Marketing
Fight Karamarko - Bagić
Više je elemenata po kojima zaključujem da su se Tomislav Karamarko i Željko Bagić našli u klinču vezano za zadnje špijunske afere.
Otkriće Jasmine Popović u Večernjaku da Milanka Opačić posjeduje dokument koji je kao prijavu protiv Zvonimira Šostara slala njegova bivša prijateljica Violeta Janjik i napomena da se još ispituje način na koji je dokument dobio oznaku POA-e, upućuje na zaključak da se ispituje uloga obavještajnog podzemlja povezanog s određenim krim krugovima u koje je spadala i Violeta Janjik.
Kako je Janjikova već prokazana kao osoba koja je pustila u javnost slike na kojima Šostar uživa u društvo striptiz plesačice, a da ga je prethodno pokušavala ucijeniti, Karamarku neće biti teško uvjeriti pretpostavljene Sanadera i Mesića da je u ovom slučaju Željko Bagić iskoristio pismo svoje prijateljice Janjikove i da ga Milanki Opačić poturi kao dokument POA-e u kojem je ona spomenuta.
Karamarko će Mesića upozoriti i na napise u Nacionalu i na blogu 45 lines o Anti Glavanu kojeg je Karamarko promovirao u SOA-i, a kojem Bagić zamjera da je uhodio predsjednika Mesića i sastavljao kaznenu prijavu protiv njega, Bagića.
Ravnatelj SOA-e još će jednom zamoliti predsjednika Mesića da zauzda Bagića. Problem će biti u tome što Bagić na previše toga o Mesiću, a i ljut je zbog Glavanog napredovanja. Predsjednik će se naći u nezgodnoj situaciji jer ga Bagić i Violeta Janjik povezuju s Lullizimom Krasniqiem, ne tako davno ubijenim navodnim bossom albanske mafije u Hrvatskoj.
Proročansku potvrdu teze o sukobu Karamarko Bagić u kome bi predsjednik Stjepan Mesić mogao postati koleteralna šteta daje nam nekoliko stranica knjige Ivice Đikića Domovinski obrat - politička biografija Stipe Mesića, (str. 48-52):
U galeriji likova što su u proteklih pet godina boravili u Mesićevu okruženju i koji su nakon određenog vremena - zbog većih ili manjih gafova ili, pak, zbog razilaženja sa šefom - odstranjeni s Pantovčaka, vidimo lica Vjere Šuman nekoć glasnogovornice u Uredu predsjednika, Damira Vargeka, bivšeg predstojnika Ureda, Zdravka Jelenovića, nekoć savjetnika za kulturu, Stjepana Zdunića, savjetnika za ekonomiju, Tomislava Jakića, nekadašnjeg savjetnika za vanjsku politiku, Branka Zebića, tajnika kabineta, pa Tomislava Karamarka, bivšeg savjetnika za nacionalnu sigurnost i predstojnika Ureda za nacionalnu sigurnost (UNS)...
Željko Bagić posljednji je u nizu onih što su otišli iz Mesićeva savjetničkoga tima i zacijelo je čovjek koji je načinio najviše štete tokom svog boravka na Pantovčaku, s tim da predsjedniku Republike nije ni u primisli da progovori o štetočinskom djelovanju svog nekadašnjeg tjelohranitelja i savjetnika. Na pitanje zašto se lišio Bagićevih usluga ako je ovaj tako revno i savjesno obavljao svoj posao, Mesić odgovara da se Bagić odlučio tako postaviti, jer je smatrao da ne bi bilo pošteno da pravi poteškoće svom donedavnom šefu zbog zabrane ulaska u EU. »Ostali smo u dobrim odnosima i ponudio sam se da mu eventualno pomognem oko zaposlenja, ali on je to odbio.« Ovakvo zborenje o bivšim suradnicima ustaljeni je predsjednikov običaj: on nikoga s Pantovčaka nije ispratio pogrdama i pokudama, a razlog tome mogao bi se možda pronaći u njegovoj bojazni od količine tajni koje su ti ljudi u svojim glavama odnijeli iz Ureda predsjednika.
