Marketing
Prešućivanje s predumišljajem
U, za sada jedinom hrvatskom mediju koji mi je ponudio suradnju, objavio sam slijedeći tekst:
Novosti
Samostalni srpski tjednik (Zagreb/Vukovar)
broj 300, 16. semptembar 2005., str. 14 i 15
Društvo
Pet godina od ubojstva Milana Levara, najustrajnijeg javnog svjedoka ratnog zločina u Gospiću
Prešućivanje s predumišljajem
Predsjednik Stjepan Mesić, koji je svojedobno javno ustvrdio da je bio Levarov osobni prijatelj te da je sredinom devedesetih više puta večerao u Levarovom gospićkom stanu, nedavno je Stjepanu Grandiću udijelio akt milosti. Premijer Sanader ne spominje se pak Levarova slučaja, jer valjda smatra da je sve rečeno činjenicom što je na početku njegova mandata Državno odvjetništvo Levarovoj udovici Vesni udijelilo 400 tisuća kuna odštete
Točno 28. kolovoza navršilo se pet godina od mučkog ubojstva Milana Levara, najustrajnijeg javnog svjedoka ratnog zločina u Gospiću 1991., Hrvata koji je kao motivaciju za uporno inzistiranje na istini i pravdi, što je na koncu platio glavom, počesto navodio nemirenje s činjenicom da su mu pobili sugrađane, gospićke Srbe koji su izrazili lojalnost novoj hrvatskoj vlasti, kako bi «stvorili nepremostivu mržnju među Hrvatima i Srbima u budućnosti». Levarov ratni suborac Zdenko Ropackaže da su se njih dvojica odlučila suprotstaviti zločinima te krvave jeseni 1991. kada je ubijen njihov prijatelj, gospićki Srbin Boro Mačak. «Levar i ja smo shvatili da su lojalni gospićki Srbi počeli nestajati, odnosno da ih likvidiraju. Zato smo Boru Mačka ubacili u ZNG nadajući se da ga nitko neće dirati kad ga vidi u hrvatskoj odori. Kada je i on ubijen s 'naše strane', kap nam je prelila čašu i poduzeli smo sve što smo mogli da zločini prestanu, a da se zločince kazni», kaže Ropac.
Prešućena godišnjica
Ubojstvo Milana Levara bila je poruka tadašnjoj vlasti na čelu sa Stjepanom Mesićem i Ivicom Račanom da se ne upuštaju u procesuiranje gospićkog ratnog zločina, kao što je sličnu poruku vlast u Srbiji dobila 2003. ubojstvom premijera Đinđića. Gotovo istovjetno zvučale su farsične izjave dvojice istaknutih nacionalista u Zagrebu i Beogradu koji su komentirali ova ubojstva. Tako je potpredsjednik Sabora u vrijeme Levarovog ubojstva Zdravko Tomac izjavio je da ubojstvo u Gospiću «pucanj u Hrvatsku», dok je vladika Amfilohije Radović na sprovodu Zorana Đinđića rekao da je pala «još jedna srpska žrtva».
Odmah nakon Levarova ubojstva u Gospiću tadašnji premijer Ivica Račan i predsjednik Stjepan Mesić postupili su hrabro: atentat na Levara nazvali su političkim i ohrabrili policiju i pravosuđe da procesuiraju zločin za kojeg su Levarove ubojice željele da ostane javna tajna i trajna mrlja na savjesti hrvatskog naroda. Nešto kasnije, poštena, i od Račana i Mesića hrabrija riječka sutkinja Ika Šarić osudila je organizatore zločina: Tihomira Oreškovića na 15 godina zatvora i Mirka Norca na 12. Trećeosuđenom Stjepanu Grandiću koji je dobio deset godina, predsjednik Mesić nedavno je udijelio akt milosti. Taj događaj, kritiziran od malog dijela javnosti, kao da je nagovijestio da će peta godišnjica ubojstva Milana Levara u hrvatskim medijima biti gotovo prešućena. Svijetli izuzeci bili su jedino «Novi list» i «Radio 101».
