online

Po najnovijim neslužbenim informacijama Hrvoje Petrač se od tjeralice za otmicu sina generala Vladimira Zagorca krije u Grčkoj, gdje je nedavno, posve neslužbeno boravila i jedna osoba iz vrha OA-e.

Hrvoje Petrač, poduzetnik za kojim je raspisana Interpolova tjeralica zbog optužbe da je sudjelovao u otmici sina umirovljenog generala Vladimira Zagorca i kojem je zabranjen ulazak u zemlje EU jer se sumnja da pomaže odbjeglom generalu Anti Gotovini, ovih bi se dana mogao vratiti u Hrvatsku.

Izvor iz pravosudnih krugova rekao je Vjesniku da su o tome obaviješteni u Glavnom državnom odvjetništvu i MUP-u, te da se ovih dana u tim institucijama vode konzultacije o modelu Petračeve »predaje«...

Vjesnikov izvor tvrdi da su osobe bliske Hrvoju Petraču o novoj dijagnozi kontaktirale s odgovornim liječnicima u zagrebačkim bolnicama Sestre milosrdnice i Sveti Duh.

Petraču je boravak u inozemstvu otežan ne samo zbog Interpolove tjeralice nego i zbog odluke Unije koja mu je zabranila ulazak u zemlje članice.

Prema hrvatskom predsjedniku Stjepanu Mesiću, odbjeglom tajkunu osuđenom na šest godina zatvora zbog otmice sina generala Zagorca, moralo bi se ponoviti suđenje budući da je osuđen u odsutnosti.

Upitan o informacijama da se Hrvoje Petrač nalazi u Izraelu, Mesić je rekao kako su postojale velike sumnje da je on upravo tamo, ali da to nije do kraja sigurno.

Osim toga, istaknuo je, nema dokaza da je Petrač umiješan u financiranje bijega ili boravka generala Gotovine u inozemstvu.

"Nisam vidio niti jedan dokaz, postoje samo sumnje", rekao je Mesić, ističući ipak kako bi Petrač morao doći u Hrvatsku.

Kazao je da je Petrač osuđen u odsutnosti, te da bi mu se suđenje, nakon povratka, moralo ponoviti.

Istraga njemačke policije i pravosuđa za ubojstvo poznatog hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića 1983. u Münchenu, koje je organizirala jugoslavenska tajna policija, nije se zaustavila na nedavnu uhićenju bivšeg jugoagenta Krunoslava Pratesa.

Vukušić otkriva

Pred njemačkom policijom ovih je dana ponovno svjedočio Bože Vukušić, koji je već jednom svjedočio s predsjednikom HSP-a Antom Đapićem, s obzirom na to da je i Đapićev stric također ubijen u Njemačkoj. Vukušić nam je otkrio da se istraga vodi protiv Josipa Perkovića, bivšeg čelnika jugoslavenske Službe državne sigurnosti i bivšeg pomoćnika ministra obrane, čiji je sin Saša danas savjetnik za nacionalnu sigurnost predsjednika Stipe Mesića.

Zvonimir Despot, Večernji list, 31. 08. 2005.

NN: Istraga o ubojstvu Stjepana Đurekovića
(na engleskomDjurekovic's murder and Friedrich Zimmermann)

NA: što o ubojstvu INA-ina menagera znaju Josip Perković i Mika Špiljak?

Zagreb- Uhićenje Krunoslava Pratesa, osumnjičenog od njemačke policije da je sudjelovao u ubojstvu jednog od najznačanijih hrvatskih političkih emigranata bivšeg direktora INA- Marketinga Stjepana Đurekovića, 1983. kod Münchena, otvara ozbiljno pitanje hoće li se istraga proširiti i na neke osobe u Hrvatskoj, koje su u to vrijeme obnašale visoke dužnosti u Službi državne sigurnosti i politici.

Prema još nepotvrđenim vijestima Prates je u prvim izjavama njemačkoj policiji kazao da nije sudjelovao u Đurekovićevom ubojstvu. Službeno, osumnjičen je da je napravio kopiju ključeva svoje tiskare u kojoj je boravio Đureković, te iste proslijedio SDS-ovim agentima koji su ih zatim dali ubojicama.

Prema izjavi Ivana Lasića, svojedobno visokorangiranog dužnosnika SDS-a, a koju je publicirao Bože Vukušić u knjizi "Tajni rat Udbe protiv hrvatskog iseljeništva", Krunoslav Prates bio je suradnik SDS-a kojeg je na vezi držao Josip Perković, kasnije visoki dužnosnik hrvatskih sigurnosnih službi.

Tvrdnju da je Prates bio suradnik Josipa Perkovića izrekao je bivši podređeni u SDS-u Josipu Perkoviću, Branko Traživuk, koji je nakon uhićenja u Hrvatskoj 1991. da je agent KOS-a iz skupine Labrador, razmijenjen.

U intervjuu beogradskoj Dugi iz 1992. Traživuk je rekao da je Prates bio na vezi Perkoviću, te da mu je Perković kazao da se priprema Đurekovićevo ubojstvo, a da mu je Prates dao ključeve garaže u kojoj je boravio Đureković.