Jedan Mesićev vrlo blizak prijatelj kaže da je u slučaju Željka Bagića to osnovni motiv za predsjednikove lijepe riječi o nekadašnjem savjetniku.
»Bagić bi mogao svašta znati, a predsjednikov je interes da to što eventualno zna zadrži za sebe, barem prije novih izbora. Mesiću se Bagić 'dogodio' zahvaljujući osobama iz predsjednikova najužeg obiteljskoga kruga i tako je stekao njegovo povjerenje, premda sam ga ja u nekoliko navrata upozoravao da bude oprezan prema njemu i da ga se čuva. Moje je riječi uzeo u obzir tek kad je bilo kasno.«
Premda je, dakle, pažljivo birao riječi govoreći o Bagićevu odlasku s Pantovčaka, Mesić je jednim svojim činom iz ljeta 2004. bivšem savjetniku za nacionalnu sigurnost poslao poruku koja je ovoga morala zaboljeti više od bilo kakvih riječi: paralelno s micanjem Bagića, predsjednik Republike odlučio je donekle rehabilitirati Tomislava Karamarka s kojim se definitivno bio rastao u rano proljeće 2002. godine. Stipe Mesić i glavni čovjek njegove predizborne kampanje počeli su se razilaziti nekoliko mjeseci nakon što se »građanin-predsjednik« ustoličio na Pantovčaku, preciznije, udaljavanje se - prema Karamarkovu tumačenju - počelo događati kad je u Mesićevo blisko suradničko okruženje došao Željko Bagić. Karamarko je sjedio u centrali UNS-a u Jurjevskoj ulici, dok je Bagić svakodnevno bio u kontaktu s Mesićem i uvjeravao ga da - nije osobito važno kako će zakonski biti uređeno upravljanje obavještajnim službama, budući da je on, Bagić, prijatelj s Franjom Turekom, tadašnjim ravnateljem Protuobavještajne agencije, pa će najmoćnija tajna služba biti pod utjecajem Ureda predsjednika i sve će informacije pravovremeno pritjecati na Pantovčak.
»Ja, međutim, ni s kim nisam htio biti dobar, nego sam htio da sustav bude dobar i da stvari funkcioniraju u skladu sa zakonom«, reći će Karamarko i dodati: »Mene nije zanimalo tko je šef neke tajne službe i jesam li ja s njim prijatelj ili neprijatelj: zanimalo me je da taj netko radi svoj posao i da se drži važećih zakona. Tu sam vidio da predsjednik Republike nije sasvim na mojoj strani i da su na Pantovčaku zapuhali neki drugi vjetrovi. Vidio sam, također, da su Bagić i Turek pokrenuli veliku akciju mog micanja iz Mesićeva okruženja, jer sam im valjda smetao na putu postizanja svemoći u obavještajnom sektoru«.
Sukob se žestoko rasplamsao u jesen 2001. godine, kad je Ured za nacionalnu sigurnost - tijelo koje je bilo zaduženo za nadzor zakonitosti rada špijunskih službi - pokušao obaviti redovitu kontrolu provođenja tzv. tajnih mjera u POA-inu Centru Zagreb. Franjo Turek, međutim, nije dopustio djelatnicima UNS-a da provjere koga je sve rečena tajna služba tajno pratila i prisluškivala tokom 2001. godine, a Turekov je potez - na vlastito kasnije kajanje - podržao i tadašnji ministar unutarnjih poslova, SDP-ovac, Šime Lučin. Karamarko je tada pobjesnio: nazivao je Lučina i Tureka i pozivao se na zakon koji je bio na njegovoj strani, ali spomenuti državni službenici nisu ni htjeli čuti za zakon i slične trice.