Predsjednikovo slabo pamćenje
A predsjednik Stjepan Mesić, koji je svojedobno javno ustvrdio da je bio Levarov osobni prijatelj te da je sredinom devedesetih, navraćajući u Liku ispred svoje tadašnje stranke HND-a, više puta i večerao u Levarovu gospićkom stanu, očito više ne misli da je ove činjenice potrebno javno spominjati. Poznat po čestom javnom uplitanju u razne probleme u društvu i državi, predsjednik Mesić propustio je zatražiti od MUP-a ažuriranje istrage o Levarovom ubojstvu kad je već glasnogovornik policije Igor Štefanec za «Radio 101» izjavio da ona još traje, te da su 2000. na mjestu zločina uzeti svi bitni tragovi. Zdenko Ropac, koji preko odvjetnika Luke Šuška vodi pravnu bitku s državom da ga se materijalno obešteti za gotovo 14-godišnji državni progon i sedmogodišnje izbivanje iz zemlje, napominje da predsjednik Mesić nije odgovorio ni na njegovu molbu da se raspita kod Državnog odvjetništva za njegov slučaj.
Premijer Ivo Sanader se ne spominje Levarova slučaja jer valjda smatra da je s njegove strane sve rečeno činjenicom da je na početku mandata njegove Vlade Državno odvjetništvo Levarovoj udovici Vesni udijelilo 400 tisuća kuna odštete. Vođa oporbe Ivica Račan je na poticaj novinara Drage Pilsela nakon silaska s vlasti malom Leonu Levaru poklonio računalo, pa se vjerojatno ni on ne osjeća obaveznim da podsjeti na žrtvu Milana Levara.
Ivo Goldstein
Povjesničar Ivo Goldstein u reportaži s gospićkog pogreba zapisao je da Milana Levara na posljednji počinak, među brojnima koji su to trebali, nisu došli ispratiti ni politički ni javni predstavnici Srba u Hrvatskoj, «jer i njima je Levar izravno pomagao». Branka Krajnović, Srpkinja iz Gospića kojoj su roditelje ubili «Norčevi ljudi», dok joj je muž Hrvat bio u odori HV-a na prvoj crti bojišnice, pri prisjećanju na Milana Levara znade reći:
«Zbog Milana se moja djeca danas ne srame reći od kuda su i tko su im roditelji».
Levar nije želio da se povijest ponovi
Levara su najčešće proglašavali izdajnikom i luđakom. Prokazivalo ga se da «radi za Srbe», a potpuno neinformiranim «braniteljima svetosti Domovinskog rata» ostavljalo se da vjeruju kako je i sam Milan bio Srbin. Činjenica je da je Levar za vrijeme bivše Jugoslavije slovio za hrvatskog nacionalistu. Zbog nacionalizma su ga izbacili iz mostarske vojne škole, a još dok je pohađao osnovnu u Gospiću odbio je pisati sastavak na temu «Pismo mom prijatelju u Vijetnam» tvrdeći da on nema prijatelja iz Vijetnama. Njegova pokojna majka Katica imala je grdnih nevolja kako bi ga spasila oštrijih sankcija zbog te osnovnoškolske izjave.
Nametnuto, ali i podosta rašireno mišljenje da se u Gospiću odvijao nastavak sukoba iz Drugog svjetskog rata kada su najprije ustaše upravo na tom području započele s istrebljenjem Srba, a OZNA nakon rata kaznila velik broj hrvatskih porodica čiji su rođaci bili u ustašama ili domobranima, slučaj Milana Levara ruši do temelja. Dio njegove porodice za Drugog svjetskog rata bio je u ustaškoj vojsci. No, on nije smatrao da treba nastaviti tamo gdje je stao njegov predak. Isticao je kako ne želi da se povijest ponovi i da Hrvate i sljedećih 50 godina optužuju da su genocidni. Vjenceslav Bill, svjedok osječkih ratnih zločina i Mario Barišić, svjedok zločina u vojnim pritvorima Kuline i Lora, poput Levara pretke imaju na ustaškoj strani, a u Domovinskom ratu nisu mogli podnijeti ubijanje ljudi samo zato što su Srbi. Otac Tihomira Oreškovića u Drugom svjetskom ratu bio je partizan, a nakon rata radio je u OZNA-i zajedno s Antom Karićem, koji je na osnovu tog komunističko-partizanskog prijateljstva 1991. osobno zaposlio Tihomira Oreškovića kao svog tajnika Kriznog štaba u Gospiću.
