Marketing
Mirko Stanković & Ivica Marijačić & Tihomir Orešković
Demantirao sam već na ovom blogu da je fotoreporter Vjesnika Romeo Ibrišević spasio Vjesnikovog vozača Mirka Stankovića smrti u Gospiću kako je pisao Denis Kuljiš u svojoj knjizi:
Na to sam skočio i rekao da to neću dopustiti, jer da se na početku stvaranja države ne smijemo ponašati kao naši neprijatelji. Koja je onda razlika među nama? Da ću zvati Darka Kolomba (tada šef deska u Vjesniku, a danas direktora Jutarnjeg lista) i Mladena Plešea (tada urednik unutarnje politike Vjesnika, a danas zamjenik glavnog urednika u Globusu).
Isto vrijedi i za izjave samog Mirka Stankovića koje je prvo dao frankfurtskim Vestima, a potom u intervjuu Mladenu Plešeu u Nacionalu.
Evo što je Ivica Marijačić u Slobodnoj prenio iz Vesti:
SVJEDOČENJE: MIRKO STANKOVIĆ, BIVŠI FOTOREPORTER "VJESNIKA", SRBIN IZ GOSPIĆA, U SRPSKOM EMIGRANTSKOM LISTU "VESTI" PRISJEĆA SE LIČKE RATNE
DRAME I POTVRĐUJE:
"Nikada neću zaboraviti da mi je Orešković spasio život"
Premda u svojoj interpretaciji zbivanja u Gospiću, Stanković širi klasičnu srpsku propagandu, ipak nije mogao poreći činjenicu da ga je upravo "zločinac" Tihomir Orešković spasio, da ga nije tukao, maltretirao, da mu je donosio hranu, i da mu se obraćao s "gospodine Stankoviću..." što baš nije manira "ratnih zločinaca"
Piše: Ivica MARIJAČIĆ
Nikada neću zaboraviti da ste mi spasili život, rekao je 1991. godine Mirko Stanković (45), Srbin iz Gospića, Tihomiru Oreškoviću, jednom od zapovjednika obrane Gospića, protiv kojega se ovih dana na Županijskom sudu u Rijeci vodi istražni postupak zbog sumnje da je počinio ratni zločin nad srpskim civilima 1991. godine u Gospiću.
Prisjećajući se tih događaja, Mirko Stanković ponavlja ovih dana te riječi, upućene Oreškoviću u hotelu "Velebno", u svom dosad prvom i jedinom intervjuu kojega je dao za emigrantski srpski dnevni list "Vesti". Taj list se tiska u Frankfurtu u nakladi od oko 90.000 primjeraka i najnakladnije je glasilo srpske "dijaspore". Stanković je azilant u Njemačkoj, gdje živi s obitelji od 1992. godine, a do početka Domovinskog rata i odlaska u Njemačku, bio je fotoreporter zagrebačkog "Vjesnika".
Kaže da su ga tadašnji urednici "Vjesnika" Hidajet Biščević i Krešimir Fijačko poslali na radni zadatak u Gospić gdje je, navodi u intervjuu kojega su "Vesti" objavile u dva nastavka, 30. i 31. listopada, pod naslovima "Ne želim sudbinu Milana Levara" i "Batine pljuštale uz zalivanje ’Cezarom’", proživio mučenje "zengovaca" u Zapovjedništvu gospićke obrane da bi, naposljetku, bio "jedan od retkih Srba koji je spasio živu glavu".
"Nacionalist" Levar
Osumnjičeni Tihomir Orešković je nedavno tijekom istrage u Rijeci izjavio kako nije točno da je počinio djela koja mu se stavljaju na teret, a da je tako može posvjedočiti i slučaj Mirka Stankovića, "Vjesnikova" fotoreportera, kojemu je spasio život.
Stanković potvrđuje Oreškovićeve riječi.
"Tihomir Orešković me nije tukao, štoviše mogu reći da je bio ljubazan", tvrdi Stanković.
