Pregled posta

Vjenceslav Bill: Skini virus s mog kompjutera ili ću te kaznit!

Vjenceslav Bill i Marko Erceg (Dobra, kolovoz 2005.)

Nisam se danas prošetao do policije. Imao sam važnijeg posla. A Vjenceslav Bill, kao da mu netko drugi plaća račune za mobitel, nastavio me zasipati porukama. Opet mi je poslao MMS-om nekoliko sličica moje kćeri. Nije li to bolesno?!

Ponovio je nekoliko starih SMS-ova u kojima u formi bećarca pokušava biti zahodski duhovit. Poruke su mu poslastica za psiholingviste. Sve vrve "sranjem", "pišanjem", "pušenjem"... Progovaraju li to uspomene iz zatvorenih ustanova za muškarce, ili je riječ o trajno upražnjavanim erotskim sklonostima, nije mi poznato.

A onda je smislio i nekoliko novih poruka:







Kad sam počeo dobivati slične Billove poruke i MMS-ove sa slikama kćeri, obratio sam se kolegi Dragi Hedlu, za kog mi je mi je "Lažni Svjedok" tvrdio da ga jako cijeni i poštuje, mada se par puta ružno osvrnuo na Hedlovu obiteljsku prošlost. Posumnjao sam da Billovo ponašanje ima veze s istragom o ubojstvu Milana Levara, pa sam s tim sumnjama upoznao Hedla.

-Mislim da nema. Bill je nedavno kupio računalo. Prikopčao se na internet i preko googla išao tražiti što se pisalo o njemu. Tako je našao da si objavio sliku njega i Marka Ercega. Odmah me nazvao i požalio mi se na tebe. Nije ništa drugo u pozadini, rekao mi je Hedl.

- Sam sam mu nosio printove s bloga kad je tražio da pišem o njemu i da objavljujem njegove slike i iskaznice koje mu je potpisivao Branimir Glavaš. Uostalom, nitko normalan ne bi zbog takve slike reagirao kao što reagira Vjenceslav Bill, rekao sam Hedlu i do danas se nismo čuli.

O Vjenceslavu Billu znao sam samo ono što su pisali Drago Hedl, Boris Pavelić, Marijo Kavain, izvještavala Ljubica Letinić. Osobno poznajem sve spomenute kolege i ne sjećam se da me je ikada itko od njih upozorio da s Vjenceslavom Billom nije nešto u redu.

Početkom 2004. objavio sam tekst o zločinima nakon "Oluje" i citirajući više otvorenih izvora naveo da se F.D. policijski specijalac spominje kao osoba izravno odgovorna za jedan poznati masakr. Još istog prijepodneva u redakciju Vjesnika nazvao me Vjenceslav Bill da mi veli kako cijeni moj rad na rasvjetljavanju zločina iz Gospića, da je on osobno upoznat s dogovoranjem atentata na Milana Levara u nekadašnjem kafiću Australija u Tkalčićevoj ulici, o čemu da je izvijestio visokog policijskog dužnosnika Gojka Markovića, ali i da je prijatelj s F.D.-om, koji da jest počinio spomenute zločine u "Oluji", ali da je riječ o inače dobrom momku koji bi učinio sve što se od njega tražilo da su mu rekli da je to za dr. Franju Tuđmana.

Tako sam ja progutao mamac i počeo komunicirati s Vjenceslavom Billom. Obzirom da se prethodno na suđenju za ubojstvo Vjeke Sliška i u raznim drugim javnim prigodama hvalio da je poznavao Jamesa Cappiaua, a da je s Antom Rosom bio u popravnom domu u Glini. Čak sam i belgijskog novinara Petera Duponta, kojeg je zanimala priča o Cappiau, doveo do Billa. Bilo je to prvi put da sam boravio u njegovu stanu. Kao slučajno, u isto se vrijeme kod njega našao i Drago Hedl, što sam smatrao dobrim jer je on prethodno pisao o vezi Cappiau i Ante Rose. Tako mi se Bill nakačio. Zvao me gotovo svakodnevno da bi me obavještavao kako pouzdano zna da Haaški sud vodi brigu o mom slučaju, da su mu iz OESS-a poručili nek se drži mene, da mu ovaj ili onaj prijeti, pa bil' to mogao staviti u novine i sl.