Prema Traživuku, Josip Perković je kasnije službeno protestirao u Beogradu jer je ubojstvo Đurekovića izvršio crnogorski SDS, u suradnji s beogradskim podzemljem. Prema više izvora u samom činu ubojstva sudjelovali su danas već pokojnici: Ratko Đokić, Radovan Božović Giška, Dragan Malešević Tapi i Željko Ražnjatović Arkan.

Josip Boljkovac, prvi ministar policije nakon demokratskih promjena u Hrvatskoj 1990. smatra da se Stjepan Đureković u emigraciji povezao s BND-om, a da bi o njegovom ubojstvu od osoba u Hrvatskoj puno toga mogao reći Josip Perković.

Boljkovac drži da nije nevažno ni to što je Đurekovićev sin Damir nakon očevog ubojstva preselio u Toronto gdje je ubijen na 50 metara od Gojka šuška, a da je to ubojstvo prikazano kao samoubojstvo.

Josip Manolić, dugogodišnji prvi hrvatski obavještajac također smatra da je upravo Josip Perković središnja osoba u Hrvatskoj koja bi nešto mogla reći o Đurekovićevom ubojstvu.

Iako smo preko posrednika dobili telefonski broj Josipa Perkovića, danas umirovljenog obavještajca i ostavili mu dvije poruke na telefonskoj tajnici, do zaključenja ovog broja Vjesnika, on nam se nije očitovao o navodima koji ga povezuju s ubojstvom Stjepana Đurekovića.

Pavle Gaži: Đureković je ubijen zbog istrage o malverzacijama u INA-i

Pavle Gaži, republički sekretar SUP-a SRH u vrijeme Đurekovićevog ubojstva kaže kako je neistinit podatak iz knjige Božidara Spasića Lasica koja govori da se on sreo s Đurekovićem u Bukureštu kako bi ga nagovorio da se vrati u Zagreb svjedočiti o kriminalnim radnjama vrha Komunističke partije Jugoslavije, te da ga je zbog toga smijenio Josip Vrhovec.

- Istina je da sam se ja bavio tadašnjim kriminalom u INA-i (tadašnji SUP je vodio postupak protiv Vanje Špiljaka, zbog gospodarskih malverzacija u INA-i op. ž.p.) te da mi je u tom smislu bila zanimljiva jedna Đurekovićeva knjiga.

Nisam se s njim sreo, iako smo u policiji i tužilaštvu mislili da bi nam on bio koristan kao svjedok o malverzacijama s naftom.

U političkom smislu Đureković je bio beznačajan, i ja koji sam sjedio na sjednicama Savjeta za zaštitu ustavnog poretka tvrdim da se tamo nikad nije razgovaralo o njemu, a kamo li da bi se naredilo njegovo ubojstvo.

On je ubijen zbog svojih saznanja o poslovima s naftom, a o tome puno više zna Mika Špiljak, koji je u to vrijeme "pucao" na mjesto predsjednika Jugoslavije, i čiji je sin Vanja bio upetljan u mutne poslove u INA-i, kaže u izjavi za "Vjesnik" Pavle Gaži.

On nam je nekoliko puta ponovio kako Milka Planinc i Savjet za zaštitu ustavnog poretka nemaju ništa s Đurekovićevim ubojstvom, već da je ono, najvjerojatnije organizirano po neformalnoj liniji.

Novi list, 27. kolovoza 2005.
Prilog Pogled, str. 7

Opasne veze

piše Slobodan Šnajder

Znanje je nemoć

Na neki način (bolje: na svaki mogući način), pet godina nakon ubojstva i sahrane, perpetuira se skandal neprisustva, ne-činjenja, ogluhe države za istinu... Istina o Levarovoj likvidaciji - koja je očito plod suradnje visokopozicioniranih moćnika i banalnih koljača i ubojica - ne treba, čini se, nikome. Štoviše, ona je tako opasna da je, kao neku državnu tajnu (možda bi valjalo kazati: sramotu), čuvaju u kripti državnih interesa i razloga. U takvoj je situaciji znanje u stvari nemoć. I više od toga: ono je opasno.

Sutra se puni peta obljetnica od mučkog ubojstva Levarova. Pet godina! Kako vrijeme leti! Deset je godina od Oluje, gotovo petnaest od početka disolucije bivše državne zajednice, koja je izašla tako skupom. A pitanja i dvojbe ne samo da se ne smanjuju; naprotiv ona se stalno vriježe. Neka navraćaju u pravilnim razmacima -naprimjer u prilici kad se puni ova ili ona obljetnica. Navraćaju kao zločinci vezani uz mjesto zločina koje je za njih mjesto nepojmljive atrakcije. Pitanja kao zločinci? Pitanja o zločincima kao zločinci? Pak ih valja ušutkati, poplašiti, odstraniti? Tako ispada i sad ću to još jednom demonstrirati onima koje to još uopće zanima. Tko u Hrvatskoj pita, taj jako skita. I na kraju, pojest će ga mrak.

Laka ti hrvatska mržnja

Oni koje to još uopće zanima mogu u mojoj knjizi, a u vezi Levarove sahrane prije punih pet godina, pročitati sljedeće: »Milan Levar spušten je u raku na oči tek vrlo malobrojnih, i manje-više u šutnji. Nad rakom Država je svoje odšutjela. Građanska Hrvatska isto je tako, još uvijek u jednoj otmjenoj koroti u posve drugom povodu (sahrana tragično preminule glumice), odabrala promatrati ovaj ukop izdaleka.