"Ako sud u Rijeci, gdje sude Tihomiru Oreškoviću zbog zločina u Gospiću, bude tražio da svjedočim, uradiću to, ali u Hrvatsku ne idem. Izjavu mogu da dam jedino ovdje u Nemačkoj. Svjedočiću po savjesti i kao i vama, reći istinu. Ja sam ostao živ, stotine mojih sunarodnika nisu bili te sreće. Da li za to treba da zahvalim Tihomiru Oreškoviću ili nekom trećem, ne znam. Njime se sada konačno bave pravosudni organi i njima ostavljam da presude da li je kriv ili ne", rekao je Stanković srpskom emigrantskom dnevnom listu "Vesti".
Stanković na početku intervjua govori o svom poznanstvu s Milanom Levarom za kojega kaže da je rano pokazivao hrvatski nacionalizam, ali da nije mogao mirno gledati "pokolje Srba" koje su "zengovci, ustaše i ko zna koje horde u to vreme počinile u Gospiću". Levar je, po mišljenju Stankovića, očito mnogo znao, zato je ubijen.
Redakcija "Vjesnika" ga je, nastavlja Mirko Stanković, u rujnu 1991. godine kao Srbina, "ali i kao čovjeka koji potiče iz pobunjenih krajeva" slala na opasne zadatke. Tako se zatekao u rodnom Gospiću, zajedno s kolegicom novinarkom Nives Matijević.
Pospani stražar
"Počeli su da pljušte šamari, udarci po rebrima i bubrezima, islednici su se stalno smenjivali, razni ljudi su izlazili i ulazili, jedino stražar stalno me držao na nišanu", potanko opisuje Stanković, no ne navodi poimenice tko ga je udarao.
Čak ističe da je stražara nekoliko puta i sam "drmusao" i budio kad bi zaspao na sjedalici da u bunilu ne bi povukao obarač, što bi se moglo protumačiti da situacija i nije bila toliko dramatična budući da on može "drmusati" stražara.
"U gradu je tada vladao pravi pakao, padale su granate, gorelo je na sve strane, a hrvatska vojska je bila nekonsolidovana, nije se znalo tko pije ni tko plaća. Poverenik Vlade RH za odbranu Gospića ni izbliza nije stvar držao pod kontrolom, vlast su, bilo je očigledno, imali ’štedulovci’ i Tihomir Orešković", kazuje Stanković.
Svi novinari su se zavukli, stoji u nastavku Stankovićeve ispovijesti "Vestima", u podrum hotela u Gospiću, jer je u tamošnjoj kuglani bio "Štab za obranu Gospića". Tu je bio Orešković. Stanković zaključuje da je bio glavni, jer su svi telefonski pozivi i faks-poruke bili u njegovim rukama. Svako malo su izbijale svađe među njima, pripovijeda Stanković, "hvatala ih je panika, ljudstva nisu imali, jer su u strahu od srpske vojske i artiljerije mnogi pobegli, među njima i većina mladih Hrvata Gospićana koji nisu hteli na ratište". Netko je Stankovića tada, priča on, uhvatio za rame i "pocjepanim" glasom pitao "Šta ti, četnik, radiš ovde?"
Pred kalašnjikovim
Za rame ga je držao "žestoki hrvatski nacionalist" Pajo Šimić i nakon toga ga je nekolicina ljudi u odorama odvukla u jednu pokrajnu prostoriju, posadili na sjedalicu i odredili stražara koji je "kalašnjikov" s prstom na obaraču stalno držao uperen u njegov trbuh. Nakon toga su ga, navodi Stanković, po smjenama ispitivali Tihomir Orešković i njegov brat Ivica, zvani Kaligula, te i drugi koje nije poznavao.
"Tihomir Orešković me nije tukao, štaviše mogu reći da je bio ljubazan", ističe Stanković, ali njegov brat Kaligula mu se obraćao riječima "E, ti ćeš četnik sada da kažeš i napišeš sve što znaš o svojim prijateljima četnicima", usput mu nudio da pije "Cezar" kako bi progovorio. Stanković je odgovorio da nije četnik, da ima domovnicu i da je kao fotoreporter "Vjesnika" na radnom zadatku.
