ponedjeljak, 31.12.2018.

Još voze vlakovi



Završava jedna dobra godina. Dobra je već svaka godina u kojoj se ništa drastično ne pogoršava. Ja još radim, štoviše preuzeo sam jedan dobar razred. Sljedeća godina je godina internih izbora, meni može biti samo gore.
Uživamo zato u svakom trenu, drugarica je jučer radila aranžmane, Jin i ja jutrom dugo šetamo prije no što počne uobičajeno eksplozivno ratno stanje. Na povratku primjećujem da na teveu koji stalno gori ide Mir i dobro. Vani već roka.
Od iduće godine dakle baš ništa ne očekujem. Nećemo vjerojatno ni na europske parlamentarne izbore, Srećko je treći na njemačkoj listi, tamo nema onog praga od pet posto pa možda i prođe. Za posao mi se, sad po stare dane, radi o kritičnoj godini. Naravno želimo samo da nas zdravlje služi, nitko s imalo životnog iskustva ne očekuje da bi se ovdje moglo promijeniti nešto na bolje.
Dok ide ide...
Ipak sretna nova svima, mladima želim i uzbudljiv doček bez posljedica zubo
10:53 | Komentari (10) | Print | ^ |

nedjelja, 30.12.2018.

Virovitički mrak



Večernje šetnje s Jinom tradicionalno između Božića i Nove godine ne uspjevam obaviti. Virovitičani su naoružani vatrometnim i eksplozivnim sredstvima i nameću su očito rubovi ovog gradića. S jedne strane psi užasno laju, pretpostavljam da djeca guštaju bacajući petarde uz azil za životinje.
Budući da sad imam i fotić sposoban za večernja snimanja izašao sam obići centar, drugarica se nije osjećala najbolje. Rasvjeta je čak nešto bolja nego ranijih godina, katastrofa što se odvija u centru mjesta s ogoljenim parkom i ružičastim dvorcem vidljiva je samo po dnevnom svjetlu.
10:26 | Komentari (9) | Print | ^ |

subota, 29.12.2018.

Sumrak u Milanovcu



Jučer popodne smo stalno bili u pokretu u okolici Virovitice. Predvečer smo se našli u Milanovcu, kod poznanice kojoj trebaju prazne tegle i boce za svoje proizvode, dosta toga smo mi dovukli iz Rijeke. Dok su drugarica i sestra bile na kavi kod domaćina, Jin i ja smo između ostalog lovili jednog domaćeg mačka.
U blizini se nalazio očito sportski centar, u čijoj dvorani se odigravala neka sportska utakmica. Na događanje je uglavnom dolazila mladež, cure i dečki, slika preslika događanja kasnih sedamdesetih prošlog stoljeća, ali ispred dvorane SŠC Ivan Goran Kovačić, u dalekom Varešu, u nekoj drugoj državi. Očijuka se i švalera te crveni na identičan način, utakmica je samo povod susreta, čak ni modni detalji se nisu preveć promijenili, traperice i tenice, nešto marki, a nešto onih s tržnice ili danas Lidla.
U međuvremenu je bio krvav rat između jednog i drugog prostora, gro okupljenih ovdje je pripadao onima, čiji su ga roditelji preživjeli.
09:59 | Komentari (5) | Print | ^ |

petak, 28.12.2018.

Nebitno zapažanje

Zanimljivo,
polako umiru svi susjedi
koji me jutrom uhode
škiljeći kroz prozore
sigurni iza zavjesa
štolito samo ja radim
u svom automobilu
parkiranom u zajedničkom dvorištu.

Neki vjerojatno i pretpostave
ispravno i bez greške
svejedno nastavljaju postupak
napuštajući tople krevete,
žele biti potpuno sigurni
kao da bi im to
išta u životu značilo.
Jedno jutro se na putu
nakon jutarnje toalete
jednostavno sruše.

Sljedeće jutro kraičkom oka
samo primjetim pomicanje zavjesa
na susjednom prozoru.

Možda iduće godine neću doći
ovamo na zimski odmor.
10:13 | Komentari (7) | Print | ^ |

četvrtak, 27.12.2018.

Virovitički doručak



Nakon ručka krenuli smo na uobičajeni novogodišnji put, počelo je s prijatnim iznenađenjima. Naime zaboravili smo napuniti rezervoar pa smo ga punili na autoputu. Slijede iznenađenja koja se ne događaju u inozemstvu, na autostradi je benzin čak minimalno jeftiniji, a za račun od 300 kuna slijedi i besplatna kava. Vesele te sitnice. Kasno stižemo u Viroviticu, ali ne uspjevam izbjeći uobičajenu šetnju s prijateljem.
Jutros onaj klasični nezdravi doručak koji oduševljava, hladetina i kobasice. Nešto zeza s prebacivanjem fotke, sad vidim da se poremetio datum, trebat će se opet sjetiti kako se to namješta. Iako je pijača ovdje skuplja, nisam je vozio zbog gužve u prtljažniku iz Rijeke, na blagajni marketa jutros iznenađenje, plaćam kao da cedevitu nisam ni kupio, veliki popust na alkohol, 10 kuna jeftinije od riječke cijene, dobro je počelo.
Na televiziji, koja kod domaćina stalno gori, čujem vijest da je zvanično otvorena sezona zakonski dopuštenog divljanja eksplozivnim sredstvima.
10:15 | Komentari (5) | Print | ^ |

srijeda, 26.12.2018.

Božić kod Dolores 2018.



