12.05.2006., petak
Ante Gotovina i pljačkaši banaka u Irskoj i Hrvatskoj
|
Molim sve čitatelje koji misle da pišem SF priče o Anti Gotovini neka obrate pažnju! Što je zajedničko pljačkama banaka u Belfastu (2004.) i Zabe, odnosno Fine u Zagrebu (2005.)? Ime Ante Gotovine. U prosincu 2004., odmah nakon najveće pljačke banke u Britaniji (plijen je uiznosio preko 20 milijuna funti) u nekim britanskim tiskovinama, ali i nekim domaćim, pojavili su se senzacionalni napisi kako je jedan od organizatora pljačke stanoviti Tony Cascarino, pripadnik IRA-e koji je navodno povezan s Antom Gotovinom. Nadalje se sugeriralo da se Ante Gotovina nalazi u Sjevernoj Irskoj gdje ga štiti IRA koristeći se i novcem od pljačke banke. Danima sam bio zasipan mail porukama stanovitog istraživačkog novinara Roba Johnstona kako je to istina, te da postoji još i više pojedinosti koje upućuju da se Ante Gotovina nalazi u Sjevernoj Irskoj, tik pod nosom MI&-u koji ga traži u Hrvatskoj. Isprva sam mislio da me zafrkava neka od britanskih službi (obzirom da su se gotovo istovjetni napisi pojavili u britanskom tisku). U želji da razobličim očitu podvalu tajnih službi napisao sam slijedeći tekst: Napisi motivirani sukobom u britanskoj obavještajnoj zajednici Prvi napisi u britanskom tisku o vezama Ante Gotovine i IRA-e odnosno Sjeverne Irske pojavili su se nakon teksta u tjedniku Globus iz 2003. U njemu se citiralo izvješća POA-e i MUP-a u kojima se tvrdilo da je Gotovini u bijegu iz Hrvatske u Italiju 2001. pomogao sjevernoirski terorist pod nadimkom Tony Cascarino, kasnije prozvan i The Striker. Od tada pojedini britanski mediji - The Belfast Telgraf, The Sunday Times, The Scotsman, The Sunday Herald - pišu da je Gotovina u Sjevernoj Irskoj, da ga je tamo prebacio Tony Cascarino alias The Striker, a da je Irac sad i izveo pljačku stoljeća u Belfastu. Iako tvrde da raspolažu provjerenim informacijama iz ozbiljnih britanskih izvora, spomenuti mediji najviše se koriste tekstom iz Globusa iz 2003., zatim informacijama s neslužbene internetske stranice famoznog Tonyja Cascarina te tekstovima iz tjednika Nacional, u kojima se tvrdilo da je bivši ravnatelj POA-e Franjo Turek zaslužan za protjerivanje agenata MI6 iz Hrvatske koji su ovdje, navodno, boravili uz pristanak hrvatskih vlasti da bi pronašli Gotovinu. Spominjani mediji nerijetko objavljuju i besmislice, poput tvrdnji da je Striker sudjelovao u ubojstvu Željka Ražnatovića Arkana ili da je Gotovina u Haagu optužen za zločine počinjene tijekom rata u BiH. Velimir Kvesić, jedan od zapovjednika HOS-a koji se borio u Vukovaru, kaže kako nikad nije čuo da je Irac Tony Cascarino sudjelovao u borbama na Trpinjskoj cesti ili da je uopće bio u Vukovaru. Ozbiljniji promatrači smatraju da su takvi napisi dijelom motivirani sukobom unutar britanske obavještajne zajednice, u kojoj jedna frakcija za svako zlo u Britaniji želi optužiti Irce i istodobno kritizirati drugu frakciju da je nesposobna. Željko Peratović, Vjesnik, 12. siječnja 2005. Ubrzo sam shvatio da sam meta domaćeg obavještajnog podzemlja koje je pomagalo u bijegu Anti Gotovini i koje je preko svojih međunarodnih veza širilo razne dezinformaccije po Hrvatskoj i svijetu o njegovu skrivanju. Za odmazdu jer sam razobličio prijevaru i upozorio britanske kolege da su obmanuti (nitko više u Britaniji nije povezivao Gotovinu s tom pljačke, a pred par mjeseci brtanska policija privela je neke od sudionika pljačke), ružno sam napadnut ja kao suradnik britanskog MI6-a: Croatian journalist and MI6 agent in Croatia is a Mr. Zeljko Peratovic i Peratovic is also tasked with discrediting former combatants and officials of the