Baš sam razmišljao šetajući naseljem sa svojim najboljim prijateljem o riječima kolegice, kako ne smiješ pristati na starenje, ono mislim, zašto ne, Sartre je bio privlačniji u starim danima nego kao mladić, kad mi se pridružio kolega, vlasnik kujice, ali ovaj put bez nje društvu. Otprilike je mojih godina, kaže ide malo u mom pravcu, ne može se sjetiti gdje je sinoć parkirao auto. Vrlo brzo je odustao, kaže vjerojatnije je da je na drugoj strani. Poslije sretnem drugog šetača pasa, ispričam mu kroz smijeh o traženju izgubljenog auta, uz opasku o vječnim mladićima, veli mi on isto smijući se, mislim da će se natražiti, čini mi se da sam ga sinoć vidio kako izlazi iz taksija, tko zna gdje ga je u gradu ostavio.
Prelazimo na temu koliko je starijih nezaposlenih ljudi...