Već tradicionalno gastronomski vrhunac sezone uz nezaboravna druženja je Božić kod Dolores. Društvo je uvijek isto s tim da joj je sin ove godine došao iz Njemačke, gdje odnedavno živi i radi kod Fulde, stotinjak kilometara od Frankfurta. Zanimljivo da ima ritam tri tjedna rada, pa pet slobodnih dana, koje uglavnom provodi u Berlinu, oduševljen je velegradom, poput drugarice i mene. Radi desetak sati dnevno, al plaća je dobra i redovita uz plaćen smještaj, prehranu i put.
Ovaj put su nakon domaće juhe kao glavna jela servirani pečena teletina i odojak uz krumpir i kupus kao priloge, povrh toga salate, sve uobičajeno besprijekorno pripremljeno. Uzgred žao mi je što fotografije s gazdaricom, uvijek u pokretu, nisu baš najbolje uspjele. Slatko je kao i uvijek bilo gastronomska špica, tu nas je napustio gospodin sin, koji nije od toga, eh, sjetio sam se vremena kad sam i ja bio užurban zbog bitnijih stvari u životu.
Moj favorit je uz sve torte ipak vareška gibanica, koju Dolores svaki put usavrši nekim detaljem. Vareš je inače mjesto blizu Sarajeva, u kojem sam završio gimnaziju, moji su stalno selili s očevim promjenama posla, po bivšoj državi, tamo sam i upoznao Dolores. Gradić koji je u mnogome prednjačio u nekadašnjoj Bosni, potpuno je devastiran i raseljen za vrijeme zadnjeg rata, i tamo su kao i kod nas seljančure došle na svoje i vladaju.
Prestao sam fotkati znatno prije kraja druženja, razgovalo se o sajmovima knjiga, kupovini alternativne scene, Rijeci kao prijestolnici kulture, o Hrvatskoj kao valjda jedinoj državi u Europi u kojoj je na ulice sposobna izaći samo desnica i tako to. Uvijek se na ovakvim druženjima svašta novog sazna jer smo svi na neki način povezani s kulturno umjetničkim krugovima, a tijekom godine baš se i ne družimo. Vazda naravno svojim profinjenim ponašanjem izaziva oduševljenje i gospodin Jin.
12:29 | Komentari (4) | Print | ^ |

utorak, 25.12.2018.

Nek traje



Sve smo tradicionalno odradili, lignje za badnjak, danas ćemo nastaviti po pravilima. Noćas je bilo podnošljivo dok mene i psa nije oko 4 ujutro probudila serija eksplozija, nikom ništa, još je kažu bilo u granicama normale. Na fejsu vidim rasprave o ribi, navodno besplatnoj, što se jučer dijelila po gradskim trgovima. Ne zanima me više, neću kvariti igru. Čak sam napravio i čestitku po motivu instagramašice @belle.of.da.ball.

13:33 | Komentari (6) | Print | ^ |

ponedjeljak, 24.12.2018.

Grmi iza katedrale



Jučer smo se nakon odlične naravno dopunjene Outkerove pizze s četiri vrste sira uputili na otok, ono odnijeti aranžman na groblje i obaviti neke stvari kojih uvijek ima, a najviše naravno protegnuti se i ne biti doma kad se ne mora. Bio je lijep i ugodan dan, praktično perfektan, dok nismo odlučili otići na kraju do rive počastiti se krčkom kneginjom za slatki kraj. E onda se, kasno popodne oglasila banda budaletina s eksplozivnim napravama, bilo je tu i onih zabranjenih, jer grmilo je mnogo jače no u Rijeci i sav ugođaj su pokvarili. Na veloj placi su piće pili cura i dečki iz "Vatre", imali su navečer besplatan nastup, al Krk je bio pust i nitko ih nije zapažao, uzgred, tek jučer sam skužio da je vatra izokrenuto od trava, no nikad me nisu baš ni zanimali.
Morali smo na brzinu pojesti svoje, ja s prestrašenim Jinom u naručju i dali se u paničan bijeg u ipak malo civiliziraniji veći grad.
13:08 | Komentari (7) | Print | ^ |

nedjelja, 23.12.2018.

Božićni artBazaar u Rijeci



Počelo je počelo, prvi dan predprazničkog opuštanja, što se vidi i po vremenu kad smo jeli izvrsni i neusporedivi pileći paprikaš. Nakon toga drugarica je predložila da idemo posjetiti predbožićni artBazaar u RiHubu, što sam ja nevoljko, a pas sa znatno većim entuzijazmom, prihvatio.
Ideja zvuči sjajno, ono osloboditi stvaralačke snage mladih, nije nova, realizirana u mnoštvu svjetskih prijestolnica, međutim meni nije nikad bila naročito uspjela niti u Berlinu, za razliku od nekih drugih sajmova bez tog art predznaka. Na kraju bi se to svodilo na sajam malo maštovitije bižuterije i kič slika, cijena nešto viših no obično.
U Rijeci je među izlagačima mnoštvo muških ufuranih faca, koje valjda vjeruju u svoju posebnost, tako da sam morao paziti pri fotografiranju da ne zahvatim njihove izuzetnosti, cure su mnogo opuštenije, no nije mi se dalo pretjerano zadržavati. Pozitivnost je relativno puno pasa što sajmu daje urbaniji štih. Od stvari, ima zanimljih sapunčića po prihvatljivih 20 kuna, sajam i danas traje do 20 sati.
Naravno pozdravljam i ovo događanje, uz sva ostala, kojih ove zime ima u našoj Rijeci.
09:49 | Komentari (8) | Print | ^ |

subota, 22.12.2018.