Ispred države na Levarovu pogrebu bili su s lijeva na desno: potpredsjednica Vlade Željka Antunović, načelnik lokalne policije Dubravko Novak, gospićki župan Ante Frković i Siniša Jagodić, savjetnik za medije u Uredu Predsjednika Stjepana Mesića (op. ž.p.)

Jedino se policija, svakovrsna, obilnije nagnula nad raku. Ona je čuvala pokojnika kao veliku dragocjenost, kao da bi on mogao oživjeti. Milan Levar pokopan je u mržnju, zadnjeg dana mjeseca kolovoza koji ni inače nije donio ništa dobroga. »(Umrijeti pod zvijezdom, str. 97. Tekst nosi nadnevak 4. rujna 2000.) I valjalo je još dodati:

Laka ti hrvatska mržnja!, kad je već u nju pokopan. Na istom sam tom mjestu, sada u knjizi, zabilježio tragove o Đapićevu tihom trijumfu, koji se očitovao ovako: Levar je morao znati što ga čeka! On je dobio što je tražio! Pak je onda, kažimo to iz ove petgodišnje perspektive, sve u redu? Levar dobio je što je tražio. Ne dobiju u Hrvatskoj svi sve što traže, daleko od toga. Markov trg, donedavno, vrvio je onima koji su nešto tražiti, a nisu ništa dobili. Ali Đapićev je poučak, iz davne 2000. godine, kristalno jasan: Levar i slični spadaju u neveliku grupu onih koja mora računati s tim da će dobiti ono što traži.

Što je to tražio Milan Levar?

Ništa za sebe. Tražio je jedino neko dobro uho za ono čemu je, silom ili milom, svjedočio; za ono što je vidio, i s tim što je vidio nije mogao mirno živjeti. Pa. onda, na kraju krajeva, nisu mu ni dali poživjeti: njegov je nemir smiren, on je, po Đapiću Anti, namiren, a namireni su, tojest smireni i oni koje bi Levar, da je živ; jako uznemiravao, s vremena na vrijeme.

Sjećanje na budućnost

I eto ti ga na: prođe pet godina. Naslov kolumne glasio je: »Tko je sljedeći?« u redu za namirenje i smirenje. I piše još: »Mi pak koji Levarov ukop držimo sramotnim skandalom, gotovo jednako tako groznim kao što je sam čin mučkog ubojstva izveden rukom hrvatskog fašizma, mi smo samom tom činjenicom kandidati za vječnost, u koju, uzgred budi kazano, baš i ne vjerujemo. Ja ne znam gdje je sada Levarova duša, osim što bi ona mogla biti u nekom sjećanju na budućnost jedne sasvim drugačije zemlje, koji, kako sada stvari stoje, u tu budućnost može ponijeti još samo svoje ime.«

I eto ti ga na: prođe pet godina. Naslov kolumne glasio je: »Tko je sljedeći?« u redu za namirenje i smirenje. I piše još: »Mi pak koji Levarov ukop držimo sramotnim skandalom, gotovo jednako tako groznim kao što je sam čin mučkog ubojstva izveden rukom hrvatskog fašizma, mi smo samom tom činjenicom kandidati za vječnost, u koju, uzgred budi kazano, baš i ne vjerujemo. Ja ne znam gdje je sada Levarova duša, osim što bi ona mogla biti u nekom sjećanju na budućnost jedne sasvim drugačije zemlje, koji, kako sada stvari stoje, u tu budućnost može ponijeti još samo svoje ime.«


Đapićev je poučak, iz davne 2000. godine, kristalno jasan: Levar i slični spadaju u neveliku grupu onih koji moraju računati s tim da će dobiti ono što traže

Pet godina, dakle. Levarovu je sinčiću uvaljen bicikl koji je jako želio, a Levarovoj udovici nešto kao skromna renta - podsjeća me sve to na čudnovatu nagodbu s potomcima obitelji Zec čiji su članovi potamanjeni u jednoj ranijoj »uspješnici« hrvatskog fašizma (kako su škvadroni - smrti točno imenovani u kolumnu iz 2000. godine). Bicikl + renta = KRVARINA. Možda ne bi bilo loše, radi preglednosti (transparentnosti!) ovakve trgovine da država utvrdi cjenik ovakovih aranžmana s pomoću jedne visoke saborske komisije kojoj bi predsjedao Anto Đapić, po mogućnosti onaj političar iz 2000. godine. (Premda njegove skorašnje izjave u slučaju Glavaš izlaze prilično sličnima.) Doduše, Levarov bi sinčić jednoga dana mogao i sam ponešto pitati, pa i vrlo neugodno; kako naprimjer to da mu se otac stvorio biciklom.