»Jednostavno, rekli su da ne možemo obaviti nadzor i to je bilo sve«, govori Karamarko koji je zatim nazvao predsjednika Mesića i zatražio od ovoga da stane na njegovu stranu u sporu s Lučinom i Turekom, s tim da je iza Tureka sasvim sigurno stajao i Željko Bagić. Mesić ga, međutim, nije podržao: odlučio se držati neutralno i ne davati glasa od sebe, a to je praktično značilo da je dao za pravo Tureku. Predstojniku UNS-a tada je postalo jasno da je vrijeme za odlazak iz državnoga aparata, pogotovo stoga što je novi Zakon o sigurnosnim službama predvidao da se UNS ima ukinuti 1. travnja 2002.
A upravo je postupak formalnog gašenja UNS-a bio razlogom definitivnog razlaza Mesića i Karamarka, razlaza nakon kojega su u dvije godine samo jedanput telefonski razgovarali. Novi zakon, naime, nije predvidio što se treba učiniti s arhivom UNS-a, pa je Karamarko - prethodno o tome obavijestivši tadašnju predsjednicu saborskog Odbora za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost Đurđu Adlešić -dokumentaciju odlučio povjeriti Državnom arhivu.
»Tada se, posljednjih dana ožujka 2002., počelo događati nešto nevjerojatno«, priča Karamarko, »jer su Bagić i Turek pustili informaciju da iz sjedišta UNS-a suklja dim i da mi spaljujemo dokumente. Agenti POA-e i policija dignuti su na noge, neprestano su dežurali u Jurjevskoj i zapravo je sve bilo spremno za moje hapšenje. Samo zato što sam poštivao zakon i što je to nekome jako smetalo.«
Željko Bagić tada je u televizijskom Dnevniku izjavio da bi se Karamarkom trebalo pozabaviti Državno odvjetništvo, e kako bi odgovorio što je uradio s UNS-ovom arhivom. Tomislav Karamarko tada je opet nazvao predsjednika Mesića i pitao ga stoji li iza riječi svog savjetnika za nacionalnu sigurnost i misli li da bi njega, Karamarka, trebalo uhapsiti zato što se drži zakona koji je još uvijek na snazi. Predsjednik mu je odgovorio da ne zna što je Bagić izjavio, da će se raspitati o čemu se radi i da se mogu čuti kad se informira o slučaju.
»Tada sam obustavio kontakte s Mesićem, jer sam smatrao da me je izdao, a i danas mislim da je morao stati na moju stranu. Jednostavno, bio sam u pravu i predsjednik je morao racionalno postupiti. Ne znam zašto to nije učinio, a ne znam, doduše, ni što su mu sve o meni napričali Bagić i Turek. Vjerojatno su mu punili glavu time da sam desničar i sličnim glupostima«, veli Karamarko koji je nekoliko mjeseci kasnije nazvao Mesića i zamolio ga da kaže svojim obavještajnim uzdanicama da prestanu širiti neistine o njegovoj, tek pokrenutoj privatnoj firmi i tako mu uništavati posao i egzistenciju.
»Rekao sam mu da te svoje cuceke makne od mene i moram priznati da je to i napravio«, kaže on i domeće da se potom s Mesićem nije čuo sve do lipnja 2004., kad je u Globusu objavljen predsjednikov intervju u kojemu je ovaj priznao da je »Karamarko bio u pravu«. »Puno mi je značila ta njegova izjava i nakon toga smo se sastali i prvi put normalno popričali poslije dvije godine. Nismo tada razgovarali ni o izborima, ni o politici, ni o bilo čemu sličnom. Htio sam da izgladimo ljudski odnos i da među nama ne ostane neka nerazjašnjena priča, jer Stipu Mesića prije svega cijenim kao čovjeka, a imamo i dosta zajedničkih uspomena do kojih mi je stalo. Nisam htio da jedno prijateljstvo koje traje više od deset godina tek tako ode u vjetar. I mislim da smo uspjeli spasiti to prijateljstvo, unatoč naporima Tureka, Bagića i sličnih da se to ne dogodi. Ali i dalje mislim da me je 2001. i 2002. trebao podržati i da Bagiću i Tureku nije smio dopustiti da mu se toliko približe i da toliko utječu na njega.«
No, Mesić - za razliku od mnogih kojima je posao da prate i analiziraju njegov rad - ne smatra da je griješio u izboru suradnika.