Plavi cvijet



Zadnja sjednica jučer prošla prilično bezbolno, nije bilo ni druženja poslije, barem ne u mom bližem društvu, svima je dosta svega, a moja ekipa ni ne glumi.
Doma čeka novi uradak moje drugarice, iznenađenje, u prvom planu plavi cvijet. Sjećam ga se kao jednog od simbola romantizma, o kojem sam kao pokretu jedno kratko vrijeme imao izuzetno pozitivno mišljenje. Pojam se veže uz Novalisa, čijom sam se besmrtnom ljubavlju prema izuzetno mladoj Sophie von Kuehn nadahnjivao, Hölderlin mi je pak bio bliži.
Romantizam mi je nekako pasao uz tadašnje Sarajevo, tamošnje velike geste i patos kakav nisam poznavao, krajem prve velike ljubavi, nekonzumerirane poput Novalisove, i pregrubo sam odbacio prošlost, te se u ondašnjoj vojsci šokirao patetikom nekih srbijanskih supatnika.
Naturalizam se dominantno nametnuo, a upamtio sam parolu prvih berlinskih demonstracija na kojima sam sudjelovao, plavi cvijet treba prefarbati u crveno, što se mene tiče može i crvenocrno.
p.s.
Kod divljači će na kraju ispasti pravilo suprotno uvriježenom, što jeftiniju kupiš to bolje ispadne.
17:40 | Komentari (6) | Print | ^ |

petak, 21.12.2018.

Tko je skinuo Katarinu Witt

Katarina Witt-nenadmašna Carmen (klikni za vidjeti)

Kao blogerica neprežaljena, naša Xiola, označila me na fejsu na jednom postu o Katarini Witt i sarajevskoj olimpijadi i podsjetila me na nenadmašnu klizačicu. Kao učenik, a kasnije i kao student bio sam stalni poročni buntovnik, koji je prezirao i ignorirao sve vrste sportova, do pojave ove klizačice koja nas je privukla poput magneta. Iz pozicije anarhista žestoko sam kritizirao i takozvani realni socijalizam, što je toliko iziritiralo fakultetskog lektora iz DDR-a, da mi, iako nisam imao dobre ocjene, ponudi preporuku za stipendiju tadašnje socijalističke Njemačke i uvjerim se da stvari nisu crnobijele. Tamo sam ubrzo upao u društvo opozicionara i iznenadio se, vidjevši da nimalo ne dijele moje oduševljenje Katarinom Witt, marionetom vlasti. Kako je jedan od njih onda rekao, pa poslušaj je malo, ona ne zna ni pravilno govoriti njemački jezik. Nisam se dao pokolebati i branio sam tezu da prava umjetnost, kao naravno i sport, mogu biti neovisni o politici.
Socijalizam je pao i njegova miljenica Katarina Witt je vrlo brzo shvatila nova pravila igre i prilagodila im se. Čim je dobila ponudu koja se ne odbija skinula se za javnost oduševivši kako krajnje desničare tako i krajnje ljevičare. Sjećam se čekanja u redu pred jednim kioskom, trebao je stići Playboy s njenim fotografijama, pobacao sam skoro sve stare časopise, njega još i danas imam. Velika Carmen je predstavljena iz svih kuteva, kako i priliči ukusu čitatelja tada prilično skupog tjednika.
11:19 | Komentari (7) | Print | ^ |

četvrtak, 20.12.2018.

Kranjske bez senfa



Danas zadnji maratonski dan, sutra samo jedna sjednica. Ipak prerano počinjem, isforsirano pojeo par slovenskih kranjskih, provjerio danas što mi je netko rekao, da isto kao s bijelim kobasicama, ni s pravim kranjskim ne treba dugo kuhati, nego osam minuta u vreloj vodi. Dobre, mada možda malo prezačinjene, Jin nije htio probati. Nije htio ni jutros vani, još pod dojmom valjda tih sinoćnjih petardi. Zakon se sjećam prošle godine promijenio nabolje, al očito ga nema tko provoditi, djeca velikih tupana divljaju.
Isto kao kod zadarskog nasilnika, svi pozdravljaju ponudu bivšeg kickboksača Deura za zaštitu nezaštićene zlostavljane djevojke, očekuju borbu Deura i Daruvarca i naravno, svi će uz ekrane bodriti Deura.
11:25 | Komentari (9) | Print | ^ |

srijeda, 19.12.2018.

Eh taj napredak...



Jučer zahvaljujući dvjema neposlušnim razrednicama, koje su uspjele dozvati ljude za ranije održavanje svojih sjednica sve se savršeno poklopilo za mene, no danas je već sad dosta toga krenulo u krivo, tako da ću morati s besmislenim pauzama biti 13-20 u ustanovi, što nastava, što sjednice. Razbolila mi se i školska administratorica, koja mi je pomagala u djeljenju sindikalnih poklona, tako da ću se i time morati neplanirano baviti popodne. Drugarica pak samouka počela izrađivati super aranžmane, kreativno korištenje vremena, a izgleda da se da i dosta uštediti, groblja su npr. postala veliki biznis.
Jutros razrađujem pomalo i popodnevnu sjednicu svog razreda, uglavnom što smijem, a što ne reći kolegama, jer razrednik uvijek zna nešto više, a vremena su osjetljiva, zaštita podataka, prava pojedinaca i sve to. Jedna kolegica mojih godina se prisjetila kako su zbornice bile nekad zadimljena mjesta, te kako bi se petkom popodne zasjelo družeći se uz pijaču, zanimljivo, ja ne pamtim takve detalje, u vrijeme koje spominje sam radio u Opatiji, i istina, mi muški bismo se često krajem tjedna zaputili zajedno u birtiju, svakako sam bio među najmlađima, jer su ostali uglavnom mrtvi, odnosno nikog živog se ne mogu sjetiti iz tog doba.
Budući da svi razredi imaju e-dnevnike, mislim da će se mlađi kolege uskoro i dosjetiti, više uopće nije ni nužno odlaziti u zbornice.
Uskoro nitko neće ni vjerovati u ovakve priče starijih, možda je i bolje tako, sve je teže podnositi nužnu socijalizaciju u vremenu kad svako brine samo svoj interes..
11:55 | Komentari (5) | Print | ^ |

