Upitah ga je li on dr. Tokalić, objasnivši da sam ja prvi susjed preko ceste. Gledao je kroz mene, smješkajući se rubovima očiju i usana. Pomislih da ga nisam uvrijedio. Možda mu je Tokalić seosko prezime i tko zna iz koje priče potječe, kad'li on promrlja: - Da. Šta treba?! Rekoh mu da sam čuo kako se kod njega nalazi jedna raritetna knjiga o Gradištu i da bi mi pričinio zadovoljstvo kad bi mi ju je posudio da na kopiranje. Skoro mu je sepet ispao iz ruke, a guste crne obrve se načas visoko podigle, pa umalo spojile s donjim trepavicama. Gledao me kao kobac, mijenjajuću smjer hoda prema meni i mrmljajući: -Tko je to rekao?! Nemam ja... krghnj... - Marta Seksijina (Seksija joj je bio prvi pokojni muž), odnosno, htjedoh reći, Marta Madića mi je rekla da Vam je poklonila tu knjigu, nastojao sam objasniti dr. Tokaliću. - Ne! Nemam ja ništa, procijedio je kroz zube prolazeći kraj mene, gotovo me dodirujući napetošću i popeo se do ulaza u kuhinju. Sad sam se nalazio dublje u njegovu dvorištu od njega i bilo mi je neugodno jer je nedvojbeno pokazao da želi da odem. Tako se u Gradištu ponaša samo prema nezvanim gostima: pokućarcima, kotlokrpama, dlakokupcima, potencijalnim lopovima... - Nisam Vam došao ništa ukrasti. Samo Vas zamoliti da mi posudite Mandićkinu knjigu na kopiranje, morao sam dobaciti na rastanku.  Razmišljao sam povezuje li me on s medijskim istraživanjima oko uloge Branimira Glavaša u ratnom Osijeku, pa se uplašio da neću njega kao ratnog osječkog liječnika upitati zna li što o tome? Ili da nije slučajno pomislio da istražujem korupciju u zdravstvu. Napose, možda me osobno ne može smisliti iz tko zna kojih razloga. Nakon pola sata, dvorišna vrata njegove kuće bila su zatvorena, iako su isti automobili i dalje bili parkirani, osobe nekada bliske obitelji Tokalić objasnile su mi da prvi seoski doktor (ranije su govorili da je kirurg) ima sličan stav prema svim seljacima koji mu se obrate za pomoć. Da u selu razgovara s tek nekoliko ljudi, a da mu ostali idu na živce. Zaboga, on je doktor. Ovdje se dolazi odmarati. Što ga imaju zamarati glupostima? Rekle su mi osobe koje su ranije održavale bliske kontakte s pokojnim Ivom i Ankom Tokalić.  Dok sam bio osnovnoškolac nosio bih njegovom ocu kakav stariji televizor ili radio uređaj na popravak - za novac, dakako. Od njegove majke posuđivali smo, kao i čitav komšiluk, mlin za mak. Čak mi je dr. Tokalić jedne zgode na brzinu pregledao krajnike. Zaboravio sam s kojom se mukom pokojna mama izborila za tu davnu usluga, pa sam eto u potpuno dobroj vjeri doživio da me dr. Martin Tokalić stavom punim prijezira istjera iz dvorišta. |
