Opis bloga.

Nikakav, užasan, histeričan, drzak, bezobrazan, poučan, programiran za rušenje granica hm, hm, hm... Sredstvo za trošenje vremena, kojeg ionako ima previše, also uopće nema...

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje - Bez prerada

Važno zbog debila koji ne znam zašto posjete ovaj blog: "ovo djelo je plod fikcije. svaka sličnost sa stvarnim osobama i događajima slučajna je." Rečenica ima pravnu valjanost !

Goran Kauzlaric | Create Your Badge


@nachtfresser folgen


Instagram



nachtfresser@gmail.com

Diem25Rijeka1DSC
Pirat urednik na fejsu :P
Web Nachtfresser

IZBOR POSTOVA 06.2004. - ?
od najstarijih do danas, barem po jedan mjesečno, odozdo prema gore
2018
Djevojčica iza žice
Starac i (r)evolucija
Neotuđena crtica
Trešnjevački teatar
Intimni otvori depresivnih ljudi
Modna osvježenja
Kupac ružnog limuna
Međupost
2017
Pao stoljetni park
Budimo na mi
Poderane čarape
Pijača bez leda
Ostaj mi dobro Berlinu moj
Iskustvo i stil
Sedacija, odlasci, promatračica života
Nitko ne vrijedi više od dvije minute
Kud plovi ovaj put
Srcamo se
Vareš, imenovanje prošlosti
Popravljač
2016
Božić kod Dolores
Blog arhiva, genijalno
Varešarije
Obrobljeni plimom
Nestanak Wagnerovog psa
Poezija koja to nije s teletinom na pratećoj slici
Preko crte
Djevojka sa sajma u Opicini
Predvečerje u Trstu
Labinski bijenale industrijske umjetnosti
Dresirani i slobodni
Projekt bicikl
2015
4000. post
Forever Lolita
Vječno vraćanje dupeta
O potrebi za bloganjem
Blogerska subota
U pokretu
Gromovi love golotinju
Nisam mislio na Pariz
New York, Jack i ostali mitovi
Sipa i čokolada
Čudnovati su putevi Googleovi
Svakodnevni samoslici
Nachtfresser, 3700.post
2014
Pljeskavica i čaj
Istup Anne Helm
Ravnateljice über alles
O fotografiranju i svinjama
Život
Večer s berlinskim piratima
Posljednja marenda
Fuck the System!
Izlet u Opatiju
Kandidat broj 5 liste 16 za EUP
Nek nam živi bezuvjetni temeljni dohodak
Nagnuće berlinskog piratskog broda
Tišina hotelskih soba
S visina Svetog Križa
Avionska dijagnoza obrazovnog sustava
2013
Dame i gospodo, Astrid Kuljanić
Dekadencija
Odjeb ljetu gospodnjem dvijetisućetrinaestom
Naš mali šareni štand
Anonymous MMM u Rijeci
Profesor budala
Roštilj bez jahte
Krivo mi je zbog mog starog
Što radi piratska stranka ?
Bloger za EU parlament
Izbor postova
Shitstorm
2012
Sanjam knjige u Puli
Taštine
Sjećanje
Proteze Auschwitza danas
Punjene paprike (Jin je stigao)
Blogeri 2004-2011
Prošao još jedan...
Prelijep dan u Zagrebu
Blogersko pušenje privatnosti
Napad Svetle Yordanove
Čitajte "Bolju polovnjaču"
Ostajte tamo, stižemo
2011
2500. post
Čestitka vjetrom raspršena
Predsjedniku ima tko da piše
Isšljivan
A meni se popodne spava
Smrt u Opatiji
Povratak u Ništa
Dijalog jednog blogera i Igora Mandića
Hrana naša svagdanja
Jučerašnji prosvjed u Rijeci
Civilizacija baterija
Hotel Montree
2010
Snijeg u Rijeci
Obzor
Vodice, bajka s pogledom na more
Cambridge i karavane
Otočna opuštanja
Berlin : balkanska galerija
Repovi rata
Dan divljanja maturanata
Abrutissement, načelo zatupljenja
Igramo se okvirima
Nacisti u Dresdenu
Boje budimpeštanskog Ludwiga
2009
Sa(n)jam knjige Pula 6.12.2009
Prođe još jedna fešta
a je još uvijek u krugu
U najjačem sastavu
Muzej, multikulturalnost, beskućnici...
Poučak o golom
Divlji Balkan
Gorski Kotar devetog svibnja
Londonerica u palanci
O bocama i maslinovom ulju
Prozori
Ha,ha, Amy je zakon
2008
Tako je zborila Gudrun Ensslin
Priznanje
Onako usput
Blog i grob
Govor mržnje na blogu.hr
Razgovor studentica pred Humbolt univerzitetom
Nogometno bratstvo Španjolske, Hrvatske i Koreje
Prosvjed, turisti i sunčani Korzo
Rasaditi
Dobro se žega
Politička korienitost
Osamstoprvi post, mali osvrt
2007
Ekološki fašizam
Masturbacijo, sretan rođendan !
Van Goghova zvjezdana noć
Radni dan jedne Berlinerice
Dani bez neta
Petak trinaesti
Razredni izlet u vodni centar Atlantis-Ljubljana
Guščija pašteta
FBK u Rijeci, jel se kome štucalo :P
Rasulo
Izletila zbog marihuane
Moja Paris gola u novinama
2006
Manta, vraaaaaaaaaati se
O blogu "Pjesmarije" (autora NF)
Igra revolveraša
Idealisti s oružjem
Ceremonija oproštaja s praznicima
Jedna Ljudmila
Zadaća (dječja bolnica)
Irokez u školi
Moji prijatelji
Coool
Prva klasa
O ovcama i nadi
2005
Kenningari i druge učenosti
Uvijek iznova, deja vu
Moj Uerige
Ostavština
Pred maturalac
Moj Raščupanko
Sjećanje na Radovića
Pišanje u Harteri
Samoubojstvo u štali
Montaža tv stolića i sretnije budućnosti
Pivo
Nekad smo znali veselo polemizirati...
2004
Inventura 2004.
Sjećanje na vrt (Paul Klee)
Razrednik
Isplazit jezik
Kamere oko nas
O fašistima, Sloterdijku, Walseru i meni
Skins&Teacher

















































SUPERCOOL ;P.

Jin
Web Nachtfresser

Ani ram
dizajnerica
andrea
windica
Annaboni
Regina i ine
Dinaja
Pozitivka
zub
euro
sewen
niskozemski propheta
sjedokosi
Špancirancije
Contra
Grunf























.