Kako Stanković nije davao informacije o gospićkim četnicima, koje su "isljednici" željeli čuti, dobivao je udarce, stoji u ovoj ispovijesti, a onda se pojavio Tihomir Orešković koji mu je donio hranu i tablete. Doznao je da su za njega "urgirali" "Vjesnikov" urednik Mladen Pleše posredstvom Josipa Manolića.
"Ostavili su me na miru i mogao sam da čujem kako se dogovaraju šta da urade s ovim ili onim čovjekom koga su priveli, ali sa mjesta na kojem sam bio nisam svojim očima video da je neko ubijen", naglašava Stanković. Nakon toga, Tihomir Orešković mu je došao i obratio mu se: "Gospodine Stankoviću, bit će sve u redu, slobodni ste i naredio sam dvojici svojih ljudi da vas odvezu u Karlobag!"
Tako je "Vjesnikov" fotoreporter Mirko Stanković, po vlastitim riječima, bio spašen. Još je strahovao za život na putu do Karlobaga, jer nije bio siguran da ga dvojica Oreškovićevih ljudi neće na putu do tog mjesta negdje ubiti. Ostavili su ga u hotelu "Velebno" odakle je nazvao urednika Mladena Plešea u "Vjesnik" koji ga je uvjeravao da će sve biti u redu. Stankoviću su u Gospiću oduzeli sve osobne dokumente, bio je bez novca, prespavao je u hotelu uz obećanje da će naknadno platiti račun, tu je došao Orešković kojemu je rekao riječi s početka ovog teksta: "Nikada neću zaboraviti da ste mi spasili život".
Zaputio se zatim do Karlobaga, a odatle do Karlovca tegljačem, pri čemu mu je vozač posudio i novac za put do Zagreba. "Mjesec dana nakon toga dobio sam otkaz u ’[I]Vjesniku’... nisam imao od čega da živim pa sam početkom 1992. godine otišao u Njemačku", [/I]završava svoju ispovijest srpskim emigrantskim "Vestima" Mirko Stanković.
"Srbi osloboditelji"
Stanković je, kako sam kaže, doživio neugodnosti i zlostavljanje, što je, naravno, ako je istina, za svaku osudu. Međutim, u svojoj ispovijesti se, na žalost, ne ograničava na vlastitu sudbinu i iskustvo, nego se upušta u teške kvalifikacije i optužbe poput one da je jedan od rijetkih koji je preživio ispitivanje Tihomira Oreškovića, a istodobno ne zna ni za koga tko nije preživio takvo ispitivanje. Zatim, govori o mnogim likvidiranim Srbima, a izrijekom opet kaže da svojim očima nije vidio ubijanje bilo koga. Olako govori o pokoljima koje nije vidio, a ni jednom riječju ne spominje da su to bili dani u kojima se tražila očajnička slamka spasa za taj hrvatski grad kojega su Srbi nemilice i godinama razarali i u njemu ubijali civilno pučanstvo.
Stankovićeva ispovijest o braniteljima Gospića ostavlja dojam kao o zločincima, a izostavljanje priče o pravoj srpskoj zločinačkoj agresiji na taj grad treba ostaviti dojam o njima kao osloboditeljima.
Međutim i u takvoj Stankovićevoj interpretaciji zbivanja u Gospiću, ni potreba za širenjem klasične srpske propagande nije mogla poreći činjenicu da ga je upravo "zločinac" Tihomir Orešković spasio, da ga nije tukao, maltretirao, da mu je donosio hranu, i da mu se obraćao s "gospodine Stankoviću..." što baš nije manira "ratnih zločinaca" u kontaktu sa svojim "žrtvama".
