Marketing
Jugonostalgični ustaša
Taj se lik - Peratović - u mojoj biografiji odjednom pojavio onda kad sam se prvi put vratio iz Australije, dakle 1995. Bilo je to u Panorami. Uglavnom bi se ušuljao u birtiju u Radićevoj, kod Krole (preko puta “Panorame”), sjeo bi nepozvan, šutio i valjda slušao i pamtio, iako površno. Ako bi nešto i rekao, nije bilo
vrijedno spomena: spomena: ili je bilo glupo-pretenciozno, ili
podjebavačko-izazivački...
Pod smokvom koju je Katarinina mama zasadila u backyardu kuće u četvrti Northote na sjeveroistoku Melbournea, s nevjericom sam iščitavao u jednom od Globusa kako me, koji mjesec kasnije Peratović - polemizirajući s Goranom Milićem - prvo proglašava pijancem, zatim me naziva kolegom, a potom se, koji tjedan kasnije, intervjuirajući nekakva udbaša, “stručnjaka za emigraciju” (neću mu spominjati ime, o mrtvima - šutnja) , poziva na pitanja iz mojega razgovora s Božom Vukušićem. Međutim, to pitanje i taj odgovor je tadašnja glavna urednica Globusa Đurđica Klancir bila izbacila iz razgovora, nikada nisu objavljeni. Što to znači? Eh, pa to znači da je Peratović “vrtio” po mom kompjutoru u Globusu, iz kojega ja nisam izbrisao tekstove (tko bi se toga sjetio?), nastojeći smisliti štetu Boži, meni, kome li, pozivajući se na činjenice koje ne postoje, na pitanja i odgovore koji nikada nisu nigdje objavljeni…
Mate Bašić, Imotske novine, br. 8, travanj 2005.
vrijedno spomena: spomena: ili je bilo glupo-pretenciozno, ili
podjebavačko-izazivački...
Pod smokvom koju je Katarinina mama zasadila u backyardu kuće u četvrti Northote na sjeveroistoku Melbournea, s nevjericom sam iščitavao u jednom od Globusa kako me, koji mjesec kasnije Peratović - polemizirajući s Goranom Milićem - prvo proglašava pijancem, zatim me naziva kolegom, a potom se, koji tjedan kasnije, intervjuirajući nekakva udbaša, “stručnjaka za emigraciju” (neću mu spominjati ime, o mrtvima - šutnja) , poziva na pitanja iz mojega razgovora s Božom Vukušićem. Međutim, to pitanje i taj odgovor je tadašnja glavna urednica Globusa Đurđica Klancir bila izbacila iz razgovora, nikada nisu objavljeni. Što to znači? Eh, pa to znači da je Peratović “vrtio” po mom kompjutoru u Globusu, iz kojega ja nisam izbrisao tekstove (tko bi se toga sjetio?), nastojeći smisliti štetu Boži, meni, kome li, pozivajući se na činjenice koje ne postoje, na pitanja i odgovore koji nikada nisu nigdje objavljeni…
Mate Bašić, Imotske novine, br. 8, travanj 2005.
Mate Bašić se u mom životu pojavio znatno ranije - 1991. Kad smo Romeo Ibrišević i ja, jer nam u Vjesniku nisu dali, posudili auto od ST-a, da se možemo odvesti do Vukovara.
Auto smo preuzimali od Mate Bašića i Ede Popovića koji su se vraćali od nekud u Gundulićevu gdje je bilo sjedište Imperija Marinka Božića. Na automobilu su bile s bočnih strana nalijepljene velike reklame za Slobodni tjednik. Dok smo se vozili svi zajedno do Gundulićeve, ST-ovci su komentirali da Vjesnik tada u Hrvatskoj ima značaj zidnih novina.
U Miramarskoj, prije podvožnjaka susreo nas je bijeli golf pun momaka koji su se vraćali s ratišta držeći među nogama kalašnjikove. Ugledavši naljepnice na ST-ovom automobilu, jedan od gardista je pripreijetio prstom u načem pravcu. ST-ovci su mu uzvratili bosanskim grbom, plaženjem... E, nakon toga su se u našem smjeru okrenule cijevi njihovih kalašnjikova... Skretanjem u ulicu iz zabranjenog smjera vozač ST-a je izbjegao svi skupa ne budemo izrešetani u središtu Zagreba.
Zato smo Romeo Ibrišević i ja nakon preuzimanja automobila, najprije s njegovih bokova, sastrugali naljepnice Slobodni tjednik.
Romeo je posudbu Marinku Božiću namirio nekim fotografijama. A ja sam ostao uskraćen za suradnju s kako se Mate hvali listom koji se prodavao u 200.000 primjeraka - ponekad presudnim čimbenikom zašto je kleveta koju je ST objavio toliko razljutila ljude da bi potezali kalašnjikove na njih.
A pamtim i maratonske natjecanja u ispijanju Stocka između Mate Bašića i Gorana Milića 1995. kod Marije Krole, čega se Matan dotiče.
Svjedočio sam Milićevim pokajničkim zdravicama Bašiću i Anti Žužulu kako je on eto, početkom devedesetih bio potpuno uvjeren da je nacionalizam štetna pojava, da bi se kroz vrijeme životom u Zagrebu, radom u Panorami i poznantsvima s "nekim" ljudima - razuvjerio, čak što više uvidio da je nacionalizam donio spas hrvatskom narodu u obrani od agresije i stvaranju države.
A sjećam se i briljantnih Milićevih prijedloga na kolegijima u Panorami nakon Oluje na koje bio dolazio sa susreta s dr. Ivićem Pašalićem.
Jedan od njih je da svakako trebamo posevetiti dvije, tri stranice teksta u kojem bi se na primjeru postavljanja hrvatskih naziva na ulaze u oslobođena mjesta i trenutnim otvaranjem poštanskih ureda u istim, pokazati do koje mjere je hrvatska država organizirana da ona ne samo da ne čini ili dopušta ratne zločine, već dok si rek'o keks uvodi život u oslobođena područja.
I upozoravao sam na Milićevo konvertitsko sluganstvo kad je na HTV-u napravio intervju s dr. Franjom Tuđmanom, svojedobno, dobrim drugom oficirom iz JNA, njegova oca.
Zadnji sam na ovome svijetu ko'g je iznenadila, kod Milorada Pupovca i Borisa Dežulovića jako dobro naglašena činjenica da je Goran Milić pokrenuo medijsku lavinu u kojoj su se zakotrljali zaklani starac Srbin u Karinu i bombaške eksplozije u Borovom Selu i Trpinji.
Zar se zaboravilo da je nedavno u njegovoj emisiji napadnut i filozof Milan Kangrga?
Dok neki tek sada otkrivaju Milićevu nacionalističku crtu, neki Bosanci, poput Kemala Kurspahića, Gorana drže iskusnim, objektivnim profesionalcem.
Kurspahić je dobar dio svoje knjige Zločin u 19,30 temeljio na razgovorima s Goranom Milićem smatrajući ga relevantnim sugovornikom oko tema poput nacionalističko ratno-huškačko novinarstvo državnih medija u Hrvatskoj i Srbiji i objektivni YUTEL, itsl...
Post je objavljen 27.05.2005. u 02:50 sati.