Marketing
Nakon pljuvanja kapnula krvarina
U međuvremenu smo razgovarali s Ankom Levar, bivšom suprugom Milana Levara, čovjeka koji tvrdi da je deset puta u Haagu svjedočio o zločinima u Gospiću na početku Domovinskog rata, i koji za njih najviše okrivljuje Mirka Norca i Tihomira Oreškovića.
Gospođa Levar posebne je ogorčena što njezin bivši suprug u svojim javnim istupima spominje njihovu djecu.
- Milan Levar nema nikakveg moralnog prava uopće izgovoriti imena moje djece - ogorčena nam je jučer rekla gaspođa Levar.
Anka Levar se od Milana razvela jaš prije petnaestak godina i
to nakon pet godina braka koje bi, tvrdi, da je to moguće, najradije izbrisala iz svog sjećanja. Na razgovor s novinarima, iako nevoljko, pristala je tek nakon što je objavljena vijest o njegovu nedolasku na jedno suđenje u Zagreb, za koje se Levar ispričao navodnim strahom za život svoga sina. S obzirom na to da mu je jedan sin poginuo 1991. godine, Levar je to povezao sa svojim haaškim svjedočenjem. (Levar nikada nije tvrdio da su mu prvog sina ubili zbog njega, a Ivica Rožić Roka je prema vlastitoj izjavi policiji 1999. planirao kako da otme Leona Levara i natjera njegovog oca da mu dođe pred nišan op. ž.p.)
U Levarove priče ovdje ionako nitko ne vjeruje
- Moje je dijete poginulo nesretnim slučajem - veli gospođa Levar dadajući još jedanput da njezin bivši muž nema nikakvog prava da ga
spominje jer ga nije ni paznavao, kao ni dvije kćeri koje je Anka, naken razvoda s Levarem, sama odgojila mučeći se kao samohrana majka.
- Najgore je bilo za rata, kada sam s djecom većinu vremena prevodila u skloništu i kada su i mene i moju djecu branili hrvatski vajnici koje on danas ovako blati. Kako ga nije sram? - pita se.
Naglašava da je on, na žalost, samo zapisan kao otac njene djece.
- Nikada nisam željela utjecati na mišljenje svojih kćeri o ocu, ali su me one same već više puta molile da premijenimo prezime - tvrdi gospođa Levar.
O bivšem mužu ne može govoriti drukčije, kaže, nego s gađenjem.
- O njegovim istupima u javnosti ne bih željela mnogo govoriti, ali svakome tko malo bolje razmisli jasno je da on fizički nije mogao biti na tolika mjesta, a ako je doista istina da je vidio nekakva ubojstva, onda je u njima i sam sudjelovao. Ovdje u ono što on priča nitko ionako ne vjeruje, a ja mislim da sve to radi zbog materijalne koristi - sumnja gospođa Levar.
Pitali smo je i za komentar tvrdnji mnogih dosadašnjih aktera gospićkih zbivanja koji su ustvrdili da je Milan Levar psihički bolestan čovjek.
- On sasvim sigurno nije lud. Natprosječno je inteligentan i vješto manipulira ljudima, ali je lijena osoba koja u pet godina koliko smo bili u braku nije radila ni pune dvije. A u posljednjih desetak godina mislim da nije radio više od nekoliko mjeseci koje je proveo zaposlen u hotelu Jadran, čiji je direktor bio Zdenko Bando - nastavlja Anka Levar.
Sumnja da je Levar vješto izmanipulirao Bandu i Ropca navevši ih čak i na to da pobjegnu iz Hrvatske u inozemstvo zbog navodnih prijetnji.
- Zašto onda on, koji je kolovođa čitave priče, nije pobjegao van? Ma, njegove tvrdnje da se boji za svoj život, kako ga netko želi ubiti, obična su glupost. Ne vjerujem da bi itko uopće želio potrošiti metak na njega. Čudi me kako to da se tek sada, nakon devet godina, sjetio svoga pokojnog sina. A kćeri i dalje ne spominje. Možda njih čuva za neku drugu priču - ogorčeno je rekla.
Dodala je da nikada, unatoč sudskim presudama, za svoju djecu nije dao ni kune.
- Danas mi je zbog toga drago, sretna sam da nema više nikakve veze s nama - zaključila je Anka Levar.
Robert Valdec i Tanja Božić, Večernji list, 17. travnja 2000.
Gospođa Levar posebne je ogorčena što njezin bivši suprug u svojim javnim istupima spominje njihovu djecu.