»Birao sam ljude za određene zadatke i u Uredu predsjednika ostali su oni koji su se potvrdili. Oni koji su se potvrdili na jednom dijelu zadatka, otišli su kad je taj zadatak izvršen i sad se bave nekim drugim poslovima. Nikome ovdje nije bila zagarantirana trajna funkcija. Kao što se mijenjaju okolnosti, tako se mijenja i ekipa koja odgovara zadacima koje treba obaviti. Osim toga, svatko tko je radio sa mnom dobro zna koja je moja deviza u radu sa suradnicima: svatko je sam svoj kadrovik.«
I ne samo da Mesić misli kako nije napravio nijednu pogrešku u izboru suradnika i savjetnika, nego je, štoviše, uvjeren da općenito nije napravio nijednu pogrešku.
»Nisam napravio nijedan pogrešan potez otkad sam došao na mjesto predsjednika Republike. Mislim da je sve što sam poduzimao bilo u skladu s očekivanjima i s mojim principijelnim stavovima. To je zaista bio mandat bez ijedne pogreške.«
Željko Bagić posljednji je u nizu onih što su otišli iz Mesićeva savjetničkoga tima i zacijelo je čovjek koji je načinio najviše štete tokom svog boravka na Pantovčaku, s tim da predsjedniku Republike nije ni u primisli da progovori o štetočinskom djelovanju svog nekadašnjeg tjelohranitelja i savjetnika. Na pitanje zašto se lišio Bagićevih usluga ako je ovaj tako revno i savjesno obavljao svoj posao, Mesić odgovara da se Bagić odlučio tako postaviti, jer je smatrao da ne bi bilo pošteno da pravi poteškoće svom donedavnom šefu zbog zabrane ulaska u EU. »Ostali smo u dobrim odnosima i ponudio sam se da mu eventualno pomognem oko zaposlenja, ali on je to odbio.« Ovakvo zborenje o bivšim suradnicima ustaljeni je predsjednikov običaj: on nikoga s Pantovčaka nije ispratio pogrdama i pokudama, a razlog tome mogao bi se možda pronaći u njegovoj bojazni od količine tajni koje su ti ljudi u svojim glavama odnijeli iz Ureda predsjednika.
Jedan Mesićev vrlo blizak prijatelj kaže da je u slučaju Željka Bagića to osnovni motiv za predsjednikove lijepe riječi o nekadašnjem savjetniku.
»Bagić bi mogao svašta znati, a predsjednikov je interes da to što eventualno zna zadrži za sebe, barem prije novih izbora. Mesiću se Bagić 'dogodio' zahvaljujući osobama iz predsjednikova najužeg obiteljskoga kruga i tako je stekao njegovo povjerenje, premda sam ga ja u nekoliko navrata upozoravao da bude oprezan prema njemu i da ga se čuva. Moje je riječi uzeo u obzir tek kad je bilo kasno.«
Premda je, dakle, pažljivo birao riječi govoreći o Bagićevu odlasku s Pantovčaka, Mesić je jednim svojim činom iz ljeta 2004. bivšem savjetniku za nacionalnu sigurnost poslao poruku koja je ovoga morala zaboljeti više od bilo kakvih riječi: paralelno s micanjem Bagića, predsjednik Republike odlučio je donekle rehabilitirati Tomislava Karamarka s kojim se definitivno bio rastao u rano proljeće 2002. godine. Stipe Mesić i glavni čovjek njegove predizborne kampanje počeli su se razilaziti nekoliko mjeseci nakon što se »građanin-predsjednik« ustoličio na Pantovčaku, preciznije, udaljavanje se - prema Karamarkovu tumačenju - počelo događati kad je u Mesićevo blisko suradničko okruženje došao Željko Bagić. Karamarko je sjedio u centrali UNS-a u Jurjevskoj ulici, dok je Bagić svakodnevno bio u kontaktu s Mesićem i uvjeravao ga da - nije osobito važno kako će zakonski biti uređeno upravljanje obavještajnim službama, budući da je on, Bagić, prijatelj s Franjom Turekom, tadašnjim ravnateljem Protuobavještajne agencije, pa će najmoćnija tajna služba biti pod utjecajem Ureda predsjednika i sve će informacije pravovremeno pritjecati na Pantovčak.