Tuđmanov režim lustrirao Srbe
Na slučaju Gospić najbolje se dokazuje teza profesora Svetozara Livade da je Tuđmanov režim lustrirao Srbe, a ne komuniste. Glavni operativac zločina nad Srbima u Gospiću pripadao je komunističkoj obitelji. Njegov brat Ivica u Gospiću je bio časnik SIS-a podređen izravno Josipu Perkoviću, jednom od zadnjih šefova hrvatske UDBA-e. Kako je svjedočio Milan Levar, pod Oreškovićevom strahovladom i neki Srbi su preko noći mijenjali imena i da bi se dokazali kao Hrvati postajali ubojice pripadnika naroda iz kog su potekli.
U jednom od intervjua Levar je naveo da se i župan ličko-senjski Ante Frković ranije zvao Drago, što mu se valjda nije činilo dovoljno hrvatskim imenom, pa ga je promijenio. I lokalni Hrvati, bivši milicajci, udbaši ili vojna lica, morali su ubojstvima Srba dokazati da su se «popravili».
Odvjetnik Stjepana Grandića Milenko Škrlec kazao je na Vrhovnom sudu da je Levar imao motiv za ubojstvo šefa metereološke stanice u Gospiću, Srbina
Da je Levar mogao čuti da su branitelji Tihomira Oreškovića i Mirka Norca na raspravi povodom žalbe Vrhovnom sudu na prvostupanjsku presudu kao olakotni motiv iznijeli činjenicu da njihovi branjenici nisu iz Gospića, pa prema tome «nisu imali motiva da sudjeluju u lokalnom razračunavanju povezanom s prošlošću» (riječi Željka Olujića, branitelja Tihomira Oreškovića), smijao bi se od uha do uha. Naime, upravo je Levar u većini svojih intervjua iz devedesetih naglašavao da je «zločin u Gospić uvezen sa strane da bi se unio nepremostivi razdor među gospićke građane Hrvate i Srbe» i da je «Tihomir Orešković kao američki i britanski agent u Gospić stigao iz SAD-a», a da je «Sinjanina Norca u hotelu 'Velebno' zapovjednikom gospićke brigade imenovao HDP-ovac iz SIS-a Antonio Lekić» i da ga je cijelo vrijeme štitio «Hercegovac Gojko Šušak iz Kanade i Zagreba».
Nije tražio novac za svjedočenje
Za Milana Levara do sada nije iznesen nijedan dokaz da je i sam sudjelovao u zločinu, pa iz pokajničkih poriva svjedočio protiv drugih. To može potvrditi i beogradski profesor Vojin Dabić, čiji se Srpski informacioni centar iz Beograda sve do preuzimanja slučaja od strane ICTY-a bavio i ratnim zločinima u Gospiću. Isto vrijedi i za ostale javne svjedoke, bivše hrvatske dragovoljce: Vjenceslava Billa, Maria Barišića, Zdenka Ropca, Tomislava Oreškovića (Gospić) i Darka Milkovića (Kuline, Lora, Miljevci).