10/18 (22)
09/18 (30)
08/18 (31)
07/18 (30)
06/18 (29)
05/18 (30)
04/18 (30)
03/18 (31)
02/18 (29)
01/18 (31)
12/17 (32)
11/17 (30)
10/17 (31)
09/17 (29)
08/17 (28)
07/17 (34)
06/17 (29)
05/17 (31)
04/17 (29)
03/17 (31)
02/17 (30)
01/17 (31)
12/16 (29)
11/16 (24)
10/16 (30)
09/16 (26)
08/16 (22)
07/16 (26)
06/16 (27)
05/16 (28)
04/16 (29)
03/16 (31)
02/16 (29)
01/16 (31)
12/15 (31)
11/15 (30)
10/15 (29)
09/15 (30)
08/15 (30)
07/15 (26)
06/15 (25)
05/15 (29)
04/15 (31)
03/15 (31)
02/15 (29)
01/15 (34)
12/14 (31)
11/14 (29)














.
































Vraćanje istog



Zanimljivo je to ciklično ponavljanje gluposti. Ovi novi kršćanski desničari su stoput zatucaniji i zadrtiji od generacije s čijim smo se naslijeđem mi tada stariji obračunavali, odnosno ignorirali ih kao najveće seljačine i živjeli svoj život. Samo očekujem kako će se masturbatorima početi sušiti i otpadati ruke. Od takvih roditelja inače uspješnih poslovnih ili političkih ljudi, koji dižu histeriju kontra prava na alternativno liječenje i okreću glavu od pravih problema, ne primjećuju anoreksičnost i izgubljenost svojih cura, se zbilja ništa ne može očekivati, sve malo jače obitelji, nikad nije bilo toliko djece rastavljenih roditelja, već čujem, treba otežati i praktično zabraniti razvode.
Danas smo spominjali učeničke demonstracije u Berlinu, zbog izgona obitelji njihove izbjegličke obitelji, dobio sam pitanje od jedne učenice :"Zar učenici smiju demonstrirati?", odgovorio sam da nemam pojma što oni smiju, nisam siguran ni kako je to u Njemačkoj propisano.



Komentari [9]

Sarma i poderane traperice



Zanimljivo kako se kod nas shvaća profesionalizam, sve koliko je moguće ukalupiti i izbirokratizirati. Pokušavaju se raditi protokoli za krizne situacije i potpuno propisati djelovanje. Naravno da to baš ni ne funkcionira, kako i bi, kad je i laiku jasno da svatko kad se nađe u govnima, nađe se u jedinstvenim govnima, koliko god bi ih se moglo shematizirati. Uostalom danas zadovoljno zaključujem da je jedna cura baš imala sreće što je došla u moju zonu odgovornosti, isto kao što druga vjerojatno nije, iako se strogo držimo pravila, isto kao što sam ja jednom isto imao sreće s sutkinjom, drugi put u sličnom slučaju baš i ne.
Što sam želio reći, pa ništa mudro, svima je jasna priča o podgrijavanju sarme, a one koji plaćaju poderanost traperica neki jednostavno razumiju, a drugi baš i ne, nije to jednačenje suglasnika po zvučnosti.



Komentari [9]

Pola pizze na pola puta



Eto tako propustih, nisam imao pojma, gostovanje kolege vjeroučitelja s kojim sam više godina radio u istoj zgradi. Vjerovatno bih gostovanje propustio i da sam znao, sunce je uljepšalo nebo i u dane vikenda je to znak za put, dok se još putovanja mogu priuštiti, pogotovo što sam znao što otprilike mogu čuti, znam puno o njegovim nestašlucima u mladosti i da je sad izuzetno potčinjen autoritetima, s djecom ima blizak odnos, dalo se to pratiti na ri apostol blogu ovdje, kad je uz postove imao više komentara nego današnje zvijezde bloga, anonimne i afirmativne, od strane učenika. Pomogao je puno našoj kolegici bivšoj blogerici babi ljutici oko organizacije uspjele promocije knjige na gimnaziji kojoj radi, tad smo zadnji put komunicirali.
Iznenadila su me ipak ta pozitivna reagiranja, navodno ograđivanje i od stavova biskupa Košića, što mi baš i ne ide uz njega al dobro. Kolegica je nabrojala da se barem tri puta zahvalio na svemu svojoj ravnateljici i nadbiskupu, to mi već sliči na njega, moraš itekako biti u milosti te ravnateljice i nikad ne proturječiti, ako ti je posao mio.
Mi smo po prekrasnom danu ipak smislenije ispunili vrijeme odlaskom na Krk. Kako smo nabavljali nove kućanske uređaje, stare smo godinama odvozili u Gorski Kotar i Krk, bez Gorskog Kotara i odnešenog tamo smo u potpunosti ostali zbog očeve bolesti, sad kad nam se sve kvari, odlazimo u Krk po preostalo, jučer po vagu za kolače. Dogovorili smo se ne trošiti previše vremena na hranu, podijelili smo odličnu pizzu u Kraljevici i odjurili dalje. U Krku smo se odlučili za predvečernju šetnju i par fotki za blog.



Komentari [13]

Izbjegavajući centar



Jučer nismo mogli imati svoj uobičajeni vikend izlazak u grad jer je bila dječja karnevalska povorka i centar je bio zauzet. Već četiri pet godina na tu manifestaciju ne idem ni "baciti oko", osim uobičajenog folklora pijane mladeži, ima ih i onih kojima je zabava ometanje svakog fotografiranja jer to je neprilično. Ekipa inspirirana saborskim zastupnicima koji bi streljali i smatraju da je demokratski normalno i streljati i pljuvati po mrtvima na zadovoljstvo ispranih mozgova. Nemam skupin fotić kao što je jedan, što je prije valjda prije četiri godine stradao, al odavno me ne zabavlja ni kavga s budalama, koje se kreću samo u čoporima.
Zato smo zaobišli centar, parkirali se blizu nekadašnje tvornice i išli istraživati kako doći do besplatnog parkirališta na Delti, gdje drugarica sve češće posjećuje manifestacije vezane uz projekt Rijeke kao prestonice kulture. To smo naravno obavili, nakon vikend doručka za nas ranoranioce i ručka za sve, onaj buncek od 30 i kusur kuna je zbilja sjajno poslužio za dvodnevni obed, naravno uz različite priloge.
Kod Konta smo naletili na dio legendarne ekipe iz Palacha, umro je 44 godišnji panker, kojeg nisam niti poznavao ni slušao, meni su bliži bili oni na drukčiji način angažirani pankeri poput Clash ili u Rijeci npr. Avlijanera, no sjećam se jedne od njegovih izjava prije nego što su ga zatvorili u ludnicu, da je u njegovom Kastvu na vlasti kombinacija udbaša i ustaša, mislim da nije samo tamo to dobitna kombinacija.