- Milan Levar nema nikakveg moralnog prava uopće izgovoriti imena moje djece - ogorčena nam je jučer rekla gaspođa Levar.
Anka Levar se od Milana razvela jaš prije petnaestak godina i
to nakon pet godina braka koje bi, tvrdi, da je to moguće, najradije izbrisala iz svog sjećanja. Na razgovor s novinarima, iako nevoljko, pristala je tek nakon što je objavljena vijest o njegovu nedolasku na jedno suđenje u Zagreb, za koje se Levar ispričao navodnim strahom za život svoga sina. S obzirom na to da mu je jedan sin poginuo 1991. godine, Levar je to povezao sa svojim haaškim svjedočenjem. (Levar nikada nije tvrdio da su mu prvog sina ubili zbog njega, a Ivica Rožić Roka je prema vlastitoj izjavi policiji 1999. planirao kako da otme Leona Levara i natjera njegovog oca da mu dođe pred nišan op. ž.p.)
U Levarove priče ovdje ionako nitko ne vjeruje
- Moje je dijete poginulo nesretnim slučajem - veli gospođa Levar dadajući još jedanput da njezin bivši muž nema nikakvog prava da ga
spominje jer ga nije ni paznavao, kao ni dvije kćeri koje je Anka, naken razvoda s Levarem, sama odgojila mučeći se kao samohrana majka.
- Najgore je bilo za rata, kada sam s djecom većinu vremena prevodila u skloništu i kada su i mene i moju djecu branili hrvatski vajnici koje on danas ovako blati. Kako ga nije sram? - pita se.
Naglašava da je on, na žalost, samo zapisan kao otac njene djece.
- Nikada nisam željela utjecati na mišljenje svojih kćeri o ocu, ali su me one same već više puta molile da premijenimo prezime - tvrdi gospođa Levar.
O bivšem mužu ne može govoriti drukčije, kaže, nego s gađenjem.
- O njegovim istupima u javnosti ne bih željela mnogo govoriti, ali svakome tko malo bolje razmisli jasno je da on fizički nije mogao biti na tolika mjesta, a ako je doista istina da je vidio nekakva ubojstva, onda je u njima i sam sudjelovao. Ovdje u ono što on priča nitko ionako ne vjeruje, a ja mislim da sve to radi zbog materijalne koristi - sumnja gospođa Levar.
Pitali smo je i za komentar tvrdnji mnogih dosadašnjih aktera gospićkih zbivanja koji su ustvrdili da je Milan Levar psihički bolestan čovjek.
- On sasvim sigurno nije lud. Natprosječno je inteligentan i vješto manipulira ljudima, ali je lijena osoba koja u pet godina koliko smo bili u braku nije radila ni pune dvije. A u posljednjih desetak godina mislim da nije radio više od nekoliko mjeseci koje je proveo zaposlen u hotelu Jadran, čiji je direktor bio Zdenko Bando - nastavlja Anka Levar.
Sumnja da je Levar vješto izmanipulirao Bandu i Ropca navevši ih čak i na to da pobjegnu iz Hrvatske u inozemstvo zbog navodnih prijetnji.
- Zašto onda on, koji je kolovođa čitave priče, nije pobjegao van? Ma, njegove tvrdnje da se boji za svoj život, kako ga netko želi ubiti, obična su glupost. Ne vjerujem da bi itko uopće želio potrošiti metak na njega. Čudi me kako to da se tek sada, nakon devet godina, sjetio svoga pokojnog sina. A kćeri i dalje ne spominje. Možda njih čuva za neku drugu priču - ogorčeno je rekla.
Dodala je da nikada, unatoč sudskim presudama, za svoju djecu nije dao ni kune.
- Danas mi je zbog toga drago, sretna sam da nema više nikakve veze s nama - zaključila je Anka Levar.
Robert Valdec i Tanja Božić, Večernji list, 17. travnja 2000.
Gornje pljuvotine po Milanu Levaru izrekla je njegova prva supruga Anka Levar četiri mjeseca pred atentat. Pljuvotine ili zbljuvotine jer ona se pri rastavi braka odrekla bilo kakvih potraživanja prema Levaru, a njemu je zabranila bilo kakvo viđanje s djecom. Maloljetnog sina koji je poginuo nesretnim slučajem igrajući se pištoljem sahranila je pod svojim djevojačkim prezimenom Uzelac. Kako kaže Zdenko Ropac, pokojnom Milanu nije ni dopustila da dođe na sinovljev pogreb.