Ali, takvu je optužbu «pljunuo» na mrtvog Levara za vrijeme suđenja u Rijeci i ponovio je u žalbenoj raspravi na Vrhovnom sudu branitelj Stjepana Grandića Milenko Škrlec. «Levar je imao motiva počiniti ratni zločin jer je njegova supruga preuzela radno mjesto šefice Metereološke postaje u Gospiću nakon što je raniji šef Srbin ubijen», rekli su Orešković i Škrlec. Bio je to još jedan udarac za Levarovu porodicu. Udovica Vesna morala je hitno poslati demanti medijima koji su prenijeli tu optužbu. Zašto joj HHO ili koja druga nevladina organizacija nikada nije izašla u susret u obrani i zaštiti ljudskog dostojanstva, građanske hrabrosti i egzistencije, nije ni do danas poznato. Izjavila je da su nju i sina redovito pozivali na HHO-ovu proslavu godišnjice Dana ljudskih prava, jer je Leon 2000. dobio njihovu nagradu «Aleksandra Zec», ali da im nikada nisu poslali ni novac za put iz Gospića, iako su se redovito i Žarko Puhovski i predsjednik Stjepan Mesić s Levarovima na tim feštama slikavali.
Iza ubijenog Levara nije ostalo bogatstvo u «Judinim škudama» kako su govorili zagriženi tuđmanovci. On nije tražio novac za svoja svjedočenja, kako su to 2000. lagali bivši predsjednik HHO-a i vjenčani kum Tihomira Oreškovića Ivan Zvonimir Čičak u «Nacionalu», novinar i aktualni haaški optuženik Ivica Marijačić u «Slobodnoj Dalmaciji» i lažni psihijatar, zapravo urinolog Zoran Božić u «Hrvatskom slovu».
S desna na lijevo: Haški optuženici Ivica Marijačić i Josip Jović, povjesničar Josip Jurčević i bivši SIS-ovac i odvjetnik Ante Gotovine Marin Ivanović
Odnos Levara i HHO-a
U jednoj od javnih rasprava o odnosu Levara i HHO-a Žarko Puhovski je odgovorio Dragi Pilselu da u arhivi HHO-a posjeduju materijale o pomoći koju je HHO pružao Levaru i Levarovima. Vesna Levar se ne sjeća da je njen pokojni muž dobio bilo kakvu pomoć od HHO-a. Dr. Žarko Puhovski i bivši direktor HHO-a Tin Gazivoda nikada nisu odgovorili na jedan mail u kojem ih se traži da za potrebe pisanja knjige o Milanu Levaru dostave podatke o bilo kakvoj pomoći zasad posljednjoj gospićkoj poratnoj žrtvi. Vesnu Levar nedavno je iznenadila i izjava dr. Puhovskog da je HHO od države tražio zaštitu za Milana.
Tin Gazivoda i Davor Gjenero na tribini u Kutini
Njoj je poznato samo da je Slavko Goldstein koncem devedesetih pokojnom Levaru obećao pomoći privatnim vezama da ga se zaštiti. Goldstein je nakon atentata izjavio da je zaštitu za Levara zamolio od Markice Rebića, bivšeg Tuđmanovog savjetnika za nacionalnu sigurnost, koji je to i sam potvrdio dodavši: «Učinio sam to iako je Levar iznosio laži protiv RH. Znao sam da bi njegovo ubojstvo nanijelo još više štete Hrvatskoj u svijetu».
Istina je i da postoji iskaz Ivice Rožića Roke dat 1999. policiji u kojem opisuje na koje je sve načine pripremao atentate na Milana Levara i Zdenka Ropca, dodajući da će to napraviti «čim dobije zeleno svjetlo». To svjetlo mu je netko dao koncem kolovoza 2000. i Milan Levar je zauvijek zašutio. Njegova se obitelj borila za preživljavanje (novac za pogreb prikupili su Ivo i Slavko Goldstein) sve dok uz pomoć Dobroslava Parage, koji ih je uputio da mogu tužiti državu za naknadu štete te da im ističe rok, na koncu nisu dobili spomenutih 400 tisuća kuna odštete.