Komentari [9]

Kiseli kupus i migracije



U muzeju moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci, koji je naravno, poput drugih hrvatskih muzeja, sinoć širom otvorio vrata građanstvu, tema aktualne izložbe su migracije. Pred ulazom u muzej je izložena gondola punjena ugljenom, djelo umjetnice Kate Mijatović. Naravno uz gondolu su se svi uslikavali, pravljeni su neobični selfiji, nisam baš primjetio da je netko od onih koji su se naslikavali, propitivao značenje djela. Mene je gondola odvela u neobičnom smjeru.
Prisjetio sam se naime polemike Göringa i Göbbelsa, kako se trebaju voziti židovi u vlakovima, jedan kupe u svakom vagonu ili vagon na kraju vlaka. Tu sam raspravu koristio prije par godina u Berlinu, braneći politiku Merkel, koja je praktično ohrabrila imigraciju. S onima koje humanost nije zanimala, koristili smo argument skrivanja cilja. Naime fundamentalistički teror je bio izrazito neselektivan, osim u jednom smjeru, cilj je bio izazvati što više žrtava među stanovnicima zapadnih država. Donekle kontroliranim primanjem imigranata i teroristi se tjeraju da ipak počnu malo i razmišljati.
Migracije su inače stare poput svijeta i vijeka, iseljavanja i useljavanja, netko je to usporedio s prirodnom pojavom. Toliko pak očaja i smrti na moru, na brodovima većim od venecijanskih gondola, smrti kod kojih se mogu otkriti direktne ubojice, povijest ne pamti, cinizam pak da se hapse i globe oni koji spašavaju na moru, ipak nije ni približno ravan onom nacističkom s tuširanjima u logorima smrti, samo donekle po duhu, znači zlo je svevremena konstanta.
S druge strane ja sam još u vojsci bivše države shvatio odakle na ovim prostorima toliko primitivaca, postoji kod nas jako veliki broj ljudi koji praktično čitav životni vijek nisu prešli granice svog sela ili gradskog kvarta, koji eventualno putuju na posao ili faks, jedan arhitekt se nije makao iz centra Rijeke, i eventualno su samo čoporativno odlazili na utakmice, u rat ili na pogrebe velikih vođa.
p.s.
Kiseli kupus s buncekom je bio, ne trebate nimalo sumnjati, izvrstan, za 36 kuna sam na tržnici dobio komad od 1,40 kila.



Komentari [11]

Kult s pokrićem



Rijeka je uvijek obilovala kultnim mjestima i to već svako s svojom profiliranom publikom. Ja sam svojevremeno izlazio i noći provodio samo u Lujzi i Rocku na Sušaku. Također kultni Palach je nama beskompromisnim alternativcima bio uglavnom odbojan. Kad sam već prestao izlaziti afirmirale su se razne Točke i Prasci. Dugo sam zazirao od razvikanih mjesta koja su okupljala "normalnu" mladež i parove srednjih godina, te starije koji se nisu, što je ono Tribuson pisao, potpuno predali. Ta mjesta su bila uglavnom šminkerska mjesta za izbijanje love, bez ikakve vrijednosti za istu.
Sad su se ipak profilirala dva okupljališta, botel Rijeka (brod hotel) i pizzeria Bunker. Na botelu je uvijek ugodno druženje, a organiziraju i plesnjake te jazz večeri. Bunker je ljepših dana ispunjen, a i pizza je dobra i pristupačna, ovu drugarica i ja dijelimo. Na oba ova mjesta je i u unutrašnje prostore dopušten ulaz psima, već po samoj to odrednici, primjetio sam, uglavnom točno pogađaš koja mjesta vrijede.



Komentari [12]

Pazi metak



Čitam kod našeg foto prosvjetitelja Tocoa da spadam u najgore nasilnike na internetu, fotografiranjem na javnom mjestu i to, ne muškaraca nego žena. Zbilja bi to trebalo zakonski zabraniti, virus fašističke Mađarske, gdje je to kažnjivo, se nezaustavljivo širi, čuj fotografirati žene i to nakon što je viši dvorski savjetnik Iličić javno razotkrio tajne njihove prljave ženske fiziologije. Najbolje je kad komentiraju, joj kad bi mene probao snimiti, pogađate one koje nitko nikad ne bi ni pokušao. Poznata strategija, kontrolirati javne prostore kao uvod u kontrolu dnevnih boravaka, no kako to objasniti lobotomiziranoj naciji, koja još oplakuje rukometni poraz.
Grah po običaju izvrstan.



Komentari [10]

Noganje



Ubi me administracija oko učeničkog natjecanja, u stvari na kraju sam se samo namučio,ništa napravio, jer mi je administratorka prepravila skoro sve osim pojedinačnih brojeva bodova, to će korigirati valjda županijska komisija kad testovi dođu do njih.
Na kratkoj pauzi sam se rekreirao paralelnim hodom s damom u minici i razmišljao o kritici poznanika fotografa, kako se u stvari mi blogeri koji zalazimo u područje fotografije praktično rugamo njima koji se tim ozbiljno bave, praktično svi koji radimo jpg fotografije il tako nešto.
Fućka mi se za elitizam, po iksti put sam pokušao crtati da moj blog uopće nema ambiciju biti foto blog, te da mi se ne da ni pokušavati išta učiti dok mi radi ovaj već veteran od najjeftinijeg fotića, na što je on odgovorio da vidi da učim, na što sam ja zaključio da zbilja nitko nikog ne sluša, konstantno se to događa,valjda je nešto u zraku u toj lijepoj domovini.



Komentari [5]

Dijalog s čizmama



Oni što me poznaju znaju dobro da ne držim previše do kolektivne memorije, kao ni narodnih mudrosti i poslovica. Na nastavi s zadovoljstvom u komunikaciji zastupam manje popularnu stranu, naročito sam se izvještio u rušenju one "Jeder ist seines Glückes Schmied" iliti "Svatko je kovač svoje sreće", logično, jer je najbliža ideologiji današnjeg društva, posebno onih "sposobnih i uspjelih" pojedinaca. Ipak ne usuđujem se osporiti onu "Cipela glavu čuva, a šubara je kvari", naravno uz onaj aktualni dodatak "i cipela i šubara skupe su stvari." U mlađim godinama sam se znao cijelu godinu u Rijeci švercati u tenisicama, sad ipak preferiram tople i suhe noge, čak sam zadovoljan, ne samo kvalitetom, nego i kako mi izgledaju "Australian" i "Alpina" čizme, naravno obje kupljene na akcijama, tu sam nepopravljiv.
Razmišljam danas na autobusnoj stanici, nakon što sam vidio drugu sličnu kombinaciju minice i čizama, i ovaj put nisam bio lijen vaditi fotić, razmišljam ono, kako različite filozofije su uz čizme povezane, i neka ih.