»Ja, međutim, ni s kim nisam htio biti dobar, nego sam htio da sustav bude dobar i da stvari funkcioniraju u skladu sa zakonom«, reći će Karamarko i dodati: »Mene nije zanimalo tko je šef neke tajne službe i jesam li ja s njim prijatelj ili neprijatelj: zanimalo me je da taj netko radi svoj posao i da se drži važećih zakona. Tu sam vidio da predsjednik Republike nije sasvim na mojoj strani i da su na Pantovčaku zapuhali neki drugi vjetrovi. Vidio sam, također, da su Bagić i Turek pokrenuli veliku akciju mog micanja iz Mesićeva okruženja, jer sam im valjda smetao na putu postizanja svemoći u obavještajnom sektoru«.
Sukob se žestoko rasplamsao u jesen 2001. godine, kad je Ured za nacionalnu sigurnost - tijelo koje je bilo zaduženo za nadzor zakonitosti rada špijunskih službi - pokušao obaviti redovitu kontrolu provođenja tzv. tajnih mjera u POA-inu Centru Zagreb. Franjo Turek, međutim, nije dopustio djelatnicima UNS-a da provjere koga je sve rečena tajna služba tajno pratila i prisluškivala tokom 2001. godine, a Turekov je potez - na vlastito kasnije kajanje - podržao i tadašnji ministar unutarnjih poslova, SDP-ovac, Šime Lučin. Karamarko je tada pobjesnio: nazivao je Lučina i Tureka i pozivao se na zakon koji je bio na njegovoj strani, ali spomenuti državni službenici nisu ni htjeli čuti za zakon i slične trice.
»Jednostavno, rekli su da ne možemo obaviti nadzor i to je bilo sve«, govori Karamarko koji je zatim nazvao predsjednika Mesića i zatražio od ovoga da stane na njegovu stranu u sporu s Lučinom i Turekom, s tim da je iza Tureka sasvim sigurno stajao i Željko Bagić. Mesić ga, međutim, nije podržao: odlučio se držati neutralno i ne davati glasa od sebe, a to je praktično značilo da je dao za pravo Tureku. Predstojniku UNS-a tada je postalo jasno da je vrijeme za odlazak iz državnoga aparata, pogotovo stoga što je novi Zakon o sigurnosnim službama predvidao da se UNS ima ukinuti 1. travnja 2002.
A upravo je postupak formalnog gašenja UNS-a bio razlogom definitivnog razlaza Mesića i Karamarka, razlaza nakon kojega su u dvije godine samo jedanput telefonski razgovarali. Novi zakon, naime, nije predvidio što se treba učiniti s arhivom UNS-a, pa je Karamarko - prethodno o tome obavijestivši tadašnju predsjednicu saborskog Odbora za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost Đurđu Adlešić -dokumentaciju odlučio povjeriti Državnom arhivu.
»Tada se, posljednjih dana ožujka 2002., počelo događati nešto nevjerojatno«, priča Karamarko, »jer su Bagić i Turek pustili informaciju da iz sjedišta UNS-a suklja dim i da mi spaljujemo dokumente. Agenti POA-e i policija dignuti su na noge, neprestano su dežurali u Jurjevskoj i zapravo je sve bilo spremno za moje hapšenje. Samo zato što sam poštivao zakon i što je to nekome jako smetalo.«
Željko Bagić tada je u televizijskom Dnevniku izjavio da bi se Karamarkom trebalo pozabaviti Državno odvjetništvo, e kako bi odgovorio što je uradio s UNS-ovom arhivom. Tomislav Karamarko tada je opet nazvao predsjednika Mesića i pitao ga stoji li iza riječi svog savjetnika za nacionalnu sigurnost i misli li da bi njega, Karamarka, trebalo uhapsiti zato što se drži zakona koji je još uvijek na snazi. Predsjednik mu je odgovorio da ne zna što je Bagić izjavio, da će se raspitati o čemu se radi i da se mogu čuti kad se informira o slučaju.