«Zašto Srbi nemaju svog Milana Levara?», upitao je ovih dana jedan sudionik internet foruma na temu petogodišnjice atentata. Upitao je to svoje sunarodnjake Hrvate, smatrajući kako u pitanjima nepokajničkih svjedočenja o ratnim zločinima ne bi trebalo odskakati od Srba, zaboravljajući da građani Hrvatske Levara imaju upravo zato kako se povijest ne bi ponovila.
Piše: Željko Peratović
Samostalni srpski tjednik (Zagreb/Vukovar)
broj 300, 16. semptembar 2005., str. 14 i 15
Društvo
Pet godina od ubojstva Milana Levara, najustrajnijeg javnog svjedoka ratnog zločina u Gospiću
Predsjednik Stjepan Mesić, koji je svojedobno javno ustvrdio da je bio Levarov osobni prijatelj te da je sredinom devedesetih više puta večerao u Levarovom gospićkom stanu, nedavno je Stjepanu Grandiću udijelio akt milosti. Premijer Sanader ne spominje se pak Levarova slučaja, jer valjda smatra da je sve rečeno činjenicom što je na početku njegova mandata Državno odvjetništvo Levarovoj udovici Vesni udijelilo 400 tisuća kuna odštete
Točno 28. kolovoza navršilo se pet godina od mučkog ubojstva Milana Levara, najustrajnijeg javnog svjedoka ratnog zločina u Gospiću 1991., Hrvata koji je kao motivaciju za uporno inzistiranje na istini i pravdi, što je na koncu platio glavom, počesto navodio nemirenje s činjenicom da su mu pobili sugrađane, gospićke Srbe koji su izrazili lojalnost novoj hrvatskoj vlasti, kako bi «stvorili nepremostivu mržnju među Hrvatima i Srbima u budućnosti». Levarov ratni suborac Zdenko Ropackaže da su se njih dvojica odlučila suprotstaviti zločinima te krvave jeseni 1991. kada je ubijen njihov prijatelj, gospićki Srbin Boro Mačak. «Levar i ja smo shvatili da su lojalni gospićki Srbi počeli nestajati, odnosno da ih likvidiraju. Zato smo Boru Mačka ubacili u ZNG nadajući se da ga nitko neće dirati kad ga vidi u hrvatskoj odori. Kada je i on ubijen s 'naše strane', kap nam je prelila čašu i poduzeli smo sve što smo mogli da zločini prestanu, a da se zločince kazni», kaže Ropac.
Prešućena godišnjica
Ubojstvo Milana Levara bila je poruka tadašnjoj vlasti na čelu sa Stjepanom Mesićem i Ivicom Račanom da se ne upuštaju u procesuiranje gospićkog ratnog zločina, kao što je sličnu poruku vlast u Srbiji dobila 2003. ubojstvom premijera Đinđića. Gotovo istovjetno zvučale su farsične izjave dvojice istaknutih nacionalista u Zagrebu i Beogradu koji su komentirali ova ubojstva. Tako je potpredsjednik Sabora u vrijeme Levarovog ubojstva Zdravko Tomac izjavio je da ubojstvo u Gospiću «pucanj u Hrvatsku», dok je vladika Amfilohije Radović na sprovodu Zorana Đinđića rekao da je pala «još jedna srpska žrtva».
Odmah nakon Levarova ubojstva u Gospiću tadašnji premijer Ivica Račan i predsjednik Stjepan Mesić postupili su hrabro: atentat na Levara nazvali su političkim i ohrabrili policiju i pravosuđe da procesuiraju zločin za kojeg su Levarove ubojice željele da ostane javna tajna i trajna mrlja na savjesti hrvatskog naroda. Nešto kasnije, poštena, i od Račana i Mesića hrabrija riječka sutkinja Ika Šarić osudila je organizatore zločina: Tihomira Oreškovića na 15 godina zatvora i Mirka Norca na 12. Trećeosuđenom Stjepanu Grandiću koji je dobio deset godina, predsjednik Mesić nedavno je udijelio akt milosti. Taj događaj, kritiziran od malog dijela javnosti, kao da je nagovijestio da će peta godišnjica ubojstva Milana Levara u hrvatskim medijima biti gotovo prešućena. Svijetli izuzeci bili su jedino «Novi list» i «Radio 101».
