14.09.2005., srijeda
Kako je Jasna Babić kompromitirala krunskog svjedoka u slučaju Lora
 S gornjim dokumentom iz 1992. bio je upoznat i pokojni Predsjednik Franjo Tuđman, ministar obrane Gojko Šušak, njegov pomoćnik Josip Perković, načelnik Vojne policije Mate Laušić, sadašnji Predsjednik Stjepan Mesić, bivši premijer Ivica Račan, bivša predsjednica Odbora za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost Đurđa Adlešić, bivši predsjednik Sabora Zlatko Tomčić, bivši ministar obrane Jozo Radoš i njegovi ljudi u MORH-u Ante Damjanović, Mladen Ružman i Davor Bišćan, šef USKOK-a Željko Žganjer, Glavni državni odvjetnik Mladen Bajić, predsjednik HHO-a Žarko Puhovski i bivša novinarka Nacionala i Večernjeg lista, sada Slobodne Dalmacije Jasna Babić. Osim što je Željko Žganjer kao županijski državni odvjetnik u Šibeniku za znatno bezazlenije djelo oticanje na ubojstvo podignuo kaznenu prijavu protiv Tvrtka Pašalića, te nakon ubojstva Milana Levara dao policijsku zaštitu Mariu Barišiću, nitko od spomenutih ničim nije doprinio da se zločin u Lori rasvijetli do kraja, a Mario Barišić kao savjesni hrvatski vojni policajac koji je na vrijeme upozoravao na zločine dobije adekvatnu zaštitu i status u društvu. Navode Maria Barišića iz ovog dokumenta nedavno je u Novom listu potkrijepio njegov ratni i poratni sudrug Darko Milković koji zbog maćehinskog odnosa hrvatskih vlasti i dijela medija prema svjedocima ratnih zločina trenutno traži politički azil u Norveškoj. Evo dijela Milkovićeve izjave koja se odnosi na Barišićev izvještaj: Tada sam gotovo svaki dan počeo viđati Franu Goretu kako se sastaje s Pašalićem (Tvrtkom op. ž.p.). Kada ne bi bilo Pašalića, vodio je Ivicu Livaju, pomoćnika za IPD službu. Često je dolazio i kod Tanje Dujić (supruga šefa VIC-a Lora Tomislava Dujića koji je trenutno u bijegu) i s njom odlazio izvan vojarne. Barišić mi je kazao da ima još neke stvari napraviti oko pritvora i da se jedva čeka vratiti u Šibenik, jer je u Lori kaos: zarobljenici nemaju gdje spavati, svakodnevno ih se maltretira, a otkrio je i neregistrirani blok »C« koji mu je pokazao Pašalić pojasnivši da je to »zatvor za neregistrirane, gdje ih dolaze posjetiti specijalni gosti«. Nisam više mogao gledati mučenja Je li Mario Barišić spominjao zločine? – Barišić mi je kazao da mu je bila muka kada je ušao. Osjetio je smrad i vidio krv. Zarobljenici su ležali na podu. Poneki su imali tek po jednu deku. Svi su bili unakaženi, krvavi, neki bez očiju, neki bez jezika, neki nisu mogli ustati. Spomenuo je i pravoslavnog svećenika iz Kupresa. Kada je ušao zarobljenici su mu govorili: »Ubij nas! Ne možemo ovo trpjeti!« Ostao je šokiran, ne znajući što tu rade. Tada je došao Ivica Livaja, koji se smijao. Zoran Krželj, Novi list, Ponedjeljak, 12.9.2005. Jasna Babić se koncem 1998. preko tadašnjeg SDP-ovog čovjeka za neslžbene odnose s novinarima Davorka Vidovića upoznala s materijalima o ratnim zločinima u Kulinama, Lori... (molim kolegu blogera da ovo demantira ako drži da je netočno). Darko Milković, u to vrijeme član SDP-a u Kaštelima priupitao je Ivu Pukanića hoće li Nacional objaviti dokumente koje posjeduje Nacional o spomenutim ratnim zločinima. Pukanić je obećavao da hoće, ali to se mjesecima nije događalo. Kada sam početkom 1999-e započeo s mračnom serijom novih pojedinosti o ratnom zločinu u Gospiću i na moju adresu u Globusu u žutoj omotnici anonimmno dospjeli su materijali Maria Barišića. Odmah sam ga išao potražiti i on mi je potvrdio da su autentični. Milković mi je kazao da ih ima Jasna Babić ali da ih nije htjela publicirati, najvjerojatnije jer se kao nositelji zločina "spominju njeni prijatelji Tvrtko Pašalić i ostali". Čim sam u Globusu objavio prvi tekst o tzv šibenskoj aferi Jasna Babić je u Nacionalu objavila protutekst u kom je ocijenila upitnim mentalno zdravlje Maria Barišića, te istodobno iznijela dvije kontradiktorne teze: objavljivanje tih dokumenata je odavanje vojne tajne i ti dokumenti su falsifikat. I u svakoj drugoj prilici i na svaki drugi način Jasna Babić je nastavila diskreditirati svjedoke zločina u Kulinama, Lori, pa je tako prošle godine u Večernjem listu pišući o Željku Žganjeru koji je podignuo optužnicu protiv Hrvoja Petrača objavila i slijedeće retke koje donosim u faksimilu:  Pokušaj ubojstva je kazneno djelo kao i samo ubojstvo i u gornjem tekstu Jasne Babić vidi se njena metoda relativizacije zločina: (atentat kojeg nije bilo). Tog atentata nije bilo jer je Mario Barišić primivši od Tvrtka Pašalića oružje za ubojstvo Nikole Vukušića (načelnik policije u Šibeniku 1991.) otišao do planirane žrtve i pokazao mu čime ga je trebao ubiti i tko mu je to naredio. Zato se to ubojstvo nije dogodilo. Mene ne čudi Jasna Babić, ali sam se začudio kad sam od Žarka Puhovskog, predsjednika HHO-a čuo slijedeću primjedbu na račun Maria Barišića: - I tog čovjeka bi se moglo kazneno goniti jer je uzeo pištolj, rekao mi je Puhovski. Umjesto da preko svojih veza utječe da Mario Barišić bude ohrabren za svjedočenja o ratnim zločinima, Puhovski je u njemu gledao čovjeka s mrljom, kojeg je eventualno trebalo nagovoriti da da intervju njegovom bratu Nenadu za film Lora - svjedočanstva, što je Mario Barišić na koncu odbio. |