Komentari [11]

Suton



odmagljen u sumrak
otpljujujem naznake prošlosti
vjetar mi je danas sklon
raspršio agresivne oblake
kvarim akciju čašom predaje
ne da mi se pobjeđivati
sad kad mi ionako nije stalo
uljepšati životopis.

nikoga nema snimiti
konačno priznanje
reprize neće biti
jer tuđa slavlja su jedino gora
od fešte pobjede malodušnosti
živiš tako zbog par slika
koje može retuširati
svaki priučeni majstor.

al nitko ne umije otploviti
baš na tvoj način.



Komentari [9]

Slijedeći sunčane tragove



Kad kiše ne bi bile tako učestale i shodno tome dosadne, ne bismo toliko cijenili ovdje sunce i jurili za njim. Treba pobjeći, razbistriti i isprazniti mozak na razrijeđenom glasu. Inače nastavljajući proučavati dnevnike, sad čitam Zimin dnevnik jednog mitomana. On puno zna i nesebično dijeli svoje znanje, za razliku od Thomasa Manna koji bi, kad bi sudili samo po dnevnicima, ispao potpuna neznalica, kao što sam već pisao Mann bilježi sitnice svakodnevnog života ništa ne docirajući. Ipak ni Zima mi nije dosadan, pročitam ja ovdje i blogera Pero u šaci ako mi nije baš predugačak, jučer sam naučio da postoji četiri zbora bečkih dječaka, nazvanih po poznatim kompozitorima, a ukrao sam si i za twitter citat meni nepoznatog njemačkog autora, doduše bez ne baš uspješnog prijevoda na hrvatski.
Danas opet sunce, nedjelja je, svi preduvjeti su tu da bude dobro.



Komentari [5]

Osam cool godina

Na današnji dan prije osam godina, tako veli fejs, nazvala me prijateljica (sad se može znati da je to bila bivša vrijedna blogerica Sanja_45) i pitala me kako se osjećam kao zvijezda. Nisam imao pojma o čemu priča, a ona je zbilja znala imati ludo otkačene priče, pa nisam ni tražio objašnjenje, ako je nešto važno, sama će reći, a ionako me ništa ne može iznenaditi. Pa ti si cool reče, zar si to ikad sumnjala odgovaram, pa i upoznali smo se uživo. Ma ne, imaš priznanje i od Dariove ekipe na blogu, nakon svih tih godina, bilo je tad nešto manje od šest godina staža. A to, dobro, konstatirao sam, i onda još dugo vremena pričao s Sanjom_45, naravno o nekim drugim važnim temama, ona ima jako ugodan glas i mišljenje o svemu, prije nepunu godinu dana sam ukucao njen broj nekako uznemiren, pa tad se već nismo čuli barem pet godina, javila se, ma sve je dobro samo je malo ozbiljnija. Išao sam jutros provjeriti u blog arhivi, mada sam znao kako stoje stvari, naravno da nisam nikako zabilježio novost, Sanja je eto u komentaru tad aktualnog posta čestitala s napomenom da se to trebalo dogoditi znatno ranije i to bi bilo to. U jednom od narednih postova je velika Ani ram komentirala iznenađeno uz hej, da sam na lijevoj strani, nisam kužio na što aludira, pa je Sewen objasnio prozaično da je cool lista na lijevoj strani. Zanimljivo je što sad vidim, da me tad redovito komentirala naša blog ljevičarka Modesty, ja nekako imao dojam da se baš i nismo blogodružili, što ti je naknadno pamćenje, ono što me baš iritira kod ovih Hrvatina koji su npr. uvijek bili pobožni.
Jučer smo iskoristili pljuskovito vrijeme za isprobati na našem najvećem cooleru i naturistu iz uvjerenja, nikad, jedini u ulici, nije imao ništa na sebi, isprobati kišnu kabanicu, koju je prijateljica u Trstu kupila za svog psa, bila joj je prevelika, te mi, budući da živi blizu mog radnog mjesta, prije par dana darovala. Naravno kapuljača Jinu nije dolazila u obzir, izborio se da ju makne, al eto herojski je ostalo podnio, malo se u tome i valjao po travi, piškio i obilježavao terene bez problema. Kad je stala kiša ipak smo sinoć izašli još jednom, on bez odjeće, jer sam shvatio, da baš u robi nije ni moguće vršiti veliku nuždu, sad u slobodan dan, dumam o eventualnom rješenju tog problema, mislim sva ta modna industrija, tako često nepraktična do boli.




Komentari [4]

Tiramisu kontra kiše



Iskoristili smo jučer prelijep sunčani dan za ćevape u bašti "Maruna". Vani su bila samo četiri stola, s nama sva četiri popunjena, jer očito nitko nije računao s poboljšanjem vremena. Zato danas uredno pljušti. Dosadno kao sportski komentari na portalima i ponekom blogu. Svejedno bi opasno bilo zabranjivati govor mržnje kao u Njemačkoj, barem ne kao kod njih, da privatni vlasnici portala praktično procjenjuju što je, a što nije isti takav govor.
Meni je isto kao razredniku završnog razreda zanimljivo sjediti doma uz kompjutor i odgonetati kako razmišljaju hrvatska računala. Otkako je sve u državi umreženo postaje zanimljivo, MUP automatski ubacuje npr. podatke o prebivalištu u e maticu koju pak uređuje razrednik, razrednik npr. zna da je dijete nakon razvoda odselilo s mamom na novu adresu i bilježi to odmah, uspostavi se ipak, da sad, kad učenik vidi pogrešnu adresu na stranici "Postani student" nije jednostavno imao sreće, naime više je sličnih slučajeva i kod nekih nema problema s popravkom, kod nekih ima. Nijedan slučaj nije isti, pa onda razmišljamo, možda sustav nije prihvatio, jer učenik nije mijenjao osobnu, ponekad uspjeva i metoda kad više put uzastopno snimiš promjenu, uglavnom nije dosadno, a danas je eto kao zadnji dan.
Što reći, tiramisu je odlično uspio. Razmišljam, koliko bi, nesposobnih sadistički nastrojenih politički podobnih direktora ostalo bez djelatnika, kad bi se uveo univezalni basic income, al eto, ima nešto u ljudskoj psihi, odbili su ga referendumom bogati Švicarci, kažu neki analitičari, najviše iz straha od mogućnosti, da neki političar ne odluči naknadno da se to odnosi i na doseljenike.



