Sinoć smo imali kolektivnu prazničnu večeru, odazvalo se dosta pozitivnih osoba, pa posljedično i ja. Iako se restaurant Trsatika nalazi na sasvim drugom kraju grada i iako je večer bila izuzetno svježa, ja sam se tvrdoglavo uputio pješice i precijenio svoju brzinu i kondiciju, dogovor je naime bio u 19.30, što naravno nije imalo smisla, jer je serviranje počelo znatno, znatno kasnije, a ja sam otišao prvi nakon dva od četiri slijeda, he, sjetio sam se vremena kad sam morao sve kušati budući da sam platio. Šetkao sam i fotkao mrak s onim fotićem za podvodna snimanja, primjetio sam naime da ga mogu uperiti u svjetlo i ništa se ne događa, vidi čuda, snimi svjetlo. Sinoć sam bio u iskušenju prekršiti zavjet sebi dan, nikad upotrijebiti blic, no svejedno, iovako su mi simpa ta svjetla. U jednom trenu sam se stresao, kod jedne birtije sam ugledao u razgovoru nekadašnjeg frenda, za kojeg sam zadnje čuo da trune u Indiji, mislim da je i on mene skužio, al sam odlučno produžio ravno dalje, baš sam ubrzavao ka zatvoru, tamo se kroz rešetke vidjelo rublje, što se suši po ćelijama.
Nisam dugo premišljao gdje ću zauzeti mjesto, prvo do izlaznih vrata, tu sam pravio društvo spremačici,, koja je prošle godine otišla u mirovinu. Začudo, po prvi put na ovakvim feštama je muzika bila podnošljiva, čak su svirali jednu stvar od Atomskog skloništa, o ljubavi i duši, jedna kolegica sa susjednog stola je doviknula, da eto, evo nešto i za mene. Pršut nije bio loš, kulen pak dobar, ja sam od miješanog mesa probrao nešto kao biftekiće i u mraku se prevario, mislio jedan ćevap, čisto za probu, no to je bilo nešto izuzetno ljuto, inače bi mi prijalo, sinoć ne, jer sam ustrajao na vodi kao glavnom piću, aperitive ne računam. Na kraju mi je uzvratila portretom draga kolegica čiji je portret zadnje remek djelo na mom instagramu, oni koji bolje vide mogu je razaznati na ovim mračnim fotkama, diskretno je pratila što fotografiram ono kratko vrijeme u kojem nisam bio lijen vaditi fotić.
Sve u svemu jedna lijepa večer.
|