Prošle godine sam nakon maltretiranja s POA-om i slučajem Gotovina i mobbinga u Vjesniku uzeo u svibnju bolovanje. Bill mi se prethodno, mjesec dva nije javljao. Kad je saznao da sam na bolovanju tražio me da idem s njim u Osijek jer da bi morao prodati obiteljsku kuću ali da se boji Glavaševih ljudi, da je čuo ovaj ili onaj trač. Imao sam obiteljskih obaveza, a bio sam i na bolovanju, pa mu nisam mogao udovoljavati željama. Po povratku s bolovanja, u srpnju, dobio sam poruku Krunoslava Fehira, sad zaštićenog svjedoka u istrazi o ratnim zločinima u Osijeku, da bi htio dati intervju Vjesniku. Razgovarao sam s Fehirom, zapravo tada i ne znajući njegov identitet. No izvor koji nas je spojio bio je jamstvo. Naravno, nije nas spojio Vjenceslav Bill, ali me isti nazvao nakon objave Fehirovog svjedočenja u Vjesniku da mi on objasni pozadinu priče. Uglavnom, hvalio se da je on preko svojih prijatelja u osječkom kriminalnom miljeu dolio ulje na vatru rasplamsanu Fehirovim intervjuima u Feralu i Vjesniku.

Pretpostavljam da su mi tada u Vjesniku objavili Fehirov iskaz jer je Sanader bio ljut na Glavaša, a za tadašnju glavnu urednica Vjesnika Andreu Latinović, svojedobno se pisalo da je u saborskom kafiću bila žrtva Glavaševog hvatanja za dojku. Ipak, Andrea Latinović nije mi htjela objaviti naručeni tekst o njemačkoj istrazi o ubojstvu Stjepana Đurekovića, a drugi urednici su mi rekli da intervju s Pavlom Gažijem koji je htio dati intervju na temu Đureković, slobodno objavim drugdje. Nije mi se putovalo samom do Koprivnice, a kako mi je Bill visio za vratom, nudeći razne usluge, zamolio sam ga da me odveze na razgovor s Gažijem. Računao sam da će Feral platiti novac za benzin, ali sam se prevario.

Svejedno, Bill se nije tada žalio da sam mu dužan za prevoz. Bio je ponosan što je na kraju intervjua mogao starom Udbašu i komunjari Gažiju reći da Boga ima jer kad se stari udari u nogu sigurno ne viče "pomozi mi druže Marks".
Bilo mi je smiješno kako je Bill, koji se i Gažiju hvalio da je dio mladosti proveo po popravnim domovima i na Golom otoku, bio napet cijelo vrijeme druženja s bivšim ministrom milicije u SRH.

Dan, dva nakon toga Bill me zamolio da s njim odem do Josipa Boljkovca koji da ga hoće spojiti s "nekakvim Markom Ercegom, a pošto ti znaš razgovarati s tim starim udbašima, molim te da mi budeš osigurač". Upitao me poznajem li i Dragu Frančiškovića jer da mu je Boljkovac pričao o njemu.

Otišli smo Starom karlovačkom do Jože Boljkovca. Na odlasku smo susreli Milu Mrlu. Rekao sam Billu pred Mrlom: On ti je bio veliki prijatelj Milana Levara. Spuštenih pogleda, pravili su se da me nisu čuli i otišli svaki na svoju stranu - Bill i ja k Marku Ercegu.

Vjenceslav Bill mi se neprestano uvlačio jer sam "pravi Šolja" (autohtoni Slavonac), a njegovi da su bili doseljenici. Poželio je negdje kupiti reklju (špencle). Sjetio sam se da se taj karakteristični slavonski odjevni predmet danas proizvodi jedino u mom Gradištu. Predložio sam mu da me poveze do Gradišta gdje ćemo kupiti reklju, a na povratku u Zagreb dovesti mog oca. Platio sam benzin, a put smo kratili njegovom ispovješću u moj diktafon o "zločinima i kriminalu 1991. i 1992. u Osijeku". Obzirom da se nikako nije htio složiti s podacima koje ja imam o ubojstvu Mate Šabića Šabana, a da nije htio razgovarati ni s čovjekom koji je do tih podataka došao u ratnoj istrazi, zamolio sam Billa da mi svoju verziju priče kaže u diktafon, pa zlu ne trebalo. Složio se dodavši da je to dobra ideja da mu se "nedaj Bože nešto desi, a ti onda sve to objavi". Preslušavao sam danas autorizirani razgovor s Billom i potvrdilo mi se da moj sugovornik nije imao jasne odgovore na ključna pitanja o ubojstvima za koje je tvrdio da im je svjedočio. Većinom, njegov je iskaz prepun tračeva o obračunima u kriminalno-političko-udbaškom miljeu Osijeka.

Danas me Bill višekratno nazivao, pa sam mu u dvije zgode pustio na slušalicu dijelove "svjedočenja" o naručiteljima i ubojicama Mate Šabića Šabana. Naravno, osobno mu ništa nisam rekao. On je na to urlao da će općiti s mojom mrtvom majkom i slično. No, u kasnijim SMS-ovima uopće nije spominjao snimku, kao što uostalom, ni u jednom obraćanju nije demantirao ništa s bloga.