Komentari [8]

Daske i nalaženja



Sve sam maštovitiji, dan mi je počeo petnaestominutnim traženjem hlača, imam ih naravno puno, ali samo u jednima su ključevi i novčanik. Visile su na sklopljenoj i naslonjenoj na zid daski za peglanje, koja se eto našla pokraj moje strane kreveta.
To je pojačalo depresijicu, koja prati ovotjedna odlaženja na posao. Drugi dan uzastopce je i Jin ignorirao ustajanje, inače smo već svakodnevno bili točni ko sat, što se ono veli. Počeo sam filozofirati, eto ni psu se više ništa ne da, te nastavio razmišljati o međuljudskim odnosima, što je pojačalo bedaru, zaključio sam, ma hebe mi se, samo što je s psom, baš u tom trenu je isti dojurio, kratko maženje i odmah je sve bolje, jurimo van. Nakon toga duga šetnja do grada po limun i jaja, koja kupujem kod rezervne babe i u trenu vidim da moja stiže, peh za pehom, jedino je moja cura s limunima na mjestu i uz to dobre volje i nasmijana.
Zbilja je glupo tražiti motive ljudi koje te ne podnose, previše je ljudi koji i inače mrze cijeli svijet i okolicu. Bolje volje se vraćam doma, usput čujem lijepu priču o vjenčanju mladog gubitnika s mladom gubitnicom, ma super, ima nade za svijet.



Komentari [14]

Unutra



Gledam kroz prozor i pričam odsutno sto puta ispričanu priču. Ni vani očito nije ništa zanimljivije. Ručak je bio po mom ukusu.



Komentari [6]

Slatko, ma kakva mržnja



Osvrnut ću se i ja ukratko jer radim, pa nemam kad razmišljati o pametnijim i bitnim stvarima u životu, osvrnut ću se na aktualnu temu. Mišljenja koja su izazvala reakcije me nisu iznenadila, jer zatucane budale su zauzele strateška mjesta u društvu, jednostavno su politički pobjednici na ovim prostorima i njihova mišljenja su sad, razmišljao tko o njima ili ne, normalna. Imaju jednog artikuliranog prvoborca, kojeg u svom postu, ovaj put citira, ne kao obično prepisuje bloger Blokirani, raduje me što i po mjestu rada cjenjeni sumještan, s kojim dijelim zajedničku frendicu bivšu blogericu i ratnicu Ljutu babu, raduje me dakle što i on stoji iza te tipice, veoma cjenjene Markićke, u ministarstvu obrazovanja, uz svoje uspravne hrastove.
Nema kompromisa s njima, meni je drugarica već potjerana u prijevremenu mirovinu, glupo je i pokušati diskutirati, pogledajte divljanje tog jednog top blogera, čekati da se malo zauzdaju, a onda im eventualno opaliti koju pljusku ili nabiti petardu u nasilničke gaće.



Komentari [10]

Ruševine



Vrlo brzo nakon pada socijalizma početkom devedesetih godina proteklog stoljeća u Njemačkoj se afirmirao jedan fotograf, ime sam mu zaboravio, kojeg je Goethe institut predstavljao i preporučivao korisnicima svojih stipendija. Te stipendije su se isticale privilegijama za korisnike, za njih su se svi borili i to je čak u zemljama poput Hrvatske, u kojima se baš i ne drži do njemačkog jezika, bilo ono na čemu su nam i anglisti zavidili. Taj fotograf je prvi prepoznao jedan motiv i to mu je donijelo veliku popularnost, naime fotografirao je sablasno napuštene prostore nekadašnjih tvorničkih divova te ostatke već zahrđalih, sad već beskorisnih strojeva. Zahuktalom kapitalizmu je sve što ne donosi brzu korist bilo suvišno i izuzetno bistre, tehnički kvalitetne fotografije odlično dočaravaju valjak vremena koji sravnjuje sve staro. Ja sam na seminaru, na kojem nam je umjetnik predstavljen, bio naravno kvaritelj igre, nije mi bilo jasno što čini umjetničku vrijednost tih zbilja uspješno tuširanih fotografija, svima ostalima nije bilo jasno, što to meni nije jasno, a ljubazni umjetnik mi je pokušao kao nekom potpuno neukom objasniti priču o umjetnosti koja otkriva duh vremena.
I nama se u okolici nudi ta umjetnost, koju eto baš i ne primjećujemo, pa mi je palo na pamet, u ove ledene dane, kad i ja zakopčam čekam nov radni ciklus, zašto ne i to fotografirati, nisu baš uzalud financirali moje školovanje.
Završio sam čitanje dnevnika Divne Zečević, jako me razočarala u svojoj poslijeratnoj, još "zdravoj" fazi i potpuno mi pokvarila dojam, do tad naizgled zanimljivog života. Ipak nalazim joj neko mlako opravdanje, završavala je život u skladu s duhom vremena.



Komentari [11]

Odlazak po vodu



Zanimljivo kako nam zadnje vrijeme od svega ispadne avantura. Jučer smo skupili hrpu praznih kanistera iz podruma i uputili se u gorskokotarsku šumu po vodu. Iako novine pišu da Riječani imaju najbolju vodu, naš pas i ja imamo izdvojeno mišljenje, recimo ja, poznato je, svijet promatram i vizualno. Poznato je koliko i vjerujem medijima otkako nas je napustio neprežaljeni Veljko Vičević, sreća eto da smo ga imali za rata, pa smo uglavnom ovdje znali što se događa u Hrvatskoj i Bosni.
Drugarica je predložila da za ručak potražimo pizzeriju u Hreljinu, usput nam je, a i stalno mami ta tabla na glavnoj cesti. Vjerovali ili ne, slijedili smo znak, nikakvu pizzeriju našli nismo, meni se čini da sam u prolazu kod škole vidio kombi s imenom pizzerije. Ipak u slijepoj ulici smo doživjeli lijep pogled koji je dosezao do krčkog mosta, izašli smo napraviti snimku, dvije, odnekud se pojavio pas čuvar zadnje kuće u naselju, tako da je i Jin imao glasni okršaj.
Gladni smo nastavili u maglu i šumu, počelo je lagano i sniježiti, no ovaj put voda nije bila zaleđena, samo su se ruke bez rukavica kod zadnjih punjenja, na temperaturi vjerojatnog minusa, već dobro crvenjele. Jin nas je u autu s grijanjem odmah iznenadio serijskim kihanjem. Na povratku smo igrali na sigurno, na Mc Ćevap. Iako smo već bili jako gladni, ovaj put nas hrana nije oborila s nogu, slanije no ikad, čini mi se da je netko rekao da su promijenili vlasnika, kao i svi kod nas, lakomisleno se kockaju s ono malo ugleda, kojeg eventualno steknu.