utorak, 18.12.2018.

U pauzi



Otkazan jedan razlikovni ispit pa nisam cijeli dan na poslu, uskočila kratka minutaža za post. Ništa, samo, vani je lijep dan danas...
14:22 | Komentari (9) | Print | ^ |

ponedjeljak, 17.12.2018.

Traktor u šumi



"Migranti su ljudi isto kao i mi što samo po sebi opravdava sve razloge tolikoga straha. #ljudi", piše naša Ani ram na svom twitter profilu. Jučer ipak jako iznenađen, postoje ljudi koji se ponašaju kao što su se nekad ljudi ponašali. Naime išli smo u Gorski kotar i odlučili se spustiti u šumu po vodu, snijeg je izgledao mekan i podatan. Voda se naravno zamrzla, a nas je na uzbrdici bacilo u grabu. Našli smo poznanika u selu, koji je upalio svoj traktor i izvukao auto, nije želio ništa naplatiti,samo je inzistirao da dođemo na piće. Inače to spašavanje auta je dugo trajalo, Jin i ja smo išli obići ljuljačku, i zanimljivo, Jin koji je hodao naprijed je skrenuo sa staze i iako lagan, zaglavio se u snijegu, ja ga krenuo zbunjenog spašavati i propao, izvukli smo se, al noge su u čizmama ostale mokre. Rakija kod ljudi je bila jaka, a razgovor zanimljiv. Koja nedjelja, naučio sam i da citroen nema ništa naprijed za zakačit ga, ako je vuča nužna.
15:51 | Komentari (7) | Print | ^ |

nedjelja, 16.12.2018.

Lagano nedjeljom



Nedjelja prije izuzetno zahtjevnog tjedna, toliko da mi je sinoć palo na pamet teatralno se tjedan dana osloboditi bloga. Čuj, kao da je to do mene, che sara, sara. Pročitao jutros konačno do kraja "Stonera" Johna Williamsa. Majstorski obrađeni likovi, mada nisam oduševljen jer se ni s jednim baš nisam uspio identificirati. Uvjerljivo opisano miješanje poslovnog okruženja u privatni život pojedinaca te uspješno ugrožavanje istog. U svakom slučaju sam napeto čitao do kraja, slijedi "Hoćemo li sutra u kino", nekad zanimljivog Borivoja Radakovića, ne vjerujem da ću to uspjeti čitati narednih dana.
Inače rezuckam si pršut, našao sam tetu koja mi po četrdesetak kuna kilo prodaje navodne ostatke pršuta, odlično. Pijuckam zamjensku pijaču za jeger isto po četrdeset kuna, sav sam zamjenski, al već sam se dobro prilagodio. Jučer nas je sunce čak odvuklo spontano na terasu s ćevapima, čim se sunce povuklo i mi vratili u naselje izuzetno hladno.
Završavam, počelo odjevanje, valja nama opet van.
13:10 | Komentari (13) | Print | ^ |

subota, 15.12.2018.

Burek, blog, Dundara



Što god pričali mještani, u Rijeci nema bureka do onog kod braće, i to na prvoj i najstarijoj očuvanoj lokaciji. Uvijek kad igrom slučaja pregladnimo, završimo tamo.
Opet problemi s blogom, opet ću morati pogledati koji su postovi, barem od ovih izdvojenih, ovaj put stradali.
U Malom salonu na Korzu sinoć je svečano otvorena izložba Davora Dundare. Iako je relativno mlad taj je umjetnik i performer već poznat po svom mračnom izričaju. Jin i ja nismo ulazili, vani smo čekali drugaricu, pa sam se uspio uvjeriti, koliko sam se udaljio od te tkz. scene. Prvo mi se javio izuzetno markantan lik, kojeg sam pozdravio, ali ne i prepoznao, a i Jin mu je odbio keksić, koji je izvadio iz jednog od unutrašnjih džepova. Prije nego što me još jednom pokušao nagovoriti za ulazak na perfomans, pitao me za mišljenje, ja sam u svom stilu rekao da je Dundara dobar, jer su loša vremena, al me ti šokantni perfomansi više ni najmanje ne mogu impresionirati.
Ono mislim, kad je ovaj, poslije se uspostavilo, gitarist kojeg sam poznavao u boljim vremenima, kad je ušao u svu tu buku, te fore s trganjem djeteta iz ženine utrobe i udaranje čekićem ili čim već, mogu još šokirati par top blogerica, a simbolične figure poput jednoroga, te sotonistička šminka, bile bi dovoljne da bloger kome se dive Dundaru proglasi za jugonostalgičara, uglavnom, sve nešto iz nekih drugih meni već nezanimljivih filmova.
Jednoj mračno našminkanoj curi svidjela se očito moja Che pljoskica, njenom dečku s lenonkama i umjetničkom bradicom baš i ne, nije da se baš ništa nije događalo.
16:24 | Komentari (7) | Print | ^ |

petak, 14.12.2018.