Po povratku oca u Gradište, Bill je tražio da mu dođem u posjet s obitelji. Supruga mu i on uživali su u svakom pokretu i glasu moje, tada jednoipolgodišnje kćeri. On joj je čak svirao na gitari. Tada ju je i fotografirao. To si nikada neću oprostiti jer Vjenceslav Bill sada te slike šalje MMS-om kao prijetnje. Poklonio sam mu stari, obiteljski, slavonski, glineni vrč jer se hvalio da je kolekcionar, a da su mu šokačke stvari poslastica. Zauzvrat, darivao je kćer i suprugu nekim sitnicama za koje smo kasnije ustanovili da su ukradene, pa smo ih se na primjeren način riješili. Kad sam ga druge zgode pitao od kud mu kirurške škare s kojima lakoćom reže svaki flaks za ribičiju, šeretski je kazao da mu ih je poklonio prijatelj koji ih je ukrao u bolnici. Zar onda čudi izjava Vjenceslava Billa iz jednog intervjuu da je sudjelovao u Oluji, da nije ispalio ni metka, i da se ranije s terena vratio kući jer nije sudjelovati u pljački. I kako to da taj samoproglašeni zaštitnik prava Srba, privatno mrzi sve Srbe, što je očito iz poruka koje mi šalje. Zar je čudno što je u gore citiranom SMS-u napisao da će me kazniti jer sam mu virusom zeznuo računalo "koje nije ukrao, već platio 6 tisuća kuna". Zaključak je - ne plaće srce za ukradenim darovima.

Vjenceslav Bill u sanjanoj đakovačkoj reklji (Gradište, kolovoz 2005.)

Nakon prijetnji smrću, otkaza i smrti majke otišao sam u Gradište na dva tjedna opuštanja uz pecanje na Bosutu. Zamolio sam Billa da mi posudi dva štapa za lov na štuku. Učinio je to, a kad sam mu ih vratio tražio me i sliku s štukom koju sam ulovio na njegov štap. Većina štapova kojima sam pecao bila je iz drugog izvora, al' "njegov je ulovio štuku". Još dok sam sjedio uz rijeku nazivao me da bi se žalio kako ga neprestance zove Marko Erceg koji da traži da ga Bill spoji s Dragom Hedlom, a sve navodno vezano za istrage u Osijeku. Za našeg zajedničkog boravka kod Ercega, posudio sam dvije video kasete sa svjedočenjima Milana Levara i Fate Skule. Održavao sam kontakt s Ercegom jer su mi za knjigu o Levaru nedostajali još neki bitni dokumenti koje mi je Erceg godinama obećavao ustupiti. Kasete koje sam dobio, zadovoljile su moj interes. Nisam ih stigao brzo presnimiti jer je riječ o starijem modelu video kamere. Tek pred koji mjesec uspio sam ih prenijeti na DVD, a pred koji tjedan poštom vratiti Ercegu.

Bill me i dalje nastavio gnjaviti pričom kako mu Marko Erceg želi upropastiti Hedla, a da će on već s tim "starim udbašem obračunati". Predložio sam mu neka ode k njemu i nek mu sve kaže u lice jer da ja nemam još živaca i za njih dvojicu. Pitao sam ga jel bio kod njega. Rekao je da nije, da će možda ići, a da će mu možda poslati svog prijatelja F.D. (onog koji je ubojica, al je dobar ko kruh V.B.). Rekao sam mu nek pričeka da ja presnimim kasete, pa ćemo zajedno otići do Ercega da vidimo o čemu se radi. Odbio je prijedlog savjetujući me da Ercegu uopće ne vraćam kasete. Meni je trebalo još rijeke, pa sam ga zamolio da mi opet posudi ona dva štapa, jer da bih početkom rujna, išao samo na štuku. Rekao je da nema problema. Da će se dva štapa uvijek za mene naći. Kako se približavao dan mog odlaska u Slavoniju sve je više vrdao oko posudbe. Te išao bi on sa ženom na pecanje. Te unajmio nekakvu ribičku kuću na Dobri blizu Boljkovca i Ercega... Večer prije puta, nakon što me po stoti put nazvao s pritužbama na Marka Ercega, rekao sam mu da ne stignem drugdje nabaviti štapove i da će me jako razočarati ako mi ih ne posudi. Odgovorio je da nema problema samo neka dođem sutra k njemu do 12 sati. Nakon tog vremena neće gabiti doma. On i žena idu na Dobru. Došao sam u 11 i naletio na zaključana vrata. Nitko se nije odazivao na kucanje, pozive na fiksni telefon, a supruga i on isključili su mobitele. Sva sreća da sam uza se imao neku audio kasetu koju sam mu presnimio na CD, što sam mu ostavio u kaslić uz poruku da sam došao na vrijeme, ali da ih nije bilo.