Komentari [5]

Nekoliko Tršćanki uz nevezan usputni tekst



Još se borim s dnevnicima Divne Zečević, htio bih ih završiti do ponedjeljka, kad opet počinje nastava, dobro je, sad sam nasred rata. Cijeli život ju je mučila egzistencijalna nesigurnost, kao uostalom i većinu iz moje generacije, i u bivšoj državi su socijalne razlike bile veće nego u drugim socijalističkim državama, demokracija ih produbila,profitirali su izgleda uglavnom šverceri i šoferi poduzetnici. Pokušao izguglati informacije o pravima starijih djelatnika u slučajevima crnih scenarija, nema šanse što korisno naći. S druge strane čitam prihvaćeni sondirajući dogovor dvije najveće stranke u Njemačkoj, o njihovoj politici znatno više znam nego o našoj, naši kao Mađari i Poljaci,što državni portali i klerici kažu, kog briga za detalje. Smiješno je što se njemački socijaldemokrati hvale novim pravima izborenim za radnike, naravno novinari tamo ne gube pamćenje, to su ista prava koja je zadnja socijaldemokratska vlada ukinula. Ispada da je najspornije u tom njihovom dogovoru što su eto socijaldemokrati pristali na ograničenje prijema azilanata, mada kad bolje čitaš, nije ni tu sve potpuno jasno u ugovoru, isto kao kad kod nas spomeneš izdržavane članove obitelji, moj prijatelj uvijek pita, jel se tu misli na nezaposlene ili ono stvarno, al eto, kod Nijemaca barem možeš pročitati što je dogovoreno, razumio ti to ili ne.




Komentari [2]

Tršćanske šetnje (luka)



Sunce nas je jučer praktično potjeralo u Trst, iskoristiti jedan od mojih zadnjih poluslobodnih dana. Kad smo onih davnih godina tršćanske dane provodili u grču, trebalo je toliko toga obići i nabaviti, pamtim da sam sam sebi govorio, e da je jednom ovdje doći samo na kavu. Kavu više ne pijem, al eto, ipak je došlo vrijeme zaokruživanja tih života, putujemo za vidjeti i uživati, ne primarno za kupovati, svjesni da trebamo iskoristiti što možemo, jer hrvatski kapitalizam je život od danas do sutra, danas jesi, sutra nisi. Ništa nismo planirali osim prelaska granice, stigavši, parkirali smo u centru, jedan euro po satu. Sunce je obasjavalo luku i usmjerilo nas stazom koju do sad baš i nismo pohodili. Bura je pak žestoko derala, bilo me strah dali ćemo oznojeni iz auta proći lišo, evo i sad kucam od drvo, valjda je dobro. Stigli smo sve uz more i do sajmišta, za koja nismo ni znali, bilo je tu i maštovitih pizza, al nije lako napraviti selekciju za kratak post. Tršćanke ću ostaviti za instagram ili drugi put, kao i predvečerja, koja su u Trstu uvijek fotogenična. Jedan od ljepših dana, automat je pokazao da smo bauljali nepuna tri sata, ništa, u auto, i do trgovačkog centra Giulie, po kavu i ostale sitnice, koje su još uvijek jeftinije i uglavnom kvalitetnije nego kod nas.
Kad smo se vratili u Rijeku, mislio sam da će Jin preumoran odmah na spavanje, ma vraga, valjalo je ponjušiti što su mu drugari i cure poručili okolo, za već obavljenih večernjih šetnji.



Komentari [7]

Bit će nešto kasnije



Dokrajčili sarmu iz Virovitice, bila je posebna, prvi put smo jeli sarmu s mesom divlje svinje, naleti tako poklon, pa se sve testira. Mogu samo napisati da je drukčija. Platio račune na pošti i dopisivao se s Elektroprimorjem, koliko god se oni hvalili modernizacijom, ne moš s njima ništa bitno riješiti. Na pošti se zanimao za ruksak za koji ću uskoro imati bodova, naravno nema ih trenutno na lageru.
Odšetao i do radnog mjesta, pozdravio se s nekim ljudima, neke slučajno neprimjetio, stavio novi sindikalni kalendar na mjesto starog. Nakupovao Lidlovog biolimuna, nema mi tete na tržnici, a ovaj na akciji, sasvim "zdrav" jeftiniji od "domaćeg" na tržnici. Ulazimo u kolotečinu.
Vrijeme lijepo sunčano. Nešto ćemo poduzeti s ovim danom.



Komentari [10]

Nebo iznad birtije



Ima nešto u tom bosanskom duhu, nešto daleko i neshvatljivo mentalitetu ovdje. Tamo sam igrom slučaja, stari je kao rudarski inženjer kružio bivšom državom, završio gimnaziju i fakultet, s tim, kad sam već upisao fakultet, njemu je dosadilo lutanje, pa je doktorirao i zaposlio se, birajući između Zagreba i Rijeke, u Rijeci, dok sam ja ostao mlad tamo, odsječen od obitelji.
Odmah sam se nakon faksa vratio u Hrvatsku, propustio sam i bogovski posao pratnje austrijskih sportaša na sarajevskoj zimskoj olimpijadi, sve jer mi je bilo dosta tamošnje magle i hladnoće. Rat je bio surov, izgledalo je da ništa neće ostati isto. Ipak veli frend jučer na fejs chatu, nismo završili jedan razgovor, započet prije valjda 35 godina, nismo se toliko ni vidjeli, stavlja fotku bifea s viskijem, konjakom i jegerom, veli biraj oružje, kao da se ništa nije promijenilo, iako primjećujem da je sad muslimanski vjernik. Kaže, naćemo neko prenoćište, kad velim da je ubilo u ratu zadnje, kod kojih sam spavao i s kojima sam se družio.
Razmišljam tako u birtiji, točnije na terasi birtije, ja ovdje nisam skoro nikad boravio u unutrašnjosti kavana, osim u diskačima i noćnim klubovima, dok se još imalo mladosti i novca, tamo pak, kad bih rekao idem vani, stalno bih bio unutra, tamo se itekako družilo i komuniciralo. Iskreno, ne nedostaje mi to, odgovara mi ovdašnje odstojanje, al čisto se prisjetih, dok mi konobarica servira šipkov čaj s medom, koji se, iznenađujuće za Rijeku, dodatno ne naplaćuje.



