Marketing
Ruševine
Vrlo brzo nakon pada socijalizma početkom devedesetih godina proteklog stoljeća u Njemačkoj se afirmirao jedan fotograf, ime sam mu zaboravio, kojeg je Goethe institut predstavljao i preporučivao korisnicima svojih stipendija. Te stipendije su se isticale privilegijama za korisnike, za njih su se svi borili i to je čak u zemljama poput Hrvatske, u kojima se baš i ne drži do njemačkog jezika, bilo ono na čemu su nam i anglisti zavidili. Taj fotograf je prvi prepoznao jedan motiv i to mu je donijelo veliku popularnost, naime fotografirao je sablasno napuštene prostore nekadašnjih tvorničkih divova te ostatke već zahrđalih, sad već beskorisnih strojeva. Zahuktalom kapitalizmu je sve što ne donosi brzu korist bilo suvišno i izuzetno bistre, tehnički kvalitetne fotografije odlično dočaravaju valjak vremena koji sravnjuje sve staro. Ja sam na seminaru, na kojem nam je umjetnik predstavljen, bio naravno kvaritelj igre, nije mi bilo jasno što čini umjetničku vrijednost tih zbilja uspješno tuširanih fotografija, svima ostalima nije bilo jasno, što to meni nije jasno, a ljubazni umjetnik mi je pokušao kao nekom potpuno neukom objasniti priču o umjetnosti koja otkriva duh vremena.
I nama se u okolici nudi ta umjetnost, koju eto baš i ne primjećujemo, pa mi je palo na pamet, u ove ledene dane, kad i ja zakopčam čekam nov radni ciklus, zašto ne i to fotografirati, nisu baš uzalud financirali moje školovanje.
Završio sam čitanje dnevnika Divne Zečević, jako me razočarala u svojoj poslijeratnoj, još "zdravoj" fazi i potpuno mi pokvarila dojam, do tad naizgled zanimljivog života. Ipak nalazim joj neko mlako opravdanje, završavala je život u skladu s duhom vremena.
Post je objavljen 15.01.2018. u 10:28 sati.