Snašao sam se za štapove. Sve do 15. 02. 2006. kad mi je počeo slati prve MMS-ove sa slikama mog djeteta Vjenceslav Bill mi se nije javljao. U prvo vrijeme sam mislio da ga je sram jer me izigrao za štapove ili da je postao zaštićeni svjedok. Čak sam dobio i poruku iz krugova za koje sam mislio da su bliski istrazi da je Vjenceslav Bill dobio policijsku zaštitu. No, sve me to kopkalo pa sam nazvao Marka Ercega da čujem kako je završio njihov spor. Erceg me obavijestio da je Bill bio kod njega prije nego je prekinuo kontakte sa mnom. Da je ružno govorio o meni kako sam tajno snimao Josipa Boljkovca i Ercega, da nikada neću vratiti posuđene kasete. Ta je priča dokaz da je Vjenceslav Bill istodobno lagao Marka Ercega i mene.

Bilo mi je već tada jasno da je u velikom strahu što mi je autorizirao spomenuti intervju, pa valjda, da bi se unaprijed pokušao zaštiti od posljedica moje eventualne odluke da razgovor objavim, širi glasine kako okolo tajno snimam. Dragi Bill, na početku razgovora pitaš snimam li, pa kad odgovorim potvrdno, ti kažeš samo snimaj. Sad ću ja tebi sve ispričat...

Unatoč svemu, još jedno vrijeme nisam ništa poduzima u smjeru Billovog razotkrivanja jer je postojala mogućnost da je zaštićeni svjedok, pa mu ničim nisam htio ugroziti sigurnost. Ubrzo sam saznao da je Billov prijatelj F.D. (dobar čovjek i ubojica op. V.B.), čijim se imenom prijetio Ercegu (Marko Erceg me jučer izvijestio da ga je jesenas jedna osoba nazvala iz Slavonije predstavivši se kao F.D., te mu zaprijetila da će ga srediti, ako nastavi zajebavati Vjenceslava Billa), svojedobno prijavljen MUP-u i državnom odvjetništvu kao sudionik lanca urote u ubojstvu Milana Levara. Prema toj informaciji F.D. je fizički prenio naredbu iz Zagreba u Gospić da se Levara ubije točno u ponedjeljak 28. 08. 2000.

Kad sam sve zbrojio, doslovno sam se smrz'o. Svojevoljno ili po nečijoj naredbi Vjenceslav Bil je bio moj "flaster". Kako sam prošle godine spojio Billa s jednom službenom osobom iz aktualne istrage o ratnim zločinima o Osijeku, odlučio sam provjeriti je li moj bivši pajdo što korisno ispričao istražiteljima. Neslužbeni odgovor službene osobe bio je: Nije! Vjenceslav Bill uopće nije svjedok, kamoli zaštićeni.

Dakle, ne znam zašto se Vjenceslav Bill i dalje plaši Branimira Glavaša. Zašto bi Branimir Glavaš ikako naudio Billu kad ovaj protiv njega nije svjedočio. Imaju li njih dvojica nekih privatnih neraščišćenih računa, nije na meni da prosuđujem. A jesu li materijali iz zgotovljene istrage dovoljni da se podigne optužnica protiv Branimira Glavaša, prosuditi će Glavni državni odvjetnik Mladen Bajić.

Žao mi je, nakon ovakvog iskustva s najgrlatijim Glavaševim protivnikom, držat ću se podalje od te priče.

Početkom veljače obnovljena je istraga o ubojstvu Milana Levara i kao iz vedra neba prvo me nazvao Marko Erceg tražeći da mu vratim one kasete i da je Bill ipak bio u pravu kad je rekao da ću mu ja te kasete ukrasti. Umirio sam Ercega i poštom mu poslao njegovo. Zahvalio se i ispričao što je povjerovao Billu. Proslijedio sam mu neke Billove SMS-ove gdje spominje i njega. Zgrozivši se Erceg je ustvrdio da se to više ne može trpjeti i da će o svemu obavijestiti ravnatelja POA-e Tomislava Karamarka.

Nemam veze s navodnim virusom koji se navodno naselio u računalo Vjenceslava Billa internetskog početnika. Mogao se lijepo držati guglanja svog imena ili staviti 45 lines u favoritse, a ne šalabazati po stranicama krcatim virusima - pogađate kojima. Ipak, želim brz oporavak njegovu računalu. Obećao je da će sljedeći tjedan na internetu objaviti svoju istinu. Preporučam neka mu kakav prijatelj novinar otvori blog i pomogne u prezentaciji "istine Vjenceslava Billa" ilustrirane fotkama dvogodišnje kćeri Željka Peratovića.



Post je objavljen 17.03.2006. u 22:55 sati.