Komentari [10]

Sva kosa pet kuna



Još jedan dućan rasprodaja radi zatvaranja dućana. Rekoh po natpisima, nešto za mene. U stvari smo u Tower išli zbog Jinovih štapića u Mülleru, ali kad ti nabace natpise sve po pet kuna, ne možeš se ne zaustaviti. Zanimljivo da obično ti što propadaju spadaju u one već rjeđe koje imaju zabranu ulaska psima, tako da ih odmah manje sažaljevam. Uglavnom drugarica im je probrala šešire, već se frendice dive ulovu na njenom fejs profilu.
Ja se u trgovačkim centrima čekajući izmeditiram do mile volje. Uživam utješen među ljudima koji uglavnom nemaju pametniji način trošenja vremena. Jučer sam se dodatno zabavljao i s pametnim satom koji se neobjašnjivo gasio na mojoj ruci. Svi se brinu da mi ne bude dosadno, ovi od pokvarene veš mašine pod garancijom se očito ne misle javljati, drugi put crkava u garantnom roku.
Baterije me izdale u trenu kad sam mogao napraviti antologijsku fotku, ovako mi nitko neće vjerovati osim drugarice koja je isto primjetila. Djevojka u dućanu kulerski isprobava grudnjake, kad sam promijenio baterije nije mi se dalo više riskirati i vraćati. Uglavnom igra na sigurno, na crne.
Zato je vlak zamišljenima Jinu i meni projurio pred njuškama. Ovaj put sam imao fotić s svježim baterijama u ruci.



Komentari [10]

Riječka kremšnita



Stabiliziralo se vrijeme, danas se i sunce pojavilo, jučer smo predvečer nakon kasnijeg ručka izjurili slaveći prestanak kiše. Lijepo je bilo na Korzu, najvažnije, nije bilo previše ljudi, drugarica je i razgledala doslovno praznu izložbu. Ne znam zašto se žale na nedovoljno blještavila na Korzu, meni pune kapa.
Išli smo i isprobati najbolje reklamirani kolač u gradu, riječku kremšnitu u Kontu. Prvi komentar i drugarice i mene je bio, znatno bolje nego u Bitoraju u Fužinama gdje ista vrsta kolača košta 25 kuna, ovdje 17. Još jedno prijatno iznenađenje, nedjeljom uz kolače ne naplačuju kavu. I jedna Japanka s laptopom je bila zadovoljna, fotka nažalost nije uspjela.
p.s.
Budući da ketegorički odbijam korištenje blica snimao sam kolač u polumraku u pop art modusu,zato malo čudno izgleda ;)



Komentari [12]

Seljačine iz lektire



Još jedan grozan jugovit dan prožet kišom. Žalosno je što je neradan, radne dane svejedno što ubija. Veš mašina je sinoć ponovo odlučila zezati, naprasno smo je plešuću zaustavili, sad se rublje cijedi nad kadom, ne mogu se ni tuširati, to nekad pomaže.
Čitam dnevnike Divne Zečević, teško je čitati nekog tako kritičnog prema životnim pojavama i okolici kao što je ona, ipak vrijedi se potruditi. Podsjetilo me na zaboravljeno, da se i u socijalizmu zavidilo onima što su bili "snalažljivi", oni drugi poput Divne su bili osuđeni na životarenje. Opisuje nemilosrdno suvremenike koji su u moje gimnazijsko vrijeme već spadali u obaveznu školsku lektiru, Vjekoslav Kaleb je npr. bio gruba neodgojena neotesana seljačina, zanimljivo, malo guglam, kaže wikipedia učitelj po zanimanju, koji bi se mogao i malo pripremiti za svoja gostovanja, Desnica, kojeg pamtim po komadu jer nisam pročitao neka njegova proljeća, je još gori, ne zaslužuje ni minimum osvrta na susret s njim, Šegedin patetični folirant i tako to, sad ja već pišem po sjećanju, jedan ugledni suvremenik joj dobronamjerno savjetuje da se karijera pjesnikinje stiče preko kreveta, naravno to joj zaobilazno govori, a akademik Frangeš otprilike potvrđuje da je nažalost to otprilike tako, ona se sjeća da je tako nešto pisala i nenadmašna Marlene Dietrich za glumački život, pa to hrani njeni ionako naglašeni pesimizam.
Zanimljivo je da će dosta čitatelja, poput uostalom i mene, povjerovati dnevnicima gđe Zečević, o kojoj, za razliku od dotičnih, nemamo pojma kako piše. Iz tih dnevnika, kao iz rijetkih boljih blogova, izbija iskrenost, uostalom u dnevnicima i nemaš baš nekih razloga lagati, dnevnici se ne pišu za umjetničku besmrtnu slavu, meni je novo samo da su i nekad kao i danas akademici postajali vrlo često samo neki "snalažljiviji" dečki.
p.s.
Danas ni ja nisam zadovoljan nitijednom fotkom, dosadne kao dan.



Komentari [12]

Sise i križ

Eto događa se, jučer sam objavio kako sam Moebisovu knjigu odabrao zbog naslovnice, bio siguran da sam fotku naslovnice objavio, sinoć čitam komentare i malo me iznenađuje da fotku baš nitko ne komentira i onda primjetim da je nisam ni stavio.
Ispravljam grešku, poznati motiv, križ i golo tijelo, ionako jučer cijeli dan i jutros kiši i nema šanse za neke zanimljive fotografije.

Moje ekipa na twitteru se osvrće na Orbanovo gostovanje kod bavarskih demokršćana, neki na lupetanje mađarskog premijera koji si je umislio da je mesija, drugi pak bavarskog domaćina i glasnogovornika stranke Dobrindta, koji pak najavljuje konzervativnu revoluciju. Intelektualna slabost, ismijava ih se zbog nepoznavanja pojmova, ono ako je nešto konzervativno ne može biti revolucionarno, Orban pak veli da je on kapetan koji štiti južne bavarske granice, frendica mi primjećuje da ne zna ni strane svijeta, tu je pak u društvu i gradonačelnik Kijeva dvometraš Klitschko, bivši boksački šampion, moje komentatorice se smiju fotki ogromnog Klitschka, srednjeg domaćina i malog Orbana, s tim da mali pati od izraženog kompleksa veličine. Rugaju se nadmoćni intelektualni umovi kao da je to neka utjeha, igrom slučaja postoji ovaj put nada, za razliku od SAD-a Mađarska je mala i ne predstavlja realnu opasnost za europski mir, iako tog Orbana njemački konzervativni revolucionar očito obožava zbog iznošenja muških stavova.

Jadno je sve to, život je ionako tako realno kratak i onda ti budale usijanih mozgova izazovu ratove i ti kao moj moj prijatelj pogineš od ruke lokalnih lopova, luzera i pijandura koji su eto ipak igrom slučaja, muški te obitelji, osuđeni u Haagu, uz suze ovdašnjih domoljuba, jer to su bili naši, a eto, i oni su nosili križeve kao njihov pretpostavljeni, slavni heroj. Živim u slobodnoj državi u kojoj seljaci ne znaju za Moebiusa, inače bi svakako sprečili objavljivanje stripa s ovakvom bezbožničkom naslovnicom.





