Pregled posta

Vjesnik: 09. 02. 2004.

»Mato Šabić bio je Glavaševa noćna mora«

Zagreb nije posebno inzistirao da se zločinci pronađu. U službi smo imali osjećaj da su mnogi u državnom vrhu odahnuli što su se riješili neobuzdanog i nepredvidljivog Šabića / Manolić me smijenio nakon sukoba s Glavašem / Glavaša izravno optuživati za smrt Josipa Reihla Kira bilo bi neodgovorno, ali je Gudelj posredno naveden da ubije šefa osječke policije, kaže Pejić

ZAGREB, 8. veljače – Zdravko Pejić, poduzetnik iz Poreča, kojeg je u dijelu memoarskih zapisa objavljenih u prošlotjednom Globusu HDZ-ov saborski zastupnik i bivši osječko-baranjski župan Branimir Glavaš prozvao da mu je kao šef osječkog SZUP-a 1992. predložio ubojstvo Mate Šabića Šabana, u razgovoru za Vjesnik odlučio je ispričati svoju priču.

Pejić na početku kaže da je današnji predsjednik saborskog Odbora za imenovanja Branimir Glavaš »vješt u manipuliranju poluistinama u svrhu uništenja protivnika«.

»Točno je da sam Branimiru Glavašu pokazao transkript razgovora pokojnog Šabića s njegovim prijateljem Ivanom Zorićem, gdje Šabić kaže: "Glavaš me počeo previše napadati, zaslužio je da ga ubijem". Međutim, ja mu u tom kontekstu nisam spominjao Josipa Manolića, odnosno, kako to Glavaš piše, da je Manolić naredio Šabiću da ubije Glavaša. Netočno je i da sam vidno preplašenom Glavašu savjetovao da ubije Šabića kako on ne bi ubio njega. Predložio sam mu da neutralizira problem, odnosno da razgovara sa Šabićem. Međutim, Glavaš sad proziva mene da sam upućen u smrt Mate Šabića Šabana, koji je ubijen dvadesetak dana nakon našeg razgovora, a ja mogu reći da oni koji žele znati kako su ubijeni Mato Šabić i Josip Reihl Kir (tadašnji šef osječke policije) trebaju o tome pitati Branimira Glavaša, jer on kao gospodar dana i noći u Osijeku o tome ima mnogo za reći.«

Ratni načelnik SZUP-a kaže da je služba pratila aktivnosti Mate Šabića i Ivana Zorića jer je bila zadužena i za nadzor nad onima koji su švercali oružje, pljačkali i spominjali se u kontekstu ubojstava civila.

Glavaš je bio preplašen kad mu je Pejić prenio što je Šaban za njega rekao, jer je znao da je on pola života proveo u zatvoru i na što je sve spreman. Još je 1991. ratni ministar policije Ivan Vekić uspio Šabanovu postrojbu staviti pod kontrolu, prevevši ih u rezervni sastav MUP-a. Pejić ne vjeruje ni Glavaševoj tvrdnji iz memoara da je predsjednik Tuđman zapovjedio Josipu Manoliću da ispita je li Pejić rekao Glavašu da treba ubiti Šabana.

»Da je to bilo tako, vjerojatno bi me Manolić tada kontaktirao, a nije, niti sam ikad s tim čovjekom razgovarao. Nakon tih događaja, u sukobu između mene i Glavaša Josip Manolić je stao na Glavaševu stranu i mene razriješio funkcije. I on bi danas trebao o tome svemu nešto reći«, napominje ratni šef osječkog SZUP-a.

On je prvi put iz Glavaševih memoara doznao da je na dan kad je ubijen Šabić sadašnji visoki dužnosnik vladajuće stranke bio u Zagrebu. Pejića je o Šabićevu ubojstvu, isto kao i kad se dogodilo ubojstvo Reihla Kira, obavijestio ratni šef SIS-a, pokojni Mirko Grošelj.

»Grošelj je bio moj jako dobar prijatelj. Pitao sam ga što misli o Šabićevu ubojstvu. Zagonetno se osmjehnuo, spomenuo transkript razgovora koji sam pokazao Glavašu i kazao da ga čudi što je Šaban poginuo samo dvadesetak dana nakon što je Glavaš doznao da je njegova meta. To je prema Grošelju bio određeni indikator, ali ne i dokaz da je Glavaš umiješan u to ubojstvo. S tim sam se složio, pa čak nisam niti upozorio Zagreb da postoji transkript, niti smo kao Služba vezivali Glavaša uz to ubojstvo«.

