Sve to govori da je gospićka priča puno osjetljivija i kompliciranija nego što se čini po samoj optužnici protiv Tihomira Oreškovića, Mirka Norca i još trojice Gospićana, te da se u njoj ne zna gdje počinje podvala, a gdje istina. Iz iskaza E.H. može se realno pretpostaviti da su gospićki "disidenti" predvođeni pokojnim Levarom, jednako kao i E.H. (kao što ona sama govori u Globusu), svjedočili za obećani novac i materijalne koristi, a u interesu raznih stranih i domaćih političkih krugova koji su željeli svrgavanje HDZ-ove vlasti.
Uostalom, poznata je bila sklonost pokojnog Levara da naplati svoja svjedočenja. Kada se svjedoči za novac, onda se govore stvari koje naručitelj želi čuti. Hoće li Županijski sud u Rijeci otkriti granicu između tih podvala i istine, teško je odgovoriti.
No, za pravednu presudu, bilo bi to od neprocjenjive važnosti, kao uostalom i razumijevanje konteksta u kojemu se očajnički branio Gospić. Naime, obrana toga grada bila je izdana. Srpske pobunjeničke vlasti u Kninu rapolagale su, kao što je nedavno objavila Slobodna Dalmacija, podacima o oružju, ljudstvu i svim tadašnjim potencijalima obrane.
A ovako je govorio Ivan Zvonimir Čičak:
-Isključujem mogućnost da je pogibija Milana Levara slučajnost. Štoviše, apsolutno sam uvjeren da je riječ o ubojstvu.
S druge strane, čitajući i slušajući što je pokojni Levar pričao u javnosti, nije začuđujuće što je ga je zadesila takva sudbina (izjava I.Z.Č. Tifani Šimunović za Fokus od 01. rujna 2000.)
- No, nisam mogao omogućiti Levaru i nekim njegovim prijateljima da za svoje svjedočenje dobiju novac, a što su oni i tražili. (iz kolumne u Nacionalu br. 230 od 12. travnja 2000., citirana u Hrvatskom slovu)
Ivica Marijačić i Ivan Zvonimir Čičak lažu da je Milan Levar tražio novac za svoja svjedočenja o ratnim zločinima u Gospiću.
Marijačić je s ozloglašenom vojnom protuobavještajnom službom SIS povezan preko Markice Rebića. Markica se iz urednika i novinara u SIS-ovskoj sjeni prometnuo u pravog novinskog pisca u MarijačićevomHrvatskom listu. Nakon kratkotrajne javne suradnje već su postigli svjetski uspjeh - optužnicu Carle Del Ponte.
Ivan Zvonimir Čičak je u kumskoj vezi s Tihomirom Oreškovićem još s prijelaza sedamdesetih na osamdesete prošlog stoljeća.
I zato istina o Gospiću 1991-e nikada u svijet nije otišla preko HHO-a. I dobro to znaju i Žarko Puhovski i Čedo Prodanović koji su u to vrijeme pomagali Čičku u vođenju Hrvatskog helsinškog odbora.
A cinični komentar kako nije začuđujuće što je Levarazadesila takva sudbina obzirom na ono što je pričao u javnosti, perfidno je morbidan.
Milan Levar nije pristao na zaštitu Haaga jer je htio nastaviti govoriti o svim odgovornima za Gospićki zločin i onima koji su ga zataškavali. Zato je i ubijen, a Čičak ga je nakon smrti olajavao da se nije držao haških pravila.
Ivica Marijačić je objavio identitet SFOR-ovog vojnika, zaštićenog haškog svjedoka (SIS bi isto tako saznao i Levarov tajni identitet da je pokojnik poslušao Louise Arbour i postao njihov zaštićeni svjedok) i zaradio Haašku optužnicu. Ivan Zvonimir Čičak uzeo je Marijačića u zaštitu. Ništa čudno!
Premda Duka to u svojim priopćenjima ne navodi —naprotiv, govori kako iza njegovih stavova stoji vrh HND-a — jasno je kako je Duka priopćenja HND-a potpisivao — ne konzultirajući se prethodno s Izvršnim odborom HND-a. Ovu informaciju potvrđuje Ivan Zvonimir Čičak, član IO HND-a i zadužen za međunarodnu suradnju HND-a. Tvrdi kako Duka nije obavijestio niti njega, a sudeći po svemu, niti predsjednika HND-a Dragutina Lučića.
"Igrom sudbine obojica se nalazimo u bolnicama, zbog operacije bruha."
Čičak se snažno protivi načinu, sadržaju i stavovima Zdenka Duke.