Tunel



Već sam pohvalio ovogodišnje predbožićno uređenje Rijeke, u postu s, neskromno ću reći, odličnim fotografijama, koji je kao i većina mojih postova nakon nepun sat vremena nestao s naslovnice. Jučer sam sreo jednog kolegu blogera, te konstatirao, kako te bolje fotke rijetko osvanu na foto blogu, al dobro, barem s ćevapima imam šanse. On mi je napomenuo pak da je na naslovnici bio post jednog blogera, koji je pak kritizirao ovogodišnju riječku dekoraciju, nisam vidio taj post, ali mislim da su moje fotke dovoljno rekle.
Jedna od novih riječkih atrakcija je takozvani tunel, ne poznati istoimeni klub nego preuređeno bivše ratno sklonište. Dobrom broju Riječana je taj kompleks podzemnih tunela bio nepoznat, meni ne. Naime prvih godina rata sam još radio na ekonomskoj školi i tamo me zatekla jedna od zračnih uzbuna, za koju sam bio siguran da nije lažna, naime u školu nije došla kći oficira JNA, drugi dan je mama opravdala zbog bolesti, mi smo s učenicima evakuirani u to podzemno sklonište. S par njih sam išao prošetati pa smo se uvjerili koje su to razdaljine.
Sad je za građanstvo otvoren tunel od talijanske škole do starog grada, prilično dugačka šetnja praćena izuzetnim svjetlosnim efektima. Meni osobno za perfektan osjećaj je falio samo glas psihodelične rock kraljice Grace Slick. Zanimljivo da se netko sjetio unutra otvoriti i kafić i štoviše, ima ljudi koji unutra i sjede. Sve skupa, odlična i dobro realizirana ideja, treba obići, prije nego što se netko sjeti to i naplaćivati.
11:19 | Komentari (9) | Print | ^ |

četvrtak, 13.12.2018.

Vrijeme prazničnih primanja



Drugarica se ove godine dosta bavila projektom Rijeke kao prijestolnice kulture, pa je normalno da se morala na svoj način dotjerati za završni ovogodišnji prijem. Još je Hegel skužio da je ljudskom biću najvažnije priznanje, u kapitalizmu sustav to traži za sebe, a na svaki način pokušava negirati pojedincima koji mu nisu vjerne sluge. Oba do sad vladajuća sustava teže depersonalizaciji i unificiranju pojedinca i pretvaranju istih u vjerne vojnike partija, a u posebnim situacijama samo u nemisleće vojnike. Drugaricu je sukob sa strukturama koštao odlaskom u prijevremenu mirovinu, al je ostala svoja, za sebe nemam pojma kako se držim, valjda je dobro dok još imam posao.
10:49 | Komentari (7) | Print | ^ |

srijeda, 12.12.2018.

O krticama i psima

Postoje zemlje koje izgledaju kao raj za krtice i glodavce svih vrsta. Tamo zahvaljujući njima i dugim odsustvovanjima domaćina ništa ne uspijeva, ali to ih ni najmanje nije briga. Tek s vremena na vrijeme domaćin da svom psu punu slobodu djelovanja, i barem jedna od njih u posljednim momentima, shvati svu surovost života, ma kako lijep on izgledao. Druge će nastaviti po svom, jer je izuzetno mala vjerojatnoća da baš njih to isto snađe.
09:44 | Komentari (12) | Print | ^ |

utorak, 11.12.2018.

Svaštanešto, ali žurno



Danas imam do navečer slobodnog vremena, znači ništa ne stignem, umoran sam i u stalnoj žurbi. Evo za post odvajam minimum. Jučer zdravi ručak, brokulice s polpetama, zatim zanimljive detalje primjećujem na poslu, pitam jel San Marino zemlja porijekla, znam da se tamo svašta prodaje, ne, nego Slovenija. U ponedjeljak sam domaćin međužupanijskom skupu, znači jako rano rješavao neke detalje, zovu me u Zagreb na subotnji prosvjed, ne, toliki entuzijast i borac više nisam, pogotovo nakon što je Franjo kao pomilovan. Vikendi mi trebaju za sebe, barem ako se ne radi o životno važnim borbama poput žutoprslukaša. Pozdrav, blogove obilazim vjerojatno navečer, nakon kasne nastave.
11:17 | Komentari (5) | Print | ^ |

ponedjeljak, 10.12.2018.

Predbožićna Rijeka

Lijepa mi je jučer bila Rijeka, kao nikad do sad nalickana u adventsko vrijeme. Čak ni Korzo nije previše neukusno terorizirao svjetlom, a okolne ulice su bile lijepo diskretno našminkane. Meni ne treba blještavilo Trsata, Beča ili Zagreba, ovo mi je sasvim dovoljno. Čim smo uspjeli parkirati negdje iza gradske tržnice, očarao me i magnetski privukao brod Marko Polo. Ovaj put sam bio spreman, imao sam fotić namjenjen uglavnom za snimanje pod vodom, ali sposoban i uhvatiti mrak. Mi smo uglavnom izašli obići tu novu gradsku predbožićnu atrakciju tunel, al o tome u posebnom postu. Ovo je i previše za jedan obilazak.
09:32 | Komentari (8) | Print | ^ |

nedjelja, 09.12.2018.

