Primio sam noćas zanimljiv mail kao reakciju na zadnji post. Sadržaj je intrigantan, pa ću ga prenijeti u cijelosti, naravno bez o jednog podatka koji bi mogao ukazivati na pošiljatelja:
...
Vidim da ste citirali jedan dio iz knjige Ivice Đikića o predsjedniku Stipi Mesiću. U istoj knjizi imate jedan zanimljiv dio (stranice 169-170) o ponudi Stipi Mesiću da cinka Savku i Miku. To je Stipi ponudio Marko Bezer, osoba za koju ste više puta pisali da je pronađen mrtav 1991. na smetištu Jakuševac. Istraživali ste i motiv ubojstva, pa ste u vezu dovodili Vladimira Šeksa koji je mogao kriviti Bezera za progonjanje osječke Udbe. Za Josipa Perkovića ste napisali da je Bezeru u Osijeku bio podređen te da je izvijestio Josipa Boljkovca, ministra policije u vrijeme ubojstva, o naručitelju. Pročitajte navedeni dio iz knjige, pa razmislite tko još mogao imati motiv, ili ako ništa drugo barem ga zanimati pozadina ubojstva kako bi spriječio da ga njemu pripišu. Ne bi bilo zgorega o Bezerovu ubojstvu porazgovarati i s Josipom Manolićem, ali i sa Slobodanom Budakom. Budak je prijateljevao s Mesićem u vrijeme njegova sudskog progona, a poznavao je i Bezera. Sa štovanjem, ....
Pročitao sam i nisam mogao odoljeti da ne scaniram i prenesem i vama:
Godine 1972. protiv Mesića je pokrenuta istraga po članku 118. tadašnjeg Kaznenog zakona, što hoće reći da je osumnjičen za »neprijateljsko djelo propagande«. Neposredno nakon otvaranja istrage u posjetu su mu došli Mirko Bošković Puškin i Marko Bezer, istaknuti partizanski borci i komunistički moćnici u Slavoniji, te su mu obećali pomoć u pronalaženju posla u Zagrebu, ali su mu rekli da prethodno mora pomoći sam sebi.
»Ti si, Stipe, bio mlađi od Savke, Mike, Šibla...«, počeo je Bezer, »ti si njima bio impresioniran, što nije ni čudno, jer su oni bili u Zagrebu i bili su karizmatični. To je sve ljudski. Ti bi sad trebao napisati jednu izjavu da si se tu i tamo sastajao s njima i da su te oni nagovarali da formiraš ogranke Matice hrvatske po Slavoniji, a da si ti računao da je to službena politika. Trebao bi, zapravo, napisati da ti nisi imao ništa s tim, osim što si provodio ono što su oni od tebe tražili.«
»Ima tu jedan problem«, kazao im je Mesić. »Prvo, želio sam tu politiku. Drugo, znao sam što se događa. I treće, nitko od njih nije na mene vršio nikakav pritisak.«
»Čuj, Stipe, ti moraš voditi računa o ženi i djeci, oni su u Zagrebu, ti si u Orahovici i bez posla si... Sve će biti završeno ako potpišeš jednu takvu izjavu i još ćemo ti pomoći da nađeš posao u Zagrebu.«
»Možemo li se ovako dogovoriti: nemojte mi ništa pomagati, molim vas! Ja ću sebi nekako naći posao u Zagrebu. Dakle, nemojte mi pomagati, ali molim vas, nemojte mi ni lijepiti nešto što nisam učinio.«
»Tebi se, nažalost, ne može pomoći, jer sam to ne želiš. Stvari će sad krenuti onako kako moraju krenuti.«
Zatim su napustili Mesićev orahovički dom, a stvari su uskoro zaista krenule onako kako su morale krenuti.
Stipe Mesić pridružio se obitelji u stanu u Ožegovićevoj ulici, te mu je jednog dana u jesen 1972. došao poziv istražnog suca za saslušanje zbog kaznenog djela neprijateljske propagande.
»Bio sam jako ljut kad sam dobio taj poziv, jer sam se morao baviti najelementarnijim egzistencijalnim pitanjima - naime, kako prehraniti familiju - a za vratom mi se odjednom našao taj sudski proces. Otvorio sam poziv istražnog suca i pritom sam nešto žestoko opsovao u sebi, a moj pas - jedan kratkodlaki seter - koji je stajao pored mene u tom je momentu pao kao pokošen. Nazvao sam doktora koji mi je poklonio tog psa kad je bio mali, a s njim je došao i veterinar koji mi je rekao da je pas, jednostavno, doživio šok. Taj događaj nikad neću zaboraviti.«
Istraga je trajala do kraja 1972. i jedan dio 1973. godine, a Mesiću su se na dušu stavljali, uglavnom, nacionalistički ispadi prilikom osnivanja ogranaka Matice hrvatske u pojedinim slavonskim mjestima...
Ivica Đikić, Domovinski obrat - politička biografija Stipe Mesića, str. 169, 170
Nešto kasnije Mesić je ispričao i kako je sucu Zoranu Makaroviću zaprijetio da će mu se osvetiti zbog presude od 2 godine i dva mjeseca zatvora koju mu je dosudio, ali da, naravno, prijetnju nije ostvario. U knjizi se spominje nekolicina imena koji su Stipi "zagorčali" život, ali činjenica je da je samo Marko Bezer, za kojeg sam Stipe otkrivao da mu je nudio terećenje Savke Dapčević Kučar, Mike Tripala i Ivana Šibla u zamjenu za oprost grijeha, a u suprotnom zatvor, pronađen mrtav na smetištu Jakuševac u Zagrebu, 1991. i da se ni danas ne znaju okolnosti njegova ubojstva.
Doista, bilo bi važno da Stipe Mesić kao predsjednik potakne nastavak istrage o Bezerovu ubojstvu. Uostalom uza se ima Sašu Perkovića, sina Josipa Perkovića, koji je navodno Josipa Boljkovca izvijestio o naručitelju likvidacije.
Stvarno je čudno da se o ubojstvu Marka Bezera pisalo najmanje od svih sumnjivih slučajeva iz tog vremena: Mihajlo Zec, Milan Krivokuća, Ante Paradžik, Miro Barešić, Ludvig Pavlović...
Za Milana Krivokuću i Mihajla Zeca su se širile glasine da su radili za KOS, odnosno za Knin, a zapravo su obojica ubijeni jer su bili Srbi - jedan poznati mesar, a drugi sindikalni vođa na željeznici.
Paradžik, Barešić i Pavlović su ubijeni kao desna prijetnja HDZ-u, odnosno kao oni koji su mogli raskrinkati udbaše u vrhu vlasti.
Jedino je Marko Bezer ubijen jer je nekad bio partizan, udbaš i član CK SKH. Ne sjećam se ni da je Ivica Račan dizao galamu zbog "leša na smetištu". Jasna Babić je u svojoj knjizi Zagrebačka mafija, kratko notirala: Ubojstvo Marka Bezera, unutar udbaški obračun.