Peratović u donkihotovskoj situaciji

Rečenom je krvarinom država, koja si je na dan Levarova ukopa odabrala neke druge svečanosti iz ponude, priznala svoj udjel krivnje, golem i presudan, što nije zaštitila čovjeka koji je suviše znao; k tomu čovjeka koji je o tomu što je znao počeo i govoriti, što je u Hrvatskoj uvelike atipičan razvoj. Jedan od tih koji je, vlastitom inicijativom, a u duhu tzv. investigativnog žurnalizma, skupio neka saznanja o mučkoj likvidaciji Milana Levara jest i višestruko nagrađivani novinar Željko Peratović. U novinarskoj branši on danas sigurno ide u red najkompetentnijih za ono u vezi s Levarom što se zna, a ne smije se znati. Zna, naprimjer, kako je likvidacija bila najavljena, i tko ju, je najavljivao. Mnogo je puta u toj vezi predložio nadležnima da poduzmu istražne radnje, a molio je (doslovno je molio), da se i njega presluša i da nekome koji drži ovu ili onu polugu u »obavještajnoj zajednici« u rukama kaže to što zna. Ali njegovo znanje nije - dobrodošlo. Peratović se već godinama nalazi u prilično donkihotskoj situaciji, jedino vjetrenjače s kojima se nosi nisu nikakve utvare već ljudi na položajima koji štite te svoje položaje tako da obeshrabruju istinu. Istina o Levarovoj likvidaciji - koja je očito plod suradnje visokopozicioniranih moćnika i banalnih koljača i ubojica - ne treba, čini se, nikome. Štoviše, ona je tako opasna da je, kao neku državnu tajnu (možda bi valjalo kazati: sramotu), čuvaju u kripti državnih interesa i razloga. U takvoj je situaciji znanje u stvari nemoć. I više od toga: ono je opasno.


Milan Levar i Željko Peratović kod automehaničara u Grazu

Peratović ima prilike ovu činjenicu provjeriti skupocjenom metodom vlastite kože: uručen mu je brz otkaz u »Vjesniku«, tom državnom čuvaru državnih interesa i istina, s obrazloženjima koja nikako ne drže vodu. Objavio je u Feralu intervju za koji njegova dojučerašnja redakcija nije iskazala zanimanje! To je moglo poslužiti kao povod (sukob interesa), ali je pravi razlog ipak u tome što je Peratović inzistirao na činjenicama, imenima, opasnim vezama, koje je, vlastitim investigacijama, proniknuo, a napose o gospićkim i sličnim mrakovima. U otkazu mu niječu da je dobar novinar. Svijet ne misli tako. U srditom dopisu udruge »Reporteri bez granica Austrije« podsjećaju direktora »Vjesnika« da je Peratović, upravo za svoje investigacije, nagrađen visokim međunarodnim priznanjima, između ostaloga, i rečene udruge ( on je ponio Press Freedom Award 2003.) Kao i u sličnim slučajevima, jedina je šansa istine, u ovom slučaju i Peratovićeva, da se njegov novonastali slučaj internacionalizira. Državne će novine izbaciti iz svojih redova onoga koji je neugodan za državu kojoj su one novine; u tome nema ničeg novog, ali se mora znati o kakvoj se državi, o kojoj istini, ovdje radi. Na neki način (bolje: na svaki mogući način), pet godina nakon ubojstva i sahrane, perpetuira se skandal neprisustva, ne-činjenja, ogluhe države za istinu.

Nakon uvida u cjelokupnu dokumentaciju ovo državno odvjetništvo je utvrdilo da nema osnova za sklapanje vansudske nagodbe

Berichte über Verbrechen in Osijek

Früherer HDZ-Politiker Glavas in Folter an Serben verwickelt?

kps. PRAG, 21. August. Die in einer kroatischen Zeitung veröffentlichten Berichte über die Verbrechen, die 1991 im slawonischen Osijek an serbischen ...

Uspjeh istrage u Osijeku mogao bi se pokazati značajnim za razgovore s Europskom Unijom i skori početak pregovora o pristupu, čak i ako hrvatskim vlastima ne uspije uhapsiti odbjeglog navodnog zlolčinca Antu Gotovinu.

Željko, bi li mogao, za ljubav svojih čitatelja, jedan tekst posvetiti osnovnoj shemi odnosa snaga u hrvatskom političkom nadzemlju/međuzemlju/podzemlju . Tko je tu zapravo tko? Kako to da Karamarka predlaže Mesiću Sanader, a Karamarko je bliski Mesićev prijatelj? Kako to da Karamarka podržavaju Alborghetti i Malić, a Stipe navodno ima zategnute odnose s Pavićem? Kako to da je tvoj favorit Perković bio pod okriljem Šuška /ili je možda bilo obratno/, a njegov je sin danas Mesićev savjetnik? Kako to, da se odmaknemo od špiclova, da Manjkas postaje glavni Večernjaka, a na Sanaderov poziv Pirker smjenjuje Babića? Zašto Puki cijelu stvar interpretira kao Pašalićev povratak, a i slijepcu je očito da Sanader Styriju može kontrolirati kako mu se prohtije? Itd.Itd. Dakle "who is who"? (slojmun, 21.08.2005. 01:19)

Treća skupina dokaza, kako doznajemo iz izvora bliskog hrvatskoj Vladi, najviše je zadovoljila Carlu del Ponte jer se među njima nalazi jedan od tragova dosad sasvim nepoznat hrvatskoj javnosti. Naime, nedavna obrada direktora kasina u Sheratonu izravno povezanog s Hrvojem Petračem, pokazali su, navodno, njihovu izravnu vezu s generalom Gotovinom. Hrvatska će Vlada, priopćeno je Carli del Ponte, sljedećih dana nastaviti otpočete i poduzeti nove akcije.