Dala se uplesti u sotoniziranje Milana Levara koji su organizirali nalogodavci atentata u dvorištu njegove majke 28. kolovoza 2000-e.
Nekoliko mjeseci nakon što su Milanova druga supruga Vesna i sin Leon s Državnim odvjetništvom sklopili nagodbu i bilo im isplaćeno 400.000 kuna odštete za smrt supruga i oca, Anka Levar je u Globusu reklamirala kćeri koje je Levar imao s njom, objašnjavajući zašto i one imaju pravo na naknadu za pretrprpljene duševne boli zbog smrti voljenog oca. I također od države potraživala iste novce.
Na stranu pravna osnova. Dragi čitatelji 45 lines, prosudite sami kakav obraz ima Anka Levar dok se ljigavo umiljava javnosti, njušeći krvarinu za prethodno popljuvanog supruga.
"Nismo planirale podnijeti zahtjev za odštetu. Nismo ni znale da djevojke na to imaju pravo. No, otkako su je dobili njegova supruga Vesna i sin Leon, ljudi su me počeli zaustavljati na cesti i ispitivati koliko smo novca mi dobili za Milanovu smrt. Ovo je provincija, ljudi svašta misle i pričaju. Naposljetku su moje kćeri odlučile podnijeti zahtjev za naknadu. Pa ipak im je Milan bio otac. I one su proživjele duševnu bol", objašnjava prva supruga Milana Levara, koja s kćerima i majkom živi u skromnoj kući svojih roditelja u predgrađu Gospića.
Poslijeratnih godina, priča, i ona i djevojke su se šutnjom štitile od napada ljudi koji su Milana Levara smatrali izdajicom. "Trudile smo se da nas ne dovode u vezu s Milanom, no njegova odluka da svjedoči pred Haškim sudom prati nas već godinama. Pribojavale smo se i za vlastiti život. Bila su takva vremena da je i nas mogao progutati mrak. Bezbroj puta su mi se ljudi obraćali riječima: Onaj tvoj opet je nešto pisao", kaže Anka Levar te nastavlja: "Godinama sam bila bez posla. Pa tko bi jednu Levaricu htio u svojoj kući. Ljudi su nas se klonili."
Daleko od javnosti
U kući Levarovih rijetko se priča o ocu. Sve zajedničke fotografije ostale su kod njegove majke. "Ako na Dnevniku vidimo prilog o pokojnom Milanu, pravimo se kao da nismo ni čule. Cure su jako osjetljive i povučene. Nikada nisu željele govoriti o njegovoj smrti, pa sam smatrala da je najbolje pustiti ih na miru. Navikle smo šutjeti."
Suzana i Katarina ipak se sjećaju 28. kolovoza 2000. godine, dana kada je ubijen njihov otac. O njegovoj smrti obavijestila ih je majka. "Sjećam se da sam poslijepodne malo odspavala. Kad sam se probudila, izašla sam u šetnju. Na raskršću sam srela poznanicu koja mi je rekla da je Milan poginuo u eksploziji plina. Tek nakon nekoliko sati shvatili smo što se dogodilo, da ga je u dvorištu ubila bomba", priča prva Levarova supruga. "Cijelo sam vrijeme znala da mu prijete, no nisam ni mislila da će ga ubiti. Taman se sve bilo stišalo kad se dogodilo ubojstvo. Morali su mu osigurati zaštitu."
O razlozima zbog kojih je ubijen njezin bivši suprug Anka Levar nije željela govoriti. Iako tvrdi da Gospićani više nisu opterećeni ratom, lako je zaključiti da se i dalje boji za vlastitu si sigurnost djece. "Nismo se usudile otići ni na sprovod. Na pokopu je bilo tek desetak ljudi", posvjedočila je Suzanina i Katarinina majka koja se još nada da će ubojice njezina muža biti kažnjene: "Svaki zločin treba biti sankcioniran. Neoprostivo je čovjeku oduzeti život."
Novac za novi život
Premda su dugo godina, dok su trajale prijetnje, pokušavale pobjeći od činjenice da im je otac Milan Levar, djevojke, kaže njihova baka, u mnogočemu podsjećaju na oca. "Bio je natprosječno inteligentan i vrlo pismen. Katarina je bistra na njega, a Suzana je naslijedila slikarski dar", kaže baka. Katarina je s četrnaest godina željela upisati vojnu avijatičarsku školu iako tada nije ni znala da joj je otac pohađao istu školu.