DRAME I POTVRĐUJE:
"Nikada neću zaboraviti da mi je Orešković spasio život"
Premda u svojoj interpretaciji zbivanja u Gospiću, Stanković širi klasičnu srpsku propagandu, ipak nije mogao poreći činjenicu da ga je upravo "zločinac" Tihomir Orešković spasio, da ga nije tukao, maltretirao, da mu je donosio hranu, i da mu se obraćao s "gospodine Stankoviću..." što baš nije manira "ratnih zločinaca"
Piše: Ivica MARIJAČIĆ
Nikada neću zaboraviti da ste mi spasili život, rekao je 1991. godine Mirko Stanković (45), Srbin iz Gospića, Tihomiru Oreškoviću, jednom od zapovjednika obrane Gospića, protiv kojega se ovih dana na Županijskom sudu u Rijeci vodi istražni postupak zbog sumnje da je počinio ratni zločin nad srpskim civilima 1991. godine u Gospiću.
Prisjećajući se tih događaja, Mirko Stanković ponavlja ovih dana te riječi, upućene Oreškoviću u hotelu "Velebno", u svom dosad prvom i jedinom intervjuu kojega je dao za emigrantski srpski dnevni list "Vesti". Taj list se tiska u Frankfurtu u nakladi od oko 90.000 primjeraka i najnakladnije je glasilo srpske "dijaspore". Stanković je azilant u Njemačkoj, gdje živi s obitelji od 1992. godine, a do početka Domovinskog rata i odlaska u Njemačku, bio je fotoreporter zagrebačkog "Vjesnika".
Kaže da su ga tadašnji urednici "Vjesnika" Hidajet Biščević i Krešimir Fijačko poslali na radni zadatak u Gospić gdje je, navodi u intervjuu kojega su "Vesti" objavile u dva nastavka, 30. i 31. listopada, pod naslovima "Ne želim sudbinu Milana Levara" i "Batine pljuštale uz zalivanje ’Cezarom’", proživio mučenje "zengovaca" u Zapovjedništvu gospićke obrane da bi, naposljetku, bio "jedan od retkih Srba koji je spasio živu glavu".
"Nacionalist" Levar
Osumnjičeni Tihomir Orešković je nedavno tijekom istrage u Rijeci izjavio kako nije točno da je počinio djela koja mu se stavljaju na teret, a da je tako može posvjedočiti i slučaj Mirka Stankovića, "Vjesnikova" fotoreportera, kojemu je spasio život.
Stanković potvrđuje Oreškovićeve riječi.
"Tihomir Orešković me nije tukao, štoviše mogu reći da je bio ljubazan", tvrdi Stanković.
"Ako sud u Rijeci, gdje sude Tihomiru Oreškoviću zbog zločina u Gospiću, bude tražio da svjedočim, uradiću to, ali u Hrvatsku ne idem. Izjavu mogu da dam jedino ovdje u Nemačkoj. Svjedočiću po savjesti i kao i vama, reći istinu. Ja sam ostao živ, stotine mojih sunarodnika nisu bili te sreće. Da li za to treba da zahvalim Tihomiru Oreškoviću ili nekom trećem, ne znam. Njime se sada konačno bave pravosudni organi i njima ostavljam da presude da li je kriv ili ne", rekao je Stanković srpskom emigrantskom dnevnom listu "Vesti".
Stanković na početku intervjua govori o svom poznanstvu s Milanom Levarom za kojega kaže da je rano pokazivao hrvatski nacionalizam, ali da nije mogao mirno gledati "pokolje Srba" koje su "zengovci, ustaše i ko zna koje horde u to vreme počinile u Gospiću". Levar je, po mišljenju Stankovića, očito mnogo znao, zato je ubijen.
Redakcija "Vjesnika" ga je, nastavlja Mirko Stanković, u rujnu 1991. godine kao Srbina, "ali i kao čovjeka koji potiče iz pobunjenih krajeva" slala na opasne zadatke. Tako se zatekao u rodnom Gospiću, zajedno s kolegicom novinarkom Nives Matijević.
Pospani stražar
"Počeli su da pljušte šamari, udarci po rebrima i bubrezima, islednici su se stalno smenjivali, razni ljudi su izlazili i ulazili, jedino stražar stalno me držao na nišanu", potanko opisuje Stanković, no ne navodi poimenice tko ga je udarao.
