Zadnja sjednica jučer prošla prilično bezbolno, nije bilo ni druženja poslije, barem ne u mom bližem društvu, svima je dosta svega, a moja ekipa ni ne glumi.
Doma čeka novi uradak moje drugarice, iznenađenje, u prvom planu plavi cvijet. Sjećam ga se kao jednog od simbola romantizma, o kojem sam kao pokretu jedno kratko vrijeme imao izuzetno pozitivno mišljenje. Pojam se veže uz Novalisa, čijom sam se besmrtnom ljubavlju prema izuzetno mladoj Sophie von Kuehn nadahnjivao, Hölderlin mi je pak bio bliži.
Romantizam mi je nekako pasao uz tadašnje Sarajevo, tamošnje velike geste i patos kakav nisam poznavao, krajem prve velike ljubavi, nekonzumerirane poput Novalisove, i pregrubo sam odbacio prošlost, te se u ondašnjoj vojsci šokirao patetikom nekih srbijanskih supatnika.
Naturalizam se dominantno nametnuo, a upamtio sam parolu prvih berlinskih demonstracija na kojima sam sudjelovao, plavi cvijet treba prefarbati u crveno, što se mene tiče može i crvenocrno.
p.s.
Kod divljači će na kraju ispasti pravilo suprotno uvriježenom, što jeftiniju kupiš to bolje ispadne.