Međutim, državni je vrh donio odluku da se formira tim koji će raditi na utvrđivanju okolnosti Šabanove smrti. Pejić je postavljen za koordinatora tog tima. Pozivajući se na ratne okolnosti, »danonoćno granatiranje Osijeka, nova ubojstva«, on danas kaže da taj tim nije bio u prilici »uhvatiti se u koštac sa Šabićevim ubojicama«.

»Uz to, ubojstvo se dogodilo u noćnim satima u situaciji kada se pucalo na sve strane, što je bitno otežalo istragu i prikupljanje dokaza. Niti je Zagreb posebno inzistirao da se zločinci pronađu. U službi smo imali osjećaj da su mnogi u državnom vrhu odahnuli što su se riješili neobuzdanog i nepredvidljivog Šabića koji je za mnoge bio noćna mora«.

Zdravko Pejić je u razgovoru za Vjesnik prvi put progovorio i o svojim tadašnjim spoznajama vezanim uz ubojstvo Josipa Reihla Kira, osječkog načelnika policije.

»Glavaša optuživati izravno za smrt Josipa Reihla Kira bilo bi neodgovorno. Ako bismo pak govorili o posrednoj odgovornosti, onda se može donijeti i nešto drukčiji zaključak. Naime, SZUP nije utvrdio da Glavaš stoji izravno iza ubojstva Josipa Reihla Kira, ali smo u Zagreb uputili pismo koje govori da je vrlo izvjesno da je Kirov ubojica Antun Gudelj, koji je često slušao o sukobima Glavaša i načelnika Policijske uprave, posredno naveden da ubije "omraženog načelnika koji se suprotstavlja HDZ-u, Glavašu, a štiti Srbe u Osijeku"«, kaže Pejić.

Dodaje da je Gudelj bio Glavašev prijatelj, »a kada vam vaš idejni vođa neku osobu opetovano spominje u negativnom kontekstu, kod pojedinca se može stvoriti ubilački nagon i potreba da se protivnika vođe eliminira. Glavaš je o Kiru govorio sve najgore. Uključio je u te napade i Glas Slavonije, organizirao mitinge protiv Kira, za čijom je funkcijom svim srcem žudio, ali, na sreću, Zagreb ga nikad na nju nije postavio. Kir je očito zbog svoje upornosti da sudjeluje u stvaranju pravne, a ne HDZ-ove države u kojoj vladaju lokalni moćnici, platio glavom«.

Vezano uz Kirovo ubojstvo, Zdravko Pejić postavlja jedno važno pitanje, a uz Šabićevo nudi još neka objašnjenja: »Pretpostavimo teoretski da je Služba imala neke dokaze o Glavaševoj upletenosti u Kirovo ubojstvo. Bi li Branimir Glavaš bio suđen? Sigurno ne bi. Pa Antun Gudelj je u pola bijela dana pred dvadeset ljudi ubio Josipa Reihla Kira i bio oslobođen. I SZUP-u nije bilo u interesu da ubije Šabića, kao što to insinuira Glavaš. Šabić nije smetao Službi, ali je za Glavaša bio noćna mora. Kako bi Branimir Glavaš mogao dopustiti da mu kriminalac zapovijeda u Osijeku i da stvara paralelnu vojsku koja nije poštovala ratna pravila i hijerarhiju u gradu kojim on zapovijeda?«

Susret s Josipom Perkovićem organizirao je Zdravko Pejić, privatni obrtnik iz Poreča, čija građevinska firma obavlja radove na području Osječke županije.

Pejića sam upoznao u jesen 1997. kao jednog od ratnih šefom SZUP-a u Osijeku. Pomogao mi je u pokušaju rasvjetljavanja kontroverznih zbivanja za vrijeme agresije na Osijek. Usput, ispričao mi je kako ga je u SDS-u Osijek 1979. zaposlio jedan divan čovjek i veliki obavještajni profesionalac i Hrvat, Josip Perković. Rekao je da bi bilo dobro da se upoznam s njim, jer je on sad savjetnik Miroslava Tuđmana u HIS-u.

Kad sam, potkraj 1997., izvještavao o projekciji filma švedskog novinara hrvatskog podrijetla Nikole Majstrovića o kontroverznoj smrti Mire Barešića, zamolio sam Pejića da me poveže s Josipom Perkovićem. Tražio sam Perkovićevu izjavu o navodima iz filma po kojima je on, kao šef SIS-a, 1991. bio jedna od karika u lancu zavjere oko Mire Barešića, što je urodilo njegovom, ni danas službeno razjašnjenom, smrću.

Pejić mi je prenio Perkovićevu poruku da on ne bi ništa govorio i da je kao šef SIS-a izviješće predao na najviše mjesto.

