Napisi motivirani sukobom u britanskoj obavještajnoj zajednici
Prvi napisi u britanskom tisku o vezama Ante Gotovine i IRA-e odnosno Sjeverne Irske pojavili su se nakon teksta u tjedniku
Globus iz 2003. U njemu se citiralo izvješća POA-e i MUP-a u kojima se tvrdilo da je Gotovini u bijegu iz Hrvatske u Italiju 2001. pomogao sjevernoirski terorist pod nadimkom
Tony Cascarino, kasnije prozvan i
The Striker.
Od tada pojedini britanski mediji -
The Belfast Telgraf,
The Sunday Times, The Scotsman,
The Sunday Herald - pišu da je
Gotovina u Sjevernoj Irskoj, da ga je tamo prebacio
Tony Cascarino alias
The Striker, a da je Irac sad i izveo pljačku stoljeća u Belfastu. Iako tvrde da raspolažu provjerenim informacijama iz ozbiljnih britanskih izvora, spomenuti mediji najviše se koriste tekstom iz Globusa iz 2003., zatim informacijama s neslužbene internetske stranice famoznog
Tonyja Cascarina te tekstovima iz tjednika Nacional, u kojima se tvrdilo da je bivši ravnatelj POA-e
Franjo Turek zaslužan za protjerivanje agenata MI6 iz Hrvatske koji su ovdje, navodno, boravili uz pristanak hrvatskih vlasti da bi pronašli
Gotovinu.
Spominjani mediji nerijetko objavljuju i besmislice, poput tvrdnji da je
Striker sudjelovao u ubojstvu
Željka Ražnatovića Arkana ili da je
Gotovina u Haagu optužen za zločine počinjene tijekom rata u BiH.
Velimir Kvesić, jedan od zapovjednika HOS-a koji se borio u Vukovaru, kaže kako nikad nije čuo da je Irac
Tony Cascarino sudjelovao u borbama na Trpinjskoj cesti ili da je uopće bio u Vukovaru.
Ozbiljniji promatrači smatraju da su takvi napisi dijelom motivirani sukobom unutar britanske obavještajne zajednice, u kojoj jedna frakcija za svako zlo u Britaniji želi optužiti Irce i istodobno kritizirati drugu frakciju da je nesposobna.
Željko Peratović, Vjesnik, 12. siječnja 2005.Naime, premda su mediji samo šturo izvijestili o njegovoj uspješnoj ratnoj karijeri,
Vjesnik doznaje kako je
Nenad Filipović (prvoosumnjičeni za pljačke Zabe i Fine) bio jedan od najelitnijih vojnih specijalaca u čitavome Domovinskome ratu, no da je usporedno za zaslugama u borbi, teško obolio od kroničnog PTSP-a, te razvio sklonost i ovisnost prema svim poznatim vrstama droge.
Filipović se u rat uključio 18. srpnja 1991. godine kao dragovoljac 1. gardijske brigade. Krajem 1991. godine pod neposrednim zapovjedištvom
Ante Gotovine, o kojemu će
Filipović uvijek govoriti kao o svome drugome ocu, prelazi u Specijalnu postrojbu HV-a »
Alpha«, poznatu i pod nazivom »
Baza Sljeme«. Kao pripadnik »
Alphe«, zbog izuzetne hrabrosti postaje zapovjednik borbene skupine, usputno završavajući više tečajeva za izvidnika-diverzanta, te instruktora »posebnih ratnih vještina«. Sredinom ožujka 1992.tada već poručnik, sa postrojbom odlazi na Južno bojište gdje obnaša dunosti instruktora borbene obuke, zapovjednika satnije, te čak zapovjednika čitavog borbenoga sektora. »Imenovani izravno sudjeluje u teškim borbama. Iskazuje pouzdanost odlučnost i snalažljivost, kako i u borbi tako i u donošenju teških i odgovornih odluka«, navodi se u
Filipovićevom vojnom dosijeu. Po ukidanju postrojbe »
Alpha«, biva prebačen u specijalnu postrojbu HV-a, odnosno u bojnu »
Matija Vlačić« kojoj je tada na čelu bio
Ante Roso, odnosno
Ante Žoni Maksan, a 1994. godine sa Rosom odlazi u Sarajevo kao pripadnik Združenoga stožera vojske Federacije.
Filipović već 1993. godine zbog psihičkih poremećaja uzrokovanih ratom razvija sklonost prema kokainu, te zatim prema heroinu i ecstasyju. Zbog brutalnih izlijeva nasilja, čak i prema svojim najbližima, te drugim časnicima, često dolazi u sukobe sa zakonom iz kojih ga, prema vlastitim riječima izvlači njegov »otac«,
Ante Gotovina koji, zajedno s
Rosom postaje kum
Filipovićevoj kćeri. Zajedno sa drugim specijalcem
Andrijom Čupićem, 1998. upada stan
Milosije Karačić te otimaju
Danijela Režeka, zbog čega biva osuđen na deset mjeseci zatvora. U rujnu 1999. godine policija u njegovom stanju pronalazi pištolj walter te više stotina komada različitoga streljiva, da bi 2000. godine bio osuđen i na šest godina zatvora zbog pljačke Zabe.
Marin Dešković, Vjesnik, 12. svibnja 2006.