Večernji list, 03. 06. 2005.

Direktor Petračevog casina utajio porez

ZAGREB – Direktor casina »Maestral« u vlasništvu Hrvoja Petrača Davorin Firis prijavljen je zbog utaje 672 tisuće kuna poreza na dobit. Prema kaznenoj prijavi direktor casina »Maestral« zloupotrijebio je svoj položaj u gospodarskom poslovanju, odnosno osnovano se sumnja da je kao odgovorna osoba umanjio osnovicu za obračun poreza na dobit društva za 2003. godinu u iznosu od 3,36 milijuna kuna. Naime, Firis je prema kaznenoj prijavi sastavio poslovne isprave odnosno račune dobiti i gubitka te prijavu poreza na dobit za 2003. godinu unijevši u njih neistiniti sadržaj. Na taj je način izbjegao plaćanje poreza na dobit u iznosu od 672 tisuće kuna, pribavivši time nezakonitu dobit firmi kojoj je na čelu. Policija je račune casina »Maestral« »pročešljala« na zahtjev USKOK-a.

...
Direktor casina Maestral Davorin Firis posvjedočio je da ga je Hrvoje Petrač, osumnjičen za sudjelovanje u otmici, poslao u Hypo-banku kako bi pružio garanciju generalu Zagorcu da može podići milijun i pol eura za plaćanje otkupnine otmičarima, doznaje se od izvora koji nije želio biti imenovan.

Prema istom izvoru, Firis je rekao da je otišao u banku jer je dugovao uslugu Petraču.

U banci je navodno sreo odvjetnika Peru Lozicu i Romana Bindera, direktora poduzeća 'PZ Ulaganja', koji su također pomagali Zagorcu oko dobivanja novca od banke, a tu su bili i policajci te Petračev sin Novica, jedan od desetorice osumnjičenih za otmicu.

Novica je, po svjedokovu iskazu, tada rekao kako je 'dobro da policija zna za sve ovo, samo da ne saznaju i novinari'.

Lozica i Binder su u iskazu istražnom sucu rekli da su banci dali zadužnice kako bi Zagorec mogao 'otići u minus' po tekućem računu u iznosu od milijun i pol eura...

Popis iz 1755. godine bilježi imena svih kućedomaćina u zadružnim gradištanskim obiteljima. Gradište tada ima 858 žitelja, a ukupno nalazimo svega 32 prezimena i to: Filaković, Petković, Bošnjak, Jovanovac, Parašilovac, Babić, Čolakovac, Baboselac, Dretvić, Ivanšić, Martić, Kovačević, Mikinac, Jelić, Kadić, Nikolić, Didović, Tokalić, Đurinovac, Bernatović, Baboselac, Matinac, Filipović, Živić, Stipanov, Pavić, Makarević, Đurakić, Matković, Peratović, Žigmundovac, Dugalić.

Dakle, za ova prezimena koja i danas mnoga egzistiraju sa sigurnošću možemo tvrditi da su tradicionalno gradištanska.

Mihael Peratović (po njemu su nas prozvali po selu Miškovi) i sin mu Andrija imaju ključ od crkve i kase. Svi se ispovijedaju i idu u crkvu, jedino župnik ne zna za dva gospodina, Lovru Didovića - zastavnika i Grgu Blaževca. Duša ima 1887.

u kategoriji vijest-izvještaj dobio:

Renato Ivanuš za izvještaje o nakani Vlade da Bechtel dobije posao mimo natječaja, Večernji list, 2. do 27. srpnja 2004. godine

Obrazloženje:

Renato Ivanuš je početkom srpnja otkrio da hrvatska Vlada namjerava dati posao izgradnje dijela auto-ceste Zagreb – Split američkom Bechtelu bez natječaja. Serija napisa koja je uslijedila nakon tog Ivanuševa otkrića, kako iz pera samoga Ivanuša tako i u drugim medijima, upozoravajući javnost da zaobilaženje natječaja podiže cijenu gradnje i pobuđuje sumnje da pojedinci u vrhovima vlasti imaju od toga koristi, urodila je odustajanjem Vlade od njezine namjere i raspisivanjem natječaja za gradnju spomenute dionice auto-ceste.

Dr. sc. Žarko Puhovski, predsjednik HHO-a, smatra kako su mediji u nas s jedne strane izgubili funkciju medija u smislu posredovanja između informacija i onih koji medije prate, te da su novinari stvorili svijest da oni na neki način nameću teme a ne teme njih.

- U političkom smislu mediji su i dalje posrednici, oni naprosto prezentiraju jednu verziju politike nasuprot druge koje se međusobno sukobljavaju preko medija. Radi se o tome da mediji praktički ništa kod nas nisu otkrili nego su, po potrebi, bili manipulirani: pa su im tajne službe davale neke informacije koje su im odgovarale da izađu van, pa su stranačke frakcije davale informacije za koje im je odgovaralo da idu van... To je po mom mišljenju situacija u kojoj se danas nalazimo - smatra prof. Puhovski.

Billa sam tužio, no on je, kako se ispostavilo, također psihijatrijski slučaj, pa nije sposoban sudjelovati u raspravama objašnjava.

Vjesnik: 09. 02. 2004.