Pejić mi je predložio da ne pišem negativno o Perkoviću jer je on vrlo dobar s Miroslavom Tuđmanom, tadašnjim čelnikom svih hrvatskih obavještajnih službi...

Na rastanku, platio je svojih pet deci bijelog vina, moja dva piva, kavu s mlijekom i Pejićev čaj. Zatim me poslao da vidim što u susjednom separeu radi njegov prijatelj Zdravko Pejić. On je hinio čavrljanje s jednom mladom gospođicom. Za to vrijeme Perković je, navodno, tražio naočale na stolu. Osobno sam mu ih pronašao.

Pejić je, po klasičnoj policijskoj metodi, igrao ulogu dobričine, i tu i tamo smirivao strasti...

*Na koji je način Perković zatražio susret s Vama?

- Jedan njegov posrednik, Z.P., čovjek kojeg je Perkovićzaposlio u SDS-u Osijek, a kasnije mu bio zaleđe dok je on rukovodio SZUP-om, za vrijeme rata u Slavoniji, u jesen 1997. godine dao mi je neke korisne informacije o kontroverznim ratnim zbivanjima u Osijeku. Do tada nisam poznavao nikoga tko je bio tako blizak Perkoviću. Nisam poznavao ni Perkovića, premda sam od nekih kolega, dok sam radio u ”Nacionalu”, puno čuo o tom čovjeku. Dakle, taj Perkovićev prijatelj, Z.P., koji se sada formalno bavi civilnim poslovima, već mi je onda, onako naokolo, počeo govoriti o Perkoviću. Predstavljao mi ga je kao velikog obavještajnog profesionaica, Hrvata, koji je tada bio savjetnik u HIS-u. Rekao mi je da bi vrijedilo upoznati ga i da bi mi Perković mogao biti od velike koristi. Ta se osoba služila veoma biranim riječima, iz nje je zračio asketsko sportski duh, pa mi je bilo ugodno razgovarati, a vukla me i znatiželja. Međutim, nije mi se svidjelo kad je počeo ogovarati jednu kolegicu, koja je poznata novinarka, ali je po mišljenju te osobe nemoralna, a svoj posao često radi neprofesionalno. S druge strane ta je osoba laskala mojoj navodnoj pronicljivosti, podržavala je moje stavove o profesiji. Stalno se vraćao na to kako dobar novinar i dobar obavještajac mogu surađivati na obostranu korist, te da su tako, barem što se njegova iskustva tiče, mnogi novinari napravili uspješne karijere. Puno mi je pričao i o načinima koje je koristio kao operativac SDS-a, popularnoj UDB-i, o vrbovanju na fin način čak i intelektualaca...Nekome se pomagalo zaposliti suprugu, netko je imao bliskog rođaka sklonog kriminalu, pa se tom rođaku progledalo kroz prste.., pričao mi je.

Sve je to, znate, zgodno slušati, ali mislim da nitko od nas novinara takvim stvarima ne bi smio biti impresioniran. Iako živimo u državi gdje je novinaru veliki problem doći do običnog statističkog podatka o, primjerice, broju nezaposlenih, mislim da ima puno boljih i časnijih načina kako i dobiti informaciju od toga da, surađujemo s obavještajcima...

* Kod pripreme razgovora rekli ste mi da je to što ste Perkoviću spominjali sina njega osobito razbjesnilo i da Vam je to višekratno zamjerio tijekom susreta u ”Plitvičkoj kući”.

-To je točno. Jer, nakon što sam to publicirao, javio mi se Z.P. i ulizivačkim tonom rekao kako mu je drago što nakon dugo vremena čuje taj lijepi slavonski bariton, misleći valjda na moj glas. Prenio mi je i Perkovićevu molbu da mu ne diram sina. Istodobno mi je rekao da smo Perković i ja veliki profesionalci, pa bi možda bilo zgodno da se konačno upoznamo. Rekao sam mu da nemam ništa protiv, jer neprestano pokušavam doći do njegove izjave, ali da tih dana nemam vremena zbog jednog poslovnog putovanja.

* Tada ste išli u Budimpeštu na intervju s Josipom Majerskim?

- U pravu ste. Neposredno po izlasku ”Globusa” broj 418 u kojem Majerski odgovara na Perkovićeve optužbe iz ”Vjesnika” da je pedofil, da uopće nije radio za UDB-u, te da je na suđenju Sindičiću u Škotskoj bio privatni svjedok Nikole Štedula, nazvao me Z.P. i predložio sastanak s Perkovićem. Rekao mi je da je krajnje vrijeme da se sastanemo. Pristao sam, ali kako sam već rekao, poduzeo sam sve mjere opreza...