05.08.2005., petak
Vjenceslav Bill u Gradištu kupio đakovačku reklju
 Požalio mi se neki dan moj šokački prijatelj Vjenceslav Bill da mu od slavonske nošnje fali jedino reklja i bih li mu mogao pomoći da si nabavi jednu, originalnu s đakovačkim uzorkom, obzirom da mu se taj najviše sviđa, da su mu i ostali dijelovi nošnje iz tog kraja, kao i supruga - iz Piškorevaca. -Ništa lakše, rekoh. -Pođi samnom u četvrtak u Gradište. Tamo Zvonko Čolakovac ima jedinu radionicu za izradu reklji na svijetu. Kupio je originalnu stogodišnju mašinu u Đakovu. Obnovio ju. Izrađuje reklje po narudžbi, svim poznatim slavonskim uzorcima, i dodaje posebnosti po želji, poučio sam Billa. Sponzor našeg puta bila je tvrtka za promet nekretninama Trijas,  Kiša nas je pratila cijelog puta od Zagreba do Gradišta i natrag. Autentično maglovito, zeleno-žuto-plavo, jesenje ozračje početkom kolovoza- k'o stvoreno za vozit polako, pušit lulu i vrtit blatno-krvave slavonske filmove. Zvonko Čolakovac stanuje i radi na kraju Kolodvorske ulice, tik uz most na Bosutu. Prije nego smo svratili do njega, pređosmo most, prošosmo Ekonomiju... Nismo išli do Berave... Stadosmo kraj lenije za Babića stan da Bill u vagašima isproba nove ribičke čizme.  Zvona je skoro rasprod'o sve muške reklje sa zaliha, i već sam na Billovu licu vidio preslik gornje fotografije, kadli se Čolakovci sjetiše da je ostala još jedna, i to baš đakovačka. A kad ju je navuko. Pa rukavi i dužina taman. Osmijeh mu se razvuče do ušiju k'o da ste ga zatekli da spava kraj bureta rakije. A onda su Bill i Zvona obavili kupovinu i sjeli za stol. Vjenceslav je s gazdom za aldumaš pripalio lulu. I njih dvojica razmjeniše ratne filmove: Zvonko Čolakovac bio je ratni logističar za Vukovar, a Vjenceslav Bill, pripadnik Branimirove osječke bojne.  Usput saznadosmo da Vladimir Šeks i Branimir Glavaš koji se nerijetko u javnosti pojavljuju u rekljama, hvaleći se regionalizmom, nisu kod Zvone Čolakovca kupili te šokačke jakne, odnosno da su ih negdje posudili. Ručali smo kod mog dade Ive, pa prešli cestu i svratili na kavu kod Martina Mikinca, umirovljenog natporučnika HV-a. Gazda Martin šalje jedinog sina na studij u Zagreb. - Nema budućnosti vode na zemlji, reče nam, pa nadugo i naširoko poče objašnjavati kako radi po 15,16 sati, a u stalnoj je strepnji kad će i koliko dobiti novca za ono što je proizveo i prodao. I njegov je ratni film prilično neveseo. Među prvim hrvatskim žrtvama u Borovu selu bili su uoravo Gradištanci, pa četrnaestodnevna opsada vinkovačke kasarne. I tako tri godine povlačenja po blatu do su neki drugi "Veliki Hrvati" donacije i humanitarnu pomoć spremali u vlastiti džep... - E baš zato, ja tvrdim da je Carla Del Ponte najveći hrvatski branitelj, reče Vjenceslav Bill Martinu Mikincu, jer će ona jedina strpati u zatvor one koji su obogatili i poticali na zločine, dok su drugi, k'o ti i ja, vjerovali da je potrebno pošteno braniti Domovinu, makar za nju dali vlastitu krv... Svo to vrijeme Vjenceslav Bill bio je nadahnut bez ijedne kapi rakije, crpeći dodatnu snagu iz đakovačke reklje iz Gradišta koju je skinuo tek kad smo se dada Iva, on i ja utrpali u auto i krenuli za Zagreb. Nitko tko je s njim u Gradištu razgovarao nije primijetio ono što je o njemu često znao govoriti Branimir Glavaš: Billa sam tužio, no on je, kako se ispostavilo, također psihijatrijski slučaj, pa nije sposoban sudjelovati u raspravama objašnjava. |