»Mato Šabić bio je Glavaševa noćna mora«

Zagreb nije posebno inzistirao da se zločinci pronađu. U službi smo imali osjećaj da su mnogi u državnom vrhu odahnuli što su se riješili neobuzdanog i nepredvidljivog Šabića / Manolić me smijenio nakon sukoba s Glavašem / Glavaša izravno optuživati za smrt Josipa Reihla Kira bilo bi neodgovorno, ali je Gudelj posredno naveden da ubije šefa osječke policije, kaže Pejić

ZAGREB, 8. veljače – Zdravko Pejić, poduzetnik iz Poreča, kojeg je u dijelu memoarskih zapisa objavljenih u prošlotjednom Globusu HDZ-ov saborski zastupnik i bivši osječko-baranjski župan Branimir Glavaš prozvao da mu je kao šef osječkog SZUP-a 1992. predložio ubojstvo Mate Šabića Šabana, u razgovoru za Vjesnik odlučio je ispričati svoju priču.

Pejić na početku kaže da je današnji predsjednik saborskog Odbora za imenovanja Branimir Glavaš »vješt u manipuliranju poluistinama u svrhu uništenja protivnika«.

»Točno je da sam Branimiru Glavašu pokazao transkript razgovora pokojnog Šabića s njegovim prijateljem Ivanom Zorićem, gdje Šabić kaže: "Glavaš me počeo previše napadati, zaslužio je da ga ubijem". Međutim, ja mu u tom kontekstu nisam spominjao Josipa Manolića, odnosno, kako to Glavaš piše, da je Manolić naredio Šabiću da ubije Glavaša. Netočno je i da sam vidno preplašenom Glavašu savjetovao da ubije Šabića kako on ne bi ubio njega. Predložio sam mu da neutralizira problem, odnosno da razgovara sa Šabićem. Međutim, Glavaš sad proziva mene da sam upućen u smrt Mate Šabića Šabana, koji je ubijen dvadesetak dana nakon našeg razgovora, a ja mogu reći da oni koji žele znati kako su ubijeni Mato Šabić i Josip Reihl Kir (tadašnji šef osječke policije) trebaju o tome pitati Branimira Glavaša, jer on kao gospodar dana i noći u Osijeku o tome ima mnogo za reći.«

Ratni načelnik SZUP-a kaže da je služba pratila aktivnosti Mate Šabića i Ivana Zorića jer je bila zadužena i za nadzor nad onima koji su švercali oružje, pljačkali i spominjali se u kontekstu ubojstava civila.

Glavaš je bio preplašen kad mu je Pejić prenio što je Šaban za njega rekao, jer je znao da je on pola života proveo u zatvoru i na što je sve spreman. Još je 1991. ratni ministar policije Ivan Vekić uspio Šabanovu postrojbu staviti pod kontrolu, prevevši ih u rezervni sastav MUP-a. Pejić ne vjeruje ni Glavaševoj tvrdnji iz memoara da je predsjednik Tuđman zapovjedio Josipu Manoliću da ispita je li Pejić rekao Glavašu da treba ubiti Šabana.

»Da je to bilo tako, vjerojatno bi me Manolić tada kontaktirao, a nije, niti sam ikad s tim čovjekom razgovarao. Nakon tih događaja, u sukobu između mene i Glavaša Josip Manolić je stao na Glavaševu stranu i mene razriješio funkcije. I on bi danas trebao o tome svemu nešto reći«, napominje ratni šef osječkog SZUP-a.

On je prvi put iz Glavaševih memoara doznao da je na dan kad je ubijen Šabić sadašnji visoki dužnosnik vladajuće stranke bio u Zagrebu. Pejića je o Šabićevu ubojstvu, isto kao i kad se dogodilo ubojstvo Reihla Kira, obavijestio ratni šef SIS-a, pokojni Mirko Grošelj.

»Grošelj je bio moj jako dobar prijatelj. Pitao sam ga što misli o Šabićevu ubojstvu. Zagonetno se osmjehnuo, spomenuo transkript razgovora koji sam pokazao Glavašu i kazao da ga čudi što je Šaban poginuo samo dvadesetak dana nakon što je Glavaš doznao da je njegova meta. To je prema Grošelju bio određeni indikator, ali ne i dokaz da je Glavaš umiješan u to ubojstvo. S tim sam se složio, pa čak nisam niti upozorio Zagreb da postoji transkript, niti smo kao Služba vezivali Glavaša uz to ubojstvo«.

Međutim, državni je vrh donio odluku da se formira tim koji će raditi na utvrđivanju okolnosti Šabanove smrti. Pejić je postavljen za koordinatora tog tima. Pozivajući se na ratne okolnosti, »danonoćno granatiranje Osijeka, nova ubojstva«, on danas kaže da taj tim nije bio u prilici »uhvatiti se u koštac sa Šabićevim ubojicama«.

»Uz to, ubojstvo se dogodilo u noćnim satima u situaciji kada se pucalo na sve strane, što je bitno otežalo istragu i prikupljanje dokaza. Niti je Zagreb posebno inzistirao da se zločinci pronađu. U službi smo imali osjećaj da su mnogi u državnom vrhu odahnuli što su se riješili neobuzdanog i nepredvidljivog Šabića koji je za mnoge bio noćna mora«.