Predsjednikovo slabo pamćenje
A predsjednik Stjepan Mesić, koji je svojedobno javno ustvrdio da je bio Levarov osobni prijatelj te da je sredinom devedesetih, navraćajući u Liku ispred svoje tadašnje stranke HND-a, više puta i večerao u Levarovu gospićkom stanu, očito više ne misli da je ove činjenice potrebno javno spominjati. Poznat po čestom javnom uplitanju u razne probleme u društvu i državi, predsjednik Mesić propustio je zatražiti od MUP-a ažuriranje istrage o Levarovom ubojstvu kad je već glasnogovornik policije Igor Štefanec za «Radio 101» izjavio da ona još traje, te da su 2000. na mjestu zločina uzeti svi bitni tragovi. Zdenko Ropac, koji preko odvjetnika Luke Šuška vodi pravnu bitku s državom da ga se materijalno obešteti za gotovo 14-godišnji državni progon i sedmogodišnje izbivanje iz zemlje, napominje da predsjednik Mesić nije odgovorio ni na njegovu molbu da se raspita kod Državnog odvjetništva za njegov slučaj.
Premijer Ivo Sanader se ne spominje Levarova slučaja jer valjda smatra da je s njegove strane sve rečeno činjenicom da je na početku mandata njegove Vlade Državno odvjetništvo Levarovoj udovici Vesni udijelilo 400 tisuća kuna odštete. Vođa oporbe Ivica Račan je na poticaj novinara Drage Pilsela nakon silaska s vlasti malom Leonu Levaru poklonio računalo, pa se vjerojatno ni on ne osjeća obaveznim da podsjeti na žrtvu Milana Levara.
Povjesničar Ivo Goldstein u reportaži s gospićkog pogreba zapisao je da Milana Levara na posljednji počinak, među brojnima koji su to trebali, nisu došli ispratiti ni politički ni javni predstavnici Srba u Hrvatskoj, «jer i njima je Levar izravno pomagao». Branka Krajnović, Srpkinja iz Gospića kojoj su roditelje ubili «Norčevi ljudi», dok joj je muž Hrvat bio u odori HV-a na prvoj crti bojišnice, pri prisjećanju na Milana Levara znade reći:
«Zbog Milana se moja djeca danas ne srame reći od kuda su i tko su im roditelji».
Levar nije želio da se povijest ponovi
Levara su najčešće proglašavali izdajnikom i luđakom. Prokazivalo ga se da «radi za Srbe», a potpuno neinformiranim «braniteljima svetosti Domovinskog rata» ostavljalo se da vjeruju kako je i sam Milan bio Srbin. Činjenica je da je Levar za vrijeme bivše Jugoslavije slovio za hrvatskog nacionalistu. Zbog nacionalizma su ga izbacili iz mostarske vojne škole, a još dok je pohađao osnovnu u Gospiću odbio je pisati sastavak na temu «Pismo mom prijatelju u Vijetnam» tvrdeći da on nema prijatelja iz Vijetnama. Njegova pokojna majka Katica imala je grdnih nevolja kako bi ga spasila oštrijih sankcija zbog te osnovnoškolske izjave.