»Tada sam obustavio kontakte s Mesićem, jer sam smatrao da me je izdao, a i danas mislim da je morao stati na moju stranu. Jednostavno, bio sam u pravu i predsjednik je morao racionalno postupiti. Ne znam zašto to nije učinio, a ne znam, doduše, ni što su mu sve o meni napričali Bagić i Turek. Vjerojatno su mu punili glavu time da sam desničar i sličnim glupostima«, veli Karamarko koji je nekoliko mjeseci kasnije nazvao Mesića i zamolio ga da kaže svojim obavještajnim uzdanicama da prestanu širiti neistine o njegovoj, tek pokrenutoj privatnoj firmi i tako mu uništavati posao i egzistenciju.
»Rekao sam mu da te svoje cuceke makne od mene i moram priznati da je to i napravio«, kaže on i domeće da se potom s Mesićem nije čuo sve do lipnja 2004., kad je u Globusu objavljen predsjednikov intervju u kojemu je ovaj priznao da je »Karamarko bio u pravu«. »Puno mi je značila ta njegova izjava i nakon toga smo se sastali i prvi put normalno popričali poslije dvije godine. Nismo tada razgovarali ni o izborima, ni o politici, ni o bilo čemu sličnom. Htio sam da izgladimo ljudski odnos i da među nama ne ostane neka nerazjašnjena priča, jer Stipu Mesića prije svega cijenim kao čovjeka, a imamo i dosta zajedničkih uspomena do kojih mi je stalo. Nisam htio da jedno prijateljstvo koje traje više od deset godina tek tako ode u vjetar. I mislim da smo uspjeli spasiti to prijateljstvo, unatoč naporima Tureka, Bagića i sličnih da se to ne dogodi. Ali i dalje mislim da me je 2001. i 2002. trebao podržati i da Bagiću i Tureku nije smio dopustiti da mu se toliko približe i da toliko utječu na njega.«
No, Mesić - za razliku od mnogih kojima je posao da prate i analiziraju njegov rad - ne smatra da je griješio u izboru suradnika.
»Birao sam ljude za određene zadatke i u Uredu predsjednika ostali su oni koji su se potvrdili. Oni koji su se potvrdili na jednom dijelu zadatka, otišli su kad je taj zadatak izvršen i sad se bave nekim drugim poslovima. Nikome ovdje nije bila zagarantirana trajna funkcija. Kao što se mijenjaju okolnosti, tako se mijenja i ekipa koja odgovara zadacima koje treba obaviti. Osim toga, svatko tko je radio sa mnom dobro zna koja je moja deviza u radu sa suradnicima: svatko je sam svoj kadrovik.«
I ne samo da Mesić misli kako nije napravio nijednu pogrešku u izboru suradnika i savjetnika, nego je, štoviše, uvjeren da općenito nije napravio nijednu pogrešku.
»Nisam napravio nijedan pogrešan potez otkad sam došao na mjesto predsjednika Republike. Mislim da je sve što sam poduzimao bilo u skladu s očekivanjima i s mojim principijelnim stavovima. To je zaista bio mandat bez ijedne pogreške.«
Pitanje je sad je li Željko Bagić shvatio poruku i hoće li se povući ili će obavještajnom kanalizacijom nastaviti teči špijunsko smeće i pojačavati se napadi na predsjednika Mesića.
SOA zasigurno neće priznati da ima prste u špijunskim događajima sa zastupnicama Adlešić i Opačić, a moraju uprijeti prstom na nekog poznatog krivca. Slučaj Vesne Škare-Ožbolt neće ni komentirati jer su tu izravno upleteni.
Post je objavljen 03.02.2007. u 12:20 sati.