Zdravko Pejić je u razgovoru za Vjesnik prvi put progovorio i o svojim tadašnjim spoznajama vezanim uz ubojstvo Josipa Reihla Kira, osječkog načelnika policije.

»Glavaša optuživati izravno za smrt Josipa Reihla Kira bilo bi neodgovorno. Ako bismo pak govorili o posrednoj odgovornosti, onda se može donijeti i nešto drukčiji zaključak. Naime, SZUP nije utvrdio da Glavaš stoji izravno iza ubojstva Josipa Reihla Kira, ali smo u Zagreb uputili pismo koje govori da je vrlo izvjesno da je Kirov ubojica Antun Gudelj, koji je često slušao o sukobima Glavaša i načelnika Policijske uprave, posredno naveden da ubije "omraženog načelnika koji se suprotstavlja HDZ-u, Glavašu, a štiti Srbe u Osijeku"«, kaže Pejić.

Dodaje da je Gudelj bio Glavašev prijatelj, »a kada vam vaš idejni vođa neku osobu opetovano spominje u negativnom kontekstu, kod pojedinca se može stvoriti ubilački nagon i potreba da se protivnika vođe eliminira. Glavaš je o Kiru govorio sve najgore. Uključio je u te napade i Glas Slavonije, organizirao mitinge protiv Kira, za čijom je funkcijom svim srcem žudio, ali, na sreću, Zagreb ga nikad na nju nije postavio. Kir je očito zbog svoje upornosti da sudjeluje u stvaranju pravne, a ne HDZ-ove države u kojoj vladaju lokalni moćnici, platio glavom«.

Vezano uz Kirovo ubojstvo, Zdravko Pejić postavlja jedno važno pitanje, a uz Šabićevo nudi još neka objašnjenja: »Pretpostavimo teoretski da je Služba imala neke dokaze o Glavaševoj upletenosti u Kirovo ubojstvo. Bi li Branimir Glavaš bio suđen? Sigurno ne bi. Pa Antun Gudelj je u pola bijela dana pred dvadeset ljudi ubio Josipa Reihla Kira i bio oslobođen. I SZUP-u nije bilo u interesu da ubije Šabića, kao što to insinuira Glavaš. Šabić nije smetao Službi, ali je za Glavaša bio noćna mora. Kako bi Branimir Glavaš mogao dopustiti da mu kriminalac zapovijeda u Osijeku i da stvara paralelnu vojsku koja nije poštovala ratna pravila i hijerarhiju u gradu kojim on zapovijeda?«

Susret s Josipom Perkovićem organizirao je Zdravko Pejić, privatni obrtnik iz Poreča, čija građevinska firma obavlja radove na području Osječke županije.

Pejića sam upoznao u jesen 1997. kao jednog od ratnih šefom SZUP-a u Osijeku. Pomogao mi je u pokušaju rasvjetljavanja kontroverznih zbivanja za vrijeme agresije na Osijek. Usput, ispričao mi je kako ga je u SDS-u Osijek 1979. zaposlio jedan divan čovjek i veliki obavještajni profesionalac i Hrvat, Josip Perković. Rekao je da bi bilo dobro da se upoznam s njim, jer je on sad savjetnik Miroslava Tuđmana u HIS-u.

Kad sam, potkraj 1997., izvještavao o projekciji filma švedskog novinara hrvatskog podrijetla Nikole Majstrovića o kontroverznoj smrti Mire Barešića, zamolio sam Pejića da me poveže s Josipom Perkovićem. Tražio sam Perkovićevu izjavu o navodima iz filma po kojima je on, kao šef SIS-a, 1991. bio jedna od karika u lancu zavjere oko Mire Barešića, što je urodilo njegovom, ni danas službeno razjašnjenom, smrću.

Pejić mi je prenio Perkovićevu poruku da on ne bi ništa govorio i da je kao šef SIS-a izviješće predao na najviše mjesto.

Pejić mi je predložio da ne pišem negativno o Perkoviću jer je on vrlo dobar s Miroslavom Tuđmanom, tadašnjim čelnikom svih hrvatskih obavještajnih službi...

Na rastanku, platio je svojih pet deci bijelog vina, moja dva piva, kavu s mlijekom i Pejićev čaj. Zatim me poslao da vidim što u susjednom separeu radi njegov prijatelj Zdravko Pejić. On je hinio čavrljanje s jednom mladom gospođicom. Za to vrijeme Perković je, navodno, tražio naočale na stolu. Osobno sam mu ih pronašao.

Pejić je, po klasičnoj policijskoj metodi, igrao ulogu dobričine, i tu i tamo smirivao strasti...

*Na koji je način Perković zatražio susret s Vama?