Nametnuto, ali i podosta rašireno mišljenje da se u Gospiću odvijao nastavak sukoba iz Drugog svjetskog rata kada su najprije ustaše upravo na tom području započele s istrebljenjem Srba, a OZNA nakon rata kaznila velik broj hrvatskih porodica čiji su rođaci bili u ustašama ili domobranima, slučaj Milana Levara ruši do temelja. Dio njegove porodice za Drugog svjetskog rata bio je u ustaškoj vojsci. No, on nije smatrao da treba nastaviti tamo gdje je stao njegov predak. Isticao je kako ne želi da se povijest ponovi i da Hrvate i sljedećih 50 godina optužuju da su genocidni. Vjenceslav Bill, svjedok osječkih ratnih zločina i Mario Barišić, svjedok zločina u vojnim pritvorima Kuline i Lora, poput Levara pretke imaju na ustaškoj strani, a u Domovinskom ratu nisu mogli podnijeti ubijanje ljudi samo zato što su Srbi. Otac Tihomira Oreškovića u Drugom svjetskom ratu bio je partizan, a nakon rata radio je u OZNA-i zajedno s Antom Karićem, koji je na osnovu tog komunističko-partizanskog prijateljstva 1991. osobno zaposlio Tihomira Oreškovića kao svog tajnika Kriznog štaba u Gospiću.
Tuđmanov režim lustrirao Srbe
Na slučaju Gospić najbolje se dokazuje teza profesora Svetozara Livade da je Tuđmanov režim lustrirao Srbe, a ne komuniste. Glavni operativac zločina nad Srbima u Gospiću pripadao je komunističkoj obitelji. Njegov brat Ivica u Gospiću je bio časnik SIS-a podređen izravno Josipu Perkoviću, jednom od zadnjih šefova hrvatske UDBA-e. Kako je svjedočio Milan Levar, pod Oreškovićevom strahovladom i neki Srbi su preko noći mijenjali imena i da bi se dokazali kao Hrvati postajali ubojice pripadnika naroda iz kog su potekli.
U jednom od intervjua Levar je naveo da se i župan ličko-senjski Ante Frković ranije zvao Drago, što mu se valjda nije činilo dovoljno hrvatskim imenom, pa ga je promijenio. I lokalni Hrvati, bivši milicajci, udbaši ili vojna lica, morali su ubojstvima Srba dokazati da su se «popravili».
Da je Levar mogao čuti da su branitelji Tihomira Oreškovića i Mirka Norca na raspravi povodom žalbe Vrhovnom sudu na prvostupanjsku presudu kao olakotni motiv iznijeli činjenicu da njihovi branjenici nisu iz Gospića, pa prema tome «nisu imali motiva da sudjeluju u lokalnom razračunavanju povezanom s prošlošću» (riječi Željka Olujića, branitelja Tihomira Oreškovića), smijao bi se od uha do uha. Naime, upravo je Levar u većini svojih intervjua iz devedesetih naglašavao da je «zločin u Gospić uvezen sa strane da bi se unio nepremostivi razdor među gospićke građane Hrvate i Srbe» i da je «Tihomir Orešković kao američki i britanski agent u Gospić stigao iz SAD-a», a da je «Sinjanina Norca u hotelu 'Velebno' zapovjednikom gospićke brigade imenovao HDP-ovac iz SIS-a Antonio Lekić» i da ga je cijelo vrijeme štitio «Hercegovac Gojko Šušak iz Kanade i Zagreba».
Nije tražio novac za svjedočenje
Za Milana Levara do sada nije iznesen nijedan dokaz da je i sam sudjelovao u zločinu, pa iz pokajničkih poriva svjedočio protiv drugih. To može potvrditi i beogradski profesor Vojin Dabić, čiji se Srpski informacioni centar iz Beograda sve do preuzimanja slučaja od strane ICTY-a bavio i ratnim zločinima u Gospiću. Isto vrijedi i za ostale javne svjedoke, bivše hrvatske dragovoljce: Vjenceslava Billa, Maria Barišića, Zdenka Ropca, Tomislava Oreškovića (Gospić) i Darka Milkovića (Kuline, Lora, Miljevci).