previous Tudjman regime. U širenju ove laži pripomogao je Mario Profaca, dobitnik Golden Candle za špijunsko novinarstvo i novinarski suradnik Markice Rebića u slučaju Blaškić. Priče o povezanosti Ante Gotovine s pljačkašima banaka, dilerima drogom, švercerima oružjem i IRA-om padale su na plodno medijsko tlo iz jednostavnog razloga što se termine iz Crnih kronika može susresti u biografijama Gotovine i nekih njegovih suboraca: generala Ivana Andabaka i Ante Rose, pukovnika Ante Žonija Maksana i Željka Dilbera... Međutim, nitko od domaćih novinara nije se upustio u istraživanje glasina koje su kružile da se bijeg Ante Gotovine dijelom financira i od pljačke, reketa, šverca drogom. Tek tu i tamo kad se pisalo o Hrvoju Petraču iz daleka bi se aludiralo na moguće logističke izvore Gotovininog slatkog života o hajdučiji. Iako su kuloari brujali o mogućoj povezanosti pljačkaša Zabe i Fine s Antom Gotovinom, sve do neki dan, nitko o tome ni retka nije napisao. POA je čak širila priče da su ubojice pljačkaši došli iz Srbije ili Republike Srpske. Najbolji tekst na ovu temu napisao je moj osobni istraživački favorit Marin Dešković u Vjesniku: Naime, premda su mediji samo šturo izvijestili o njegovoj uspješnoj ratnoj karijeri, Vjesnik doznaje kako je Nenad Filipović (prvoosumnjičeni za pljačke Zabe i Fine) bio jedan od najelitnijih vojnih specijalaca u čitavome Domovinskome ratu, no da je usporedno za zaslugama u borbi, teško obolio od kroničnog PTSP-a, te razvio sklonost i ovisnost prema svim poznatim vrstama droge. Filipović se u rat uključio 18. srpnja 1991. godine kao dragovoljac 1. gardijske brigade. Krajem 1991. godine pod neposrednim zapovjedištvom Ante Gotovine, o kojemu će Filipović uvijek govoriti kao o svome drugome ocu, prelazi u Specijalnu postrojbu HV-a »Alpha«, poznatu i pod nazivom »Baza Sljeme«. Kao pripadnik »Alphe«, zbog izuzetne hrabrosti postaje zapovjednik borbene skupine, usputno završavajući više tečajeva za izvidnika-diverzanta, te instruktora »posebnih ratnih vještina«. Sredinom ožujka 1992.tada već poručnik, sa postrojbom odlazi na Južno bojište gdje obnaša dunosti instruktora borbene obuke, zapovjednika satnije, te čak zapovjednika čitavog borbenoga sektora. »Imenovani izravno sudjeluje u teškim borbama. Iskazuje pouzdanost odlučnost i snalažljivost, kako i u borbi tako i u donošenju teških i odgovornih odluka«, navodi se u Filipovićevom vojnom dosijeu. Po ukidanju postrojbe »Alpha«, biva prebačen u specijalnu postrojbu HV-a, odnosno u bojnu »Matija Vlačić« kojoj je tada na čelu bio Ante Roso, odnosno Ante Žoni Maksan, a 1994. godine sa Rosom odlazi u Sarajevo kao pripadnik Združenoga stožera vojske Federacije. Filipović već 1993. godine zbog psihičkih poremećaja uzrokovanih ratom razvija sklonost prema kokainu, te zatim prema heroinu i ecstasyju. Zbog brutalnih izlijeva nasilja, čak i prema svojim najbližima, te drugim časnicima, često dolazi u sukobe sa zakonom iz kojih ga, prema vlastitim riječima izvlači njegov »otac«, Ante Gotovina koji, zajedno s Rosom postaje kum Filipovićevoj kćeri. Zajedno sa drugim specijalcem Andrijom Čupićem, 1998. upada stan Milosije Karačić te otimaju Danijela Režeka, zbog čega biva osuđen na deset mjeseci zatvora. U rujnu 1999. godine policija u njegovom stanju pronalazi pištolj walter te više stotina komada različitoga streljiva, da bi 2000. godine bio osuđen i na šest godina zatvora zbog pljačke Zabe. Marin Dešković, Vjesnik, 12. svibnja 2006. Znate li gdje je nestalo 3,660.000 kuna koliko je Filipovićeva grupa krvavo opljačkala? Ne znate. Vjerujete da bi taj novac bio koristan Zakladi za istinu o Domovinskom ratu. U pravu ste. |