- Jedan njegov posrednik, Z.P., čovjek kojeg je Perkovićzaposlio u SDS-u Osijek, a kasnije mu bio zaleđe dok je on rukovodio SZUP-om, za vrijeme rata u Slavoniji, u jesen 1997. godine dao mi je neke korisne informacije o kontroverznim ratnim zbivanjima u Osijeku. Do tada nisam poznavao nikoga tko je bio tako blizak Perkoviću. Nisam poznavao ni Perkovića, premda sam od nekih kolega, dok sam radio u ”Nacionalu”, puno čuo o tom čovjeku. Dakle, taj Perkovićev prijatelj, Z.P., koji se sada formalno bavi civilnim poslovima, već mi je onda, onako naokolo, počeo govoriti o Perkoviću. Predstavljao mi ga je kao velikog obavještajnog profesionaica, Hrvata, koji je tada bio savjetnik u HIS-u. Rekao mi je da bi vrijedilo upoznati ga i da bi mi Perković mogao biti od velike koristi. Ta se osoba služila veoma biranim riječima, iz nje je zračio asketsko sportski duh, pa mi je bilo ugodno razgovarati, a vukla me i znatiželja. Međutim, nije mi se svidjelo kad je počeo ogovarati jednu kolegicu, koja je poznata novinarka, ali je po mišljenju te osobe nemoralna, a svoj posao često radi neprofesionalno. S druge strane ta je osoba laskala mojoj navodnoj pronicljivosti, podržavala je moje stavove o profesiji. Stalno se vraćao na to kako dobar novinar i dobar obavještajac mogu surađivati na obostranu korist, te da su tako, barem što se njegova iskustva tiče, mnogi novinari napravili uspješne karijere. Puno mi je pričao i o načinima koje je koristio kao operativac SDS-a, popularnoj UDB-i, o vrbovanju na fin način čak i intelektualaca...Nekome se pomagalo zaposliti suprugu, netko je imao bliskog rođaka sklonog kriminalu, pa se tom rođaku progledalo kroz prste.., pričao mi je.

Sve je to, znate, zgodno slušati, ali mislim da nitko od nas novinara takvim stvarima ne bi smio biti impresioniran. Iako živimo u državi gdje je novinaru veliki problem doći do običnog statističkog podatka o, primjerice, broju nezaposlenih, mislim da ima puno boljih i časnijih načina kako i dobiti informaciju od toga da, surađujemo s obavještajcima...

* Kod pripreme razgovora rekli ste mi da je to što ste Perkoviću spominjali sina njega osobito razbjesnilo i da Vam je to višekratno zamjerio tijekom susreta u ”Plitvičkoj kući”.

-To je točno. Jer, nakon što sam to publicirao, javio mi se Z.P. i ulizivačkim tonom rekao kako mu je drago što nakon dugo vremena čuje taj lijepi slavonski bariton, misleći valjda na moj glas. Prenio mi je i Perkovićevu molbu da mu ne diram sina. Istodobno mi je rekao da smo Perković i ja veliki profesionalci, pa bi možda bilo zgodno da se konačno upoznamo. Rekao sam mu da nemam ništa protiv, jer neprestano pokušavam doći do njegove izjave, ali da tih dana nemam vremena zbog jednog poslovnog putovanja.

* Tada ste išli u Budimpeštu na intervju s Josipom Majerskim?

- U pravu ste. Neposredno po izlasku ”Globusa” broj 418 u kojem Majerski odgovara na Perkovićeve optužbe iz ”Vjesnika” da je pedofil, da uopće nije radio za UDB-u, te da je na suđenju Sindičiću u Škotskoj bio privatni svjedok Nikole Štedula, nazvao me Z.P. i predložio sastanak s Perkovićem. Rekao mi je da je krajnje vrijeme da se sastanemo. Pristao sam, ali kako sam već rekao, poduzeo sam sve mjere opreza...

Hrvatski Kriz
Unregistered User
(8/2/05 3:44 pm)
Reply Doslo doba da se rastajeeemoooo.....
--------------------------------------------------------------------------------
"Novinar" Zeljko Peratovic je pismenim putem zamolio urednistvo da se banira te onemoguci daljni pristup Hrvati AMAC forumu....

Njegova zamolba je naravno uslisana, i od danas vise ne ce pisati na AMACu.....

POLICIJSKA UPRAVA ZAGREBAČKA
Odjel Organiziranog kriminala

ZAGREB, HEINZLOVA 89

PREDMET: Peratović Željko – kaznena prijava, dopuna kaznene prijave

I

Željko Peratović, novinar «Vjesnika», podnio je 22.07.2005.g. VIII-oj Policijskoj postaji kaznenu prijavu protiv nepoznate osobe, koje su imenovanom prijetile smrću. Ova postaja proslijedila je kaznenu prijavu Odjelu Organiziranog kriminala PU Zagrebačke.
Supruga Željka Peratovića, Nada Peratović je državljanka Švicarske Konfederacije i ona je u vezi prijetnji koje su upućene Željku Peratoviću obavijestila veleposlanstvo Švicarske u Zagrebu i u stalnom je kontaktu s predstavnicima tog veleposlanstva.

Prema spoznajama Željka Peratovića njemu su upućene prijetnje e-mail poštom iz Švicarske iz Solothurna. A prijetnje ubojstvom uputio je Max Soldo.

U prilogu vam dostavljamo prijetnje upućene e-mail poštom (8 stranica).

II

Molimo da ovom odvjetničkom uredu dostavite kopiju kaznene prijave koju je podnio Željko Peratović na zapisnik kod VIII Policijske postaje u Zagrebu. Također molimo da ovaj odvjetnički ured se obavijesti o stanju predmeta i u kojoj fazi postupka se nalazi kaznena prijava koju je podnio Željko Peratović.


Luka Šušak, odvjetnik
Iblerov trg 6/2
Zagreb


U Zagrebu, 29.07.2005