Čak ističe da je stražara nekoliko puta i sam "drmusao" i budio kad bi zaspao na sjedalici da u bunilu ne bi povukao obarač, što bi se moglo protumačiti da situacija i nije bila toliko dramatična budući da on može "drmusati" stražara.
"U gradu je tada vladao pravi pakao, padale su granate, gorelo je na sve strane, a hrvatska vojska je bila nekonsolidovana, nije se znalo tko pije ni tko plaća. Poverenik Vlade RH za odbranu Gospića ni izbliza nije stvar držao pod kontrolom, vlast su, bilo je očigledno, imali ’štedulovci’ i Tihomir Orešković", kazuje Stanković.
Svi novinari su se zavukli, stoji u nastavku Stankovićeve ispovijesti "Vestima", u podrum hotela u Gospiću, jer je u tamošnjoj kuglani bio "Štab za obranu Gospića". Tu je bio Orešković. Stanković zaključuje da je bio glavni, jer su svi telefonski pozivi i faks-poruke bili u njegovim rukama. Svako malo su izbijale svađe među njima, pripovijeda Stanković, "hvatala ih je panika, ljudstva nisu imali, jer su u strahu od srpske vojske i artiljerije mnogi pobegli, među njima i većina mladih Hrvata Gospićana koji nisu hteli na ratište". Netko je Stankovića tada, priča on, uhvatio za rame i "pocjepanim" glasom pitao "Šta ti, četnik, radiš ovde?"
Pred kalašnjikovim
Za rame ga je držao "žestoki hrvatski nacionalist" Pajo Šimić i nakon toga ga je nekolicina ljudi u odorama odvukla u jednu pokrajnu prostoriju, posadili na sjedalicu i odredili stražara koji je "kalašnjikov" s prstom na obaraču stalno držao uperen u njegov trbuh. Nakon toga su ga, navodi Stanković, po smjenama ispitivali Tihomir Orešković i njegov brat Ivica, zvani Kaligula, te i drugi koje nije poznavao.
"Tihomir Orešković me nije tukao, štaviše mogu reći da je bio ljubazan", ističe Stanković, ali njegov brat Kaligula mu se obraćao riječima "E, ti ćeš četnik sada da kažeš i napišeš sve što znaš o svojim prijateljima četnicima", usput mu nudio da pije "Cezar" kako bi progovorio. Stanković je odgovorio da nije četnik, da ima domovnicu i da je kao fotoreporter "Vjesnika" na radnom zadatku.
Kako Stanković nije davao informacije o gospićkim četnicima, koje su "isljednici" željeli čuti, dobivao je udarce, stoji u ovoj ispovijesti, a onda se pojavio Tihomir Orešković koji mu je donio hranu i tablete. Doznao je da su za njega "urgirali" "Vjesnikov" urednik Mladen Pleše posredstvom Josipa Manolića.
"Ostavili su me na miru i mogao sam da čujem kako se dogovaraju šta da urade s ovim ili onim čovjekom koga su priveli, ali sa mjesta na kojem sam bio nisam svojim očima video da je neko ubijen", naglašava Stanković. Nakon toga, Tihomir Orešković mu je došao i obratio mu se: "Gospodine Stankoviću, bit će sve u redu, slobodni ste i naredio sam dvojici svojih ljudi da vas odvezu u Karlobag!"
Tako je "Vjesnikov" fotoreporter Mirko Stanković, po vlastitim riječima, bio spašen. Još je strahovao za život na putu do Karlobaga, jer nije bio siguran da ga dvojica Oreškovićevih ljudi neće na putu do tog mjesta negdje ubiti. Ostavili su ga u hotelu "Velebno" odakle je nazvao urednika Mladena Plešea u "Vjesnik" koji ga je uvjeravao da će sve biti u redu. Stankoviću su u Gospiću oduzeli sve osobne dokumente, bio je bez novca, prespavao je u hotelu uz obećanje da će naknadno platiti račun, tu je došao Orešković kojemu je rekao riječi s početka ovog teksta: "Nikada neću zaboraviti da ste mi spasili život".
