Marketing
Božić kod Dolores 2018.
Već tradicionalno gastronomski vrhunac sezone uz nezaboravna druženja je Božić kod Dolores. Društvo je uvijek isto s tim da joj je sin ove godine došao iz Njemačke, gdje odnedavno živi i radi kod Fulde, stotinjak kilometara od Frankfurta. Zanimljivo da ima ritam tri tjedna rada, pa pet slobodnih dana, koje uglavnom provodi u Berlinu, oduševljen je velegradom, poput drugarice i mene. Radi desetak sati dnevno, al plaća je dobra i redovita uz plaćen smještaj, prehranu i put.
Ovaj put su nakon domaće juhe kao glavna jela servirani pečena teletina i odojak uz krumpir i kupus kao priloge, povrh toga salate, sve uobičajeno besprijekorno pripremljeno. Uzgred žao mi je što fotografije s gazdaricom, uvijek u pokretu, nisu baš najbolje uspjele. Slatko je kao i uvijek bilo gastronomska špica, tu nas je napustio gospodin sin, koji nije od toga, eh, sjetio sam se vremena kad sam i ja bio užurban zbog bitnijih stvari u životu.
Moj favorit je uz sve torte ipak vareška gibanica, koju Dolores svaki put usavrši nekim detaljem. Vareš je inače mjesto blizu Sarajeva, u kojem sam završio gimnaziju, moji su stalno selili s očevim promjenama posla, po bivšoj državi, tamo sam i upoznao Dolores. Gradić koji je u mnogome prednjačio u nekadašnjoj Bosni, potpuno je devastiran i raseljen za vrijeme zadnjeg rata, i tamo su kao i kod nas seljančure došle na svoje i vladaju.
Prestao sam fotkati znatno prije kraja druženja, razgovalo se o sajmovima knjiga, kupovini alternativne scene, Rijeci kao prijestolnici kulture, o Hrvatskoj kao valjda jedinoj državi u Europi u kojoj je na ulice sposobna izaći samo desnica i tako to. Uvijek se na ovakvim druženjima svašta novog sazna jer smo svi na neki način povezani s kulturno umjetničkim krugovima, a tijekom godine baš se i ne družimo. Vazda naravno svojim profinjenim ponašanjem izaziva oduševljenje i gospodin Jin.
Post je objavljen 26.12.2018. u 12:29 sati.