Ali, takvu je optužbu «pljunuo» na mrtvog Levara za vrijeme suđenja u Rijeci i ponovio je u žalbenoj raspravi na Vrhovnom sudu branitelj Stjepana Grandića Milenko Škrlec. «Levar je imao motiva počiniti ratni zločin jer je njegova supruga preuzela radno mjesto šefice Metereološke postaje u Gospiću nakon što je raniji šef Srbin ubijen», rekli su Orešković i Škrlec. Bio je to još jedan udarac za Levarovu porodicu. Udovica Vesna morala je hitno poslati demanti medijima koji su prenijeli tu optužbu. Zašto joj HHO ili koja druga nevladina organizacija nikada nije izašla u susret u obrani i zaštiti ljudskog dostojanstva, građanske hrabrosti i egzistencije, nije ni do danas poznato. Izjavila je da su nju i sina redovito pozivali na HHO-ovu proslavu godišnjice Dana ljudskih prava, jer je Leon 2000. dobio njihovu nagradu «Aleksandra Zec», ali da im nikada nisu poslali ni novac za put iz Gospića, iako su se redovito i Žarko Puhovski i predsjednik Stjepan Mesić s Levarovima na tim feštama slikavali.
Iza ubijenog Levara nije ostalo bogatstvo u «Judinim škudama» kako su govorili zagriženi tuđmanovci. On nije tražio novac za svoja svjedočenja, kako su to 2000. lagali bivši predsjednik HHO-a i vjenčani kum Tihomira Oreškovića Ivan Zvonimir Čičak u «Nacionalu», novinar i aktualni haaški optuženik Ivica Marijačić u «Slobodnoj Dalmaciji» i lažni psihijatar, zapravo urinolog Zoran Božić u «Hrvatskom slovu».
Odnos Levara i HHO-a
U jednoj od javnih rasprava o odnosu Levara i HHO-a Žarko Puhovski je odgovorio Dragi Pilselu da u arhivi HHO-a posjeduju materijale o pomoći koju je HHO pružao Levaru i Levarovima. Vesna Levar se ne sjeća da je njen pokojni muž dobio bilo kakvu pomoć od HHO-a. Dr. Žarko Puhovski i bivši direktor HHO-a Tin Gazivoda nikada nisu odgovorili na jedan mail u kojem ih se traži da za potrebe pisanja knjige o Milanu Levaru dostave podatke o bilo kakvoj pomoći zasad posljednjoj gospićkoj poratnoj žrtvi. Vesnu Levar nedavno je iznenadila i izjava dr. Puhovskog da je HHO od države tražio zaštitu za Milana.
Njoj je poznato samo da je Slavko Goldstein koncem devedesetih pokojnom Levaru obećao pomoći privatnim vezama da ga se zaštiti. Goldstein je nakon atentata izjavio da je zaštitu za Levara zamolio od Markice Rebića, bivšeg Tuđmanovog savjetnika za nacionalnu sigurnost, koji je to i sam potvrdio dodavši: «Učinio sam to iako je Levar iznosio laži protiv RH. Znao sam da bi njegovo ubojstvo nanijelo još više štete Hrvatskoj u svijetu».
Istina je i da postoji iskaz Ivice Rožića Roke dat 1999. policiji u kojem opisuje na koje je sve načine pripremao atentate na Milana Levara i Zdenka Ropca, dodajući da će to napraviti «čim dobije zeleno svjetlo». To svjetlo mu je netko dao koncem kolovoza 2000. i Milan Levar je zauvijek zašutio. Njegova se obitelj borila za preživljavanje (novac za pogreb prikupili su Ivo i Slavko Goldstein) sve dok uz pomoć Dobroslava Parage, koji ih je uputio da mogu tužiti državu za naknadu štete te da im ističe rok, na koncu nisu dobili spomenutih 400 tisuća kuna odštete.
«Zašto Srbi nemaju svog Milana Levara?», upitao je ovih dana jedan sudionik internet foruma na temu petogodišnjice atentata. Upitao je to svoje sunarodnjake Hrvate, smatrajući kako u pitanjima nepokajničkih svjedočenja o ratnim zločinima ne bi trebalo odskakati od Srba, zaboravljajući da građani Hrvatske Levara imaju upravo zato kako se povijest ne bi ponovila.
Piše: Željko Peratović
Post je objavljen 28.09.2005. u 02:02 sati.