Komentari [9]

Kobase u magli



Put je bio opak, al eto, stiglo se. Nevjerojatna lijenost i nezainteresiranost prema svemu su me spriječile u bilježenju jedinstvenih fenomena. Cijeli jedan podugačak tunel je bio u magli, to nigdje po Europi nisam doživio, maglu bismo mogli patentirati kao nešto čime suvereno vladamo, bilo je majstora koji su na mjestima gdje se nije vidjela ni bijela crta preticali desnom stranom.
Stigli smo i to je najbitnije. Rijeka je uobičajeno kišovita, no svejedno sam obavio kilometarsku šetnju do grada, u biblioteci zamijenio knjigu, zbog lijenosti i zijevanja koje me od jutros napada izabrao jedan od podebelih Moebiusovih stripova, ono odabrao po koricama. Pitam do kad su mi zadužene knjige, dvije su doma, ispada da sam im već u prosincu prolongirao rok vraćanja, kaže "Presveto srce" do 4. veljače, ja kažem nemam ništa sličnog naslova, nastaje komešanje, i knjižničareva kolegica gleda o čemu se radi, ja posve siguran da nikad ne bih uzeo knjigu tako glupog naslova, ispostavi se da se tako zove Moebiusov strip, zaveden po scenaristu Jodorowskom.
Sad će neko vrijeme Podravina dominirati tanjurom.



Komentari [11]

Intermezzo s ekipom



Evo i Rudarka poput Ani ram u Thailandu, vidim kod potonje ima tamo već i naših što žive i rade, ne znam nikog da mu je to bila kombinacija za život osim život u prenesenom smislu, s druge strane, masa Hrvata je npr. u Torontu, što bi tamo npr. bilo bolje. Čitam eto, lagano poboljevanje, nikakav problem doći do sumameda.
Jučer sam odnosio stvari u auto, možda se napokon odlijepimo od Virovitice. Obavili smo jučer posjet Jinovim i našim prijateljima, nabavio pijaču za put, ispraznio pepeljaru u autu i izbacio papiriće od bombona, sad samo čekamo buđenje i zdravstveno izvješće.
p.s.
Druga fotka snimljena čisto dokumentarno, rijetko je koga radnim danom sresti na ulici ovdje, za razliku od Rijeke, gdje je baš radnim danom sve puno, doduše svi iole situirani su ili se pakiraju za skijanje negdje vani.



Komentari [10]

Provincijske bojne



Danas kad sam praktično zarobljen u Virovitici, razmišljam s razumijevanjem o riječima poznatog umjetnika, fejs prijatelja, da ne bi mogao zamisliti život u gradu ispod milijun stanovnika. Razmišljam, kako to da s sjetom pričamo o godinama u srednjobosanskom gradiću Varešu, ubijenom i opustošenom u prethodnom ratu. I Vareš je bio provincija, ali u četvrtom srednje sam živio sam u stanu, imali smo mladost, novca, alkohola i sredstava za uživanje u izobilju, u mom stanu kao i na obližnjem brdu smo živjeli prvu međunarodnu komunu u bivšoj državi, te smo se normalno osjećali nadmoćni okolici, no to s mentalitetom malih mjesta neme veze, te nije ni čudo, iako su tamo nacionalne stranke izgubile na predratnim izborima, da je uskoro nasilno zavladao ološ iz sva tri naroda. U Virovitici još uvijek djeca u pratnji ponosnih djedova bacaju petarde, djeca novopečenih milijunera nisu bedasta, kako čujem izuzetno su rijetko doma, tko ih šmirgla sve skupa, da nisam predugo zaglavio, ne bi mi nikad ni pali na pamet. Zanimljivo, da sam bio u pratnji psa, sigurno bih barem pljunuo djeda, sam se suzdržavam, samo sam ga lagano odgurnuo ramenom u prolazu.



Komentari [10]

Banane i bolji život



Virovitica, barem u mutnokišne dane, sad i ogoljena bez parka, nije baš privlačna sama po sebi. Ipak okolnosti su bas zadržale, naravno gostoprimstvo je standardno.
Svako jutro me ipak razveseli na mailu, novi post naše Ani ram, s dalekog servisa, na koji sam preplaćen, i Dalekog Istoka, o kojem intenzivnije razmišljam. Jugoslavenski učitelj i ideolog Kardelj je revizionistički napisao da sreću čovjeku ne može donijeti nitijedan društveni sustav. To papagajski ponavljaju ideolozi tuđmanovskog kapitalizma, koji su upali u krug tih par obitelji, koje bi eto imale pravo na pljačku.
Nešto sam naučio čitajući današnji post s Tajlanda, osjećao sam, al eto, nema šanse da kao običan, bez obzira koliko god bio bogat turist tamo, dobiješ baš onu i ono što želiš. Nije Ani naravno o tome pisala, al čitam s fotki, videa i posta između redova.
Mene stalno pitaju, a što ti je alternativa, možda Vijetnam? Imao sam jednog super profesora i od njeg naučio, ništa nema gore od pogrešno postavljenog pitanja. Dva su bitna razloga zašto je socijalizam bio inferioran, voće i ograničenja kretanja. Ne vrijedi rušiti kapitalizam dok se ne riješi pitanje nabavke voća belj .



Komentari [7]

Zatišje nakon divljanja



Ponoć sam dočekao čitajući knjigu domaćina o Heydrichu i holocaustu zatvoren u maloj sobi s prestrašenim psom. Ovjekovječio sam uokvirenu fotku iz zlatnog vremena bloga haer koja visi uokvirena na zidu sobe, a predstavlja portret koji je napravila legendarna blogerica Manta drugarice i mene. Ona je svojevremeno izradila portrete svih tad najznačajnijih Blogera i njen izbor je bio mnogo vjerodostojniji od tadašnje cool liste.
Pucnjava je bila najgora do sad, sreća da sam Jina jučer popodne, iako je sporadično pucalo, uspio dobiti za dužu šetnju po suncu, poslije je bilo nemoguće izaći. Čitam jutros na Twitteru da je i u Srbiji bilo tako, oko pola dva objavljuje frendica, prestalo je, piše, valjda konačna kapitulacija.
Nešto iza pet sam ustao i izašli smo, i u to doba je dva tri put puklo. Mimoišli smo se s dvije grupe mlade pijane muškadije te dva odvojena para, kod jednog je dečko pridržavao curu. Inače obje cure su bile u minicama, al nije mi bilo do snimanja ljudi. Ne volim snimati svitanja, jer takve stvari uvijek bolje uspijevaju onima sa skupljim fotićima, al nešto sam ipak morao imati za današnji post.



Komentari [10]