Zaputio se zatim do Karlobaga, a odatle do Karlovca tegljačem, pri čemu mu je vozač posudio i novac za put do Zagreba. "Mjesec dana nakon toga dobio sam otkaz u ’[I]Vjesniku’... nisam imao od čega da živim pa sam početkom 1992. godine otišao u Njemačku", [/I]završava svoju ispovijest srpskim emigrantskim "Vestima" Mirko Stanković.
"Srbi osloboditelji"
Stanković je, kako sam kaže, doživio neugodnosti i zlostavljanje, što je, naravno, ako je istina, za svaku osudu. Međutim, u svojoj ispovijesti se, na žalost, ne ograničava na vlastitu sudbinu i iskustvo, nego se upušta u teške kvalifikacije i optužbe poput one da je jedan od rijetkih koji je preživio ispitivanje Tihomira Oreškovića, a istodobno ne zna ni za koga tko nije preživio takvo ispitivanje. Zatim, govori o mnogim likvidiranim Srbima, a izrijekom opet kaže da svojim očima nije vidio ubijanje bilo koga. Olako govori o pokoljima koje nije vidio, a ni jednom riječju ne spominje da su to bili dani u kojima se tražila očajnička slamka spasa za taj hrvatski grad kojega su Srbi nemilice i godinama razarali i u njemu ubijali civilno pučanstvo.
Stankovićeva ispovijest o braniteljima Gospića ostavlja dojam kao o zločincima, a izostavljanje priče o pravoj srpskoj zločinačkoj agresiji na taj grad treba ostaviti dojam o njima kao osloboditeljima.
Međutim i u takvoj Stankovićevoj interpretaciji zbivanja u Gospiću, ni potreba za širenjem klasične srpske propagande nije mogla poreći činjenicu da ga je upravo "zločinac" Tihomir Orešković spasio, da ga nije tukao, maltretirao, da mu je donosio hranu, i da mu se obraćao s "gospodine Stankoviću..." što baš nije manira "ratnih zločinaca" u kontaktu sa svojim "žrtvama".
Ni Stankvoić ni Kuljiš nemaju pojma jer je nadimak Kaligula nosio sam Tihomir Orešković, ne njegov brat Ivica koji je tada u Gospiću radio za Josipa Perkovića.
Ekipu Vjesnika je iz Gospića odvezao (Vjesnikovim automobilom, koji nije ukraden kako piše Kuljiš) pravi fotoreporter kojem ne želim objaviti ime iz sigurnosnih razloga, nakon što se uvjerila da se Stankoviću neće dogoditi ništa. Osobno su mi to zajamčili Ivica Orešković nakon što sam obavijestio Zagreb i njih dvojicu da ću alkarmairatzi svjetsku javnost ako se Stankoviću što dogodi.
Osobno nisam vidio da je itko tukao Stankovića osim što je bio preplašen pa dok smo zajedno sjedili u podrumu hotela Lika da bi se smirio pio bi tablete za živce miješajući ih s rakijom.
Kad se pojavio u Zagrebu nakon što je pušten rekao mi je da su ga trovali u Gospiću. Odmah je počeo lagati jer mu nije bilo muka od otrova već od one mješavine. Stražar koji ga je čuvao bio je pospan jer je tri noći zaredom stražario na Žabici, ali je rekao da će čuvati Mirka da ga netko ne ubije, a meni je kazao da ako on pogine nek ja uzmem njegov kalašnjikov pa nek branim Mirka.
Kasnije, kad sam čuo za zločine za koje su osuđeni Orešković i Norac rekao sam Mirku (još je radio u Vjesniku): Vidiš što se to dogodilo, a kako smo mi dobro prošli.
On mi se kleo da Orešković nema ništa s tim, odnosno da se taj zločin uopće i nije dogodio. Dakle, Orešković ga je već tada nečim ucjenjivao... Al' o tom, potom...
P.S. I Ivica Marijačić je radio u Vjesniku, pa bi zato morao znati da Stanković nije bio fotoreporter, već vozač.
Post je objavljen 23.05.2005. u 14:01 sati.