Kako su me lagali



Nikad me nisu doticale laži tkz. samoupravnog socijalizma, mi jednostavno za te vrijednosti nismo baš marili. Ali jednostavno smo popušili vrijednosti takozvanog slobodnog društva, iako smo po ponašanju omiljenih junaka iz stripova i filmova kužili da tu nešto baš i ne štima. Meni je najsimpatičniji pušač uvijek bio Lucky Luke, mnogo draži nego Marlborove reklame, zato sam valjda dobar dio pušačke karijere i motao, Samson, Drum i na kraju jeftini Primus. Lucky, koji se u ovim krajevima prvo zvao Srećko Munja, pa je prekršten u Taličnog Toma, je onda naprasno, u jeku jedne od prvih kampanja za zdrav život, prestao pušiti, nije nas baš previše to primjetilo. Dok su druge očaravali junaci westerna i whiskey im postajao pojam za piće, ja sam više bio fetišist, pratio sam iz čega piju. Ipak urezala mi se u pamćenje pljoska iz jednog od prvih James Bondova, nekoliko puta bi on nakon akcije vadio istu iz unutrašnjosti jakne i potegao. Prijatelj filmofil mi kaže da misli da su kasnijih godina te scene izrezali, al ja ih i danas imam nekoliko.
U svim tim filmovima navijali smo za sustav i njegove heroje, demonstranti su ugrožavali lijepe i bogate i uništavali bjesomučno bezrazložno sve pred sobom. Čak i kad se pojavio jedan od prvih antijunaka, vješti kradljivac Diabolik, ja sam prilično dugo navijao za njegovog protivnika inspektora Ginka. Kad sam bio izuzetno lijepo ugošćen u socijalističkoj Njemačkoj, ja sam non stop kritizirao domaćine. Sve te heroje Zapada upoznao sam u socijalizmu. Lucky mi je ostao najdraži junak, pamtim ga u prvoj verziji. Bondove zadnje filmove nisam ni gledao.
Sad se vara neke nove klince.
11:25 | Komentari (8) | Print | ^ |

subota, 08.12.2018.

Pred nevrijeme



Evo kakvo je vrijeme, i pas odbija ići van, ja sam bio do dućana, pokisao do kože. Jučer smo zato s pravom vjerovali prognozi i skoknuli do ljuljačke koja se u grubim krajevima još uvijek drži. Frendica od Merkel pobijedila na izborima za šefa demokršćana, sudim da je to dobro, najtiražnije novine "Bild" su žestoko navijale za njenog suparnika, čak su danas na naslovnici objavili "novi šef demokršćana", bili su valjda sigurni nakon medijske kampanje da će njihov kandidat pobijediti, po uspjehu u ispiranju mozga ipak Njemačka nije na nivou država brdovitog Balkana i njihovih uzora Mađarske i Poljske. Netko ipak ostaje koliko toliko stabilan dok gori u Francuskoj, a očekuje se uskoro i u Italiji.
Čitam jedan roman o životu jednog neupadljivog intelektualca, kojem se eto baš ništa posebno ne događa u životu i koji sve naizgled rutinski odrađuje. S druge strane vidim u krugu oko sebe svi u nekim dramama i pričama tipa "ne znaš ti kako je meni."
Zanimljiv život na ovim prostorima baš me i ne privlači, zdravo društvo još i manje, evo udaraju opet po najslabijima, poskupile cigarete, a i piće će, priča se, Martell ekipu baš i nije briga za raju.
11:00 | Komentari (9) | Print | ^ |

petak, 07.12.2018.

Jutro jednog pješaka



Od rane zore na nogama. Kad ne radim najviše radim. Čitam na fejsu, najpoznatija vukovarska prosvjetarka imala prometnu, njena krivica, smrskan auto, njoj i kćerci navodno ništa. Komentiram joj s jučerašnjim postom i poantom stajanja na loptu. Baš nam te žurbe ne trebaju kad ionako više baš i nemamo kamo stići. Najavljuju ružno vrijeme sutra.
11:20 | Komentari (6) | Print | ^ |

četvrtak, 06.12.2018.

Zadnjih pet minuta

Stati na loptu
Ova se utakmica više ne može dobiti
Lopta jest okrugla, ali ne toliko
Upotrijebi iskustvo
Zagradi se, najbolji si u tome
U suigrače se ne možeš uzdati
Rezignirali su
I svi samo čekaju sučev zadnji zvižduk
Žena te s tribina više ne bodri
I ona mora misliti na sebe.

Stati na loptu
Pretjerali ste s trkom
Svi žele vaš poraz
Koji izgleda prirodno
Trener je već isključen
A i ti si na rubu sloma
Je li remi još dostižan
Samo tvojim umijećem.
Zagradi se
Mogu te samo srušiti.
08:45 | Komentari (9) | Print | ^ |

srijeda, 05.12.2018.

S pristankom ili bez



Baš sam razmišljao šetajući naseljem sa svojim najboljim prijateljem o riječima kolegice, kako ne smiješ pristati na starenje, ono mislim, zašto ne, Sartre je bio privlačniji u starim danima nego kao mladić, kad mi se pridružio kolega, vlasnik kujice, ali ovaj put bez nje društvu. Otprilike je mojih godina, kaže ide malo u mom pravcu, ne može se sjetiti gdje je sinoć parkirao auto. Vrlo brzo je odustao, kaže vjerojatnije je da je na drugoj strani. Poslije sretnem drugog šetača pasa, ispričam mu kroz smijeh o traženju izgubljenog auta, uz opasku o vječnim mladićima, veli mi on isto smijući se, mislim da će se natražiti, čini mi se da sam ga sinoć vidio kako izlazi iz taksija, tko zna gdje ga je u gradu ostavio.
Prelazimo na temu koliko je starijih nezaposlenih ljudi...
12:23 | Komentari (8) | Print | ^ |

utorak, 04.12.2018.

