Kad smo počeli izdavati Nacional, Mate Bašić donio mi je Merčepovu poruku: „Tomica je rekao da mu se moraš javiti, inače...“
Čisti genij bez kojega se devedesetih u Zagrebu nisu pokretale ni jedne novine, Bašić je poslije Globusa, ST-a i Arkzina radio u MerčepovojZori, a zatim došao u Nacional.
„Znaš kakav je“, rekao mi je, „bolje da s njim razgovaraš nego da nam odleti koji auto u zrak, a naći ćemo se na javnom mjestu...“(str. 45)
Za to vrijeme, u restoranu je Mate ponavljao Merčepu:“Tomice, nemoj da Munib (Suljić op. ž.p.), maltretira Denisa, znaš kakav je Munib, nemoj samo da ga maltretira...“(str. 47)
Samo je u Globusu, o dvogodišnjici pada Vukovara, izišao jedan lijep članak koji je na temelju intervjua s Borkovićem, napisao veliki hrvatski novinarMate Bašić. (str. 82)
Zbog toga ga (Mladena Naletilića Tutu op. ž.p.), neumjesno, nisam doživljavao kao posebno opasnu personu pa, vidjevši ga u restoranu zagrebačkog hotela Intercontinental poslao sam Matu Bašića, najvećeg hrvatskog novinara, da me s njim upozna...
Mate se vratio za stol prilično drven od straha, rekavši: „Poručuje da se gonimo u p... m... i da će te ubiti ako ga budeš još zajebavao“.
Ja sam ga možda bio u nekom tekstu spomenuo. Kako je Mate, kao čovjek s onog prostora, dobro poznavao mores, a i personae dramatis, odmah sam shvatio da je tu djelatna zla sila i da je hercegovačkog Poltregeista najbolje obilaziti u velikom luku, iako smo daleko od njegova domaćeg terena. (str. 226)
Tuta je tu legendarnomMati Bašiću dao za Nacional veličanstven intervju, kojim je sebi popločio put do Haaga. (str. 442)
A ja kažem – kaj, kaj, pa ja sam dovukao sve same genije, dobro malo razbarušene, poput legendarnog Malnara, koji je u živo, na televiziji, nekoliko godina prije Jerry Springer Showa, okačio na uzdignut pimpek kofu hladne vode, pa jednog Matu Bašića, potamnjela anđela, koji mi se sad dok vrtim njegove stare tekstove u arhivi, čini prilično genijalan i naš najveći novinski pisac u zadnjih deset, dvanaest godina... (str. 503,504)
Sve je počelo sa popisima „srpskih pobunjenika“ koje je SIS odašiljao novinama u prvim danima rata, sastavljenim prepisivanjem imena sa zvona na vojnim zgradama...
Za uvaljivanje lažnih podataka SIS se najviše koristio Slobodnim tjednikom pokojnog Marinka Božića, preuzevši ga od policije (Hercegovci su Mupovce potiskivali na svim frontama. (str. 313)
Majmuni, gangsteri i heroji, Denis Kuljiš, Globus international, Zagreb 2001.
Kuljiš, Božić i njihovi epigoni
Počasno mjesto u Vilovićkinoj analizi etičkih prijepora u Globusu i Nacionalu zauzimaju imena Denisa Kuljiša - kao osnivača i Globusa i Nacionala, i Marinka Božića - kao rodonačelnika novinarstva kojega karakteriziraju nebriga za 'sitne' činjenice, 'nabrijani' i predugački naslovi i, nadasve, tračevi. Njih dvojica su logikom opisanoj u čuvenoj izjavi: 'Pa što ako neke činjenice nisu točne, važno je da sve skupa dobro djeluje' utrli put kojim danas pognuto, ali brzo, korača hrvatsko novinarstvo, predvođeno Kuljiševim i Božićevim epigonima.
Denis Kuljiš u razgovoru za Zarez nije mogao biti jasniji: Svi važniji urednici u današnjem hrvatskom novinarstvu bili su urednici kod mene i kod Marinka (Božića). S ta dva kolegija i u ovim prilikama – nisu ni mogli doseći Balzaca i Dickensa.
Tekstovi najnižeg profesionalnog ranga, popisi nepoćudnih za odstrel, članci koji su funkcionirali kao policijske tjeralice ili poziv na linč, govor mržnje i nacionalističkog huškanja postali su, nabraja dalje Vilovićeva, stvarnost većine hrvatskih elektronskih i novinskih medija u koje je tadašnji HDZ ušao manipulirajući privatizacijom ili doslovce s pištoljem u ruci.