Levarove kćeri najradije bi napustile Gospić. U gradu za koji ih vežu rijetka lijepa sjećanja nikada nisu stekle puno prijatelja. Kad im je ubijen otac, Katarina je imala 17, a starija Suzana tek je bila navršila 19 godina. Iako su punoljetne, obje još žive s majkom u Gospiću gdje pohađaju Višu učiteljsku školu.
S novcem od odštete započele bi novi život. Katarinina je želja upisati psihologiju u Zadru, a Suzana bi se u Zagrebu pokušala afirmirati kao slikarica. U Gospiću će, kažu, teško dobiti posao.
Globus, 2004.
Poslijeratnih godina, priča, i ona i djevojke su se šutnjom štitile od napada ljudi koji su Milana Levara smatrali izdajicom. "Trudile smo se da nas ne dovode u vezu s Milanom, no njegova odluka da svjedoči pred Haškim sudom prati nas već godinama. Pribojavale smo se i za vlastiti život. Bila su takva vremena da je i nas mogao progutati mrak. Bezbroj puta su mi se ljudi obraćali riječima: Onaj tvoj opet je nešto pisao", kaže Anka Levar te nastavlja: "Godinama sam bila bez posla. Pa tko bi jednu Levaricu htio u svojoj kući. Ljudi su nas se klonili."
Daleko od javnosti
U kući Levarovih rijetko se priča o ocu. Sve zajedničke fotografije ostale su kod njegove majke. "Ako na Dnevniku vidimo prilog o pokojnom Milanu, pravimo se kao da nismo ni čule. Cure su jako osjetljive i povučene. Nikada nisu željele govoriti o njegovoj smrti, pa sam smatrala da je najbolje pustiti ih na miru. Navikle smo šutjeti."
Suzana i Katarina ipak se sjećaju 28. kolovoza 2000. godine, dana kada je ubijen njihov otac. O njegovoj smrti obavijestila ih je majka. "Sjećam se da sam poslijepodne malo odspavala. Kad sam se probudila, izašla sam u šetnju. Na raskršću sam srela poznanicu koja mi je rekla da je Milan poginuo u eksploziji plina. Tek nakon nekoliko sati shvatili smo što se dogodilo, da ga je u dvorištu ubila bomba", priča prva Levarova supruga. "Cijelo sam vrijeme znala da mu prijete, no nisam ni mislila da će ga ubiti. Taman se sve bilo stišalo kad se dogodilo ubojstvo. Morali su mu osigurati zaštitu."
O razlozima zbog kojih je ubijen njezin bivši suprug Anka Levar nije željela govoriti. Iako tvrdi da Gospićani više nisu opterećeni ratom, lako je zaključiti da se i dalje boji za vlastitu si sigurnost djece. "Nismo se usudile otići ni na sprovod. Na pokopu je bilo tek desetak ljudi", posvjedočila je Suzanina i Katarinina majka koja se još nada da će ubojice njezina muža biti kažnjene: "Svaki zločin treba biti sankcioniran. Neoprostivo je čovjeku oduzeti život."
Novac za novi život
Premda su dugo godina, dok su trajale prijetnje, pokušavale pobjeći od činjenice da im je otac Milan Levar, djevojke, kaže njihova baka, u mnogočemu podsjećaju na oca. "Bio je natprosječno inteligentan i vrlo pismen. Katarina je bistra na njega, a Suzana je naslijedila slikarski dar", kaže baka. Katarina je s četrnaest godina željela upisati vojnu avijatičarsku školu iako tada nije ni znala da joj je otac pohađao istu školu.
Levarove kćeri najradije bi napustile Gospić. U gradu za koji ih vežu rijetka lijepa sjećanja nikada nisu stekle puno prijatelja. Kad im je ubijen otac, Katarina je imala 17, a starija Suzana tek je bila navršila 19 godina. Iako su punoljetne, obje još žive s majkom u Gospiću gdje pohađaju Višu učiteljsku školu.
S novcem od odštete započele bi novi život. Katarinina je želja upisati psihologiju u Zadru, a Suzana bi se u Zagrebu pokušala afirmirati kao slikarica. U Gospiću će, kažu, teško dobiti posao.
Globus, 2004.
Od beobrazno-bezobzirne drskosti Anke Levar više me je zgrozila odluka Državnog odvjetništva da njenim kćerima isplati odštetu ekspresnije nego li su je dobili Vesna i Leon Levar, koji su i prije i nakon smrti Milana Levara nosili i nose, njegov križ hrabro i dostojanstveno.
Post je objavljen 15.09.2005. u 02:42 sati.