Ne podnosim evoluciju



Vidim na blogu se barata s pojmovima koji se uopće ne razumiju. S druge strane autor najbolje knjige proteklog stoljeća "Kritike ciničnog uma" je postao opako konzervativan, doduše cinično, bez kršćanskog dodatka. Vidim da se sve što se pokušava popraviti u sustavu potkopavaju tkz. kršćani, a konzervativci ometaju svaku promjenu, što se mene tiče, iako ne mogu realizirati planirano i bolje je tako.
Naravno može biti samo znatno gore i to smo naučili, tu je konzervativac Sloterdijk u pravu, ali podržavam sve one, kojih se on zgraža, gubitnike koji traže radikalnu promjenu. Uostalom tu i ja spadam, drukčije bih priznao Trumpu i našim i pogotovo ugarskim moćnicima da su u pravu.
Razumijem sad u potpunosti zašto je u Njemačkoj sedamdesetih godina proteklog stoljeća tih pet, na kraju uglavnom likvidiranih ljudi, imalo toliko simpatizera koji su ih skoro dva desetljeća skrivali od jedne od najboljih policija svijeta.
p.s.
Volim te boje kose, nisu cure što su se udale za govna i predale.
p.p.s.
Što kasnije budem silom prilika morao objavljivati postove, veća je vjerojatnost da će biti i nezgodniji ;)
21:50 | Komentari (5) | Print | ^ |

ponedjeljak, 03.12.2018.

Sa Sloterdijkom u Puli



Konačno smo dočekali susret s jednim od najuticajnijih i najčitanijih mislioca današnjice elastičnim konzervativcem Peterom Sloterdijkom, tako on sam sebe definira, a meni barem ideološki bliži Slavoj Žižek ga je naveo kao primjer, eto postoje i desničari s kojima se može koliko toliko razumski polemizirati.
Predstavljanje nove knjige uglednog filozofa "Strašna djeca novog doba" je najavljeno u 20 sati, igrom slučaja izašao sam iz zgrade sajma nešto prije 19, Jin se trebao malo razgibati, kad vidi vraga, stiže limuzina, iz nje izlazi ugledni gost, dočekuju ga i negdje unutra vode par uglednih, meni poznatih faca. Žurim za njima ne bih li ulovio koju fotografiju, ulazim u šminkerski restaurant i uspostavi se da je sve pripremljeno za nenajavljenu tribinu s odabranim gostima. Naravno ostajem unutra, ali stajati kod vrata, jer mjesta više neme. Stara frendica ustaje iz prvih redova, pozdravit se prvenstveno s Jinom i sve je u redu.
Filozof je izuzetno zanimljiv, veliki stilist s duhovitim opaskama, vjekovne pobune mladih kontra starijih su greške pri kopipejstanju, kultura pak preživljava samo ako se obnavlja ponavljanjem, individualizam novog doba je oslobodio previše energija da bi se te uspjele civilizirati...Prekidaju ga pitanjima, uglavnom manje više promašenim, no već tad primjećujem izuzetnu spretnost prevoditeljice Ines Meštrović. Tako jednu nebulozu pretvara u suvislo pitanje, koje pak Sloterdijk hvali kao jedno od najvažnijih i najtežih filozofskih pitanja i pitač se zadovoljno smije. Zadnje pitanje potpuno provincijalno i suvišno, kako Sloterdijk doživljava Hrvatsku i po čemu prepoznaje ovaj prostor. Kaže da Hrvate prepoznaje kao ljude u majicama s crvenobijelim kockicama, koji svakako dijele većinu europskih vrijednosti, a reprezentira ih na zanimljiv način osebujna predsjednica. Onda je ozbiljniji, kaže da dugo prati kulturu na ovim prostorima, da je rado čitao pisce koji su doduše pisali na srpskohrvatskom jeziku, posebno Danila Kiša, da zna da su to sad dva jezika, kao kulturologu mu je to pomalo žao, kao kad dijete izgubi brata blizanca.
Tu se već 71.godišnji mislilac pomalo umorio, slijedio je zajednički odlazak u prepunu dvoranu na predstavljanje knjige, filozof se jedva progurao do pozornice. Tu je već bilo opuštenije, za to su se pobrinuli predstavnici izdavača svojim anegdotama, Sloterdijk je pak već počeo zaboravljati prevoditeljicu i ne čekati je, glas mu je pak počeo i slabiti tako da sam ga i ja u jednom momentu loše razumio, rekao je nešto što mi se nije svidjelo, al je prevoditeljica izvela egzibiciju prevodeći taj izuzetno dugi monolog, na kraju dobila aplauz od publike i filozofa samog, al sporni dio je izostavila. Koga zanima postoji snimka na stranicama fejsa "Sanjam knjige u Puli", uzeta od t-portala, on govori pa ona prevodi.
Velik je to bio doživljaj, konzervativac koji i kad se ne slažeš s njim potiče na razmišljanje, odlična mu je analiza svjetske kulturne povijesti, nije ni Krista ostavio na miru, kao inspiratora mladih ljudi koji radi misije i karijere zapostavljaju obitelj, teorija mu dobiva uvjerljivost s usklikom madam Pompadur: "Poslije nas potop!", a slijede Staljin, Hitler, Gaddafi i ne znam tko još. Knjigom pak izgleda dominira Nietzscheova sintagma "Sturz nach vorne" (pad naprijed"), Sloterdijk se posebno obrušio na nas koji smo podržali neke pokrete dvadesetog stoljeća, postao mi dosadan, pa sam instiktivno pao prema naprijed, pri izlazu snimiti najzanimljiviju hostesu sajma.
12:53 | Komentari (6) | Print | ^ |

nedjelja, 02.12.2018.

Izlet na "Sa(n)jam knjige" u Puli 2018.



Drukčije je bio planiran tradicionalan odlazak na sajam knjiga u Pulu ove godine, no sve se poremetilo. Drugarica se razboljela, zbog prirođene lijenosti odustao bih naravno i ja, al gost je bio uz Žižeka najznačajniji filozof današnjice Sloterdijk, pa se moralo ići. Išlo se s prijateljem pa se zbog tuđeg auta i Jin morao pakirati, on je do sad bio na svim sajmovima i nije mogao to propustiti.
Prvu pauzu smo imali nakon tunela Učka, prijatelj je trebao nabaviti neku karticu, mi smo se zaigrali po travi i nakon pauze sam pripremljenom dekicom prekrio sve naprijed u autu, čega bi se Jin iz mog krila mogao dohvatiti. Čim smo stigli u Pulu i parkirali se, sjetio sam se što sam zaboravio, vodu za svog psića, pa smo najprije krenuli u potragu za vodom za kupiti, kiosci nisu radili, al smo naletili na Mlinar u blizini, nije nam se dalo tražiti nešto povoljnije.
Zatim smo krenuli u obilazak sajma, čuo sam krajičkom uha tipa kako zanimljivo govori, išao sam vidjeti o kome se radi, Vittorio Giardino, strip autor. Zaintrigirao me pa sam pregledao strip knjigu paralelno slušajući, odličan i crtež. Tu dolazimo do kvake, knjige su preskupe, sve što me zaintrigiralo je između 150 i 400 kuna, ima i skupljih, nisam ni gledao koliko knjiga Mirka Ilića košta, da živim na Zapadu i imam pristojna primanja možda bih si nešto i priuštio, ovako ništa.
Ovaj sajam meni više izgleda kao vrhunski festival knjige i kulture, s izuzetnim gostima, a i posjetitelji su u znatnoj mjeri vanserijski, imao sam dva tri zanimljiva razgovora, koje je naravno potakao vrhunski komunikolog Jin.
O tome i susretu s velikim misliocem Sloterdijkom, koji je zanimljivo odgovarao i na glupa pitanja naše književnokritičarske elite, vjerojatno pišem sutra na blogu, nedjeljom ionako, osim blog veterana, nitko ne posjećuje ovaj virtualni prostor.
13:14 | Komentari (6) | Print | ^ |

subota, 01.12.2018.

Bezblicni mrak



Sinoć smo imali kolektivnu prazničnu večeru, odazvalo se dosta pozitivnih osoba, pa posljedično i ja. Iako se restaurant Trsatika nalazi na sasvim drugom kraju grada i iako je večer bila izuzetno svježa, ja sam se tvrdoglavo uputio pješice i precijenio svoju brzinu i kondiciju, dogovor je naime bio u 19.30, što naravno nije imalo smisla, jer je serviranje počelo znatno, znatno kasnije, a ja sam otišao prvi nakon dva od četiri slijeda, he, sjetio sam se vremena kad sam morao sve kušati budući da sam platio. Šetkao sam i fotkao mrak s onim fotićem za podvodna snimanja, primjetio sam naime da ga mogu uperiti u svjetlo i ništa se ne događa, vidi čuda, snimi svjetlo. Sinoć sam bio u iskušenju prekršiti zavjet sebi dan, nikad upotrijebiti blic, no svejedno, iovako su mi simpa ta svjetla. U jednom trenu sam se stresao, kod jedne birtije sam ugledao u razgovoru nekadašnjeg frenda, za kojeg sam zadnje čuo da trune u Indiji, mislim da je i on mene skužio, al sam odlučno produžio ravno dalje, baš sam ubrzavao ka zatvoru, tamo se kroz rešetke vidjelo rublje, što se suši po ćelijama.
Nisam dugo premišljao gdje ću zauzeti mjesto, prvo do izlaznih vrata, tu sam pravio društvo spremačici,, koja je prošle godine otišla u mirovinu. Začudo, po prvi put na ovakvim feštama je muzika bila podnošljiva, čak su svirali jednu stvar od Atomskog skloništa, o ljubavi i duši, jedna kolegica sa susjednog stola je doviknula, da eto, evo nešto i za mene. Pršut nije bio loš, kulen pak dobar, ja sam od miješanog mesa probrao nešto kao biftekiće i u mraku se prevario, mislio jedan ćevap, čisto za probu, no to je bilo nešto izuzetno ljuto, inače bi mi prijalo, sinoć ne, jer sam ustrajao na vodi kao glavnom piću, aperitive ne računam. Na kraju mi je uzvratila portretom draga kolegica čiji je portret zadnje remek djelo na mom instagramu, oni koji bolje vide mogu je razaznati na ovim mračnim fotkama, diskretno je pratila što fotografiram ono kratko vrijeme u kojem nisam bio lijen vaditi fotić.
Sve u svemu jedna lijepa večer.
12:26 | Komentari (12) | Print | ^ |

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

11. 08.